Lucca ima i drugih svetaca

Crkva sv. Leonarda ovaj je put otvorena, a takvu priliku ne smije se propustiti. 

Lucca: putevima sv. Gemme Galgani

Na početku ovoga teksta navodim važnija mjesta vezana uz sv. Gemmu koja sam posjetio u Lucci. Najprije, evo karte Lucce na kojoj su numerirane lokacije gdje je Gemma boravila, molila se i primala sakramente. 

kliknite na sliku za uvećanu verziju s boljom rezolucijom

Nasljedovanje njegovog žara

Takvo jedno držanje možemo protumačiti samo nadnaravnim darom jakosti, koji dolazi od Duha Svetoga. Ljudska volja i najenergičnije očeličena ne bi mogla ići do te prekomjerne odvažnosti i ustrajnosti. To je ostvarenje Isusova obećanja svojim apostolima: "Kad vas predadu, ne brinite se, kako ćete ili što ćete govoriti! ... Jer nećete vi govoriti, nego Duh će Oca vašega govoriti u vama".

I prema riječima svetoga Leona, božanska vatra, koju je On raspalio u mučeničkoj duši bila je žarča od materijalne vatre, koja je mučila njegovo tijelo. Duh je odnio pobjedu nad materijom, a mučenik je pobijedio svoga progonitelja.

Ovo se čudo ponovilo u bezbroj slučajeva kroz kršćanske vjekove. Isus je vječno vjeran svojem obećanju. Onima, koji imaju snage, da Ga priznaju pred ljudima, On daje jakost, da nadvladaju sva trpljenja, pa i samu smrt. 

Ali Duh Sveti djeluje tako samo u onim dušama, koje su Mu se sasvim predale. Na mučeništvo se čovjek ne sprema mlitavošću i nevjernošću u Božjoj službi. Heroizam pred mučiteljima stječe se jednostavnijim heroizmom, naime ustrajnošću u običnim krepostima i velikodušnom vjernošću u redovitim dužnostima.

(izvor)

Koliko je ustrpljivosti pokazao

Nije trebalo mnogo vremena, da svi oni, koji su dolazili u saobraćaj s Augustinom Kažotićem, uvide njegovu nesebičnost, mudrost, pravednost i blagost. Takvoga je duhovnoga pastira trebao narod, koji je izlazio iz građanskoga rata, udarajući nanovo temelje moralnoga i pravnoga poretka. Kažotićeva duševnost ulijevala je povjerenje u duše raskidane nepravdama i osvetničkim željama. Ljudi su vidjeli, da on ne traži ništa za sebe ni za jačanje osoba ili skupina, koje bi ih htjele potlačiti. Osobna i staleška nesebičnost bila im je jamstvo, da Augustin ide za općim dobrom čitave zajednice.

Talijanski životopisac blaženog Augustina, lučerski kanonik mons. Alfredo Ciampi, ističe na jednom mjestu događaj, koji je zabilježio anonimni pisac, suvremenik blaženikov. Taj anonimni pisac pripovijeda, kako je Augustinu jedan velikaš ostavio u oporuci određenu svotu novaca. »Prošle su dvije godine nakon smrti oporučitelja, a njegov sin, neki velikaš, nije izvršio očeve volje. Braća dominikanci tjerali su Augustina, neka zahtijeva tu svotu, nadajući se također, da će on zbog svetačkoga poštivanja dobiti veću svotu.  Augustin odgovori ovako braći svojega Reda: »Moj otac (t.j. sv. Dominik) ostavio mi je oporuku, da ne posjedujem zemaljskih dobara, a otac ovoga (t. j. velikaša, kod kojega su fratri imali potraživanje) odredio je u oporuci, da ih posjedujem. Radije želim i obvezan sam da vršim. volju svoga oca nego volju njegova (t. j. velikaševa) oca«. Rijedak primjer nekoristoljublja!«

Možda je tu tipiziranu anegdotu čitao Augustin gdje drugdje, ali mu je dobro došla, da je i sam na sebi realizira, povodeći se za drugim svetim ljudima.

(izvor)

Prigodan blagdan za početak konklave

Dana 7. svibnja 2025., u srijedu iza II. nedjelje po Uskrsu slavimo svetkovinu sv. Josipa, zaštitnika sv. Crkve. 

Uzdajući se u zagovor zaručnika presvete Majke Tvoje molimo, Gospodine, milosrđe Tvoje, da učiniš, te naša srca prezru sve zemaljsko i savršenom ljubavlju ljube Tebe, pravoga Boga, koji živiš i kraljuješ s Bogom Ocem u jedinstvu Duha Svetoga, Bog, po sve vijeke vjekova. Amen.

(Tajna molitva mise blagdana)

Zaštitništvo sv. Josipa nad sv. Crkvom nije možda istom Pijo IX. stvorio i učinio i tada ga povjerio sv. Josipu, nego ono pripada sv. Josipu kao ocu božanskog Spasitelja, kao čistom mužu presv. Djevice i kao glavi sv. Obitelji po samoj naravi stvari. On će naravski u nebeskoj slavi sa svojim božanskim Sinom i njegovom prečistom Majkom velikim veseljem srca primiti ovo priznanje i poštovanje, koje mu daje Crkva, te će zacijelo svoju brigu i zaštitu prema Crkvi izvršiti to više, što više bude priznavan i čašćen kao njezin zaštitnik i patron.

(izvor)

Zašto je odabrao obrt tesarski?

I tako eto vidimo sv. Josipa, gdje u svojoj radionici dogotavlja drvene plugove, jarmove, vile i drugo orudje poljodjelsko, a za kuću razne škrinje, što je u ono vrijeme bio posao tesari Nije naime trebalo na kućama krov slagati od od greda i rogova te daskama pokrivati, kako se u hrvatskim krajevima kuće grade; jer su većinom kuće bile posvodjene, a odozgor bila je ravan ili mali vrtić. Tako je bilo u ono vrijeme, a u djelaonici tesarskoj na istoku ne ćeš ni danas iza dvadeset stoljeća opaziti baš veliku razliku. Takov je eto zanat učio sv. Josip u mladosti svojoj i vježbao se u toj vrsti posla, dok se ne usavrši, da radom ruku svojih uzmogne poslije uzdržavati sv. Obitelj. To je bio takodjer i posao, kojim se je kod sv. Josipa bavio i sam Gospodin naš Isus Hrist.

I doista ni jedno drugo zanimanje nije tako zgodno bilo, da sv. Josip ispuni onu zadaću, koju mu bijaše Bog namijenio. Tesarski obrt bio je nuždan u gradu i na selu: mogao ga je dakle sv. Josip tjerati na svakom mjestu i tako uzdržavati sv. Obitelj. Osobito je pako vještina u tesarskom obrtu dobro došla sv. Josipu na putovanjima. Tako je mogao sv. Josip u Betlehemu na brzu ruku prirediti od one špilje kakav takav stan za Mariju i novorodjeno čedo Isusa, za koje nije bilo mjesta u gradu Betlehemu. Tako se i na dugotrajnom putu u Egipat i u samom Egiptu okoristio sv. Josip svojom vještinom tesarskom. Tako napokon i u Nazaretu, kad se je sveta Obitelj povratila iz Egipta i prijašnji svoj stan zatekla s nepogode vremena gotovo razrušen. Bilo je napokon to zanimanje najvećma primjereno onomu skromnomu životu sv. Josipa u zabiti nazaretskoj. 

Osim tih razloga neki pisci navode i druge više razloge, zašto je sv. Josip obavljao upravo tu vrst obrta, koja radi drvom. U sv. Pismu naime čitamo, da je Noa po naputku Božjem sagradio ladju od drva. Ta je ladja bila pralik Crkve Hristove, izvan koje nema spasa, kao što se nije moglo ništa spasiti od općenitoga onoga potopa, što nije bilo u ladji Noinoj. A sv. Josip je imao biti glava one sv. Obitelji, koja je prva u novom zavjetu i iz koje je nastala Crkva Hristova, izvan koje nema spasa. I za škrinju zavjetnu svjedoči nam sv. Pismo, da je bila sagradjena od drva. A škrinja je opet pralik B. D. Marije zaručnice sv. Josipa. A i sam Hrist je svoju Crkvu po drvu križa otkupio. Nego, kako rekoh, to su viši razlozi, kojima se učeni ljudi zanimaju i dive se Providnosti Božjoj, a obično ih oko ne razabire.

(izvor)

Neka nas Gospodin naš Isus Krist, koji je sačuvao svoje djevice, Agnezu i Emerencijanu, u čednoj čistoći, obogati darom čistoće. Amen. I neka nas On, koji ih je zaručio prstenom Vjere, neraskidivo sjedini sa svojom ljubavlju. Amen.

Znamo da je papa Paskal I. (817.–824.), uzimajući u obzir „passio“ svete Agneze, dao donijeti tijelo svete Emerencijane u sadašnju crkvu Sant'Agnese i položio ga u mramorni oltar zajedno s kostima svete Agneze. On je odvojio lubanju svete Agneze i poslao je u Sancta Sanctorum u Lateranu. Lubanja svete Emerencijane darovana je crkvi San Pietro in Vincoli, gdje se i danas nalazi; jedna njezina kost prsta nalazi se u crkvi Santa Maria in Campitelli. Crkva ili oratorij svete Emerencijane, posljednji put obnovljen za vrijeme pape Hadrijana I. (772.–795.), prepušten je propadanju; nikakav trag od nje ne ostaje. Godine 1605. kardinal Paolo Emilio Sfondrati otvorio je devetstoljetni oltar u crkvi Sant'Agnese i u njemu pronašao lubanju i kosture dvaju malih tijela koja su ležala jedno uz drugo. Nakon što je izvadio nekoliko dijelova, papa Pavao V. dao je sve pokopati u srebrni kovčeg i ponovno položiti 1615. ispod glavnog oltara i ciborija koje je dao napraviti za crkvu. Tamo i danas leže. Godine 1901. kovčeg je otkriven i sada je vidljiv u kripti, ispod glavnog oltara crkve.

Godine 1255. podignut je oltar opisan kao „totum tessellatum“, sav prekriven mozaicima, napravljen u čast svete Emerencijane, te je postavljen u blizini sadašnje kapelice, na mjestu gdje se vjeruje da je bila kamenovana na smrt—kako kaže „passio“, pored groba svete Agneze. Tri nova oltara posvećena su u crkvi u to vrijeme, preostala dva za Ivana Krstitelja i Ivana Evanđelista. Freska iz 14. stoljeća u kanoničkom dijelu odražava postojanje ta tri oltara, prikazujući dva Ivana i Emerencijanu zajedno sa sv. Agnezom.

Oltare je posvetio papa Aleksandar IV. 17. ožujka 1256.; spomen natpis, koji se sada nalazi u prolazu prema crkvi, kaže da je posveti prisustvovala opatica Lucia (u to vrijeme u samostanskim zgradama živjele su benediktinke), zajedno s prioricom Teodorom i gospođom Jacobom.

Do 1620. oltari su nestali, a sadašnja kapelica za Emerencijanu je izgrađena. U njoj je bila kopija slike Guercina, čiji se original sada nalazi u Galleria Colonna u Rimu, koja prikazuje Emerencijanu kako je kamenovana. Godine 1895. svećenik Louis-Émérentien Le Mans (rođen u Le Mansu 1860.) živio je u Rimu. Bio je veoma predan svojoj zaštitnici i dao je novac talijanskom umjetniku Eugeniju Cisterna (1862.–1933.) da naslika tri slike u kapelici: portret Emerencijane za oltar i prikaze njezina mučeništva i njezina pogreba na dva bočna zida. Cisterna je odabran jer je nedavno ukrasio freskama neke zidove u kripti ispod crkve Sant’Agnese in Agone, na Piazza Navona. Također je postavljen novi oltar; kada je stari uklonjen, otkrivena su dva natpisa, jedan koji se odnosi na Terentiju Chryse, a drugi koji identificira nadgrobni kamen Inportunusa subđakona.

Kao svoj atribut, sveta Emerencijana drži kamenje svog mučeništva u naborima haljine. Možda zbog nespretnog prikaza toga, u dalekoj sjevernoj Francuskoj tijekom srednjeg vijeka kamenje je bilo shvaćeno kao crijeva svete Emerencijane koja izlaze iz njezina tijela, a njezino mučeništvo se smatralo rasporenjem utrobe. Stoga su je zazivali za bolesti trbuha.

(izvori: 1, 2)

Nekoliko obljetnica ove 2025. godine

• 1290 godina od smrti sv. Bede Časnog, učenog benediktinca
• 1040 ili 1030 godina od rođenja sv. Ivana Gualberta, osnivača benediktinaca valumbrozijanske kongregacije, primjera opraštanja neprijateljima
• 830 godina od rođenja sv. Antuna Padovanskog, redokanonika pa zatim franjevca
• 820 godina od smrti bl. Ivanice de Aza, majke sv. Dominika
• 820 godina od rođenja sv. Petra Veronskog, prvomučenika Reda propovjednika
• 800 godina od rođenja sv. Tome Akvinskog, zajedničkog i angjeoskog naučitelja, dominikanca
• 790 godina od smrti blaženog Manesa, starijeg brata sv. Dominika, također dominikanca
• 760 godina od smrti sv. Šimuna Stocka, karmelićanina kojem je Gospa dala škapular
• 720 godina od smrti sv. Nikole Tolentinskog, augustinskog eremita, zaštitnika duša u čistilištu
• 540 godina od smrti bl. Jakova Zadarskog, franjevca, dvoritelja okuženih
• 540 godina od smrti sv. Petra de Arbuésa, redokanonika i istražitelja heretičke zloće
• 520 godina od smrti sv. Ivane Francuske, utemeljiteljice Reda Navještenja BDM od koje potječe mala krunica ne čast deset evanđeoskih krjeposti BDM
• 510 godina od rođenja sv. Feliksa Kantalicijskog, kapucina zvanog brat Deo Gratias, prorekao Piju V. kao kardinalu da će postati papa i pobjedu kršćanske flote kod Lepanta
• 470 godina od smrti sv. Tome iz Villanueve, augustinskog eremita, velikog milostinjara
• 460 godina od smrti bl. Ozane Kotorske, dominikanske zatvornice iliti rekluze
• 440 godina od rođenja i 380 godina od smrti sv. Ivana Maciasa,  pomoćnika siromašnih i velikog kruničara koji je iz čistilišta oslobodio milijun i četiristo tisuća duša
• 440 godina od izbora za papu Siksta V., franjevca konventualca, hrvatskih korijena, izgradio crkvu i ustanovio Kaptol sv. Jeronima, osnovao Bratovštinu pojasa sv. Franje
• 430 godina od mučeničke smrti sv. Henrika Walpolea i sv. Roberta Southwella, isusovaca
• 410 godina od mučeničke smrti sv. Ivana Ogilviea, isusovca
• 400 godina od rođenja bl. Josipe od Sv. Janje, španjolske bosonoge augustinke
• 400 godina od smrti sv. Mihaela od Svetaca, bosonogih trinitaraca, mistika poznatog po ljubavi prema Presvetom Sakramentu
• 380 godina od rođenja sluge Božjega Nikole Bijankovića, osnivača oratorijanske kongregacije u Splitu i makarskog biskupa
• 240 godina od smrti sluge Božjeg Marka Tvrdeića, franjevca iz Pupnata na Korčuli
• 220 godina od rođenja i 150 godina od smrti velikog dom Prospera Guerangera, OSB, obnovitelja benediktinskog monaštva nakon Francuskog veleprevrata
• 210 godina od rođenja službenice Božje Ane Marije Marović, dobrotvorke, umjetnice i osnivačice redovničke zajednice
• 200 godina od smrti bl. Elizabete Canori Mora, trinitarske svjetovne trećoredice koja također govori o tri dana tame kojima će Bog kazniti one koji žele uništiti Katoličku Crkvu
• 200 godina od rođenja sluge Božjeg Franje Vendelina Pfannera, osnivača trapističkih opatija Marija Zvijezda u Banjaluci i Marianhill u Africi
• 150 godina od rođenja službenice Božje Klaudije Böllein, hrvatske uršulinke
• 120 godina od rođenja Egidija Bulešića, franjevačkog svjetovnog trećoredca
• 110 godina od rođenja glasovitog trapista Tome Mertona kojeg je Gospodin možda uzeo prije nego što je dublje zabrazdio u međureligijske vode
• 60 godina od smrti sluge Božjeg o. Ante Antića, franjevca i ispovjednika

Čudesni Toma dotakavši tvoja rebra, otvorio je, Vladaru, bogomudrima izvor dogmi

Tvojim vjernim nevjerovanjem vjernima si objavio Boga i Gospoda cijele tvorevine, i počeo si blagoslivljati Onoga koji je radi nas zemnih primio tijelo, i pretrpio križ i smrt, i prikivanje čavlima i probadanje rebara iz kojih zahvaćamo život.

Kao sluga Boga-Riječi i njegovoga neizrecivoga utjelovljenja, zahvatio si u dubinu mudrosti apostole Tomo, pa si križem kao trskom ulovio duše i izvukao ih iz dubine obmane. Tako si mrežom svojih dogmi prosvijetlio cijeli svijet i prosvijetlio pomračene duše Hindusa svjetlošću bogospoznanja. Zato se radosno naslađuješ slave Kristove, pa ga moli da pomiluje duše naše.

(izvor)

O da, samo moraš onako živjeti, kao što su sveci živjeli. Sve čini za Boga i samo za Boga!

Nebeska sreća je tako velika [...] tamo nema nikakovih muka ni suza, nikakve žalosti, nikakve tužbe, nikakve boli, nego samo radost i sreća. Tamo ćemo živjeti u društvu anđela, osobito u društvu našeg svetog Anđela Čuvara, u društvu naše drage Majke Marije, svetog Josipa, naših svetih zaštitnika, naših svetih roditelja i rođaka, prijatelja i znanaca. I sve će to uvijek trajati. O kako će to biti lijep i sretan život. Hoću li i ja sigurno u nebo doći?

(izvor)

Prolazio onuda vitez u bijeloj odori

[...] Zabilježeno je da je Augustin g. 1286. bio na putovanju u Pariz, »grad filozofa«, kako ga je bio nazvao sv. Albert Veliki. 

Iz Rima je krenuo prema sjeveru sa suučenikom fra Giacomom Orsinijem, sinovcem kardinala De Rossi-Orsinija. Moralo je to biti u školskim praznicima, vjerojatno već u mjesecu kolovozu. Na papinskoj je stolici sjedio Honorije IV. (1285—1287), a dominikanskim je Redom kao magister generalis upravljao Munio Zamora (1285—1291).

S pismenim dopuštanjem generala išli su mladi studenti bez novaca od jednoga do drugoga samostana. Zadržali su se i u Bolonji, koja je bila važna za dominikanski Red ne samo zbog svoga sveučilišta, nego i zbog grobnice sv. Dominika, koju je bio do godine 1266, izradio kipar Nikola Pizanski uz pomoć nekih drugih umjetnika, a 1267. bijaše preneseno u nju svečevo tijelo uz velike svečanosti. Procesiju je vodio nadbiskup iz Ravene uz asistenciju više biskupa dominikanaca i pet stotina dominikanskih svećenika, koji su se sakupili na opći zbor Reda. U procesiji velikoga broja vjernika nalazio se i načelnik grada Bolonje s drugim odličnicima.

Pomolivši se na grobu patrijarke, krenuli su fra Augustin Kažotić i fra Giacomo Orsini dalje. U molitvi, u pobožnim razmatranjima i u razgovorima o Bogu i svecima prošli su kroz Modenu, Parmu i Piačencu. Prešavši rijeku Po približavali su se gradu Paviji, kad ih je iznenada zadesila nesreća.

Nijesu znali, da ih već od Rima slijede dva neprijatelja. Obitelj rimskih knezova Orsinija živjela je u krvavoj zavadi s rimskom kneževskom obitelji di Kazate. Orsini su otrovali jednoga rođaka knezova di Kazate, zato su se knezovi di Kazate zakleli na krvnu osvetu. Žrtva je imao biti fra Giacomo Orsini, koji je bio najmanje kriv i najmanje zaštićen.

Budući da su fra Giacomo (Ursius) i fra Augustin Kažotić čitav dan pješke putovali, bili su pred večer umorni. Sjeli su na obalu rijeke Ticina, da se odmore. Dok su pobožno molili, nasrnuše na njih dvojica zlikovaca, koji su, kako se kasnije saznalo, bili najmljeni od knezova di Kazate (Casate). Zlikovci »se baciše na njih kao dvije zvijeri na nedužne ovce, koje ne mogu da se obrane. Fra Giacomo Orsini, koji je bio prvi napadnut, proboden je bodežima, dok je njegov drug zadobio više teških rana. Kada su to izvršili, ubojice udariše kukavički u bijeg...«

Takva su krvava obračunavanja u 13. stoljeću bila u Italiji dosta česta. Da doskoči tomu zlu, osnovao je g. 1233. dominikanac fra Bartolomej iz Vičence svjetovnjački »Red braće vitezova Slavne Blažene Djevice Marije«. Red se brzo raširio u Bolonji, Mantovi, Modeni, Trevizu i u nekim drugim gradovima. Odobrio ga je papa Urban IV. 23. prosinca 1261. Članovi Reda, koje je narod kasnije prozvao veselom braćom (frati allegri ili frati gaudenti), imali su zadaću da stišavaju razmirice među krvno zavađenim obiteljima i da priskaču u pomoć u gradu i na javnim cestama onima, kojima je život bio u opasnosti. 

Tako je u času, kad su u blizini Pavije najmljeni razbojnici ubili fra Giacoma Orsinija i ostavili na cesti izranjena fra Augustina Kažotića, prolazio onuda, vitez u bijeloj odori sa sivim plaštem, na kojem je bio izvezen crveni križ. Ime je vitezu bilo Pagano di Pietrasanta. 

Vitez je uzeo Augustina Kažotića sa sobom u svoj zamak, gdje ga je liječio i izliječio, a Orsinija je dostojno pokopao. Ozdravivši, nastavio je Augustin Kažotić put u Pariz.

(izvor: Petar Grgec, Blaženi Augustin Kažotić i njegovo doba, preporučujem!)

Petrovsko

Danas nosimo ime Petrovsko, a stoljećima se mjesto zvalo Konoba. Tragičan 28. studenoga 1943. kao da je izbrisao naše sjećanje na prošlost. U požaru su spaljena 94 domaćinstva, a ujedno su u spaljenom župnom dvoru nestali dokumenti i knjige koje su govorile o nama. Postali smo ne samo pogorelci, nego i ljudi bez prošlosti. Predanim radom, posebno franjevca i svećenika oca Paškala Cvekana prikupljeni su i sažeti mnogi povijesni podaci. [...] Razlog da se Petrovsko izvorno zvalo Konoba treba tražiti u inače poznatoj činjenici iz povijesti krapinskog kraja da su plemići iz Krapine i Kostela na području današnjeg Petrovskog na svojim posjedima imali vinograde, a uz njih i svoje ladanjske kurije, gdje se u podrumima čuvalo i dozrijevalo vino. Više takvih prostorija konoba na Petrovskom brijegu bile su i posebno poznate konobe pa je i taj prikladan brijeg zvan Konoba.

Konoba se spominje 1334.g. u najstarijem sačuvanom popisu župnih crkava u Zagrebačkoj biskupiji. Mjesto se svakako spominje i prije jer inače Arhiđakon Gorički Ivan ne bi u svojoj knjizi Statuta 1334.g. mogao zapisati: “ITEM ECCLESIA SANCTI PETRI DE CONOBA”. Na žalost, arhivska građa ne postoji za Konobu sve do 17.st.

Na današnjem mjestu u samom Petrovskom sagrađena je župna crkva u čast svetog Petra, a po nekim značajkama građena je u stilu gotike. Od 1661.g. se uz crkvu spominje i župni dvor. Nedaleko od same župne crkve na brdu iznad mjesnog groblja koje je na toj lokaciji od 1710-1730 g. nalazi se kapela svetog Benedikta, a sagrađena je između 1749. i 1758.g. U široj okolici nalazi se još nekoliko manje važnih kapelica.

[...] Pod konac 19. st. osnovana je općina Konoba sa sjedištem u Krapini. Dugo se vodila borba da Konoba postane samostalna općina sa sjedištem u Konobi, odnosno Petrovskom. Do odcjepljenja je došlo 1904. g. i u novooblikovanoj općini prvi načelnik je bio Mijo Hršak. Prijelomna je godina 1943. kada je u požaru spaljena i općinska zgrada, a općina je formalno dokinuta 1956. g. Općina Petrovsko je ponovno ustrojena 20. travnja 1993. g. u slobodnoj i suverenoj Republici Hrvatskoj kao dio Krapinsko-zagorske županije.

(izvor)

Otkrit ću vam naše tajne

Sveti Franjo Ksaverski, koji je imao mnogo posla s njima i koji ih je toliko dobro poznavao, rekao je da kad ne bi bilo Brahmana, ne bi bilo ni jednog idolopoklonika u golemim regijama Indije. Autoritet i utjecaj koji imaju nad prinčevima, poštovanje koje im narod iskazuje, tisuće prijevara koje koriste kako bi se nametnuli narodnoj naivnosti, njihov ogroman broj, zajedništvo koju održavaju među sobom, njihovo sebično ponašanje, čine ih gotovo nepobjedivima, ali istodobno i najodlučnijim protivnicima kršćanstva. Goa ih je zapravo bila puna, ondje su otvoreno slavili svoje žrtve, ceremonije, vjenčanja i sprovode prema poganskim obredima - spaljivanje udovica s ostacima njihovih pokojnih muževa i izvođenje javnih svečanosti onako kako su željeli. Ukratko, rekao je da se na njih može primijeniti molitva koju je David uputio Bogu: "Od naroda bezbožnog i od čovjeka opakog i prijevarnog , izbavi me." Živjeli su na račun idola, gosteći se luksuznim jelima koja im se prinose, prodajući bajke kao otajstva i propovijedajući svaku besmislicu koja im padne na pamet, od kojih je jedna od glavnih bila uvjeriti ljude da pagode imaju apetite kao obični smrtnici, ili bolje rečeno, mnogo proždrljivije od običnih smrtnika; da upijaju esenciju postavljenih jela kroz mirisni medij, i da, iako meso ostaje navodno isto, zapravo je samo kora ili ljuska, ali budući da je posvećeno idolima, samo Brahmani smiju to konzumirati. Na temelju takvih bajki Brahmani i njihove obitelji održavaju se u luksuzu i udobnosti.

Kao što ono što je crno ne može biti bijelo, tama se ne naziva svjetlom; dan ne može biti noć; tako i kada je jedno vjerovanje u suprotnosti s drugim: ili jedno ili drugo mora se nalaziti u zabludi.

P. Postoje Židovi, muhamedanaci, raskolnici, protestanati, to jest kalvinisti, luterani i takozvani evangelici, odnosno širitelji krivotvorenih Biblija i evanđelja itd., a postoji i Rimokatolička Crkva: u kojem od ovih poglavitih društava možemo sa sigurnošću pronaći pravu religiju?

O. Pravu religiju možemo pronaći samo u Rimokatoličkoj Crkvi.

[...]

P.  Mogu li crkve valdenza i protestanata imati obilježja prave Crkve? 

O. Crkve valdenza, protestanata i svih drugih krivovjeraca ne mogu imati obilježja prave Crkve. 

1. One nisu Jedna, jer nemaju istu vjeru, ni isti nauk, ni istu glavu. Naprotiv, teško je pronaći dva službenika jedne te iste krivovjerne sekte koji se slažu u glavnim točkama njihova vjerovanja. Stoga, odatle nastaju stalne podjele u stvarima koje su bitne i od najveće važnosti. Sama je protestantska crkva nedugo nakon svojeg osnutka već bila podijeljena na više od dvjesto sekti. U njima neki priznaju Misu, a drugi je preziru; neki vjeruju u sedam sakramenata, drugi priznaju samo pet, neki tri, neki dva, neki nijedan. Gdje bi se usred tolikih i tako ogromnih proturječja moglo postići jedinstvo vjere? 

2. Nisu Svete, jer odbacuju sve ili dio sakramenata, iz kojih jedinih proizlazi prava svetost; ispovijedaju mnoge stvari protivne Evanđelju, koje su odvratne samom Bogu. U svim životima krivovjeraca, nevjernika, otpadnika, ne može se navesti nijedan svetac, pa čak nijedno čudo. Naprotiv, glavni pokretači sekti unakazili su se porocima i zločinima. Calvin i Luther tvrdili su u svojem vremenu da su katolici puno bolji od reformiranih. Pa i Erazmo, topli promicatelj protestantizma, morao je reći da svi slavni ljudi Reformacije: daleko od toga da čine čuda, nisu mogli izliječiti ni jednog šepavog konja. 

3. Nisu katoličke, jer su ograničene samo na neka mjesta, i u samim tim mjestima mijenjaju svoj nauk prema vremenima. Niti su katoličke s obzirom na vremensko razdoblje, jer u usporedbi s katoličkom vjerom broje tek nekoliko stoljeća postojanja. Prije Focija nije bio poznat grčki raskol; prije Henrika VIII. nije bilo govora o anglikanizmu; prije Petra Valdesa nitko nikada nije ni spomenuo valdenze; prije Calvina i Luthera nikada nije bilo spomena protestantizma ili reformacije, luteranizma ili kalvinizma. Općenito, sva su krivovjerja počela dobivati nazive ili postojati od vremena svojih osnivača; nijedno se ne proteže sve do Isusa Krista. 

4. Nisu apostolske, jer ne ispovijedaju, naprotiv, odbacuju mnoge stvari koje su apostoli vjerovali i naučavali. Nijedna od krivovjernih zajednica ne može se pohvaliti da ima niz nasljednika sve od apostola. 

Naposljetku, nisu sjedinjene s rimskim prvosvećenikom koji je nasljednik svetog Petra, glave i poglavara apostola. 

[...]

P. Zar se ne može dogoditi da Židovi, muhamedanci, raskolnici, valdenzi, protestanti, to jest kalvinisti i luterani, i slični, premda nisu u katoličkoj, apostolskoj, rimskoj Crkvi, ipak imaju pravu vjeru? 

O. Svi oni nemaju pravu vjeru, jer je ne primaju od Katoličke Crkve, jedine prave Crkve Isusa Krista, jedine čuvarice istine i zakonite tumačiteljice nauka svojega božanskog Učitelja. 

P. Koja je najveća zabluda Židova? 

O. Najveća zabluda Židova sadržana je u tome što oni, još uvijek čekajući dolazak Mesije, ne vjeruju u Isusa Krista ni u njegovo sveto Evanđelje. 

P. Što Židovi moraju učiniti kako bi se mogli spasiti? 

O. Kako bi se mogli spasiti, Židovi moraju priznati Isusa Krista kao Mesiju, primiti sveto krštenje, a zatim obdržavati Božje i crkvene zapovijedi. 

P. Tko je glava muhamedanske religije? 

O. Muhamed koji je širio svoje zablude početkom sedmog stoljeća kršćanske ere. Njegova religija je mješavina židovstva, kršćanstva i poganstva s dodacima, varijacijama i bajkama, koje se u praksi združuju da unište svako načelo zdravog morala. 

P. Tko je početnik grčkog raskola? 

O. Grčki raskolnici priznaju kao početnika svojeg raskola Focija, glasovitog carigradskog patrijarha, koji se u IX. stoljeću pobunio protiv rimskog prvosvećenika. 

P. Tko je glava valdenza, koji žive u velikom broju u dolini Luserna blizu Pinerola? 

O. Glava valdenza je Petar Valdes, trgovac iz Lyona. Svoj krivi nauk započeo je oko sredine trinaestog stoljeća. 

P. Je li istina da je nauk valdenza uvijek bio isti: od vremena apostola pa sve do naših vremena? 

O. To je izrazito krivo u svakom pogledu. Prije Petra Valdesa o tome nije bilo ni riječi na svijetu. Nakon Petra Valdesa, ponovno se promijenio [njihov nauk] usvojivši zablude Wycliffea i Husa. Zatim je u šesnaestom stoljeću degenerirao u kalvinizam, a u našim su danima takozvani valdenzi istinski protestanti, do te razine da se nazivaju evangelicima ili barbettima. 

P. Tko su glave protestanata? 

O. Glave protestanata su Calvin i Luther, koji su živjeli sredinom šesnaestog stoljeća. Calvin, simonijski klerik, osuđen je na strogu kaznu za sramotan zločin. Luther, fratar koji je napustio samostan, počinio je najteže nerede, među kojima i to da se oženio redovnicom vezanom zavjetima, dok je i on sam bio vezan svečanim i vječnim zavjetima. 

P. Jesu li ovi ljudi — Muhamed, Petar Valdes, Calvin i Luther — dali znakove da su poslani od Boga? 

O. To su bili ljudi koje nije poslao Bog; nisu učinili nijedno čudo, niti se na njima obistinilo ijedno proročanstvo. Širili su svoje zablude i praznovjerja nasiljem i razvratnošću. Njihova religija otpušta uzde svim opačinama, otvara put svim neredima. Tako da se može reći da su pozvani ne od Boga, nego od Sotone da propovijedaju i šire bezbožnost među ljudima. 

P. Dakle, oni nisu u Crkvi Isusa Krista? 

O. Budući da oni nemaju Isusa Krista kao svoju Glavu, ne mogu pripadati njegovoj Crkvi; nego, kako kaže sv. Jeronim, pripadaju sinagogi Antikrista, to jest jednoj crkvi koja je suprotstavljena Crkvi Isusa Krista. 

(sv. Ivan Bosco, izvor)

Koliko bi duša išlo prema raju, a ovako su, naprotiv, zauvijek izgubljene u paklu

PETAK 

Vječnost kazni 

1. Uzmi u obzir, sine, da ako odeš u pakao, više nikada nećeš izaći. Tu se trpe sve kazne i sve su vječne. Proći će stotinu godina otkad si u paklu, proći će tisuću, a pakao će iznova počinjati: proći će sto tisuća, sto milijuna, tisuću milijuna godina i stoljeća, i pakao će opet počinjati. 

Kada bi anđeo donio vijest osuđenicima da ih Bog želi osloboditi od pakla kada prođe onoliko milijuna stoljeća koliko ima kapi vode, lišća na drveću i zrnaca pijeska u moru i na zemlji, ova bi vijest bila najveća utjeha za osuđenike, koji bi rekli: »Istina je da mora proći mnogo stoljeća, ali treba jednoga dana završiti.« No, proći će sva ova stoljeća i sva zamisliva vremena, a pakao će opet iznova počinjati. 

Svaki bi osuđenik htio s Bogom sklopiti ovaj ugovor: »Gospodine, povećaj koliko ti se sviđa ovu moju kaznu, pusti me da ostanem u ovim mukama koliko hoćeš, samo mi daj nadu da će jednom prestati.« Ali ne; ovaj kraj, ova nada, nikada neće doći. 

2. Kad bi se barem jadni osuđenik mogao varati i laskati sebi govoreći: »Tko zna, možda mi se jednog dana Bog smiluje, i izbavi me iz ovog ponora!« Ali ne, nikada neće imati ni ovo laskanje. Osuđenik će uvijek gledati na svojem licu ispisanu kaznu svoje nesretne vječnosti. »Dakle«, nastavit će on, »svim ovim bolovima, ovom ognju, ovim urlicima za mene više nema kraja?« Ne, bit će mu odgovoreno, ne, nikad više. »I hoće li uvijek trajati?« Uvijek, cijelu vječnost. Riječ uvijek vidjet će ispisanu na onim plamenovima koji ga muče; uvijek na vrhovima mačeva koji ga probadaju; uvijek na onim demonima koji ga muče; uvijek na onim vratima koja se više nikada neće otvoriti. O vječnosti! o bezdane bez dna! o more bez obale! o špiljo bez izlaza! Tko ne bi drhtao misleći na tebe? O prokleti grijehu! kakva strašna mučenja pripremaš onomu tko te počini! Ah! nikada više, nikada više grijesi u mojem životu. 

3. Ono što te onda mora ispuniti strahom jest pomisao da je i pod tvojim nogama otvorena ta užasna peć i da je dovoljan jedan jedini smrtni grijeh da u nju padneš. Razumiješ li, sine, što čitaš? Vječna kazna za jedan jedini smrtni grijeh, koji ti je tako lako učiniti. Jedna hula, jedno oskvrnuće blagdana, jedna krađa, jedna mržnja, jedno mrmljanje, jedan nečisti čin, riječ, misao dovoljni su da te osude na muke pakla. 

Ah, o sine! onda slušaj što ću ti reći: Ako imaš grižnju savjesti za neki grijeh, idi brzo na ispovijed da započneš dobar život; upotrijebi sva sredstva koja će ti ispovjednik predložiti; ako je potrebno, obavi opću ispovijed; obećaj da ćeš bježati od opasnih prigoda, zlih prijatelja; a ako te Bog zove i da napustiš svijet, brzo se tomu predaj. Što god netko učinio da pobjegne od vječnosti kazne malo je i nije ništa: Nulla nimia securitas ubi periclitatur aeternitas. 

O, koliki su u cvijetu svoje mladosti napustili svijet, domovinu, rodbinu, i otišli kako bi se zatvorili u špilje, u pustinje, Živeći samo o kruhu i vodi, doista ponekad samo o travi, i sve su to činili kako bi izbjegli pakao! A što ti radiš? Nakon što si toliko puta grijehom zaslužio pakao, što radiš? 

Stavi se pred noge svojega Boga i reci mu: Gospodine, evo spreman sam učiniti što god hoćeš; nikada više grijesi u mojem životu; već sam te previše puta uvrijedio; daj mi svaku kaznu u ovom životu samo da mogu spasiti svoju dušu. 

(sv. Ivan Bosco, izvor)

Prisustvovati sv. Misi

Misa je Žrtva Tijela i Krvi Gospodina našega Isusa Krista, koja se prinosi Bogu na oltarima, pod prilikama posvećenog kruha i vina. 

Mladi, shvatite dobro da prisustvovanjem na svetoj Misi činite isto kao da pratite božanskog Spasitelja, kad je iz Jeruzalema izlazio noseći križ na goru Kalvariju, gdje je bio razapet doživjevši najsurovija mučenja, i prolio sve do posljednje kapi svoje krvi. 

Tu istu Žrtvu obnavlja svećenik dok slavi svetu Misu, uz ovu jedinu razliku: žrtva Kalvarije bila je bolna za Isusa i uz prolijevanje krvi, dok je Misa nekrvna žrtva, to jest bez prolijevanja krvi, i bez ikakve boli. 

Budući da se ne može zamisliti ništa svetije, dragocjenije od Tijela, Krvi, Duše i Božanstva Isusa Krista, tako sudjelovanjem na Misi činite djelo koje je najveće, najsvetije, najviše na slavu Božju, a najkorisnije za vašu dušu. Isus Krist dolazi sam osobno svakomu posebno primijeniti zasluge ove klanjanja najdostojnije Krvi, koju je za nas prolio na Kalvariji na križu. 

Ali, gledajući tolike mladiće kako su namjerno rastreseni dok ondje nepobožno stoje, bez čednosti, bez pažnje, bez poštovanja, ostajući na nogama, gledajući tamo ovamo, navodi nas da kažemo da oni ne prisustvuju božanskoj Žrtvi poput Marije i sv. Ivana, nego poput Židova, te mnogo puta obnavljaju patnje Kalvarije uz tešku sablazan svojim prijateljima i obeščašćenje naše svete vjere! 

Polazite, dakle, na sv. Misu, dragi moji mladi, ali polazite s raspoloženjem pravog kršćanina i predočite si da vidite Isusa Krista kako započinje svoju bolnu Muku, izložen najsurovijim mučenjima za naše spasenje. Za vrijeme Mise vladajte se sa čednošću i sabranošću, tako da vas ništa ne ometa. Neka vaš um, srce i svi vaši osjećaji ne budu ni na što drugo usmjereni nego na čašćenje Boga. 

(sv. Ivan Bosco, izvor)

Veliki umjetnik

U polovini trećega vijeka nastao je gnostički spis »Acta s. Thomae«. Ždrijebom zapadne Tomu, da propovijeda evangjelje u Indiji. Ploveći pristane u nekom gradu, gdje je kralj slavio svadbu svoje kćeri. Po noći ukaže joj se Toma i nagovori je, da ostane djevojka. Razjaren kralj bio bi Tomu strašno kaznio, da nije već otplovio. Došavši u Indiju reče kralju, da je veliki umjetnik u gragjenju palača. No novac, koji je dobio za gradnju kraljevske palače, dijeli Toma siromasima, udovama i sirotama. Mjesto da radi, propovijeda evangjelje. Saznavši kralj, kud je Toma, koji je živio samo o kruhu, vodi i soli, protepao silne novce, dade ga zatvoriti razmišljajući, kojim će ga strašnim načinom sjutra pogubiti. Ali iste noći umre kraljev brat i javi mu, kako je Toma dobivenim novcima sagradio prekrasnu palaču u nebu, u kojoj će kralj stanovati. To ga umiri i on se pokrsti. 

(izvor)

Ufam se u Boga i ove ću večeri biti u nebeskom kraljevstvu

Propovjednik završi: »Ivano, idi u miru, Crkva te više ne može braniti i predaje te u svjetovne ruke.« Nepravedne li osude! Ivana je počela moliti: »Sv. Trojstvo, smiluj mi se! Isuse, smiluj mi se! Djevo Marijo, moli za me! Rajski Sveci, molite za me! Sv. Mihovile, moli za me! Sv. Katarino, sv. Margareto, pomozite mi!« Zatim se okrene prisutnicima i reče im: »Što sam učinila dobro ili zlo, na to me nije sklonio moj kralj… Bili Vi moje stranke ili druge, ponizno Vas molim za oproštenje. Opraštam Vam zlo što ste mi ga učinili, molite se za me… Svećenici, molim Vas, svaki mi poklonite jednu misu!« 

Nastade velika tišina. Sam kardinal Winchester je plakao, biskup Cauchon je plakao; sve je mnoštvo plakalo. Engleski vojnici htjeli su da se smiju, ali im to nije uspjelo jer su vidjeli kako ona junački ide u smrt. Cauchon reče: »U ime Našega Gospoda, amen. Mi Petar, po milosrđu Božjemu, biskup od Beauvaisa, proglašavamo da si ponovno pala u svoje stare zablude; proglašavamo te krivovjerkom i ponovno palom u grijeh. Mi odlučujemo i izjavljujemo, kao gnjili ud, moraš biti odbačena od jedinstva Crkve da ne bi zarazila ostale udove; trebaš biti odijeljena od njezina tijela i predana svjetovnoj vlasti…slijedi da te odcjepljujemo i njoj predajemo moleći da za te ublaži strogost pravednosti, ne osudivši te ni na smrt, ni na okljaštrenje.« 

No, Ivana je uvijek gledala na lomaču. »Hoću jedan križ«, reče. Napraviše joj jedan od dva štapića. Ona ga uze, žarko poljubi i postavi na svoje grudi. I zatim reče: »Hoću križ iz obližnje crkve, molim vas donesite mi ga! Ispravno ćete ga držati preda mnom sve dok ne budem mrtva. Hoću gledati križ na kojem je visio Bog, hoću gledati sve do svoje smrti.« Jedan ga svećenik donese iz crkve, a Ivana ga je dugo grlila. Englezi su izgubili strpljenje. »Popovi«, urlikali su oni, »zar ćemo mi ovdje objedovati?« I poletješe prema Ivani kao bjesni, te je odvukoše pred treću tribinu na kojoj je sjedio državni sudac. Ovaj je imao dužnost da izreče osudu, ali ovaj, ili je bio tako smeten, ili je držao da je svaki proces suvišan, to ni ne učini. Engleskim vojnicima reče: »Odvedite je«, a krvniku kaza: »Učini svoju službu.« 

Ljudi crkvenoga staleža moraše otići, to je zahtijevao zakon onoga vremena. Jedino je njezin ispovjednik, dominikanac Ladvenu ostao sve do kraja. Bilo je 11 i pol sati. Nisu je odnijeli na lomaču; ona je sama išla gore, neustrašiva kao i prije na juriš. Bila je žrtva koja se je prikazala. Njezine su oči bile pune suza, ali noge su njene bile čvrste. Pred njom je jedan svećenik držao križ, a ispovjednik se s njome popeo pomažući. Zadnji je išao krvnik. Mnoštvo je gledalo na sve ovo s užasom. Ona reče: »Rouen, strah me je da ćeš morati trpjeti radi moje smrti.« Ona uze ponovno križ i pritisnu ga na srce. Tako se oboružala za svoju posljednju borbu. Upališe lomaču. Mali se oblak dima napravi, vatra je postajala sve življa. Ona se poboja za ostale i reče obojici dominikanaca: »Udaljite se, udaljite se, ali visoko držite križ da ga vidim.« Najednom je ujede crvena vatra. »Blagoslovljene vode!«, poviče ona.

Doskora se nalazila u vatri. Nitko nije čuo tužbu. Jedino su odzvanjali njeni glasovi: »Isuse, Isuse, Isuse. Ja nisam ni heretik, ni shizmatik, nastavljaše ona…O Sveci Raja! Sv. Mihovile, sv. Katarino! Sv. Margareto!« Ovi su zazivi poput strijela letjeli prema Nebu. Napokon se začuje: »Moji Glasovi bijahu Božji; sve što sam činila bilo je na zapovijed Božju; moje objave dolažahu od Boga.«

Njezina je posljednja riječ bila: »Isuse!« Podne je prošlo; ona, koja je toliko trpjela, više nije bila među živim.

(izvor)

700 godina

 

Potkraj srpnja 1323. godine Augustin je teško obolio. Osjećajući da mu je došao kraj, pozove k sebi svećenstvo i gradske uglednike da im uputi zadnje pouke. Prenesu ga u ćeliju dominikanskoga samostana, kamo bi se katkad sklonio da se sasvim posveti molitvi i razmišljanju. Kad su mu podijelili popudbinu, siđe s kreveta i klečeći u najvećoj sabranosti primi svetu hostiju. Kad je starješina samostana zazvao sv. Ivana apostola, okrenu se Augustin k svečevoj slici pod križem, naslikanoj na zidu, i preda svoj duh Bogu. Bilo je to 3. kolovoza 1323. godine. Njegovi smrtni ostaci bili su položeni u kapelu sv. Petra mučenika u dominikanskoj crkvi.

Bože, koji si nam u blaženom Augustinu, svome priznavaocu i biskupu zagrebačkom, dao primjer dobra pastira, daj, molimo te, da po njegovu zagovoru zadobijemo tvoju milost i pomoć u svojim duhovnim i tjelesnim potrebama. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.

On mijenja bijedu u milost i s otrovnicama naših nečistoća pripravlja dragocjeni lijek za naše duše

Magdalena se obratila tako čudesno, da od stvorenja punog nečistoće postade najčistija posuda, kadra primiti i sačuvati u sebi najdragocjeniju tekućinu i miris milosti, s kojom je domalo pomazala Spasitelja. Ona, koja je zbog grijeha bila kaljuža najlošijih mirisa, postala je po obraćenju najljepši ljiljan i cvijet najdražeg mirisa, bila je očišćena i obnovljena po milosti u istoj mjeri, kao što se prije pokazala poročna i besramna. Svaki dan promatramo ovo čudo prirode: cvjetovi svaki dan rastu i dobivaju ljepotu iz gnoja, i što više zemlja dobije gnoja, cvijeće bolje raste i postaje ljepše. Tako naša svetica, nakon obraćenja, po skrušenosti i žaru postala je toliko ljepša, koliko je prije bila zaražena grijesima. Odatle je možemo s pravom nazvati kraljica svih kršćana i sinova Crkve, koji se dijele u tri kategorije: pravednici, grešnici pokajnici, koji ne žele umrijeti u grijehu, i grešnici, koji se ne žele popraviti i umiru u svojoj zloći. Zasad ne namjeravam govoriti o tim posljednjim nesretnicima, koji ne teže više u Nebo i imaju Pakao za svoje prijestolje. Zasigurno, sveta Marija Magdalena nije kraljica tih grešnika, nego samo onih koji žele izići iz zatvora svoje nečistoće, budući da je bila grešnica, kako primjećuje Sveto Pismo “žena koja bijaše javna grešnica” (Luka 7,37), oslobođena je od grijeha i molila je zbog njih oproštenje od Boga, istinski se kajući s odlukom da ih napusti, pozivajući tako sve grešnike da slijede njezin primjer. 

Oh, koliko bijaše velika i velikodušna njezina pokora! Što nije učinila ova žena, prije kao i poslije Spasiteljeve smrti, da plačem izbriše svoje grijehe? Kako je prije koristila srce, tijelo i dušu da uvrijedi Boga, tako je poslije upotrebljavala cijelo srce, dušu i tijelo da čini pokoru, dajući se potpuno i bez pridržaja. S pravom je možemo zvati kraljicom pokajnika, jer sve ih je nadvisila u pokori. 

(izvor)