srijeda, 27. travnja 2011.

Gostujući autor - Moj doživljaj tradicionalne latinske Mise

Oni koji duže vremena čitaju ovaj blog znaju da mi je uvijek drago kad imamo tekst gostujućeg autora. Ne samo zato što onda ja ne moram pisati, nego još više jer to daje drugačije poglede i potiče kvalitetnije "druženje" preko ovog medija.

Pozivam i druge naše čitatelje da nam se jave sa svojim dojmovima i doživljajima s tradicionalne mise.  Koliko se sjećam, do sada smo imali samo jedan tekst koji u svom drugom dijelu iznosi takve zabilješke (bilo je možda i komentara pod drugim postovima).


Cvjetna nedjelja. Prvi put prisustvujem misi u obliku koji je trajao od Grgura Velikog pa do sedamdesetih. Ne bih rekao da sam uzbuđen, prije da sam nervozan. Razmišljam kad se kleči, kad se ustaje, hoću li sve pohvatati. Dakako, strah je bespotreban jer ostalima neće biti prva takva misa pa je dovoljno da slijedim njih (što se tiče ustajanja, sjedanja, klecanja). Svjestan sam da cijeloj misu mogu pribivati ne rekavši ni riječ, ali ja sam nekako sav zvrkast. Neka čudna kombinacija euforije i straha da nešto ne pokvarim.

Kako sam uopće došao u sv. Martina? U mojoj se obitelji do vjere držalo više nominalno nego stvarno, a na mise se odlazilo samo na velike blagdane. Uoči moje krizme župni je kapelan nas mlade skupio u jednu lijepu homogenu grupu, ali njegovim se odlaskom i mojim polaskom u srednju školu (bio sam zadnja generacija bez vjeronauka u srednjoj školi) ta grupa raspala. Nedjeljni su se odlasci u crkvu prorijedili. Dapače, vjera mi je bila sve slabija, a nekako me sve više obuzimao duh vremena. Potom se u meni vjera probudila 2005. te sam počeo redovito ići na misu, čitati sv. Pismo i knjige katoličke tematike te nastojim općenito živjeti prema kršćanskim načelima. Na misu sam obično išao u Baziliku Srca Isusovog u Palmotićevoj (nikad nije bila moja župa), a privukao me vrstan zbor. Kako sam u međuvremenu postao otac, a potom se preselio, zbog realnih obiteljskih razloga trebalo je krenuti na misu u novu župu. Nova župna crkva je moderna zgrada koja svojom arhitekturom ne daje vjerniku osjećaj sakrosanktnosti. Presveto je, ipak, smješteno u blizini glavnog oltara, ponešto sa strane, ali ipak naprijed. Ni blizu idealnom, ali ne previše vrijedno spomena s obzirom na neke druge crkve. Nedjeljom i blagdanom su tri jutarnje i jedna večernja misa, od kojih je jedna dječja, a ostale tri imaju svaka svoj zbor. Manje smeta što su zborovi loši, a mnogo više pomanjkanje kanonskog i duhovnog vodstva tih zborova (pripjevi psalama odabrani nasumce i slično). Pjesmu Krist stade na žalu napisao je Ivan Pavao II, ali osim toga valjda postoje i druge liturgijske pjesme, čija melodija u vjernicima stvara osjećaj sakrosanktnosti (meni osobno melodija pjesme Krist stade na žalu ne stvara nikakav osjećaj Božje blizine).

Objavu motuproprija Summorum pontificum odmah sam zamijetio i razveselila me činjenica da se tradicionalna misa vraća. Nisam tada, 2007. bio izraziti tradicionalist, a nisam to niti sada. Moj se osjećaj tradicionalizma ponajviše očituje upravo u liturgiji, u antipatiji prema zloupotrebi glazbe odnosno pretjeranom samoisticanju svećenika ili vjernika. Nisam protivnik II. vatikanskog koncila, ali mislim da je u postkoncilijarnim odredbama zavladao duh onih koji odbacuju sve što je bilo prije i zazivaju novo doba. Mislim da je za pape Ivana Pavla II. ta samozvana avangarda polagano zastala, a za Benedikta XVI. su pogreške jasno i nazvane pogreškama te se krenulo ispraviti ih. Moj stav je bio da misa koja je bila služena stoljećima ne može biti nešto što se jednog dana odbaci. A upravo se tako postupilo (ako netko tvrdi suprotno, morat će se jako potruditi da me uvjeri). Uglavnom, ja sam mislio da su odredbe motuproprija izvršene i da se zasigurno negdje u Zagrebu služi tradicionalna misa, na koju ću ja jednom u budućnosti i otići (kad budem imao vremena; tako čovjek sam sebi opravda izostanak truda). Slučajno sam naišao na Tomin blog i s čuđenjem shvatio da je prva misa služena TEK u veljači 2011. To me napokon pokrenulo da sudjelujem u misi onako kako su sudjelovale generacije mojih predaka.

Pa eto, kako sam doživio samu misu. Prvo svećenik ulazi s ministrantom i škropi vjernike. Sviđa mi se. Lijepa uvertira da se vjernici dodatno saberu prije same mise. Svećenik i ministrant izlaze i skoro potom ulaze za misu. Svećenik na glavi ima biretu. Ovo mi se sviđa. Danas je vidimo samo kod kardinala, i to po Rimu. Misa započinje, a mi smo kleknuli. Općenito mislim da nova misa ima premalo klečanja. Većina ljudi ne poklekne na Agnus Dei, a dobar dio njih niti tokom Pretvorbe. Svećenik onda moli Confiteor. Ministrant odgovara, vrlo brzo. Znam riječi i u tom trenutku shvaćam da imam potrebu dijalogizirati, a ovdje nemam priliku. U tom trenutku sam malo u sebi nezadovoljan, ali minutu poslije shvaćam da me povela potreba za samoisticanjem. Osim toga, uočavam da svećenik izgovara latinski po njemačkoj, a ministrant po talijanskoj tradiciji (najlakše je reći da se Regina caeli čita po njemački kao regina celi, a talijanski ređina čeli). Moram priznati da mi je ova razlika vrlo simpatična. Kyrie eleison - tu odgovaramo svi, ali ipak mnogo diskretnije nego na novoj misi. Poslanicu svećenik čita na latinskom, a ministrant na hrvatskom. Evanđelje svećenik potom čita na oba jezika. Čemu onda narodni jezik, kad riječ Božju mogu čuti na materinjem? Propovijed kratka, jezgrovita, nenametljiva. Vjerovanje svećenik moli sam. Očekivao bih da to mole svi, ali pročitao sam misal. Za Očenaš vrijedi isto. Ranije kleknemo prije pretvorbe (na Sanctus), a ustanemo tek prije Očenaša. Iako sam u misalu vidio da Očenaša svećenik moli sam, opet se ne mogu priviknuti. Nema rukovanja za znak mira. Ako u crkvi na novoj misi sjedi 5 ljudi u klupi, to bude 14 rukovanja, sa svima u svom redu, s redom ispred i redom iza. Ne nedostaje mi rukovanje. Ne nedostaje mi niti čitanje naglas molitve vjernika. Molitva vjernika mi na novim misama često doima isforsirano. Osobito kad je čita netko od vjernika, a ne ministrant. Slijedi Agnus Dei i svi lijepo klečimo. Domine non sum dignus ponavljamo triput, ne preglasno. Potom slijedi najljepši trenutak: Presveto svi primamo klečeći, na jezik. Nakon završetka mise svećenik izlazi s biretom na glavi.

Opći dojam?!. U prvi mah bilo mi je pretiho, ali potom sam shvatio da je manje prilike za samoisticanje. Moje i svećenikovo. Narodni jezik? Ne treba mi, osim da čujem riječ Božju, a to sam čuo. Svećenik okrenut prema oltaru? Divna stvar. Na novoj misi stalno svi gledamo u svećenika, a tko zna što sve njemu pada na um kad gleda u desetke ljudi (ja sam sveučilišni nastavnik pa znam da koncentracija pada kad netko izlazi na stražnja vrata dvorane, ili kad u nekom času zamijetim kako student u zadnjoj klupi kopa nos). Ovako, ja vjernik koncentriran sam na misu, a ne na gledanje svećenika. Više klečim pa sam koncentriran na Gospodina, mogu zatvoriti oči i time se još više usredotočiti. Svećenik je isto koncentriran na misu, a ne na nekoga tko upravo ulazi u crkvu (izlazi, kopa nos ili slično). Svećenik se stopio s obredom, pretvorio se u svoj glas i svoje ruke koje drže hostiju i kalež. Leđa? Pa svi skupa smo okrenuti Kristu. Svećenik je sad onaj koji nas predvodi, a ne netko u koga svi gledamo. Sve u svemu odlično. Propovijed nije bila nametljiva, u duhu same mise. Još ako bude zbor…

Zaključak: opet ću doći. Rado. Jedva čekam.
M.B.

ponedjeljak, 25. travnja 2011.

...za moga brata Maaarka


Dragom bratu Marku sretan i blagoslovljen imendan uz prigodnu pjesmu!

nedjelja, 24. travnja 2011.

Sretan Uskrs!

Dragi čitatelji, posjetitelji bloga, suradnici i prijatelji,

sretan vam Uskrs!



Na ovu najvažniju od svih nedjelja (i dana u godini uopće!) mogu vam u sklopu serijala Nedjeljna blog preporuka preporučiti i jedan prigodan blog – Crux Fidelis. Među crkvenim himnima i duhovnim tekstovima možete naći i primjerice ovaj govor svetoga Grgura Nazijanskog.

PS. Od iduće nedjelje (bijele nedjelje) nakon tradicionalne mise u 11:30 više ne idemo na piće u podrum Importanne Gallerije nego na terasu kafića preko puta crkve svetog Martina, dakle čim izađete iz crkve, pređete preko ceste i tamo ste. Svi su pozvani. Obično se zadržimo petnaest-dvadeset minuta u druženju. Nemojte se iznenaditi ili otići ako nikog nema pet ili deset minuta nakon što je misa završila – treba sve po crkvi spremiti, ali onda će sigurno netko navratiti.

srijeda, 20. travnja 2011.

Vajsov misal


Jedan upit za naše čitatelje. Da li netko od vas ima ili može nabaviti bilo fizičku bilo digitaliziranu kopiju Vajsovog misala iz 1927. godine? To je transliterirani glagoljaški misal.

Upravo sam pretražujući internet naišao na aukciju na ebayju koja je završila baš jučer i prodan je takav misal za 522 dolara. Tamo možete pogledati i nekoliko fotografija toga misala.

Eto, javite se u komentarima ili na mail ako imate kakvu informaciju.

subota, 16. travnja 2011.

Nekoliko psalama

U reformi brevijara, tj. časoslova nekoliko psalama je izbačeno s obrazloženjem:
131. Tri psalma (58, 83 i 109) ispušteni su iz ciklusa psaltira zbog svojih proklinjanja; isto tako, neki od redaka ispušteni su iz određenih psalama kako je i naznačeno na početku svakoga. Razlozi ovog ispuštanja su određene psihološke teškoće iako se imprekatorni psalmi zapravo koriste kao molitva u Novom Zavjetu, primjerice Otk 6,10, te da se nikako ne bi poticale kletve.

Evo i izbačenih psalama koje su do reforme brevijara krajem šezdesetih bili dio redovitog bogoštovlja Crkve (usp. npr. ovo). Istaknuo sam početak prvog i završetak zadnjega jer mi se čine posebno prikladni. Napominjem da mi namjera, naravno, nije poticanje molitve ovih psalama ikako drugačije nego u duhu u kojemu ih je molila i moli Crkva.





#58
Zar doista krojite pravdu, vi moćni, zar sudite pravo, sinovi ljudski?
Ne, već bezakonje smišljeno činite, po zemlji vam ruke dijele nepravde.

Na krivu su putu bezbošci od krila majčina, na krivu su putu lašci od utrobe.
U njima je otrov kao u zmije, kao u ljutice što uši začepljuje
da glas čarobnjakov ne čuje ni glas bajača vješta bajanju.
O Bože, polomi im zube u ustima; razbij, o Jahve, čeljusti lavićima!
K'o vode što hitro otječu neka se razliju, k'o zgažena trava neka se osuše.
Nek' budu k'o puž koji se pužuć' rastoči, k'o pometnut plot nek' sunca ne vide.
Prije nego vam kotlovi trnje osjete, dok je zeleno, neka ga vihor odnese.
Radostan će biti pravednik kad ugleda odmazdu, noge će prati u krvi zlotvora.
I reći će ljudi: "Pravednik plod svoj ima! Još ima Boga da sudi na zemlji!"


#83
Ne šuti, Jahve, ne budi nijem i nemoj mirovati, Bože!
Jer evo: dušmani tvoji buče, i mrzitelji tvoji glave podižu.
Protiv naroda se tvoga rote i svjetuju se protiv štićenika tvojih.
Govore: "Dođite, zatrimo ih da ne budu narod, nek' se ime Izrael više ne spominje!"
Zaista, jednodušno se svjetuju i protiv tebe savez sklopiše:
šatori edomski i Jišmaelci, Moapci i Hagrijci,
Gebal i Amon i Amalek, Filisteja sa stanovnicima Tira.
I Asirci se s njima udružiše, pružiše ruke potomcima Lotovim.
Učini njima k'o Midjancima, k'o Siseri i Jabinu na potoku Kišonu:
koji padoše blizu En-Dora i postaše gnojivo njivi.
K'o Oreb i Zeb neka budu knezovi njihovi, kao Zebah i Salmuna nek' budu sve vođe njihove
koji jednodušno vikahu: "Osvojimo krajeve Božje!"
Daj, o Bože, da budu kao kovitlac, kao pljeva koju nosi vjetar.
Kao što oganj proždire šumu, kao što plamen sažiže bregove,
tako ih goni olujom svojom, prestravi ih svojom žestinom!
Pokrij im lice sramotom, da traže tvoje ime, Jahve!
Neka se stide i plaše navijek, neka se posrame i neka izginu!
Nek' znaju: ti si komu je ime Jahve, jedini Višnji nada svom zemljom.


#109
Bože, diko moja, nemoj šutjeti!
Usta bezbožna i prijevarna na me se otvaraju, govore mi jezikom lažljivim,
riječima me mržnje okružuju, bezrazložno me napadaju.
Za moju me ljubav oni optužuju, a ja se samo molim.
Uzvraćaju mi zlo za dobro, mržnju za ljubav moju.
"Digni protiv njega bezbožnika i tužitelj nek' mu stane zdesna!
Kad mu se bude sudilo, nek' bude osuđen, i molitva mu se za grijeh uzela!
Dani njegovi nek' budu malobrojni, njegovu službu nek' dobije drugi!
Djeca njegova nek' postanu siročad, a njegova žena udovica!
Nek' mu djeca budu skitnice, prosjaci, nek' budu bačena iz opustjelih domova!
Nek' mu lihvar prigrabi sav posjed, tuđinci nek' razgrabe plod muke njegove!
Nitko ne imao prema njemu samilosti, nitko se ne smilovao siročadi njegovoj!
Neka mu se zatre potomstvo, u drugome koljenu neka se utrne ime njegovo!
Spominjao se Jahve grijeha njegovih, i grijeh njegove majke nek' se ne izbriše:
nek budu svagda Jahvi pred očima! Neka se sa zemlje izbriše spomen njihov!"
Jer se ne spomenu da čini milosrđe, već proganjaše bijedna i uboga i u smrt gonjaše čovjeka srca shrvana.
Prokletstvo je ljubio, pa neka ga stigne; blagoslova ne htjede, daleko nek' je od njega!
Prokletstvom nek' se odjene kao haljinom, neka kao voda uđe u njega i kao ulje u kosti njegove.
Bilo mu haljinom kojom se pokriva, pojas kojim se svagda paše!
Tako nek' plati Jahve tužiteljima mojim koji zlo govore protiv duše moje!
A ti, Jahve, Gospode, rad imena svog zauzmi se za me, spasi me jer je dobrostiva ljubav tvoja!
Jer bijedan sam i ubog, i srce je moje ranjeno u meni.
K'o sjena što se naginje ja nestajem, progone me kao skakavca.
Od posta mi koljena klecaju i tijelo moje omrša.
Ruglom sam njima postao, kimaju glavom kad me vide.
Pomozi mi, Jahve, Bože moj, po doborti me svojoj spasi!
Nek' upoznaju da je ovo ruka tvoja i da si ti ovo učinio, Jahve!
Oni nek' proklinju, ti blagoslivljaj; nek' se postide koji se na me podižu, a sluga tvoj nek' se raduje!
Stidom nek' se odjenu tužitelji moji i sramotom svojom nek' se k'o plaštem pokriju!
Slavit ću Jahvu iz svega grla i hvalit' ga u veliku mnoštvu
jer stoji s desne siromahu da mu dušu spasi od sudaca.

srijeda, 13. travnja 2011.

Gostujući autor - Zbor i gregorijansko pjevanje

Pozvao sam u prošlom postu da mi se jave svi koji imaju neko mišljenje o mogućem pjevanju na tradicionalnoj misi u crkvi svetog Martina. Red je da objavimo i komentar, tj. pismo onoga tko je bio povod tome tekstu. Mateovom izlaganju ne treba objašnjenja, pa neću dalje dužiti.


Pozdrav svima u Gospodinu!

Ovo je zapravo online verzija uvoda u gregorijanski koral, koji će se čuti na prvoj probi zbora.

Ja sam Mateo i privremeno ću voditi ovaj zbor dok ne uspijemo naći nekog profesionalnog stručnjaka. Pjevam u katedralnom zboru jednog veoma poznatog i lijepog grada i biskupije (kad ne studiram u Zagrebu), gdje sam se prvi put zaljubio u gregorijanski koral.

Zahvaljujem Tomi što je postavio obavijest za zbor i razumijem njegovu zabrinutost. Nekome izvan "pjevačkih voda" koral se može činiti kompliciran, ali, za razliku od Tominog najnovijeg posta, koji govori o raznim problemima o kojima smo on i ja već nekoliko vremena raspravljali, pa zato cijeli projekt zbora može izgledati pomalo zastrašujući, ja ću vam reći i objasniti kako koral nije težak. Zapravo je lakši od pjevanja modernih pjesma s modernim notama (kakve smo učili u osnovnoj školi) jer je sve u njemu, od gregorijanskih kvadratnih nota do melodija, stvoreno i usmjereno upravo na ljudski glas, za razliku od modernih pjesama i nota, koje se usmjeruju na instrumente.
Rezultat toga je da koral melodičnije i prirodnije teče, bez umjetnih "pauza" koje u modernim notama možete vidjeti označene velikim okomitim linijama, u koralu vaš glas sam određuje tok, kao kad govorite, jer se on prilagođava ljudskom glasu, što onda olakšava pjevanje. Za čitati note ne trebate znati ni uopće razmišljati gdje se nalazi "so", "la" ili "do" jer gregorijanske note omogućuju da postavite početnu notu (tj. počnete pjevati) gdje god najbolje odgovara vašem glasu, a dalje samo sljedite uzorak, npr. gore-dolje-dolje itd.

U pjevanju proprija (promjenjivog dijela Mise) koristit ćemo dva različita psalamska tona, od kojih je jedan radi svoje jednostavnosti i danas veoma popularan i sigurno ste ga čuli u vašim lokalnim župama. Način pjevanja kao u Gradualu dugo nećemo koristiti jer je to preteško za početnike, i Crkva zato preporučuje i odobrava korištenje puno lakših ali gotovo jednako lijepih psalamskih tonova za početne faze zborova (već u komentarima spomenuta knjiga don Rossinija). Smisao ovoga programa za početnike nalazimo u riječima sv. Tome Akvinskog: "Cilj je uvijek prvi u namjeri, ali zadnji u izvršenju". Cilj je Gradual, što je ništa drugo nego savršenstvo korala, ali počet ćemo od početka, kako bi svi stekli taj 'osjećaj' za gregorijanski koral, koji je potreban za doseći to savršenstvo. Koral je upravo - osjećaj i vjera. Kao što je u jednom članku rekao Ivan Merz, koral nije isprazan kao moderna glazba, gdje samo dovedete opernog pjevača i zadovoljili ste publiku, naprotiv, ti profesionalni operni pjevači u koralu zvuče isprazno, jer je snaga i ljepota korala u vjeri. Zato se odmah vidi pjeva li netko sa srcem i to je ono što dirne srca drugih. Koral je razlog zašto su se mnogi sveci obratili na katoličku vjeru, jer su u njemu (i tako i u našoj svetoj vjeri) prepoznali božanski utjecaj (o nastanku korala pročitajte na dnu posta - ukratko, papa sv. Grgur, zajedno s velikim mnoštvom građana Rima, čuo ga je od zbora anđela u jednom anđeoskom ukazanju, dok je još bio samo opat)

Učit ćemo pjevati koral kako su učile sve generacije crkvenih pjevača u prošlosti, ne tako da prvo naučimo položaj nota, kao u modernom pjevanju, što traje godinama, nego tako da naučimo melodiju, preko koje ćemo najlakše i najispravnije kasnije naučiti položaj nota, a naučit neku melodiju, kao što znate, traje vrlo kratko (ovaj način učenja, korišten od pamtivijeka u Crkvi, zove se "viva voce" - živi glas). Zato za gregorijansko pjevanje nije potrebno glazbeno predznanje, potreban je samo dobar sluh (za 'uhvatit' melodiju) i dobra volja.
Naravno, osim korala pjevat ćemo i stare narodne pjesme, kao npr. uskršnju "Pjevaj hvale, Magdaleno", ali njih samo kad misa završi, dok svećenik odlazi od oltara.

Nastojat ćemo što prije, iza Uskrsa, organizirati probu, koja će bit najvjerojatnije u jednu subotu ujutro, kad bi se i inače trebale održavati redovite probe zbora. U tom uvodu naučit ću vas u samo nekoliko minuta kako čitati gregorijanske note i pokazat ću vam nekoliko trikova za brzo naučiti pjevati koral, trikove koje su koristili redovnici kroz cijelu povijest Crkve.

Oni koje se pripremaju za ministrante imat će priliku čuti ovo odmah iza probe za ministranje za pjevanu misu, koju ću na probi ja pjevati. Proba će biti u subotu 16. travnja u 8:30 ili 9 sati na uobičajenom mjestu, o čemu ćete biti obaviješteni preko maila.
Svi drugi zainteresirani neka se jave na Tomin mail pa ćemo nastojati što prije organizirati probu (nažalost tek iza Uskrsa).

Ako želite čuti kako zvuči koral, preporučavam da u YouTube upišete "Giovanni Vianini" i otvorit će vam se ogroman izbor korala u njegovoj osobnoj izvedbi ili njegovog zbora jer je dotični stariji gospodin iznimnog i istančanog visokog glasa ravnatelj Akademije za gregorijanski koral u Milanu i učitelj kakvog bi svaki zbor poželio imati, makar elektronskim putem.

Za one koji žele znati više o anđeoskom NASTANKU gregorijanskog pjevanja:
Krajem 6. st. u Rimu je harala strašna kuga, ubivši i tadašnjega papu Pelagija. Vidjevši strašno stanje, kako bi izmolio milost od Boga, opat Grgur uzeo je u ruke čudotvornu sliku Gospe, koju je naslikao sv. Luka evanđelist, i bosonog u pokorničkim haljinama pošao gradom prema bazilici sv. Petra. Iza njega se ubrzo spontano stvorila velika procesija po rimskim ulicama, u kojoj je sudjelovao ogroman broj građana Rima. Kad su prešli most na rijeci Tiber i stigli do velike tvrđave vrlo blizu Vatikana, gdje je nekad pokopan car Hadrijan, začuli su u zraku anđeosko pjevanje: "Regina caeli, laetare, alleluia!" (Kraljice neba, raduj se, aleluja). Zapanjeni su, svi na koljenima, slušali dok anđeli dalje pjevaju stihove (jer koga si bila dostojna nositi, aleluja, uskrsnu, kako je rekao, aleluja) i zatim odjednom pjesma utihne. Narod je osjetio žalost, ali onda opat Grgur zavapi iz svega glasa: "Moli za nas Boga, aleluja" i ukaza se veličanstven anđeo, sv. Mihael, iznad tvrđave, kako stavlja mač u korice. U taj čas kuga je prestala i Rim je bio sačuvan. Ta tvrđava se otad zove Castel Sant'Angelo i tamo i danas stoji kip sv. Mihaela. Samo nekoliko mjeseci iza toga čuda opat Grgur je izabran za papu, budućeg sv. Grgura Velikog, koji je to anđeosko pjevanje koje je s narodom čuo uveo kao standard za cijelu Crkvu. (Iz knjižice o pobožnosti svetim anđelima Božjim)
Kao dokaz da je gregorijanski koral stvarno pjesma anđela poslušajte tu istu pjesmu koju su anđeoski zborovi pjevali.

P.S. Moram se osobno složit s jednim od prošlih anonimnih komentara, da je bolje da zbor bude samo muški jer je to zapravo svećenička uloga. Sve do modernih liturgijskih promjena u katedralama (pa tako i u mojoj) i velikim crkvama u zboru su bili isključivo svećenici, u manjim crkvama muškarci-laici. Od 1955. je dopušteno, kao iznimka, imati mješovite zborove, s jasno odvojenim prostorom za oba spola, u slučaju da nikako nije moguće okupiti zbor muškaraca i/ili dječaka (dječaci su pjevali radi visine njihovoga glasa, koju odrasli muškarci jedino falsetom mogu doseći). U razgovoru s Tomom sam istakao da, kao jedina (zasad) javna tradicionalna misa u Hrvatskoj, čini mi se da je bolje da ne budemo iznimka, nego da se držimo pravila tisućljetne tradicije. Drago mi je da je Toma pozvao sve da ponude osobno mišljenje i rješenje za taj problem, i drago mi je da vas zanima ta tema.
Ne bojte se, javite se i slavimo Gospodina s pjesmom.

Ad maiorem Dei gloriam.

Mateo.

nedjelja, 10. travnja 2011.

Pjevajte, pjevajte, Gospodu pjesmu novu!


Ima puno toga što bih trebao napraviti, ali već sam dobio oštru kritiku zbog zaostatka u jednoj stvari.

Naime, na našoj tradicionalnoj misi nedjeljom u sv. Martinu još uvijek nemamo zbor koji bi barem povremeno omogućio da imamo pjevanu misu. Meni osobno ne smeta imati tihu misu dok god se ne ustanovi grupa ljudi koja može kompetentno pjevati glazbu prikladnu misi. Pri tome mislim na gregorijansko pjevanje proprija i ordinarija mise što bi se reklo "kako Bog zapovijeda". Znam da je i prije koncila u našim krajevima gregorijansko pjevanje bilo vrlo rijetko, a uglavnom se čula narodna crkvena pjesma uz pratnju orgulja. Koliko je god u mojoj moći, ja bih takvo nešto htio izbjeći. Tko želi pjevati poznate crkvene pjesme zaista ima gdje u Zagrebu da to učini.

Najveći problem u organiziranju takve jedne glazbene grupe je svakako nedostatak profesionalnog voditelja zbora. Takva osoba mogla bi lako procijeniti mogućnosti potencijalnih pjevača i pjevačica i u skladu s time organizirati vježbe i planirati djelovanje. Naš prijatelj Ivan Kovačić koji nam je pjevao na prvoj misi sigurno je takav profesionalac, ali, avaj, daleko je Švedska! Ipak, siguran sam da i u Hrvatskoj ima osoba koje imaju sposobnosti i dobro poznaju gregorijansko pjevanje. Možda bi se netko od njih mogao zainteresirati da vodi grupu amatera u avanturu zvanu "gregorijansko pjevanje na misi". Naravno, to bi bilo samo na veću slavu Božju, tj. nikakve materijalne naknade u bližoj budućnosti nisu moguće.

Zato molim naše čitatelje da mi se jave sa svojim prijedlozima i komentarima vezanim uz ovo bitno pitanje. Također pozivam sve potencijalne pjevače i pjevačice da mi se jave na email kako bih vidio s kojim brojevima i raspoloženjem možemo računati.

Ovdje se javlja i jedno pitanje koje meni nije posebno značajno, ali neke osobe su me na njega upozorile. Dakle, što mislite o mješovitim (muško-ženskim) zborovima? Koliko sam ja vidio u svome (priznajem ograničenom) iskustvu, na mnogim tradicionalnim misama po svijetu pjevaju takvi zborovi. Dakako, takvom zbor ne može biti mjesto u svetištu, ali takav smještaj bi ionako bio malo vjerojatan u našem slučaju ukoliko bi zbor imao (kako se nadamo?!) barem tri-četiri osobe. Ja nekako praktično razmišljam – ako imam čisto muški zbor koji pjeva osrednje i npr. čisto ženski ili mješoviti zbor koji pjeva vrlo dobro, uvijek bi prednost dao ovim drugima. Možda se varam? Rado ću pročitati vaše primjedbe bilo u komentarima bilo preko maila. Naravno, možete citirati dokumente za koje sam već i čuo, ali zanima me prije svega kako je to praktično riješeno u svijetu i da li biste vi osobno imali problema s jednom ili drugom solucijom?

Možda sam trebao na početku već jasno istaknuti, ali moje glazbeno znanje i sposobnosti su gotovo nepostojeći. Zato i osjećam svojevrstan strah jer bi odgovorna osoba zaista morala više-manje sama ući u ovaj ambiciozan i zahtjevan projekt, a ja joj ne bih bio od puno pomoći u možebitnim problemima.

Treba još na kraju naglasiti da i najoptimističniji scenarij uvođenja zbora ne predviđa "istiskivanje" tihe mise. I iz praktičnih razloga, ali i iz privrženosti nekih vjernika koji dolaze na našu misu, ona bi se redovito održavala. Naravno, idealno bi bilo kad bismo tihu misu imali svagdanom, a pjevanu, pa i svečaniju nedjeljom i blagdanom. Ali, treba biti realističan i pokriti se onoliko koliko nam je jorgan/deka dugačka.

petak, 1. travnja 2011.

Pratite novac

Naletio sam prije nekoliko dana na blog upis "američkog papiste" Thomasa Petersa koji me donekle zaintrigirao svojim umjerenim tonom :)
Volim tu i tamo pročitati Thomasove tekstove čiji je otac cijenjeni kanonski pravnik Ed Peters. Moj brat, koji je cijenjeni blizanac Toma, je u svojoj vrlo popularnoj nedjeljnoj blog preporuci obradio i Thomasov i ćaćin mu blog.
Uglavnom, u članku Thomas govori o knjižici koju je izdala grupa "New way ministry" pod nazivom "Bračna jednakost: pozitivni katolički pristup". Ovo jednakost se naravno odnosi na želju za jednakošću onoga što nikako ne može biti jednako: brak "kako Bog zapovida" i nekakvih homoseksualnih zajednica. Sintagma "pozitivni pristup" je otprilike kao kad ekonomisti kažu imamo "negativan rast", znači direktno suprotno od katoličkog učenja.
U odgovoru na ovu knjižicu Donald kardinal Wuerl, nadbiskup Washingtona i predsjednik Odbora za doktrinu biskupske konferencije SADa je prilično jasan, prenosim odgovor u potpunosti da bude lakše našim biskupima dok u budućnosti budu slagali slične govore (o tome više kasnije):

New ways ministry je nedavno kritizirala zalaganje Crkve u obrani tradicionalne definicije braka između jednog muškarca i jedne žene te je poticalo katolike da podrže izborne inicijative za stvaranje istospolnog "braka". Nitko ne bi trebao biti zavaran njihovom tvrdnjom kako New ways ministry pruža autentično tumačenje katoličkog nauka i autentične katoličke pastoralne prakse. Njihova tvrdnja da su katolici samo zbunjuje vjernike u svezi autentičnog učenja i prakse Crkve u vezi osoba sa homoseksualnim sklonostima. Dakle, želim biti jasan da isto kao i ostale grupe koje tvrde da su katoličke ali niječu centralne aspekte Crkvenog učenja, New way ministry nema nikakvo odobrenje od Katoličke Crkve i da ne mogu govoriti u ime katolike u SAD-u.

Reklo bi se na zapadu ništa nova, ali poslije ovoga slijedi zanimljivi dio. Thomas objašnjava kako je NWM primio gotovo 100.000 dolara (po srednjem tečaju HNB-a na današnji dan gotovo 518.746 kuna) od Arcus fondacije u 2009oj. Arcus fundaciju je osnovao Jon Sryker, prijatelj Tima Gilla, homoseksualnog milijardera iz Kolorada koji je obećao potrošiti cjelokupni svoj ogromni imetak na redefiniranje braka u SAD-u. Sve te veze između homoseksualnog milijardera i kvazi katoličke organizacije mlađi Peters objašnjava i podkrepljuje. Onda slijedi lista podrivačkih "katoličkih" organizacija koje su omastile svoj pokvaren brk na novcu organiziranog homoseksualnog lobija kroz Arcus fundaciju čija je misija "promicati LGBT jednakost" (navodim samo nekoliko radi ilustracije):
 (2010) Dignity USA - 200.000 dolara da pojačaju utjecaj katoličke pro LGBT promocije u SAD-u kroz rad "Equally Blessed", koalicije pro LGBT "katoličke" organzacije
(2010) Fairfield sveučilište - 100.000 dolara da održe i distribuiraju informacije u nizu foruma na četiri akademske institucije kako bi proširili trenutnu diskusiju o homoseksualnosti unutar rimokatolicizma i uključili različita mišljenja progresivnih katolika od vođa do teologa
(2008) Mainstream Media Project - 23.000 dolara za kako bi MMP radio sa četiri vodeće katoličke LGBT organizacije i održao kampanju te zakazao intervjue u medijima koji promiču pro LGBT poruku u svezi dolaska pape Benedikta 16. u Washington i New York u travnju 2008.
Opa bato, reklo bi se u parafrazi izreke "ne pada snijeg..." da ne dijele se novci da se potakne ekonomija, nego da bi zvijeri pokazale svoje tragove. Thomas onda dalje slijedi trag novca i pokazuje kako su ove donacije imale stvarni utjecaj te je npr. Fairfieldsko sveučilište stvarno organiziralo četiri tribine gdje su gadili mlade umove sa plaćenim otrovom.
Sve je to samo dijelić ukupnog iznosa od nemalih 6 i pol MILIJUNA dolara koje Arcus dao svim "kršćanskim" organizacijama od 2007. Jasno je također da se svake godine donira sve više i više novca. Zašto? Zato jer djeluje. Homoseksualni lobij je lukav, najprije su išli na "lake" mete: liberalne i progresivne kršćanske grupe koje nije bilo preteško/preskupo nagovoriti da podrže homoseksualni plan. Sad kada ove grupe u potpunosti napuštaju privrženost tradicionalnom braku, možemo očekivati još više novca usmjerenog "omekšavanju" katoličkog otpora.
Ide Thomas dalje i navodi tri stvari:
1) Mark Stricherz je istaknuo kako stupanj privrženosti odnosno redovitost odlaska u crkvu među kršćanima pokazuje snažnu korelaciju sa njihovom podrškom za tradicionalni brak. Ukratko što više se živi svoja vjera, više se podržava jedan od temelja - svetost braka između jednog muškarca i jedne žene.
2) Daje primjer ne katoličkih svećenika koji se zalažu za homoseksualni brak iz "biblijske" perspektive
3) Daje primjer "katoličkog" tjednika National Catholic Reporter koji promiče knjižicu New Way Ministry-a što smo je prije spominjali. Onda pro-homoseksualni blog prenese tu priču i napiše "pozitivno prihvaćanje katoličkog tjednika...". Znači princip je jasan - "katolička" progresivna novina podrži otpadničko mišljenje, homoseksualna zajednica prenese te stavove i upotrijebi ih kao dokaz da njihovo stajalište pobjeđuje dok se vjerni Katolici osjećaju demoralizirani i obeshrabreni... ovakva koordinacija nije slučajna!

Dobro brate (Marko) kakve to veze ima sa nama, možda se pitate?
Ima apsolutno sve veze sa nama. Još uvijek nema poznatijih "katoličkih" grupa/udruga koje služe kao paravan za pro-homoseksualni lobij u Hrvatskoj (ispravite me u komentarima ako sam u zabludi). Ovdje ne računam Križ života i slične portale i blogove koji trkeljaju i truju po internetu nego mislim na konkretne udruge koje se predstavljaju kao katoličke, a šire hereze.
Scenarij je vrlo jasan i čak su i kockice posložene. Kad bih trebao raditi predviđanje rekao bih da ćemo vidjeti takvu udrugu prije nego Dobropas deset puta obiđe sunce. Onda bih predvidio da će ono što je u americi Arcus fond, u Hrvatskoj biti Soroševci iz "otvorenog društva". Znam da su zatvorili lokalni ured, ali još uvijek itekako financiraju u Hrvatskoj svakakve Iskorake. Usput, pogledajte tko još financira i Iskorak i Kontru - ooo da, hrvatska vlada. Mislim, pretpostavljam da je to ulaznica za EU, ali nek mi samo još netko spomene financiranje Katoličke crkve u Hrvatskoj.
No, prava bitka protiv Crkvenog učenja neće se voditi u udrugama, već u školskim klupama. Pogledajte, na primjer, ovu listu projekata koje su financirali Soroševci preko Instituta za razvoj obrazovanja. Da li vam se jedan projekt ističe između silnih "Studentskih informacijskih centara" i "Network scholarship programa"? Pomoći ću vam: počinje sa "LICE - Lezbijski informacijski centar...".
Pristup je jasan, sa jedne strane učiniti sve što je moguće da se izbaci iz škola vjeronauk što smo mogli vidjeti i u nedavnim zbivanjima. Čak i ogorčeni protivnici Crkve priznaju rezultate istraživanja koji pokazuju da je vjeronauk u školama povećao udio mladih u populaciji vjernika:
„Povećanje udjela mladih u populaciji vjernika već je detektirano, a može se objasniti općim društvenim promjenama i posebno uvođenjem vjeronauka u škole te efektom sustavne religijske edukacije" (Črpić i Zrinščak, 2010, 17).
Znači, izbaciti vjeronauk, ubaciti trovanje mladeži u škole, osnovati i podupirati disidentske kvazikatoličke udruge i to je to... put prema njihovoj jednakosti u kojoj svi jednako propadamo je zacrtan... i mi sa TBiBM imamo nešto za reći na to:
 E pa nećeš seko!!!!