Prva misa p. Stjepana

Za razliku od puste samostanske crkve opatije Mehrerau koja je "obnovljena" za vrijeme zadnjeg koncila, školska kapela u kojoj je p. Stjepan služio prvu svetu misu vrlo je bogato oslikana u šarenom historicističkom stilu. 

Međunarodni karakter koji smo jučer iskusili na ređenju patera Stjepana  — on i dvanaestorica njegovih kolega različitih nacionalnosti (Hrvat, Francuzi, Česi, Portugalci, Šveđanin, Poljak, Talijan, Austrijanac, Mađar) — nastavio se i danas. Ne samo da su sveti služitelji, ministranti i gosti bili iz raznih država, nego su uz latinski ravnopravno bili zastupljeni njemački i hrvatski. Na ta je dva jezika svoju propovijed održao cistercitski domaćin p. Henrik Ivan Damjanović. Pri tome je pater prior svoje razmišljanje i poticaje zasnovao na vrlo prigodnom evanđelju današnje četvrte nedjelje po Duhovima  (Luka 5, 1-11) o obilnom ulovu riba te Isusovim i Petrovim riječima koje tako dobro otkrivaju poziv i izazove svećeničkog života. Moram priznati da sam se uz p. Henrikove očito proživljene riječi i sam osjećao kao da sam u lađici s Petrom i drugim učenicima. Tome je vjerojatno pridonijelo i neprekidno lagano podrhtavanje klupe na kojoj je uz nas sjedio jedan krupniji gospodin stvarajući dojam ljuljuškajuće barke. 

Meni su pak u ušima zazvučale riječi iz poslanice Rimljanima "et nos ipsi primitias spiritus habentes" ( i mi koji imamo prvine Duha), uz njemački naziv Primiz za mladu misu (i u hrvatskom nekad primicija). Razmišljao sam o tome kako je ne samo ova misa prvi prinos koji novi svećenik prikazuje Bogu, nego je i sam p. Stjepan prinos, prvina koju Crkva od svojih članova posvećuje Bogu. 

Evo nekoliko slika da dobijete barem kakav-takav dojam. Puno bolje i brojnije možete očekivati kada don Elvir uploada svoje profesionalne fotografije. 

P. Stjepan

Danas je u župnoj crkvi svetih Petra i Pavla u bavarskom gradu Lindenbergu za svećenika zaređen đakon Stjepan Androić iz Svećeničkog bratstva sv. Petra. Trebalo bi opširnije opisati lijepu četiri sata dugu ceremoniju kao i poticajni nagovor ređenicima koji je izrekao biskup Marc Aillet, ali s obzirom da ovo tipkam na mobitelu u ne baš kooperativnoj platformi bloggera, a zbog drugih obaveza tek ću za desetak dana moći sjesti za računalo normalno pisati, odlučio sam s čitateljima bloga podijeliti samo nekoliko fotografija ovog značajnog događaja. Službene fotografije trebale bi se pojaviti na stranici bogoslovije  u Wigratzbadu.   

Misa u bazilici sv. Marije Velike

Ako još uvijek niste bili, evo novih poticaja

U subotu ujutro, na blagdan sv. Bartola, celebrirao je p. Sumić pjevanu misu u crkvi sv. Roka.

Gostujući autor - Od Pariza do Chartresa

Hodočašće u Chartres - hodočašće na koje sam pošao iščekujući srednje napornu šetnjicu uz opušteno kampiranje i revne trojne mise uvelike je nadmašilo sva moja očekivanja.

Gostujući autor - Tradicionalna staroslavenska misa u Melbourneu

Datum 30. srpnja 2022. bio je povijesni dan za hrvatske katolike u dijaspori. U Melbourneu u župi svetog Nikole Tavelića po prvi put nakon nekoliko desetljeća služena je tradicionalna staroslavenska (glagoljska) Misa. 

Ova zavjetna Misa svetih Ćirila i Metoda bila je dobro posjećena. Celebrant, propovjednik, ministranti, i zbor dobro su se unaprijed pripremili za poseban dan, kojemu su nazočili i gostujući klerici i vitezovi sv. Petra i Pavla. Glazba, koja je sa staroslavenskog teksta prenesena na poznate gregorijanske melodije, bila je posebno nezaboravna. Štoviše, toga dana je korišten originalni primjerak Vajsovog misala iz 1927. godine.

U ovom danu vidjelo se nešto veće od pukog povijesnog interesa, naime živa želja hrvatskih katolika (čak i u dijaspori) da zadrže svoje kulturne i vjerske tradicije, za koje već planiraju dodatna slavlja i još tradicionalnih glagoljskih Misa u budućnosti.

Dolje možete vidjeti neke fotografije Mise (zahvaljujući našoj fotoreporterki Suzani Fantov). 

Danijel (Liturgia Slavonica)

Vlašićev lekcionar

Već je duže vremena na internetu dostupan Žuvićev lekcionar iz kojega se čita i pjeva i na tradicionalnim misama u crkvi sv. Blaža i na Sigetu. No, katolicima u Dalmaciji (i Dubrovniku) bit će posebno koristan Vlašićev lekcionar koji se u tim krajevima upotrebljavao sve do nesretne postkoncilske liturgijske reformacije. Zahvaljujem osobi koja ga je dala skenirati i stavila nam ga na raspolaganje. 

Evanđelistar to jest Epistole i Evanđelja preko sve godine po novom Rimskom Misalu dozvolom pape Pija X. udijeljenom dubrovačkom biskupu Dr. Josipu Marčeliću priredio [...] o. Petar Vlašić franjevac u Dubrovniku 1921.  (250 MB!)

Koga zanimaju okolnosti nastanka i reakcije na ovaj lekcionar, može pročitati članak Jerka Fućaka Prosudbe Vlašićeva Evanđelistara. 

Martin Mosebach: Tradicionalist se ne bi trebao bojati raskola njemačke Crkve, nego bi za tim trebao više čeznuti

Una Voce Korrespondenz: Prije nego započnemo razgovor, dali ste, kao neku intonaciju, upozorenje da teško možemo pronaći pouku iz prošlosti za sadašnju situaciju jer ono što danas doživljavamo nije usporedivo ni s jednim kriznim vremenom iz povijesti, koliko god su i ranija vremena u detaljima iznjedrila slične pojavnosti. Koji su to, prema Vašem shvaćanju, slični fenomeni? Koja su područja zahvaćena? Što se ponavlja? I gdje su odlučujuće razlike koje toliko otežavaju posezanje za prošlim iskustvom?

Martin Mosebach: Bjelodana je podudarnost prošlih sa sadašnjim pojavnostima. Veliki su dijelovi današnje Crkve arijanski, ikonoklastični, protestantizirani, protusakramentalni, sekularizirani. Međutim, za razliku od prošlosti, nedostaje vjerni puk koji je svaki put nametnuo povratak Tradiciji. To se svakako vrlo dobro može protumačiti za Zapadnu Europu. Nakon 50 godina izostanka pravovjerne vjerske pouke, katolička je religija postala nepoznata čak i među njezinim preostalim pristalicama. Mnoge prošle bogoslovne katastrofe nikada nisu zahvatile 'male ljude', pravo Kristovo stado. Ono je nastavilo biti katoličko bez obzira uz koje krivovjere pristajala vodeća elita.

Danas se Crkva do krajnosti amalgamirala s prevladavajućim ekonomskim i političkim silama koje su antireligiozne. Išla je udovoljavanju demagogijskih zahtjeva sila koje uopće nemaju ništa zajedničkoga s Crkvom, ali nesumnjivo su pridobile većinu. Sigurno je istina da je crkvena Tradicija zaista "nesuvremena", tako nesuvremena kako je bila u vrijeme apostola Pavla. Ta misao u njezinim današnjim predstavnicima izaziva paniku umjesto da se shvati kao velika zadaća. Odlučno odupiranje totalitarnim tendencijama vremena moglo bi čak sadržavati političku šansu. No, to se trenutačno uopće ne shvaća. 

UVK: Još jedanput, je li to 'njemački fenomen' ili je to u Njemačkoj samo posebno dobro vidljivo zbog 'institucionaliziranja' na sinodalnom putu?

MM: Njemačka je zemlja reformacije, vjerskog raskola, sekularizacije, ateističke filozofije, ateističkih totalitarnih sustava komunizma i nacionalsocijalizma. Iz Njemačke u zadnjih petsto godina nije došlo puno dobra. Katolička se Crkva u XX. st. ovdje posve podvrgla neoprotestantskoj i postluteranskoj teologiji - pritom je naša nesretna zemlja još i bogata pa posvuda može širiti svoj štetan utjecaj tako što kupuje siromašnije zemlje. No, sve to ne smije prikriti činjenicu da se trenutačni pad Katoličke Crkve može ustanoviti u svim zapadnim zemljama. Na nekim mjestima još ne tako snažno kao u Njemačkoj, ali čak se i u nekoć izvorno katoličkim zemljama poput Irske i Italije opaža prorjeđivanje i krvarenje, da ne govorimo o Francuskoj, 'najstarijoj kćeri Crkve'.

UVK: Zacijelo, većina praktičnih i pobožnih katolika, uključujući i svećenike, ne poznaju staru misu. Ipak, neki će priznati da u tradicionalnom obredu nema mjesta svim onim liturgijskim grozotama i da u krugu katolika povezanih s tradicijom nema prostora za društvo otvoreno u svim smjerovima. Možemo li se nadati valu 'sinodalnih izbjeglica'? Spašavanju na stijeni koja odolijeva olujama. Preživljavanju u Tradiciji? I koje onda značenje ima činjenica da u ovo vrijeme 'sinodalne zbrke' Sveti Otac izdaje motuproprij koji masovno torpedira pristup staroj misi? 

MM: Pristalice stare mise moraju biti svjesni: da, postojao je pučki pokret protiv nove liturgije, ali on nije bio pokret za staru - više je vodio potpunom izlasku iz Crkve. Mudrost koju se rado pripisuje Katoličkoj Crkvi, potpuno ju je napustila u XX. st. Usudila se na 'reformu mise', koja je zapravo bila revolucija odozgor, ne uzevši u obzir da revolucija, pa i kad je provedena pod djelovanjem auktoriteta, u doba masovne demokracije vrlo brzo mora postati neupravljivom. Moramo prihvatiti žalosnu činjenicu da je veliki dio vjernika koji su ostali u Crkvi u međuvremenu preodgojen. Goethe svraća pozornost na antropologijsku činjenicu da strahopoštovanje nije naravna vlastitost čovjeka, nego da je mora steći. Stara je liturgija u bezobličju modernoga društva zaista strano tijelo. Ona sada privlači one koji posjeduju unutarnju spremnost na otpor, a to uvijek može biti samo mala elita, ne elita u smislu akademskih naslova ili ekonomske moći, nego duhovne snage i samostalnosti, a ta se može naći na svim razinama društva. 

Vjerska katastrofa rezultirala je jednim paradoksom. Stara liturgija živi od poštovanja za hijerarhiju i red, ali njezini branitelji imaju anarhični temperament. Nepovjerljivi su prema svakoj ustanovi i auktoritetu koje nisu voljne podvrgnuti se Predaji, a to se odnosi na većinu predstavnika Crkve i države. Vladajući prvosvećenik, čiji je iskazani cilj istrijebiti ostatke Tradicije Crkve koji su još preostali nakon 50 godina koncilskog razvoja, ispravno je spoznao da će njegovo djelo ostati nedovršeno dok god se stari obred uspijeva prenijeti sljedećem naraštaju. Stara liturgija sadrži sve što jedan katolik treba da bude katolik - štoviše, ona je u stanju neko vrijeme nadomjestiti jednog papu koji ne prepoznaje svoje zadaće. On je to točno razumio i ta mu je predodžba nepodnošljiva.

UVK: Još jedanput o nepoznavanju: ne sadrži li činjenica da veliki broj katolika ne poznaje misu svih vremena izvjestan potencijal za ljutnju? Posebno u krugu inače dobro informiranih, pobožnih i možda također katolika koji više slove za konzervativne, a i u krugu onih koji bi imali intelektualnu sposobnost informirati se o povijesti svoje majke Crkve. Ne bi li se ovdje smjelo očekivati izvjesno znanje o 'obiteljskoj povijesti'? Otkuda takve rupe u obrazovanju?

MM: Navodite nešto što je i za mene zagonetka. Poznajem mnogo sasvim pobožnih katolika koji zaista pate pod sadašnjim izopačenjem nauka i liturgije i pune mi uši jadikovanjem o najnovijim zastranjenjima kod zadnje dječje pričesti i božićne mise. Moje je pitanje zatim uvijek: 'Ali zašto onda još idete onamo?' Na mnogo mjesta postoji alternativa - kapela Piova ili Petrova bratstva ili čak stara misa koju služi dijecezanski svećenik - dužnost je to podržati. Uvijek je jednako kao što je bilo Gospodinu s bogatim mladićem - 'otiđe tužan.' Kod njemačkih konzervativaca postoji duhovna pospanost kojoj još uspijeva izraziti ljutnju, ali ne i da se iz te ljutnje povuče konzekvencija. Pristajanje uza staru misu im je nešto jezivo, previše se skreće od 'mainstreama'. U Rotary-klubu, kod maltezera, u krugu kolega, u redakciji, to bi se promatralo s nepovjerenjem - je li to možda radikal? A tako važna religija ipak nije da bi se za to izlagalo...

UVK: Kakva je uloga katolika koji su povezani s Tradicijom? Pričekati i primiti sve otvorenih ruku? Ili ići za izgubljenim ovcama? Kako bi moglo izgledati tradicionalno misionarenje?

MM: Poput mnogih sam uvjeren da njemačka službena Crkva stoji pred slomom. Šuplja je poput termitnjaka i po gluposti i neukusu svojih predstavnika nije privlačna niti modernističkim liberalima, barem ako su inteligentni. Ostat će vrlo malo stado i u njemu bi pravovjerni tradicionalistički katolici mogli dobiti na težini. Presudnim mi se čini da napokon nestane službena Crkva s mirijadama svojih laičkih zaposlenika.

Tradicionalist se ne bi trebao bojati raskola njemačke Crkve, nego bi za tim trebao više čeznuti, tim više što to nije raskol, nego otvoreni otpad službene Crkve. Više nema temelja za hvaljeni 'dijalog'. Uostalom, ne muči me misao o tomu bi li jednoga dana Tradicija mogla 'trijumfirati'. Mora nam biti dovoljno da je što bliža religiji koju je osnovao Krist. Za onoga tko je to shvatio, ono što se zbiva na pseudosinodi njemačke Crkve samo je skup duhova mrtvih. Jedan američki svećenik, s kojim sam često razgovarao o sadašnjem stanju, svaki bi put završio razgovor riječima: 'Važno je ustrajati.' Ni ja ne mogu više kazati.

https://www.thecathwalk.de/2022/08/25/ein-traditionalist-sollte-das-schisma-der-deutschen-kirche-ersehnen-martin-mosebach-im-una-voce-interview/

http://www.una-voce.de/una-voce-korrespondenz.html

(https://rorate-caeli.blogspot.com/2022/08/a-traditionalist-should-long-for-schism.html)

Ispravimo na bolje

Već dugo nisam ništa prenio od naših dragih pjevača i pjevačica koji pod imenom Schola Cantorum Sancti Blasii pjevaju misne i pučke pjesme na tradicionalnoj liturgiji u sv. Blažu. Poslušajte sve snimke koje su postavili na svoj kanal poteklih mjeseci, a ja prenosim samo jednu. 

Premda je to korizmeni responzorij, i sada je aktualan jer se uvijek trebamo popravljati i težiti prema boljemu. U tom smislu evo nekoliko dobronamjernih napomena za sve nas koji redovito ili povremeno prisustvujemo tradicionalnoj svetoj misi u crkvi sv. Blaža:

• Prostor ispred crkve namijenjen je ljudima koji ulaze i izlaze iz crkve. Ako možete parkirati negdje drugdje, to bi bilo jako dobro. 
• Nije nužno nakon mise stati odmah pred vanjskim vratima i tako zakrčiti prolaz onima koji izlaze ili ulaze u crkvu, a usto narušavati tišinu crkve. Dovoljno je odmaknuti se pet-šest metara bočno i nastaviti druženje. Ako bi uz otvorena vanjska i unutrašnja vrata vidjeli oltar crkve, to vam je jednostavan znak da se trebate malo pomaknuti. 
• Mala djeca imaju pravo prisustvovati sv. misi jednako kao i odrasli vjernici, ali ako znate da vaše dijete neće moći biti mirno, ima i drugih mjesta u crkvi osim onog gdje zbor pjeva i snima pjesmu koju su se trudili uvježbati. 
• (ovo je više za one koji barataju kadionicom) Nema potrebe kadionicom lupati po lancima kod kađenja. To se ne može uvijek spriječiti, ali ne doprinosi ljepoti obreda ni uživo ni na snimkama pjesama. Rubrike takvo što, naravno, ne traže. 
• Ako ima dovoljno mjesta pored ljudi koji kleče za pričest, a vi ste na redu, slobodno kleknite. Ako svećenik čeka dok se vjernici još smještavaju na stepenicu ili klupu, to znači da su prespori i neopravdano otežu obred. 
• Nemojte ostavljati letke i misalčiće po klupama, nego ih vratite na vrijeme onamo gdje ste ih i uzeli. Zašto stvarati nepotreban posao ljudima koji moraju obilaziti crkvu i skupljati za vama. 

Ako imate još koju prikladnu primjedbu, slobodno je ostavite u komentaru. 

Kako se nitko ne bi ogorčio zbog ovih nekoliko praktičnih savjeta, završavam ovaj post kako sam i započeo, sa slatkim. Na početku je to bilo milozvučno pjevanje, a na kraju evo nekoliko fotografija sa lijepih misa kojima sam prisustvovao zadnjih nekoliko dana.