utorak, 31. prosinca 2013.

Silvestrovo 2013.

U protekloj godini (1.1.2013.-29.12.2013.):

nedjelja, 29. prosinca 2013.

Pred kraj godine



Naglašavam opet da su sva razmišljanja koja slijede autorova (tj. moja) i nemaju veze s bilo kojom službenom ili neslužbenom funkcijom koju autor obavlja.

***

Obično se pri kraju godine prisjećamo lijepih i ružnih stvari koje smo u njoj proživjeli i pokušavamo za sve zahvaliti Bogu, pokajati se za ono što smo loše napravili te izvući pouke ili barem reći: bilo, pa prošlo.

U Katoličkoj crkvi najvažniji dogođaj prošle godine zasigurno je ostavka Benedikta XVI. sa službe Kristova Namjesnika, događaj bez pravog presedana (povjesničari koji su takve stvari puno bolje proučavali kažu da je abdikacija Celestina V. bila u bitno drugačijim okolnostima). I dalje su stvarni razlozi Benediktova odstupnja ovijeni velom tajne, a česti posjeti, telefonski pozivi itd. novog rimskog biskupa i starog pape u miru ne doprinose razjašnjavanju situacije. Što se mene tiče, jednako sam u mraku kao i kada je ta senzacionalna vijest objavljena. Nakon kratkih konklava pojavio se na lođi bazilike sv. Petra novi Sveti Otac Franjo. Odmah nas je iznenadio svojim neformalnim načinom ponašanja i govora. Od početka su svi detalji upućivali da je to osoba koja vrlo dobro zna što želi napraviti, što mu odgovara, a što ne i da je spreman svoje mišljenje jasno dati do znanja. Iskustva argentinskih tradicionalista nisu mu išla u prilog. Dakako, za mali postotak tradicionalnih katolika u golemoj svjetskoj Crkvi to je bio početak određenog straha i nesigurnosti. Za mnogo veći ili barem glasniji dio katoličke javnosti Papine geste nagovještavale su novu vrstu otvorenosti drugima i drugačijima. Bilo je očito da u nekim stvarima određeni krugovi pretjeruju u nadanjima, do sad nije došlo do pokušaja mijenjanja dogmatskih učenja Crkve. No, nesumljivo je da su određene Papine riječi i potezi otvorile prostor spekulaciji - što se sve može ili mora promijeniti. Geste osobne pastoralne skrbi ili životnog stila mediji su preuveličavali ispunjavajući ih smislom koji možda ni sam rimski biskup ne bi prihvaćao. Pojavila se nova forma papinskih intervjua u kojima Papa diskutira kao jedan od nas, ili bolje rečeno kao jedna od slavnih ličnosti koje pune novine i televiziju. Iznosi svoja viđenja stvari, a nakon objave i reakcija se pojedine rečenice eventualno preciziraju, drugačije tumače ili odbacuju.

Novi je Papa vrlo brzo počeo preuređivati kuću po svom nahođenju, što je naravno, ne samo očekivano, nego ponekad i nužno. Ipak, reforme su kao i neki drugi naglasci ovog pontifikata pokazale višeznačno lice. S jedne strane se pokušava štediti ili pokazati skromnost u liturgijskim ili čisto osobnim stvarima, a s druge strane pojavljuju se beskorisne inicijative. S jedne strane govori se o čišćenju kuće, a s druge postavljaju na položaje osobe sumnjivih karakteristika. I svakako najjasniji primjer koji svakim danom postaje sve dramatičniji: s jedne strane klikće se "milosrđe, milost" čak i po cijenu krivog razumijevanja nepromjenjivog katoličkog moralnog nauka, a s druge stoji u postkoncilskoj Crkvi rijetko viđen postupak razaranja vitalne i plodne redovničke zajednice protiv koje i najcrnje optužbe zasigurno nisu gore od nečistoće koja se tolerira.

Obradovala me vijest da je papa dopustio snimanje samo njegova ulaska i izlaska iz rimske bolnice u kojoj je za Božić proveo nekoliko sati. Ostalo vrijeme provedeno s malim bolesnicima i njihovim roditeljima proteklo je u privatnom druženju. Možda je to dobar recept za budućnost. Ponuditi medijima nekoliko kratkih prilika za slikavanje, a ostatak vremena provesti potiho radeći. Nije baš nužno da čujemo koga je sve Papa zvao na telefon, od kojeg trgovca je što naručio ili s kime je večerao. Također, mislim da je intenziviranje twitter poruka za vladanja ovog pape dobra stvar. Čini mi se da njegovom načinu izražavanja odgovaraju te sažete pouke. Svakako, puno bolje nego intervjui. Nisam još pročitao apostolsku pobudnicu Svetog Oca Franje. Kažu da iznimno obiluje riječima, pojavile su se po internetu analize nekih neobičnih fraza, ali ne mogu po njima previše suditi. Encikliku Lumen Fidei sam uz nešto muke nedavno završio. Ima nekoliko interesantnijih mjesta koja mi se čine tipično Benediktovim, ali sve skupa nije doraslo prvim dvijema Benediktovim enciklikama o ljubavi i nadi. Unatoč tome, ipak je bolja od enciklike Caritas in veritate, jednog od najdosadnijih dužih tekstova koje sam ikad pročitao.

***

U Hrvatskoj je politička vlast nastavila svoje bezumno bavljenje temama koje nemaju veze s onim što bi trebala raditi. Nećemo se prisjećati baš svake besmislene odluke poput nasilnog uvođenja spolnog odgoja, nasilnog uvođenja čirilićnih ploča itd. jer o tome imate gdje čitati. Dovoljno je spomenuti se kako su hijenski pokušali progurati svoj zakon o zaštiti komunističkih zločinaca voljenoj Europskoj Uniji usprkos. Pa su postiđeni morali odustati. Pa su kao išli igrati se s ustavom, čini mi se prije zbog tog razloga, nego što ih je briga za nacionalne manjine ili koja zajednica osoba treba imati ista prava kao i muž i žena u braku. Uglavnom, toliku količinu nesposobnosti i tupastog inaćenja već dugo nismo vidjeli kao prošle godine među našim političarima. Tu ubrajam i Mesićevog Karamarka i ove ostale koji blesavo zure sa strane.

No, neovisno o svemu tome, treba čestitati inicijativi koju je predvodila dr. Željka Markić. Žena je zaista preuzela na sebe težak križ znajući da će je naši odvratni mediji pokušati ocrniti i uništiti na sve moguće načine (usput, ima li koja relativno normalna novinska stranica danas na hrvatskom internetu, nešto kao Vjesnik prije gašenja?). Ona i suradnici uspjeli su unatoč svim protivštinama. Mnoge su zvijeri ostavile svoj trag ili da upotrijebim sliku iz meni drage priče, mnogi su se rašljasti jezici pokazali. Pomalo je razočaravajuće da od normalnih komentatora ne mogu izdvojiti nikoga osim Nine Raspudića. Mislim, bolje išta nego ništa, ali ipak je to premalo.

***

Nećemo dalje o politici, prisjetimo se nekih bližih crkvenih zbivanja. U Crkvi u Hrvata sve je po starom. Nisam baš pratio je li tko od biskupa počeo nositi željezni križ na prsima i slično, ali sam neki dan nabasao na fotografiju na kojoj se uspoređuje kardinal Bozanić sa zlatnim misnim ruhom i lijepim pastirskim štapom i papa Franjo koji ima obično bijelo ruho i drži u rukama kipić Isusa. Nadam se da nitko od vjernika ili još gore svećenika neće pasti na takve primitivne provokacije, nego će se držati onih poruka koje sam Sveti otac Franjo izričito naglašava poput važnosti dostupnosti i redovitosti sakramenta ispovijedi.

Čini mi se da se sinoda Zagrebačke nadbiskupije još priprema, ispravite me ako griješim. Ne znam je li bilo kakvih važnijih događanja u Hrvatskoj osim proglašenja blaženim Miroslava Bulešića. Budalesanja jednog čovjeka nadasve mi se ne čine vrijedna pažnje. Što se ovog virtualnog svijeta tiče, zapazio sam da je biskup Uzinić aktivan na internetu, to mi se čini pohvalno. Tako je reagirao i na snoviđenja neke moderne proročice u knjigama koje se nepretenciozno nazivaju Knjiga istine. Meni je nepojmljivo da bi netko uzeo čitati takve nemušte tekstove, pa još pročitao nekoliko svezaka. Pa zar su ti ljudi pročitali sve što su napisali npr. sv. Franjo Saleški, sv. Alfons Liguori ili sv. Terezija Avilska, pa sad nemaju boljeg duhovnog štiva. Čak i ako im je do viđenja i proroštava, imaju puno kvalitetnije literature na raspolaganju.

***

Ostalo je još barem nakratko se osvrnuti na zbivanja vezana uz tradicionalnu latinsku misu u Hrvatskoj. Više ćemo čitati za koji dan ili tjedan u godišnjem izvještaju Društva Benedictus gdje obično saberemo sve događaje koji s ovom temom imaju ikakve veze, ali možda je ovdje prilika reći nekoliko riječi koje ne bi sasvim pristajale u navedenom kontekstu. Čini mi se da se skupljaju crni oblaci. Prije navedena zbivanja na globalnom planu kao da su dala određenim silama vjetar u leđa. A jedan od najradosnijih i najvažnijih događaja na planu tradicionalne latinske mise u Hrvatskoj, ne samo u prošloj godini, nego sigurno i desetljećima, pokušat će se u skladu s tumačenjima onoga što je uslijedilo prikazati kao presudni moment u borbi protiv strašnih tradicionalista. Ja bih ipak pozvao one koji imaju ili žele imati udjela u ovoj priči da stave crno na bijelo što će im pojedina akcija donijeti, pa da razborito izvažu koliko će im to dugoročno koristiti. Mislim da je dovoljno ovom prilikom rečeno.

***

S obzirom da ja ipak često odlazim na nove mise, svake nedjelje se iznenadim koliko je atmosfera drugačija na staroj misi. Sasvim nevezano uz moje duševno stanje, uz prijepore o pjevanju ili sviranju na tihoj misi, pa čak i teološke razlike između dvaju obreda koja su nesumljivo znatno važnije, naprosto mi je puno lakše osjetiti da stojim pod Križem sa svetim ženama i sv. Ivanom ili čak (ako će netko od modernih prigovoriti) da uz učenike slušam Gospodinov svečani govor na Posljednjoj večeri.

Premda nisam ljubitelj vina, popit ću kad ovo objavim malo onoga koje je blagoslovljeno na blagdan sv. Ivana riječima "...neka se po njegovim zaslugama izbave od svakog otrovanja i kakve mu drago štete svi koji [...] piju iz ove čaše, i neka se, prinoseći sebe tijelom i dušom, oslobode od svakoga grijeha". To je i moja želja za sve nas!

Nema tradicionalne mise 5.1.2014. Ima misa 6.1.2014.

Prenosim s mailing liste Tradicionalna Misa:
U nedjelju 5. siječnja 2014. neće biti tradicionalne latinske mise u crkvi sv. Martina u Zagrebu.
Na Bogojavljenje (koje u Hrvatskoj nije zapovijedani blagdan) 6. siječnja 2014. tradicionalna misa će se održati u redovitom terminu s početkom u 11,30 sati.

utorak, 24. prosinca 2013.

Sretan Božić!

Svim posjetiteljima ovog bloga želimo sretan Božić!

Dvorani neba
doniješe glase narodom:
Isus se rodi,
spasenje plodi porodom, porodom.

Betlem je mjesto
u kome čisto Djetešce
Rodi se za nas
otkupi da nas, Janješce, Janješce.

Štalica prosta
bi njemu dosta prigodna;
O dobrog Kralja,
komu je štala ugodna, ugodna.

petak, 20. prosinca 2013.

Sveti Toma milo plače


Sveti Toma milo plače, milo plače ter dijaše(!)
Otud ide Majka Božja, pita Tomu: "Šta te boli?
Boli li te, Tomo, glava?" "Ne boli me moja glava,
Već me boli srce moje, što sam Boga uvrijedio."
O Isuse budi hvaljen po sve vijeke vijeka. Amen.
(Stanislav Preprek: Božićne kolede iz Petrovaradina, Sveta Cecilija, 1. ožujka 1936.)

četvrtak, 19. prosinca 2013.

Tradicionalni liturgijski kalendar za 2014. u prodaji od ove nedjelje



Prenosim s Facebook stranice Tradicionalna latinska misa u Hrvatskoj:
LITURGIJSKI KALENDAR ZA TRADICIONALNI RIMSKI OBRED (2014) U PRODAJI OD NEDJELJE -

Od 22. prosinca 2013., u crkvi sv. Martina u Zagrebu, moći će se prije i nakon tradicionalne svete Mise nedjeljom (kao i na Božić) kupiti liturgijski kalendar za iduću godinu. Cijena ostaje ista kao i prošle godine, 30 kn po primjerku. Za sve ostale narudžbe možete se obratiti ovdje.[...]
Tema ovogodišnjeg kalendara su biskupi Katoličke Crkve koji služe svetu Misu prema tradicionalnom obredu, i to biskupi sa svih kontinenata. Kako je rekao sv. Ignacije Antiohijski, biskup i mučenik: "„Ondje gdje je biskup – ondje neka bude i zajednica, kao što je Katolička Crkva ondje gdje je Isus Krist!“.

Nabavite što prije za sebe, svoje i sve kojima želite dobro! Nemojte ostati u neznanju!
(Vidi prošlogodišnji)

nedjelja, 15. prosinca 2013.

Treća nedjelja Došašća

Na današnju 3. nedjelju Došašća, te na 4. nedjelju korizme Crkva predlaže da misno ruho bude ružičaste, a ne ljubičaste boje. Objašnjenje ovog postupka već smo odavno iznijeli na ovom blogu, a možete pogledati i ovaj broj liturgijskog tjednika.

Prije dvije godine posudili smo ružičasto misno ruho za tradicionalnu misu u sv. Martinu, fotografije pogledajte ovdje. Nakon toga više nismo bili u mogućnosti posuditi ružičasto ruho, pa je korišteno ljubičasto što je uostalom standardna alternativa koja se primjenjuje u većini hrvatskih župa.

Ove je godine uoči adventa Društvo Benedictus naručilo novi ružičasti komplet ruha za misu (misnica, štola, manipul, veo i bursa) koji je blagoslovljen prema starom obredu (str. 271-273 u obredniku). Kao i obično, molitve starog obreda blagoslova djeluju mnogo moćnije i bogatije od onih novog obrednika. Iznosim samo prvu od triju molitava:
Svemogući, vječni Bože, ti si po svojem službeniku Mojsiju naredio, da se načini velikosvećenička, svećenička i levitska odjeća, u kojoj će se pred tobom na čast i diku imena tvoga vršiti služba: usliši milostivo naše vapaje, izlij milost svoju na ovu svećeničku odjeću, dostoj se nju po svom neznatnom slugi oči+stiti, blago+sloviti i posve+titi preobilnim blagoslovom, da bude prikladna i blagoslovljena za božanske službe i svete tajne. Daj također, da tvoji biskupi, svećenici i leviti, koji će se oblačiti ovom svetom odorom, budu zaštićeni i obranjeni od svih napadaja i napasti zlih duhova; daj da oni tvojim tajnama pravo i dostojno služe i drže ih se te u njima tebi dragi pobožno ustraju. Po Kristu Gospodinu našemu. O. Amen.

Autor u sjeni (ili zagradama) ovog bloga uslikao je danas za nas nekoliko fotografija od kojih izdvajam samo sljedeće dvije (malo sam ih orezao). Vjerujem da ćemo uskoro imati i fotografije bolje razlučivosti, ali mislim da je i na ovima vidljivo kako smo ispravno odlučili. Možda biste i vi htjeli nabavite za svoju crkvu ružičasto ruho (kako lijepo savjetuje i gore spomenuti liturgijski tjednik). Na internetu su dostupne mnoge opcije, a mi smo ovo ruho kupili ovdje.


PS. Kao što je često slučaj, fotografije ne mogu prikladno prenijeti nijanse boja.

subota, 14. prosinca 2013.

Zanimljive kombinacije

Hrvatska komedija 'Svećenikova djeca' redatelja Vinka Brešana i scenarista Mate Matišića proglašena je najboljim filmom u dugometražnoj igranoj konkurenciji 9. filmskog festivala naroda i vjera (Film Festival Popoli e Religioni), koji se od 26. studenog do 1. prosinca odražavao u talijanskom gradu Terni.

Predsjednik ovog festivala specijaliziranog za filmove katoličke tematike je ternijski nadbiskup u miru Vincenzo Paglia koji je ujedno i predsjednik Papinskog vijeća za obitelj (Pontificio Consiglio per la famiglia), dok je počasni predsjednik festivala poljski redatelj Krzysztof Zanussi.
[...]

***

Tijekom svečanog Misnog slavlja u sarajevskoj katedrali Srca Isusova, 8. prosinca 2013. na drugu nedjelju Došašća za kanonika Kaptola vrhbosanskog ustoličen je mons. dr. Pavo Jurišić, dekan Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Sarajevu i postulator kauze za proglašenje blaženim sluge Božjega Josipa Stadlera.
[...]

(mozzetta preko misnice, budimo praktični)

***

Hrvatski Viteški Red Templara O.S.M.T.H.
[...]Pokojni papa Ivan Pavao II. nas je učio da sve monoteističke crkve jednako poštujemo. Dakle, prije svega kršćanski ekumenizam. Uz to, na srednjovjekovnoj tradiciji templara je sedam stoljeća prašine. Nije je lako očistiti. Mi smo ti pioniri koji u to krećemo. No, nažalost, imamo vrlo malo razumijevanja od institucija, pogotovo ministarstava. Stjecajem okolnosti, prepoznao nas je Predsjednik države i u posljednje tri godine dva puta nam je dolazio u posjet. Predsjednika uvažavamo tko god bio. Mi smo tradicijski kršćanski dragulj Hrvatske. To je najstarija kršćanska tradicija poslije Krista. O templarima je premalo informacija pa se o nama priča svašta. Ne vidimo puno zainteresiranosti od Ministarstva kulture ili turizma, da zajedno s njima u idućim godinama prezentiramo što više izvornog, pravog materijala.
[...]Žele nas konfrontirati s Crkvom. Templari nisu nikad raspravljali o crkvenoj dogmi. Ona je općeprihvaćena kao cjeloviti temelj kršćanstva i bilo bi iluzorno da si bilo tko dozvoli ulaziti u temelje kršćanstva. Ozbiljni templari se ne bave zadiranjem u crkvenu dogmu, bave se izgradnjom dobrih odnosa sa svim kršćanskim Crkvama.
(kod starokatolika)

(kod katolika)


Promjeniš S u C i dobiješ:

Templarski viteški red Sv. Bernarda i Marije Magdalene O.C.M.T.H.
Pitanje: Jeste li vi ezoterično društvo? Bavite li se alternativom?
Odgovor: Što Vi smatrate pod ezoterijom? Alternativu ( kristali, Reiki, transcedentalna meditacija, rašljarstvo, liječenje pranom, astrologija, ljekovito bilje...)?
Iz Vašega pitanja uviđamo da niste previše pažnje posvetili Svetom pismu. Naime u svemu ovome što smo naveli, a što se smatra alternativom, postoji pisani trag u Bibliji i praksa svetaca koji su se bavili upravo tim područjima u cilju dobrobiti zajednice i pojedinca, premda je Crkva u njihovo vrijeme bila sumnjičava prema takvim njihovim djelatnostima. Posthumno su pak proglašeni blaženima i svecima, te ih se kao takve i danas štuje. Templari kao red su imali od samih početaka kao osnovnu zadaću učenje i spoznaju, te korištenje istih na dobrobit reda i sveukupne zajednice. Templari su karika između svijeta i Boga, tj. učiniti ih jedinstvenim, jer to i jesu. Znanje i spoznaja su u prošlim vremenima bili uglavnom nepoželjni i proganjani institucija vlasti i moći - Crkve i države, jer su budili i poticali individualnost i osobnost te isključivali potrebu za "posrednicima i prenosiocima znanja" (svećenstvo), tako su Templari i svi napredni ljudi u prošlosti bili nepoželjni i proganjani, te spaljivanja na lomačama i na druge načine odstranjivani iz društva. Tu je dakle i uzrok nastanku mnogih - više ili manje ezoteričkih - tajnih društava, koja su okupljala ljude željne znanja, spoznaja i Božje istine.

(kod katolika, bar mislim)



Nije lako u današnje ekumensko vrijeme jadnim župnicima, kako da znaju koga mogu pustiti u crkvu da polaže mač? Još kad vidiš da vitezovi ovo svoje prenemaganje ozbiljnije shvaćaju nego neki svećenici misu...

***

 (Ivan Merz prima pričest. Mislim stvarno...)

petak, 13. prosinca 2013.

Sveta Odilijo koja si na krštenju progledala, moli za nas!



Deus, lux vera, qui beatam Odiliam virginem tuam a nativitate coecam mirabiliter illuminasti : da nobis, quaesumus, ut illius exemplo et intercessione, oculos a vanitate saeculi avertentes, te solum Deum facie ad faciem in coelesti gloria contemplari mereamur. Per Dominum nostrum.

Bože, svjetlo istinsko, koji si blaženoj djevici Odiliji na čudesan način sljepoću s kojom se rodila izliječio, podaj da mi, prema njezinu primjeru i po njezinu zagovoru, oči naše od taština ovoga svijeta odvratimo i Tebe, jedinoga Boga, u nebeskoj slavi, licem u lice budemo dostojni gledati. Po Gospodinu našem... Amen.
(prekrasna molitva današnjeg blagdana, original ovdje ili ovdje,
a prijevod preuzet odavde)

(lude djevice iz današnjeg evanđelja, desni portal strasburške katedrale)


nedjelja, 8. prosinca 2013.

Jedna kritika tradicionalne latinske mise kako je služena u Vlaškoj

(tradicionalne hrvatske mise zornice)


Tek sam danas primjetio komentar na starijem postu u kojem se iznosi sljedeća kritika koju prenosim kako je i objavljena uz izbačeno samo jedno ime:
poštovani, već par dana razmišljam o tome dali da vam napišem ovaj komentar ili ne pa sam ipak odlučio da napišem. Nije vezano striktno uz ovu temu ali mislim da je najprikladnija(od novijih tema) na kojoj bih vam napisao ove moje primjedbe.
Neki dan sam navratio na misu u Vlašku i moram ovdje iznjeti nekoliko svojih dojmova koji služe kao dobronamjerna kritika. Prema onomu što sam vidio i doživio moj prvi dojam jest da se u crkvi sv Martina okuplja "tradicija s interneta". Naime, onakva misa kakvu vi održavate nema veze sa tradicionalnom Hrvatskom. Žalosno je da je advent, a da nema niti jedne hrvatske adventske pjesme a niti jedne hrvatske pjesme općenito. Salve regina umjesto -Zlatnih krila, padaj s neba itd... Ja pitam za koga su skladali Albe Vidaković, Anselmo Canjuga i drugi prije 1965.? Za koga je bila namjenjena pjesmarica "Chitara octochorda" (1701.)? Za koga je bio izdan Hrvatski crkveni kantual 1934.?-sigurno za Kineze. A kako čujem praksa je da bude ili misa tiha ili ovakva kao u benediktinskoj opatiji. Ovo sve upućuje na to što sam prije rekao da vi tradiciju poznate samo sa interneta sa francuskih, njemačkih ili američkih stranica i youtube clipova, a da pojma nemate kako je to bilo nekoć zapravo. To je jedino logično objašnjenje -ili nemate pojma o živoj tradiciji ili pokušavate glumiti samostansku, sjemenišnu ili katedralnu liturgiju europskih gradova i tako zadovoljavati svoje hireve? Sve je po propisima, ljubu se ručice, pali se na sanctus svjećica a opet je sve tako suhoparno i običnom puku- neprivlačno- a takv puk, predpostavljam, očekujete da će pohađati misu u Vlaškoj?-ili očekujete kakve tradicionalne cistercitske ili kartuzijanske monahe da će doć na misu u Zagreb? Zašto ljudi, zašto? Što glumite? Zašto zatirete tradiciju koju pokušavate oživjeti? U biti vi ste jedna vrsta neokatekumena ali na potpuno suprotnoj strani. Kao što oni talibanski ne dozvoljavaju da se na njihovim "liturgijama" pjeva išta što nije skladao Kiko, tako ni vi ništa što nije Gr. koral- a da to jedno i drugo nema veze sa zdravom pameću! U blizini imate starijih svećenika, [...] primjerice, pa ih pitajte kako je izgledala misa u njihovom djetinjstvu i mladim danima do revolucije '65. -sigurno ne ovakva kakvu vi pokušavate predočiti u sv Martinu koja zbog toga što je ovakva nikad neće zaživjeti-ja vam to garantiram.
MC
Uvijek mi je drago kad čujem argumentiranu kritiku. Ipak, evo kao odgovor i na ovu nekoliko mojih napomena bez posebnog reda. Naravno, pišem ih u svoje osobno ime.

U zabludi ste ako mislite da je naš cilj preslikati jednu misu iz 1950. ili 1900. ili bilo koje druge godine iz prošlosti u današnji dan. Naravno, tadašnje mise su bile neusporedivo svetije od misa kako se danas služe (mislim na nove mise), ali mi moramo danas imati tradicionalnu misu na koju dolaze današnji ljudi i služi se, pogodit ćete - danas. Sigurno da bismo rado uključili i neke tradicije karakteristične za naše krajeve, ali narodne pjesme za vrijeme tihe mise po meni nisu nešto što bi trebalo vraćati. Lijepo bi bilo da imamo misu svaki dan, a pjevanu misu svake nedjelje, da zbor ima mogućnosti i praksu nakon proprija otpjevati i neku narodnu pjesmu kada je to prikladno. Još bi bilo ljepše da se stara misa služi na više mjesta i to negdje tihe mise, negdje pjevane ovako ili onako (u okviru propisa), a negdje i najsvečanije s đakonom i podđakonom ili čak pontifikalne. Nažalost, to kod nas danas nije moguće. Iz moga iskustva na tradicionalnu misu privlače ljude ne pjevanje narodnih pjesama ili skladbi Albe Vidakovića, nego pobožna tišina, ljepota gregorijanskog korala (koji je i vaš 2. vatikanski koncil istaknuo, a tu glazbu je blasfemno usporediti s kikovskim novotarijama), jasne rubrike koje oslobađaju i svećenika i narod od robovanja raspoloženju, ukusu ili pomodnosti, duboko poštovanje prema otajstvu koje se odvija na oltaru...

Vi biste htjeli da pitam one koji staru misu možda ne podnose, možda imaju negativno obojena sjećanja, a sigurno je već gotovo pedeset godina i nisu doživjeli. Vi biste da njih pitam kako bi se trebala tradicionalna misa služiti. Da li ste vi zaista sigurni da bi se prelaskom na narodne pjesme ili one koje spominjete uz zadržavanje rubrika tradicionalne mise privuklo više ljudi na takvu misu. Ili bi trebalo još i prijeći na hrvatski, okrenuti svećenika prema narodu, izbaciti i promijeniti poneke molitve, ukloniti tišinu, dati slobodu svećeniku da ovdje ili ondje kaže koju riječ po vlastitom nahođenju. A zašto uostalom inzistirati samo na našim pobožnim hrvatskim pjesmama, pa zar ne bi trebalo u duhu živuće tradicije prihvatiti i toliko lijepih duhovnih šansona, izbjegavajući, dakako, krajnosti? Znate i sami što ćete tako dobiti.

Uglavnom, volio bih da mi date primjer neke mise koja se služi kako vi mislite da je najispravnije, može i s youtubea ako ne možete takvu naći u Hrvatskoj. Zauzvrat ja ću vas ponovno pozvati da nas posjetite kad naš zbor nauči tako dobro pjevati da može izvoditi skladbe poput ove koju nam predlažete.

Završit ću jednim citatom iz članka bl. Ivana Merza:
A što se tiče narodne crkvene poezije i glazbe, ona će opet pod utjecajem latinske, univerzalne glazbe i poezije početi buditi na nov život i cvasti. Uzmite samo naše stare hrvatske pjesmarice pa ćete vidjeti kako Hrvati uopće ne bi imali narodnih crkvenih pjesama da se u prijašnjim stoljećima u našim zemljama nije njegovalo latinsko, službeno, gregorijansko bogoslužje. Na žalost, liberalistički duh nacionalizma, koji je izgubio smisao za univerzalnost, gotovo je sasvim potisnuo smisao za svečano latinsko bogoslužje. Od prijeke je potrebe vratiti mu u svim crkvama njegovo mjesto, a narodna hrvatska crkvena umjetnost kao cvijećem će ga ovjenčati.

PS. Zašto vam smeta ceremonijalno ljubljenje (solita oscula), bi li bilo bolje da se ministrant nasmije svećeniku i potapša ga po ramenu?

(detalj tradicionalne hrvatske mise na otvorenom)

(tradicionalna hrvatska misa u studiju)

(tradicionalna hrvatska euharistijska pobožnost)

Bezgrješna Djevice, moli za nas!


"... valja imati na pameti, da se u sv. pismu udilj isporegjuje ovamo Adam i Krist, onamo pak Eva i Marija. U toj isporedbi vazda je Adam i Eva na jednoj i istoj strani, Krist pak sa Marijom je na drugoj suprotnoj strani. Gdje je Adam tamo je vazda uz njega i Eva ; ondje gdje je Krist, svagda je uz njega i Marija. Ali to su dvije protivne stranke. Jedna je početak i uzrok skvarenju i pogubi, druga je uzrok spasenju i životu. Kako se kod pogube roda ljudskoga spominje Adam, ali tako, da se uz njega i s njim vazda misli i na Evu, tako se kod spasenja spominje Krist, ali se uz njega i s njim razumijeva i Marija. Već ista sporedba ovamo Adama i Eve, onamo Krista i Marije i opreka koja je izmegju njih, otkriva i budi u nas misao: kako je Eva zapletena u grijeh Adamov i kako su oboje uzrok skvarenju roda čovječjega, tako isto treba uzeti, da i Marija zajedno s Kristom ima dijela u poslu spasenja roda ljudskoga i zato da je i ona kao i Krist prosta od Adamova grijeha, po kojem je poguba na rod ljudski došla."

subota, 7. prosinca 2013.

Razmišljanja o Svetoj Misi uz apostola Euharistije 38



USTANOVLJENJE EUHARISTIJE

IV

Sveti Oče, uvijek ćeš ljubiti ljude jer oni zauvijek posjeduju Isusa Krista! Više nećeš slati munje i potope koji uništavaju zemlju, jer je Euharistija naša duga na nebu. Ljubit ćeš ljude jer ih Isus Krist, tvoj Sin, toliko ljubi! Koliko nas je ljubio, naš dobri Spasitelj! Je li to dovoljno da zasluži našu zahvalnost? Što je još potrebno da mu zauzvrat damo našu ljubav, naš život? Imamo li još kakvu novu želju? Tražimo li kakav novi dokaz Isusove ljubavi? Jao, ako Isusova ljubav u Presvetom Sakramentu ne osvoji naše srce, jer tada bi Isus bio pobijeđen! Naša bi nezahvalnost bila veća od njegove dobrote, naša zloća jača od njegove ljubavi. O, ne, moj dobri Spasitelju, tvoja me ljubav potiče, izjeda me i veže! Želim se predati službi i slavi tvoga sakramenta. Želim te ljubiti toliko da zaboraviš da sam do danas bio toliko nezahvalan, želim ti se potpuno posvetiti da mi oprostiš što sam te tako kasno uzljubio!...

nedjelja, 1. prosinca 2013.


Sancte Michael Archangele, 
defende nos in proelio, 
contra nequitiam et insidias diaboli 
esto praesidium. 
Imperet illi Deus, 
supplices deprecamur: 
tuque, Princeps militiae caelestis, 
Satanam aliosque spiritus malignos, 
qui ad perditionem animarum 
pervagantur in mundo, 
divina virtute, in infernum detrude. 
Amen.

subota, 30. studenoga 2013.

Razmišljanja o Svetoj Misi uz apostola Euharistije 37



USTANOVLJENJE EUHARISTIJE

III

Dovršen je misterij ljubavi. Isus je ispunio svoje obećanje. Nema više što dati – samo svoj smrtni život na Križu. I dat će ga, i uskrsnut će kako bi postao naša vječna hostija zadovoljštine, hostija pričesti i hostija klanjanja. Nebo je zadivljeno pred tim otajstvom. Presveto ga Trojstvo s ljubavlju promatra. Anđeli mu se klanjaju ispunjeni udivljenjem. A kakvi su samo strepnja i bijes obuzeli demone u paklu! Da, Gospodine Isuse, sve je svršeno! Nema više ništa što bi mogao dati čovjeku da mu dokažeš svoju ljubav. Sada možeš umrijeti. Nećeš nas ostaviti, čak ni kad umreš. Tvoja je ljubav ovjekovječena na zemlji. Vrati se na nebo svoje slave, Euharistija će biti nebo tvoje ljubavi. O, dvorano posljednje večere, gdje si sad? O, sveti stole, koji ćeš nositi posvećeno Isusovo Tijelo! O božanski ognju, koji je Isus zapalio na brdu Sionu, gori, raspiri svoj plamen, zapali svijet.

petak, 22. studenoga 2013.

E, jada

Možda ste već vidjeli degutantnu reklamu telefonskog operatera Tele2 u kojoj crna ovca pjeva u crkvi, a pri kraju se pojavi čestitka "I sretan Božić i nova godina." Ako niste, pogledajte je ovdje ili ovdje. Nije neobično da su se mnogi ljudi našli uvrijeđeni reklamom o čemu se možete sami osvjedočiti na Tele2 Facebook stranici ili pak u ovom članku s dnevno.hr. Crni ovan podsjeća na crnog jarca i kad još pjeva, kako ljudi kažu, "s oltara", javile su se sotonističke konotacije.

S obzirom da ni ja ni itko iz moga užeg kruga ne koristimo ovu mobilnu mrežu, mene je zapravo zaintrigirala fraza "s oltara" koju sam pročitao u komentarima. Jer, ako imalo bolje pogledate, vidjet ćete da središnju poziciju u videu zauzima poprilično neugledan ambon. Vrlo nelogično. Sklopljeno s izgledom crkve, ljudi i produkcijskom kvalitetom, zaključio sam da je ovo vjerojatno samo hrvatska verzija reklame.

I nisam se prevario. Original prikazuje, po mom sudu, još odvratniju scenu "krštenja" janjeta, dakle očito izrugivanje sa sakramentom. Ambon je u hrvatskoj verziji zamijenio krstionicu, a izgubila se "poanta", tj. težište radnje se potpuno prebacilo na, da se priprosto izrazim, sotonu koji pjeva u svetištu. Navodno je izvorna reklama emitirana isti dan 2012. g. kada je krštena švedska princeza Estelle. Jako profinjeno, nema što. Moram priznati da ne pratim reklame, a posebno ne s tim antipatičnim ovnom Gregorom/Frankom, ali možda se pitate kako je crna ovca dobila bijelo janje. Jake snage marketinga odgovorile su i na to pitanje. Kao i svakom drugom pametnom zapadnjaku, dovoljno mu je otići u Kinu, Indiju ili gdjegod i naručiti bebu po mjeri. Usput naiđoh na još jedno Tele2 izrugivanje, ovaj puta sa sakramentom ispovijedi. I primjetite da, kao i u reklami s krštenjem, scenarist vrlo dobro zna što su bitna obilježja sakramenata, pa gotovo sigurno i cilja na to da se s njima sprda.

Ništa novo i neviđeno, zapravo me više iznenadilo što su u hrvatskoj reklami na kraju čestitali "sretan Božić", a ne "sretne blagdane". Pretpostavljam da su htjeli biti potpuno sigurni da gledatelji znaju kome je namijenjen njihov žalac. A opet, možda je i to bila zabuna jer tko bi u studenom 2013. čestitao (na ne baš jasnom hrvatskom) novu 2013. godinu.

Za kraj, da se malo poigram s Tele2 sloganom, ne znam jesu li rođeni da budu jeftini (born to be cheap), ali sigurno su spremni obezvrijediti (cheapen) ono što drugima puno znači.

srijeda, 20. studenoga 2013.

Referendum

Nisam pisao o predstojećem referendumu jer smatram da je očito na kojoj poziciji stojimo Marko i ja. Srećom, imate se gdje informirati o referendumu (1,2), crkveno učenje je potpuno jasno, a i čisto naravni prigovori redefiniranju braka su vrlo čvrsti (npr. drugi i treći odjeljak ovdje). Možda na dan referenduma stavim post da vas podsjetim (premda očekujem da vam to neće biti nužno), ali ova je tema za nas potpuno nekontroverzna.

subota, 16. studenoga 2013.

Katolik.hr: Tradicionalna latinska misa - zašto?

Prije nekoliko dana objavljen je na stranici katolik.hr (Apologetske udruge bl. Ivan Merz - ime je novo?) članak pod nazivom Tradicionalna latinska misa - zašto? Pročitajte ovu kratku i lijepu apologetiku shvaćanja svete Mise prema tradicionalnom obredu u usporedbi s novim obredom.

***

Danas sam saznao da je u mjesečniku Nacija čiji sam jedan članak iz novog broja već predstavio, objavljen i tekst Velečasni, želim postati katolkinja s ovog bloga. Srdačno pozdravljam sve posjetitelje ovog bloga koji su za njega saznali preko Nacije i pozivam ih da prelistaju arhivu bloga.

Grkokatolici - web stranica

Vidjeh upravo na facebook stranici Tradicionalna latinska misa u Hrvatskoj da je već neko vrijeme aktivna stranica grkokatolik.com koja nosi naslov Baština katolika bizantsko-slavenskoga obreda. Upućujem vas na tu stranicu s vrlo zanimljivim materijalima, uz blago prijekoran pogled prema čitateljima koji su za nju znali, ali mi to nisu javili.

Pobožni zazivi obdareni oproštenjima


Život kršćanina mora biti neprestana molitva i proslava Božja. A to se dade vrlo lako provesti tako da već ujutro cio svoj dan sa svim poslovima i patnjama prikažeš Bogu, a preko dana da se češće kojom mišlju za vrijeme posla sjetiš nebeskog Oca. To ćeš najzgodnije postići kojim pobožnim zazivom, koji te ne će smetati ni u najvećem poslu, a dušu će ti držati u sjedinjenju s Bogom. Sveta je Crkva mnoge pobožne zazive obdarila obilnim oproštenjima. Izaberi si par takvih zaziva, koji ti se sviđaju, i usvoji ih, da ti nekako sami od sebe dođu na pamet, već prema poslu i duševnom raspoloženju.

***

Bože moj i sve moje!
Bože, smiluj se meni grješniku!
Bože moj, ja te ljubim!
Isuse moj, smiluj mi se!
Isuse!
Hvaljen Isus! - Navijeke!
Isuse, Bože moj, ljubim te nada sve!
Isuse, tebi živim; Isuse, tebi umirem; Isuse, tvoj sam živ i mrtav. Amen.
Preslatki Isuse, ne budi mi sudac, već Spasitelj!
Hvaljen budi Isus Krist i njegova prečista Majka!
Isuse, tebi za ljubav, s tobom i za tebe!
Gospodin moj i Bog moj!
Zdravo, Križu, jedina nado!
Slatko Srce mog Isusa, daj da te ljubim sve to više!
Srce Isusovo u te se ufam!
Presveto Srce Isusovo, neka dođe kraljevstvo tvoje!
Sve za te, presveto Srce Isusovo!
Presveto Srce Isusovo, štiti naše obitelji!
Presveto Srce Isusovo, smiluj nam se!
Isuse u presvetom Sakramentu, smiluj nam se!
Isuse, Bože moj, klanjam ti se ovdje u Sakramentu tvoje ljubavi!
Euharistično Srce Isusovo, što goriš ljubavlju prema nama, raspali srca naša ljubavlju prema tebi!
Isuse, Marijo, Josipe!
Marijo!
Djevice Marijo, Majko Isusova, posveti nas!
S blagim Sinom neka Djeva Mati, Blagoslov nam dostoji se dati!
Marijo bez grijeha začeta, moli za nas, koji se tebi utječemo!
Slatko Srce Marijino, budi spasenje moje!
Isuse, Marijo, Josipe, vama predajem srce i dušu svoju!
Isuse, Marijo, Josipe, budite uza me u smrtnoj borbi!
Isuse, Marijo, Josipe, u vašoj prisutnosti želim izdahnuti!

(u času napasti:)
Po znaku Križa od neprijatelja naših oslobodi nas, Bože naš!
Isuse, tvoj sam svim srcem svojim!
Predobri Isuse, među rane svoje sakrij me!
Srce Isusovo, u tebe se uzdam!
Bože, smiluj se meni grješniku!
Isuse moj, smiluj mi se!
Majko moja, u tebe se uzdam!
Tebi, Djevice Majko, koje se ne taknu nikoji grijeh, preporučujem i izručujem čistoću srca svoga!
O Gospođo moja i Majko moja! Spomeni se, da sam tvoj. Čuvaj me i brani kao stvar i svojinu svoju.
Po tvom neokaljanom začeću, Marijo, čuvaj me čista na tijelu i duši mojoj!
Prečisto Srce presvete Djevice Marije, isprosi mi od Isusa čistoću i poniznost!
Sveti Mihovile arkanđele, brani nas u boju, da ne propadnemo na strašnome sudu!

(iz molitvenika Srce Isusovo spasenje naše, Zagreb 1946.)

petak, 15. studenoga 2013.

Seosko imanje u Engleskoj u 16. stoljeću

Čini se da bi mogla biti zanimljiva serija. Pogledajte prvu epizodu ovdje ili ovdje.

utorak, 12. studenoga 2013.

Smiljana Rendić, treći put

Smiljana Rendić je uvijek dobrodošla gošća na ovom blogu (1,2), posebno kad polemizira o kontroverznim pitanjima poput onog koje slijedi. Ako se i nećemo s njom složiti baš u svemu, ipak je većinu stvari vrlo dobro opisala, i to onda kada je njezino stajalište bilo vrlo usamljeno. Netko bi je nepristojno mogao okarakterizirati kao frustriranu babetinu, ali tko ne bi bio frustriran gledajući kako se laži i manipulirani sentimenti podmeću pod istinu. Stil joj je osebujan i pravo osvježenje za naše prilike gdje se do pojavka interneta teško moglo u crkvenim glasilima pronaći nešto bolje od glaskoncilovske uravnilovke.


(O Međugorju, o mons. Žaniću i mons. Franiću, 
o Ivanu Pavlu II. i o Hansu Ursu von Balthasaru)
Marulić 1-2, 2013

nedjelja, 10. studenoga 2013.

Razmišljanja o Svetoj Misi uz apostola Euharistije 36



USTANOVLJENJE EUHARISTIJE

II

Eto ustanovljenja toga uzvišenog sakramenta. Kakva li trenutka! Kucnuo je čas ljubavi, žrtvovat će se pashalno janje iz Mojsijeva zakona. Istinski će Jaganjac zamijeniti simbol. Kruh života, nebeski Kruh, zamjenit će manu iz pustinje... Sve je spremno, apostoli su čisti – Isus im je upravo oprao noge. Isus ponizno sjeda za stol. Novu Pashu treba blagovati sjedeći, u Božjem miru. Nastaje duboka tišina; apostoli su pozorni i promatraju. Isus je sabran. Uzima kruh u svoje svete i časne ruke, podiže oči prema nebu, daje hvalu svome Ocu u taj toliko priželjkivani čas, pruža ruku, blagoslivlja kruh... I dok se apostoli, preplavljeni poštovanjem, ne usuđuju pitati za značenje tih tajanstvenih simbola, Isus izgovara ove zadivljujuće riječi, podjednako moćne kao i stvarateljska riječ:

"Uzmite i jedite, ovo je Tijelo moje. Uzmite i pijte, ovo je moja Krv."

petak, 8. studenoga 2013.

Razgovor s msgr. Athanasiusom Schneiderom

Jedan naš vrijedni čitatelj poslao nam je prijevod vrlo kvalitetnog intervjua koji je s preuzvišenim gospodinom Athanasiusom Schneiderom vodila Poljakinja Izabella Parowicz. Pri prijevodu je korišten izvornik kao i engleski prijevod objavljen na blogu New Liturgical Movement.

Nekoliko fotografija iz katedrale u Astani u Kazakstanu gdje je msgr. Schneider od prije nekoliko godina pomoćni biskup (ranije je bio u Karagandi) možete vidjeti u ovom našem postu od prije par godina, a preporuku njegove knjige Dominus est! ovdje. Još mnogo više tekstova naći ćete na blogu Splendor Domini.


***

"- Preuzvišeni, Vi ste podrijetlom Nijemac, no rođeni ste i odrastali u nekadašnjem Sovjetskom Savezu. Kako se to dogodilo?

Početkom XIX. st. (1809.-1810.) bila je velika migracija njemačkih seljaka iz jugozapadne Njemačke na crnomorsko područje bivšeg Ruskog Carstva. Iseljavali su se iz Badena, Elzasa, Lotaringije i Falačke. Car im je besplatno dao parcele vrlo plodne zemlje ('černozem', crnica). Imali su pravo osnovati sela u kojima se govorio samo njemački, a bila su sačuvala i vjersku posebnost (čisto katolička sela ili pak luteranska). Uz to, nosila su i njemačka imena- Strassburg, Elsass, Karlsruhe, Baden, Mannheim, Speyer... Moji pretci su bili doseljenici iz sjevernog Elzasa, iz okolice Seltza i Hagenaua. Na području Crnog mora su živjeli do II. svjetskog rata. Nakon rata ih je staljinistički režim deportirao na razna mjesta Sovjetskog Saveza u kojima su bili internirani i osuđeni na težak rad. Moji su roditelji tako deportirani na Ural. Kad su bili oslobođeni, preselili su se u središnju Aziju, u Kirgistan, gdje sam rođen.

- Djetinjstvo Vam je sigurno obilježio sveprisutni progon vjere koji je nametnuo sovjetski teror. U kakvim ste uvjetima, Preuzvišeni, Vi i Vaša obitelj prakticirali vjeru? Na koji se način razvijao Vaš vjerski život i tko je pritom imao najvažniju ulogu?

Cilj komunističkoga režima bio je uspostaviti društvo bez Boga. Svaka javna vjerska gesta ili javni kult bili su, stoga, zabranjeni. Vjera se živjela i predavala u obitelji, zahvaljujući katoličkoj obitelji kao kućnoj crkvi. Imao sam veliku povlasticu i veliku sreću što sam na svijet došao u vrlo katoličkoj obitelji, i takoreći, upio katoličku vjeru s majčinim mlijekom. U vrijeme progona i u izočnosti svećenika (što je znalo potrajati godinama), moji su roditelji s nama, djecom, slavili i posvećivali nedjelju moleći uobičajene molitve u jutarnjim satima. Poslije smo se preselili u Estoniju gdje smo imali crkvu i svećenika udaljene oko 100 kilometara. Prelazili smo toliku udaljenost da svake nedjelje sudjelujemo na svetoj misi. Nismo mislili da je to velika udaljenost i voljeli smo ta nedjeljna putovanja do crkve, premda je to zahtijevalo neku žrtvu. Naša je obitelj imala privilegij osobno poznavati dvojicu svetih svećenika: blaženog Aleksija Zaritzkog, ukrajinskog svećenika iz Lavova koji je umro mučeničkom smrću u gulagu u Karagandi 1963., a beatificiran je 2001., te oca Janisa Andreasa Pavlovskoga, letonskoga kapucina koji je trpio kao ispovjednik vjere u karagandskom gulagu. On je bio moj župnik u Estoniji; umro je 2000. u Rigi.

- Sedamdesetih godina XX. st. Vama je, tada tinejdžeru, i Vašoj obitelji dopušten povratak u Njemačku. Konačno ste mogli slobodno prakticirati vjeru. Koja su bila Vaša prva iskustva glede toga? Govorimo o vremenima kada su već bile provedene mnoge nesretne poslijekoncilske liturgijske reforme.

Mi koji smo živjeli katoličku vjeru u vrijeme progona, zamišljali smo Njemačku i zapadni svijet kao 'raj'. U progonjenoj smo Crkvi živjeli duboku vjeru s velikim poštovanjem prema svetim stvarnostima; svećeniku, liturgiji i osobito prema svetoj pričesti.

Ono što nas je duboko šokiralo bio je nedostatak štovanja i svetosti u liturgiji svete mise. Po prvi smo put u životu promatrali nezamislivu scenu podjele svete pričesti na ruku. Činilo nam se to tako banalnim i tako običnim kao da netko dijeli kolače. Kad smo se vratili doma osjetili smo u svojim dušama tihu bol. Kad je moja majka vidjela da se slične scene odvijaju u gotovo svim crkvama koje smo posjetili, duboko je patila i plakala.

- Preuzvišeni, često naglašavate da bi svetu pričest trebalo primati samo na usta i klečeći. Koji su najveći rizici i posljedice raširene prakse primanja pričesti na ruku (i u objektivnim kategorijama i u odnosu na vjeru pojedinca)?

Najveći rizik i najteža posljedica prakse podjeljivanja svete pričesti na ruku je ogromni gubitak euharistijskih čestica i posljedično činjenica da te čestice ljudi gaze nogama u našim crkvama. Sljedeći je ozbiljan rizik ogromna lakoća krađe posvećenih hostija. Prakticiranje pričešćivanja na ruku kroz duže vrijeme slabi vjeru u stvarnu prisutnost i u pretvorbu, jer se Presveto tretira kao obična hrana, bez uvjerljive geste klanjanja.

- Neki katolici koji podupiru primanje sv. pričesti na ruku (ili su jednostavno navikli na tu praksu) tvrde da ljudski dlan manje griješi od jezika. Kažu da im gesta primanja našeg Spasitelja na dlan daje lijepu priliku da mu se na trenutak klanjaju. Također tvrde da je klečeća pozicija protiv njihova ljudskog dostojanstva te da je stajanje puno prikladnije i odaje jednako poštovanje. Kako odgovarate na ove argumente?

Organi našega tijela (ruke, jezik itd.) nisu krivi za grijeh. Grijeh ide ljudskoj osobi. Organi koje osoba koristi da počini grijeh ostaju uvijek nevini. Zato je glupost pretpostavljanje dlanova ustima. Klanjanje svjetovnjaka našem Gospodinu tako da primaju posvećene hostije na dlan, proturječi cijeloj tradiciji univerzalne Crkve. Ta je praksa subjektivističko, iako pobožno, pretjerivanje. Crkva je uvijek pridržavala pravo dodirivanja sakramentalnoga Tijela Kristova zaređenim svećenicima. Iznimke su se činile zbog objektivnih razloga u vremenima progona ili u slučaju velike nužnosti, ali nikada da se zadovolji individualna pobožnost. Čak i u vrijeme prvih stoljeća, Presveti Sakrament nisu doticali svjetovnjaci svojim prstima, nego su svetu hostiju uzimali ustima izravno s dlana, a žene bi prekrile svoje dlanove bijelom tkaninom. Pozicija stajanja ima svoju vrijednost i svoje vrijeme. To je tipično kršćanska pozicija jer je kršćanin otkupljena osoba koja živi novim životom i vjeruje u uskrsnuće tijela. No, i klečeća pozicija je tipično kršćanska, i koristi se u trenutcima i činima klanjanja Bogu, Kristu, Utjelovljenom Bogu. Koristi se također da izrazi molitve prošnje, pokore i kajanja. Sâm naš Gospodin je molio klečeći kao i apostoli, žene u jutro uskrsnuća. Klečeći stav se vidi u Nebeskom Jeruzalemu u kojem anđeli skupa s otkupljenim čovječanstvom padaju na koljena, pa i na lice, da se klanjaju Kristu, Jaganjcu Božjem. Zato je najviše biblijska, najprikladnija i najlogičnija gesta u trenutku kad vjernik pozdravlja i prima Jaganjca Božjega pod prilikom kruha, pozicija klečanja.

- Kažemo da vjerujemo u Boga, a ne znamo mu iskazati dužno štovanje; pokušavamo to raditi na svoj vlastiti, često jadan, način. Koji su po Vama Preuzvišeni uzroci pada iskazivanja štovanja našem Gospodinu Isusu Kristu? Koja bi pastoralna i katehetska rješenja po Vama mogla povratiti to štovanje?

Ljudska narav se sastoji od vidljivog i nevidljivog dijela, ili od unije duhovne duše i materijalnoga tijela. Prema tomu, čovjek mora djelovati prema svojoj naravi, a u našem to slučaju znači: treba se klanjati Bogu simultano, unutarnjim i vanjskim činom. Unutarnji je akt najvažniji i animira vanjski čin, no vanjski se čin ne smije zanemariti. Isključivo naglašavanje unutarnjeg čina i zanemarivanje vanjskoga vodi nas nehumanom stavu platonizma i gnosticizma. Naglašavanje samo vanjskoga akta, a zaboravljanje i zanemarivanje unutarnjega, vodi nas licemjerju i beživotnom formalizmu. Naš je Gospodin rekao: 'Ovo je trebalo činiti, a ono ne propuštati' (Mt 23, 23). Da bi se povratilo štovanje, nužno je naučavati te vjerno i potpuno propovijedati istinu o euharistijskom sakramentu, osobito o stvarnoj prisutnosti i pretvorbi; to treba pratiti uvođenje vanjskih gesta štovanja.

-Iako je mogućnost primanja svete pričesti na ruku u Poljsku uvedena 2005., Bogu hvala, ta mogućnost još nije postala opća praksa. No, uvode se druge, zabrinjavajuće novosti: celebrantova stolica smješta se u sredinu, između oltara i svetohraništa, tako da svećenik sjedi okrenut leđima Gospodinu Isusu; ministranti prolazeći s jedne strane prezbiterija na drugu pobožno se klanjaju (iako više ne misleći) prema praznom oltarnom stolu, dok im je iza Sanctissimum, Kralj Kraljeva. Zamjećujemo i fenomen 'bratimljenja' vjernika, posebno mladih s Isusom Kristom. To 'bratimljenje' popraćeno je trivijalizacijom i infantilizacijom načina na koji štujemo Boga i često ga odobravaju, ako ne i promiču, svećenici. Kada se pokuša razgovarati sa župnicima o tim stvarima, često se skrivaju iza najnovijih liturgijskih savjeta ili pastoralnih potreba, i općenito ne žele relevantnu raspravu s 'problematičnim' vjernicima. Koje argumente trebamo koristiti da uvjerimo naše pastire da 'lex orandi' bitno utječe na 'lex credendi'? Spada li uopće na nas kao laike da upozoravamo naše svećenike svaki put kad je u opasnosti štovanje prema Gospodinu Isusu (na način koji nam je zapovjedio Isus u Evanđelju)?

Nadnaravno znanje istine vjere o veličini euharistijskog otajstva prvenstveno treba rasti u kleru. Također zakon autentičnoga kršćanskoga i katoličkog kulta mora se bolje razumjeti prema nepromjenjivoj Predaji i trajnom nauku Učiteljstva ('perennis sensus ecclesiae'). Fundamentalni zakon božanskoga kulta je ovaj: Bog, Krist, vječnost je centar te se svi aspekti i pojedinosti kulta moraju neprestano podređivati i upravljati prema Njemu (tako naučava II. vatikanski koncil u 'Sacrosanctum Concilium', čl. 2). Kad svećenik stavi svoju stolicu u središte, on na vidljiv način ističe da je u liturgiji čovjek u središtu. To je u suprotnosti s naukom Crkve, posebno sa spomenutim naučavanjem II. vatikanskog koncila. Naprotiv, gdje su svetohranište i veliki križ s Kristovim likom u središtu, a celebrantova stolica sa strane, jasno se naglašava istina o tomu da je Krist predsjedatelj, vođa i glava svake euharistijske liturgije. Krist je Glava svoga Mističnoga Tijela i zato je također Glava svoga 'liturgijskoga tijela'. Budući da je Krist utjelovljen i liturgija je sakramentalna, vidljiva i u znakovima, istina o tom da je Krist središte i glava, također mora biti vidljiva, to znači: Njegova stvarna prisutnost u tabernakulu i njegov vidljivi lik na križu moraju se nalaziti u središtu crkve i u središtu euharistijske liturgije.

Drugi vatikanski koncil i kanonsko pravo potiču vjernike da izraze svećenicima svoju zabrinutost o duhovnom dobru Crkve ('Lumen gentium', 37; kan. 212 i kan. 213 Zakonik kanonskog prava). Zato svaki svjetovnjak ima pravo tražiti svećenike da isprave skandale i zloporabe koje su suprotne duhovnom dobru duša i pravima samoga Boga. Crkva vjernicima daje sljedeće pravo: 'Svaki katolik, svećenik, đakon ili kršćanski laik, ima pravo podnijeti žalbu na liturgijsku zloporabu kod dijecezanskog iskupa ili nadležnog Ordinarija, koji mu je pravno jednak, odnosno kod Apostolske stolice, na osnovu primata Rimskog Prvosvećenika.' ('Redemptionis Sacramentum', br. 184).

- Blaženi Ivan Pavao II. rekao je 1980. da je 'privilegij zaređenih da diraju svete prilike i da ih podjeljuju svojom rukom'. Što mislite, Preuzvišeni, o dijeljenju pričesti pomoću svjetovnih djelitelja? Unatoč tomu što se (barem u Poljskoj) pažljivo biraju ugledni ljudi, muževi i očevi, njihova dvojbena rastuća uloga donosi izvjesni nemir.

Činjenica da svjetovnjaci dijele svetu pričest za vrijeme euharistijske žrtve, proturječi cijeloj tradiciji univerzalne Crkve (istočne i zapadne), to se nikada nije prakticiralo. Radi se o apsolutnom 'novumu' i pravom prekidu s Tradicijom. U vremenima progona (svjetovnjaci i) pustinjaci u eremitorijima mogli su dijeliti svetu pričest vjernicima, ali uvijek izvan svete mise. Uvođenje izvanrednih djelitelja opravdalo se željom uštede vremena i olakšanja svete pričesti velikoj masi ljudi. Ako razmotrimo neusporedivu veličinu i svetost svete pričesti, i da je taj trenutak primanja euharistijskog Gospodina zaista vrhunac u životu katolika, nitko- ni svećenik ni vjernik- neće brojiti minute ni jadikovati zbog okolnosti koje uzrokuju umaranje. Suvremena stvarnost ovako izgleda: u crkvama u kojima su angažirani svjetovni djelitelji svete pričesti, svećenik nakon svete mise trati vrijeme na čavrljanje s ljudima ili na internet i gledanje televizije. U takvim slučajevima svećenik često više vremena gubi nakon svete mise, nego što bi utrošio kad bi sam dijelio svetu pričest bez svjetovnih djelitelja. Drugo je opravdanje za uvođenje izvanrednih djelitelja ovo: da se izrazi aktivno sudjelovanje laika u liturgiji. To je krivo shvaćanje aktivnog sudjelovanja, u suprotnosti s naučavanjem Učiteljstva i Tradicijom Crkve. Podjeljivanje pričesti je bitni dio zaređenog svećeništva i nikada u Crkvi nije bilo načinom aktivnog sudjelovanja laika. Drugi vatikanski koncil poučava: 'U bogoslužnim slavljima neka svatko, bio to služitelj ili vjernik, obavlja svoju zadaću i čini samo ono i sve ono što mu pripada prema naravi stvari i prema liturgijskim propisima' ('Sacrosanctum Concilium', 28) i 'Neka se radi promicanja djelatnoga sudjelovanja vodi briga o poklicima puka, odgovorima, psalmima, antifonama, pjesmama kao i o činima, odnosno gestama i o držanju tijela. U pravo vrijeme neka se obdržava također sveta šutnja' (isto, 30). Nema spomena svjetovnih djelitelja svete pričesti kao sredstva aktivnog sudjelovanja jer takvo shvaćanje i takva mjera proturječi trajnoj tradiciji Crkve i sljedećem načelu koje naučava II. vatikanski: 'konačno, neka se novosti uvode samo ako to zahtijeva prava i sigurna korist Crkve te uz oprezno nastojanje da novi oblici na neki način organski izrastu iz već postojećih oblika' (isto, 23).

- U Vašoj lijepoj knjizi o svetoj pričesti naslovljnoj 'Dominus est', opisujete ulogu 'euharistijskih žena' u sovjetskom podzemlju koje su u izočnosti svećenika uspijevale održati plamen vjere klanjajući se našem Gospodinu u Presvetom Sakramentu i primajući ga barem na duhovni način. Opisali ste dirljivu priču o Vašoj majci Mariji Schneider kojoj je iznimno tajni svećenik dopustio da dade svetu pričest svojoj bolesnoj majci, pod uvjetom da to učini s najvećim mogućim štovanjem. Vaša je majka stavila bijele rukavice i pomoću pincete dala pričest svojoj majci. Zatim je spalila omotnicu u kojoj je bila posvećena hostija. Za razliku od opisanoga, postupanja žene s najvećim mogućim štovanjem u izvanrednim okolnostima, danas postoji izvjesna zbunjenost glede sve veće aktivnosti žena na svim područjima liturgijske službe (kao ministrantice, djeliteljice svete pričesti ili 'pastoralne asistentice'). Što bi trebale biti granice liturgijskog aktivizma žena i kakve argumente bi trebalo koristiti da se odvrati žene od pretjeranog angažmana u službi oltara?

Ulogu žene u Crkvi odredio je sâm Bog i ona odgovara zakonima koje je Bog u svojoj mudrosti i ljubavi zapisao u odnosu na ulogu žene. Redoslijed stvaranja ljudske naravi u dva spola odražava ljepotu i komplementarnost, a ne natjecanje. U nadnaravnom redu života Crkve najviši i najljepši uzor kršćanke je Marija, Majka Božja. Najdublja i najljepša karakteristika žene je materinstvo. Krist, Utjelovljeni Bog te Vječni i Veliki Svećenik uzeo je ljudsku narav u muškom spolu, te je u svojoj mudrosti neraskidivo povezao ministerijalno svećeništvo u svim stupnjevima i službama s muškim spolom; jer simbolizira duhovno očinstvo samoga Krista. Stupnjevi Kristova svećeništva su episkopat i prezbiterat, i oni predstavljaju najvišu razinu službe na oltaru. Đakonat u svojoj službi oltara i riječi simbolizira tu biskupsku i prezbitersku službu u konkretnoj i sakramentalnoj formi. Svi drugi redovi i službe ispod đakonata (subđakon, akolit, lektor, ministrant) su prakticiranje đakonata u nesakramentalnom obliku i služe razvoju do uloge đakonata i konačno također perzbiterata i biskupstva. U skladu s tom općom i trajnom tradicijom Crkve nikad se nije pripuštalo žene službi oltara ili riječi za vrijeme euharistijske žrtve, koja je po sebi liturgija ministerijalnog svećeništva. Tijekom liturgije časova, koja nije svećenička ni žrtvena liturgija u strogom ministerijalnom smislu, svjetovnjaci i žene, međutim, mogu ispunjavati ulogu lektora. Najviši je uzor žrtvene liturgije u strogom smislu, liturgija Posljednje večere gdje su bila samo dvanaestorica apostola, a nije bilo ni Marije, Majke Božje. Cenakul Posljednje večere odgovara oltarnom prostoru ili 'prezbiteriju' današnjih crkava. Stoga, tijekom euharistijske liturgije žene nisu nikada bile djelatne u oltarnom prostoru, nego u lađi crkve jer lađa simbolizira opće svećeništvo i zajedno s oltarnim prostorom, 'prezbiterijem', tvori cijelu Crkvu ili cijelo svećeništvo Kristovo koje se sastoji u ministerijalnom i općem svećeništvu kao jednom tijelu, ali s bitno različitim funkcijama (usp. II. vatikanski koncil, 'Lumen gentium', 10).

- Htjela bih upitati o higijenskom aspektu primanja svete pričesti na usta. Smatram da je nemoguće da bi se kakva bolest mogla prenijeti preko Gospodina Isusa koji je stvarno prisutan u posvećenoj hostiji i, prema mojem znanju, nikada u povijesti Crkva nije optužena za izazivanje ili širenje neke epidemije. Ipak, nedavno se dogodilo da je primanje svete pričesti na usta privremeno bilo zabranjeno, a primanje na ruku je jedna biskupska konferencija nametnula (sic!) iz straha od svinjske gripe. Kao što se moglo očekivati, učinak ove odluke bio je brz; drastični gubitak štovanja prema Presvetom Sakramentu i nakon što je zabrana ukinuta, jer nitko u toj zemlji više ne prima svetu pričest na usta zbog 'brige za higijenu' koja je, nažalost, prevladala nad vjerom u stvarnu prisutnost. Može li takva okolnost epidemije biti općenito razuman razlog za uvođenje svete pričesti na ruku? Bi li preporuka biskupâ za primanjem duhovne pričesti bila alternativa u slučaju epidemije?

Doista, u dvije tisuće godina kršćanske liturgije nije se čulo da bi se preko svete pričesti prenosile bolesti ili epidemije. Dokazano je da ruka sadrži više bakterija od jezika. Svatko rabi slinu da napravi prvu dezinfekciju na rani, ali nitko neće koristiti prste. Dlan osobe koja prima svetu pričest na ruku, obično je prethodno dodirivao mnoge predmete na kojima je puno bakterija, pa i prljavštine: rukohvate u sredstvima javnog prijevoza i u crkvi, a posebno kovanice i novčanice. Takvim neopranim prstima te osobe diraju svetu hostiju ostavljajući na njoj ogroman broj bakterija i tako hostiju punu bakterija mirno stavljaju sebi u usta. Zapravo je pričest na ruku vrlo nehigijenska. Ako se dijecezanska uprava doista 'brine zbog higijene', prije svega treba zabraniti svetu pričest na ruku. U nekim rijetkim slučajevima vrlo opasne epidemije preporuka da se prima duhovna pričest mogla bi biti alternativa. Zaista, ponovo moramo otkriti i cijeniti plodnu praksu duhovne svete pričesti.

- Moje sljedeće pitanje tiče se načina izbjegavanja rizika svetogrđa tijekom svetih misa za velikih okupljanja, na kojima se mogu naći također ljudi koji nisu kršteni u katoličkoj vjeri (ili čak nekršćani), koji na svetu misu dolaze iz znatiželje i usto primaju svetu pričest. Zasigurno, praksa dijeljenja svete pričesti na usta koju je povratio naš ljubljeni papa emeritus Benedikt XVI. i koju je zadržao Sveti Otac Franjo, prirodni je 'filtar' koji može spriječiti nekatolike da primaju Tijelo Kristovo. Koje bi druge mjere svećenici mogli uvesti u situacijama u kojima je povišen rizik od svetogrđa?

Crkva je od početka svoga povijesnog puta uvijek čuvala Presveto, 'Sanctissimum', Tijelo Kristovo u euharistijskom sakramentu, prema Gospodinovu upozorenju: 'Ne dajte svetinje psima! Niti svoga biserja bacajte pred svinje' (Mt 7, 6). U euharistijskoj liturgiji prvih stoljeća su nakon liturgije riječi bili otpuštani svi katekumeni i svi nekršteni. Đakon je oglašavao: 'Katekumeni, odstupite. Neka ne ostane ni jedan katekumen'. Tim se riječima i danas služi bizantska liturgija. U Crkvi je postojala posebna liturgijska služba, 'vratara' (ostijara), koji je trebao budno paziti da ni jedna nekrštena osoba ne primi svetu pričest i da ni jedna osoba sa zlim nakanama ne narušava ili profanira sveto mjesto. Stvarna je pastoralna potreba u cijeloj Crkvi da se posvuda obnovi red i služba takvog ostijara. U bizantskoj liturgiji osoba koja prima svetu pričest mora reći svoje ime, mora se identificirati svećeniku koji dijeli pričest. Taj način obred pričesti čini puno osobnijim, dajući mu obiteljsko ozračje, istodobno bolje izbjegavajući profanaciju. To bi moglo biti usvojeno i u Crkvi latinskog obreda.

- Svećenici katolike koji idu u crkvu u zemljama Zapadne Europe, i žele se pričestiti klečeći i na usta, katkad tretiraju s averzijom. Dogodilo mi se da sam sa suzama u očima morala moliti svećenika da mi dade svetu pričest na usta, što je on tvrdoglavo odbijao. Na koncu mi je dao, ali s očitim gađenjem. Što je prema Vama Preuzvišeni bolje, uvijek ustrajati i biti spreman na ukor ili čak verbalni konflikt sa svećenikom u trenutku u kojem bismo se trebali usredotočiti samo na unutrašnju, a ne na vanjsku (prividno očito) dispoziciju primanja Gospodina Isusa, ili radije odlučiti u takvim situacijama primiti duhovnu svetu pričest, da se izbjegne situacija koja ranjava naša srca i savjest? Postoji li još kakva alternativa?

Crkveni zakon je vrlo jasan: ni svećenik ni biskup nema pravo odbiti vjerniku svetu pričest samo zato što je želi primiti klečeći i na usta. To je navedeno u naputku 'Redemptionis Sacramentum', br. 91. Kršenje te norme Crkva smatra za 'teško djelo'; vidi spomenuti naputak br. 173. Crkva posvećene službenike opominje ovim ozbiljnim riječima: 'Tako se i svaki sveti službenik ozbiljno treba ispitati je li opsluživao prava kršćanskih laika koji mu sebe i svoju djecu povjeruju s pouzdanjem i u uvjerenju, te da će sve zadatke koje Crkva po nalogu Krista želi, ispuniti na slavlju svete Liturgije, prije svega na pravilan način za vjernike. Svatko uvijek treba imati na umu da je služitelj svete Liturgije' ('Redemptionis Sacramentum', br. 186). Odbiti vjerniku svetu pričest samo zato što je želi primiti klečeći ili na jezik, izraz je arogantnoga klerikalizma i klerikalnog despotizma.

- Oko petnaest godina kao svećenik i biskup služite u Kazahstanu. Mnogo desetljeća vjernicima u bivšem Sovjetskom Savezu nije bilo slobodno slušati svetu misu, bili su lišeni svećenika i sakramenata. Svećenici misionari koji su došli 1990.-ih, neminovno su služili svetu misu prema novom misalu i uveli niz novih, dotad nepoznatih liturgijskih i pastoralnih praksa, koje nisu bile obilježene nekadašnjim štovanjem prema Presvetom. Kako su katolici koji su još pamtili staru misu i čija je vjerska formacija bila puno više tradicionalna, primili ove novosti?

Novi je obred u nekadašnjem Sovjetskom Savezu bio uveden još početkom sedamdesetih godina. No, služio se u duhu staroga obreda s dubokom vjerom i štovanjem. U mojoj župi kojoj sam pripadao od 1969. do 1973., u estonskom Tartu, sveta misa se služila prema novom redu, ali 'versus Deum', na glavnom oltaru na latinskom, a sveta se pričest primala na pričesnoj klupi, na koljenima i na jezik. Tako da je za moje roditelje i za mene razlika između dva 'orda' bila gotovo neprimjetna. Celebracija 'versus populum' bila je uvedena u Kazahstanu još u vrijeme Sovjetskog Saveza, ali je način celebracije bio vrlo pobožan. To je uvedeno iz dubokog posluha prema Apostolskoj Stolici. Nakon pada i raspada Sovjetskog Saveza, došlo je mnogo svećenika misionara iz raznih zemalja. Neki su od njih uvodili liturgijske prakse u suprotnosti s pobožnošću koja je obilježavala vjerski život i naslijeđenom iz doba progona. Takve su prakse bile npr. primanje svete pričesti stojeći, uporaba gitara i pljeskanja za vrijeme mise, sentimentalne pjesme i pjesme sa svjetovnim melodijama tijekom liturgije. Ali, Bogu hvala, Kazahstanska biskupska konferencija je ustanovila normu da je jedini dopušteni način primanja svete pričesti klečeći i na jezik, s izuzetkom onih kojima to onemogućuju tjelesna sprema.

- Možete li opisati vjeru svoga stada? Iskazuju li vjernici u Kazahstanu i dalje veće štovanje prema Presvetom Sakramentu, nego katolici na Zapadu ili je njihova pobožnost previše obilježena učincima ateističnoga režima?

Katolici u Kazahstanu sačuvali su dragocjeno nasljeđe iz vremena progona, tj. duboku vjeru, veliko štovanje prema liturgiji, a nadasve prema Svetoj Euharistiji. Zadržali su jasnu svijest o grijehu, zato često pristupaju k sakramentu pokore. Očuvali su veliku ljubav prema molitvi, osobito euharistijskom klanjanju, ljubav i poštovanje prema svećenicima i biskupima, dubok osjećaj i poštovanje za sveto.

- U istočnim crkvama u XX. st. nisu bile uvedene nikakve drastične liturgijske reforme. Je li u tim crkvama sačuvano štovanje prema euharistijskom Kristu ili je ono iskorijenjeno pod utjecajem sovjetskog ateizma?

Istočne crkve, bilo katoličke bilo pravoslavne, sačuvale su veliko poštovanje prema liturgijskoj tradiciji. Promjena liturgije je za njih nešto istoznačno promjeni vjere. One su duboko ukorijenjene u vjernosti vjeri i liturgijskoj tradiciji. Liturgiju promatraju kao sveto blago koje Crkva mora brižno sačuvati i predati budućim naraštajima. Takav stav istočnih crkava, posebno pravoslavnih, vrijednost je koja može i treba obogatiti Latinsku crkvu u današnje vrijeme velike doktrinarne i liturgijske krize. To je moje iskustvo iz kontakata sa svećenicima i vjernicima Pravoslavne crkve. Učenje i usvajanje liturgijskoga duha i vjernosti od pravoslavnih crkava bila bi jedna od najljepših ekumenskih gesta sa strane katolika.

- Čast koju iskazujemo Gospodinu Isusu nikada nije dovoljna. Na koji se način možemo vježbati da je neprestano povećavamo? Biste li nam mogli dati u tom pogledu nekoliko praktičnih savjeta?

Moramo, ponajprije, bolje upoznati puninu katoličke vjere o euharistiji, osobito iznimno bogate dokumente Učiteljstva. Od pomoći bi bila također lektira životâ i primjera euharistijskoga života svetaca i mučenika. Moramo svoju vjeru izražavati jasnim gestama štovanja, klanjanja i pobožnosti prema Euharistijskom Gospodinu. Vrlo korisna praksa koja donosi ploda je euharistijsko klanjanje. Moramo u našim zajednicama promicati euharistijsko klanjanje, pa i osnivati skupine ili bratstva euharistijskih štovatelja. Moramo, također, tješiti našega Gospodina zbog ogromnih i brojnih djela svetogrđa te nedostatka štovanja i u duhu pokore po rukama Presvete Djevice Marije, euharistijske žene, prinositi djela pokore i nadoknade prema primjeru anđela koji se objavio djeci u Fatimi.

- Na kraju bih htjela pitati što je prema Vama definicija svetog svećenika?

Sveti svećenik je onaj koji je svjestan činjenice da je objektivno i ontologijski drugi Krist, 'alter Christus', i koji pomoću Božje milosti svakodnevno pokušava sve više postati 'alter Christus', dakle u svom umu, u svojim nakanama, u svojim riječima i djelima u skladu s duhom i primjerom Krista, Vječnoga Velikog Svećenika, Dobrog Pastira koji daje svoj život za vječno spasenje besmrtnih ljudskih duša, koji se ne brine o vlastitoj dobrobiti, nego samo za slavu Božju i duhovno dobro duša. A, najveća pomoć u tom procesu je ako svakodnevno bude sa sve dubljom vjerom i ljubavlju služio svetu misu.

Razgovarala: I. Parowicz"

Izvor: http://www.pch24.pl/przed-jego-majestatem-aniolowie-kryja-twarz,18087,i.html#ixzz2hXsZGErZ
http://www.newliturgicalmovement.org/2013/10/how-domestic-church-and-adoration.html

utorak, 5. studenoga 2013.

O Bratstvu sv. Pija X. u Naciji



Mjesečnik Nacija nastavlja objavljivati zanimljive članke o razvoju tradicionalnog pokreta u Crkvi, pa je sada na red došlo Svećeničko bratstvo svetog Pija X. Ja vam kao i prošli puta dajem samo malu sličicu s naslovom i podnaslovnim tekstom, jasno kao svojevrsni poticaj ili provokaciju da dotični broj časopisa kupite ili posudite. Sam članak pisan je vrlo uravnoteženo, bez preskakanja (koliko je to moguće u dvije-tri stranice teksta) svjetla i sjena u povijesti ovog bratstva. Ovaj i prethodni članak mogu poslužiti kao dobra preporuka za vjernike u Hrvatskoj koji ne znaju puno o otporu postkoncilskim reformama u svijetu. Nadam se da će autor i uredništvo nastaviti s člancima ovakve tematike.

Gostujući autor - Dan reformacije


Događaj koji je u duhovnoj sferi najviše obilježio protekli tjedan svakako je obilježavanje Dana reformacije od strane onih koji kroče putem kojeg je utro jedan od najvećih heretika svih vremena, Martin Luther. Kao katoliku koji iznad svega ljubi istinu, osjećam dužnim osvrnuti se na taj događaj koji se zbio prije pet stoljeća na objektivan i istinit način, makar to rezultiralo i pokojim povrijeđenim osjećajem. Na kraju krajeva, samo istina je ta koja oslobađa (usp. Iv 8,32), a povrijeđeni osjećaji su sitnica naspram vječnog gubitka duše koji prijeti onima koji su napustili arku spasenja: jednu, svetu, katoličku i apostolsku Crkvu.

Dakle, prije pet stoljeća dogodio se događaj koji se sasvim opravdano može okarakterizirati kao najveća Luciferova pobjeda u povijesti spasenja i čovječanstva. Što drugo reći o pokretu koji je tolike duše odvukao od spasonosne milosti svetih sakramenata, odvratio ih od molitve za sirote duše u Čistilištu, odbio prihvatiti dar materinstva Presvete Bogorodice koju nam je sam Krist dao za majku i to svojim posljednjim uzdasima s križa (usp. Iv 19, 26) te općenito uvjerio ljude da se mogu spasiti neposluhom i samovoljnim tumačenjem sv. Pisma? Povijest protestantizma započinje anskioznošću jednog mladog augustinskog redovnika, izvjesnog Martina Luthera, koji nije mogao podnijeti pomisao da čovjek ne može biti siguran u vlastito spasenje dok živi na zemlji. Ta istina bila mu je toliko teška, da ju je odlučio odbaciti. A budući je bio inteligentan, vrlo brzo je shvatio da odbacivanje jedne vjerske istine zapravo znači odbacivanje cijele katoličke vjere – što je uskoro i uslijedilo. Tako je mladi Luther strgao habit i pregazio svoje redovničke zavjete. Međutim, to mu nije bilo dosta, već je u svom padu težio za tim da što više ljudi povuče za sobom. Počeo je javno propovijedati svoje hereze, prezrevši Rim i svaki autoritet. Na posljetku je sklopio i nezakonit brak s jednom časnom sestrom, nagovarajući i druge da krenu tim putem.

Protestantizam danas broji oko 38.000 denominacija. Njihova teologija je infantilna i temelji se na nekoliko načela koja su sama u sebi proturječna. Na primjer, protestanti smatraju da je Biblija jedini autoritet iz kojeg se sa sigurnošću mogu spoznati istine potrebne za spasenje. A pri tome zaboravljaju da autoritet Biblije počiva na autoritetu Crkve i pape Damaza I. koji je proglasio kanon Novog Zavjeta. Njihova ideja da se čovjek spašava samo po vjeri (bez obzira na djela koja čini) dovela je do toga da su u potpunosti odbacili postojanje čovjekove slobodne volje. Protestanti nadalje negiraju postojanje smrtnog grijeha kojim čovjek gubi božansku milost. Osim toga, u novije vrijeme vidimo i to da protestantizam sve češće otvoreno propovijeda moralna zla kao što su kontracepcija, rastava braka, tzv. istospolni 'brakovi', feminizam, i sl. Zato ne treba čuditi izjava kard. Kocha, predsjednika papinskog vijeća za jedinstvo kršćana, kada je na upit da li Vatikan misli proslaviti Dan reformacije kratko i jednostavno odgovorio: 'Ne možemo slaviti grijeh.'

Ali ono što iznad svega zabrinjava jest prisutnost lažnog ekumenizma unutar same Katoličke crkve. U nastojanju da se po svaku cijenu stvori mir (svjetovni, a ne Kristov), mnogi katolici su spremni potpuno zanemariti činjenice vezane za protestantizam kako bi uspostavili pristojne odnose sa 'razdijeljenom braćom'. Ponekad se čine kao da sami katolici misle da je Crkva razdijeljena i razjedinjena pa je treba opet sastavljati od sastavnih dijelova. Ta ideja je naravno očita glupost, jer je Crkva jedna, jedincata i cjelovita – inače bi ispalo da je Kristova velikosvećenička molitva 'da svi budu jedno' (usp. Iv 17,21) ostala neuslišana, što bi bio apsurd. Protestanti su naša braća utoliko što su kršteni, a razdijeljeni su utoliko što su razdijeljeni između sebe i što su se odijelili od Crkve koju je, radi našeg spasenja, utemeljio Isus Krist. Zato je jedini pravi ekumenizam onaj koji, iz ljubavi prema bližnjem, teži k tome da se oni koji su se odijelili od Crkve ponovo u nju vrate. Sve ostalo je samo pretakanje iz šupljeg u prazno ili, još gore, poticanje bližnjega da ostane u svojim zabludama i podalje od puta vječnog spasenja.

Nažalost, mnogi katolici su nasjeli i na priču da su protestanti zaslužni za to što se Biblija počela prevoditi na narodne jezike i što se vjernike počelo poticati da čitaju sv. Pismo. Da je riječ o čistoj laži, govore i sljedeće činjenice: Prva knjiga koja je ugledala svjetlo dana u Gutenbergovoj tiskari bila je Biblija, poznata kao Mazarinova Biblija (po kard. Mazarinu). Bilo je to 1456. godine. Od tada pa do prve protestantske Biblije (1520. god.) Katolička crkva tiskala je 626 izdanja Biblije, od toga 198 na narodnim jezicima. Samo na njemačkom je bilo 9 izdanja još prije nego se Luther rodio, a 27 izdanja prije izlaska njegove Biblije. Recimo i to da je Luther iz Biblije izbacio sedam starozavjetnih knjiga, jer se nisu uklapali u njegov teološki konstrukt. Taj okrnjeni kanon protestanti koriste do današnjeg dana.

subota, 2. studenoga 2013.

Kršćanin pred Bogom


Molitva
U molitvi drži se mirno i sabrano. Najdoličnije držanje jest na koljenima, no ne može se pokuditi, kad netko kod molitve stoji ili sjedi, ako za to ima pametan razlog ili ga na to sili umornost ili slabost, a bolesnicima ne umanjuje vrijednost molitve ni to, što je moraju obavljati ležeći. – Ruke drži sklopljene na prsima ili ih drži skupa jednu u drugoj. Kod klečanja na klecalu možeš ih ispružiti i nasloniti na klecalo ili ih držati sklopljene pred licem ili napokon nasloniti glavu na njih. Svakako im za vrijeme molitve nije mjesto u džepu. To traži strahopočitanje, što ga zahtijeva razgovor s Bogom. – Znamenje sv. Križa nauči praviti polako i pobožno, a ne da nešto na prsima smrsiš, kao da tjeraš muhe. Riječi "U ime Oca i Sina..." izgovori svijesno i sabrano, jer tim riječima ispovijedaš svoju vjeru i zazivaš Božju pomoć. Priuči se stoga, da se prekrižiš ne samo na početku i na koncu molitve već i prije svakog važnijeg posla ili opasnijeg pothvata.

U crkvi
Kad dođeš u crkvu, namoči si malo prste desne ruke svetom vodom i pobožno se prekriži. A onda, ako je u crkvi pohranjen presv. Sakramenat, poklekni na jedno koljeno, inače se možeš samo nakloniti prema križu na velikom oltaru. Kad hoćeš pokleknuti, učini to ovako: prigni desno koljeno i spusti ga uz lijevo stopalo do zemlje i odmah se digni. Tako treba pokleknuti uvijek, kad dolaziš u crkvu ili izlaziš iz nje, kad se približiš oltaru, gdje je pohranjeno Presveto, ili se od njega udaljuješ, te kad prolaziš ispred tog oltara s jedne strane crkve na drugu. – Ako je Presveto izloženo na oltaru vidljivo ili ako se dijeli sv. Pričest, tada se treba Spasitelju pokloniti ovako: klekni na oba koljena, nakloni se duboko, a onda ustani. – U crkvi se najprije pokloni Spasitelju, a onda tek pođi dalje, ako želiš obavljati svoje posebne pobožnosti u čast kojemu svecu. – Ruke drži u crkvi ili sklopljene ili mirno spuštene, ako nisu zabavljene držanjem molitvenika, krunice ili drugog čega. Svakako je nedostojno držati ih u džepu ili skrstiti ih na leđima. Hodajući po crkvi, izbjegavaj nepotrebnu žurbu, no ne hodaj ni previše plašljivo na prstima, kao da se bojiš šuma vlastitih koraka. – Crkva nije mjesto ogledanja i obaziranja, već nastoj, da se zabaviš sam sa sobom i sa svojim Bogom, kojemu ipak imaš toliko toga reći i za toliko ga moliti. Ako ne možeš sam naći dovoljno misli za molitvu, posluži se molitvenikom, a za vrijeme sv. Mise najbolje je pratiti iz "Misala" molitve, koje moli i svećenik na oltaru.

(iz molitvenika Srce Isusovo spasenje naše, Zagreb 1946.)

nedjelja, 27. listopada 2013.

Posvetna molitva Srcu Isusovu

Nisam do sad našao na internetu sljedeću molitvu u potpunom izvornom obliku, pa je prenosim ovdje za našu braću katolike koji slave blagdan Krista Kralja prema novom kalendaru za nekoliko tjedana.



Posvetna molitva Srcu Isusovu
Moli se na blagdan Krista Kralja

Isuse preslatki, * Otkupitelju ljudskog roda, * pogledaj na nas, * pred oltarom tvojim (pred licem tvojim) preponizno prostrte. * Tvoji smo, * tvoji hoćemo da budemo; * a da uzmognemo s tobom što čvršće biti sjedinjeni, * evo se danas svaki od nas * drage volje posvećuje * presvetomu Srcu tvojemu. * Tebe, istina, mnogi nisu nikada spoznali; * tebe su, * prezrevši zapovijedi tvoje * mnogi odbacili. * Smiluj se na jedne i na druge, * predobrostivi Isuse, * i sve ih pritegni * k svetomu Srcu svojemu. * Kralj budi, Gospodine, * ne samo vjernima, * koji se nisu nikada * odmetnuli od tebe, * nego i rasipnim sinovima, * koji su te ostavili: * učini, da se ovi * u kuću očinsku brzo povrate, * da od bijede i glada ne poginu. * Kralj budi onima, * koje ili kriva mnijenja zavaravaju, * ili nesloga rastavlja: * prizovi ih natrag k luci istine * i k jedinstvu vjere, * da naskoro bude * jedno stado i jedan pastir! * Kralj budi svim onima, * koji se još u tami krivòboštva ili islama nalaze, * i ne krati se privesti ih * u svijetlo i kraljevstvo svoje. * Svrni napokon milosrdne oči svoje * na potomke onoga naroda, * koji je tako dugo bio narod izabrani; * a krv, nekoć na njih ȉzazvana, * neka sada i na njih sađe * kao otkupnina i vrelo života. * Udijeli, Gospodine, Crkvi svojoj * sigurnu i potpunu slobodu; * udijeli svim narodima mir i red; * učini, da s obadva stožera zemlje * jedan odliježe glas: * Budi hvala Božanskomu Srcu, * po kojem nam je stečèno spásenje! * Njemu slava i čast u vijeke.
P Amen.

(stari propisi: na blagdan Krista Kralja pri javnoj obnovi posvete u crkvi oprost 7 godina, a potpuni oprost tko se ispovjedi i taj dan pričesti)

(iz molitvenika Srce Isusovo spasenje naše, Zagreb 1946.; S dopuštenjem Nadb. Duh. Stola od 22. ožujka 1946., br. 2384 i Poglavarstva Hrvatske Pokrajine Družbe Isusove od 8. ožujka 1946., br. 48; deveto posve preuređeno izdanje)

Dodano kasnije (isti dan).
U originalnoj formuli posvete koju je koristio papa Lav XIII. 1899. g. (v. ASS 31 [1898-99], str. 651-652) piše:
Rex esto denique eorum omnium, qui in vetere gentium superstitione versantur, eosque e tenebris vindicare ne renuas in Dei lumen et regnum.
(v. ovdje talijanski prijevod), usp. hrvatski tekst iz Molitvenika za Hrvatski narod u Americi iz 1950. g. (str. 187-188):
Kralj budi napokon svim onima, koji se nalaze u starom krivovjerju neznabožaca, i dostoj se prevesti ih iz ta­me u Božje svijetlo i kraljevstvo.
ili ovo:
Budi napokon kraljem i svim onima koji se nalaze u praznovjerju starih pogana; izbavi ih iz tmina i privedi ih u svjetlo i Kraljevstvo Božje.

U tekstu koji je papa Pio XI. odredio 1925. kad je uveo svetkovinu Krista Kralja (v. AAS 17 [1925], str. 541 i d.) piše:
Rex esto eorum omnium, qui in tenebris idololatriae aut islamismi adhuc versantur, eosque in lumen regnumque tuum vindicare ne renuas. Respice denique misericordiae oculis illius gentis filios, quae tamdiu populus electus fuit; et Sanguis, qui olim super eos invocatus est, nunc in illos quoque, redemptionis vitaeque lavacrum, descendat.
To je, dakle, ono što imamo u ovom postu na hrvatskom.

Konačno, papa bl. Ivan XXIII. je izbacio 1959. gore citirani dio "iz poštovanja prema drugim religijama" (v. ovaj arhivski članak Catholic Heralda i AAS 51 [1959] str. 595).