utorak, 26. svibnja 2020.

Duhovna lirika utorkom 67 – Iz robijaške poezije 10


Petar Grgec
Post scriptum

(...)
Tko moju patnju umije poštivat,
zbog mene taj se ne će osvećivat
ni prezirima, pa ni mržnjom ludom,
ni progonima, zatvorom ni sudom.
Martirij koji muči žrtve nove
martirijem se ne može da zove.
Ni Golgotska se Žrtva ne bi smjela
za Žrtvu smatrat čistu i božansku
kad rađala bi osvetnička djela
i odmazdu bi zvala čovječansku.
Znam: bolje doba smije tek da sluti
tko lanac mržnje može prekinuti.
Krist je to mogo. Ali Bog je bio.
A da li ja bih nadati se smio
da u tom njemu sličan biti mogu?
O, jakost moja samo je u Bogu!
Njemu se molim da mi mržnju smrvi
i osvetnički stiša nagon krvi.

ponedjeljak, 25. svibnja 2020.

Iz robijaške poezije 9


Petar Grgec
Umor

Dođu mi, dođu trenuci
kada se osjećam beskrajno umoran,
mišice dršću na ruci,
uzdah mi jecav i sumoran
zaziva utjehu smrti.
Netko na leđa mi prignuta, gola
okrutno prti
preteško breme nesnošljiva bola.
Zguren u ćeliji sjedim,
tupo preda se u nešto gledim.
Pričinja mi se: sličan sam crvu
koga je negdje u suhom drvu
ranila bradva tesara.
Teše bez obzira tesar. I stvara
građu za nove velike zgrade
prostranih gradova i sela,
ne pazi na moje jade,
ne pita je li mi glava još cijela,
ne mari da l' teče iz rana mi krv;
za njega ja sam tek crv,
bezvrijedan gmizavac crv.

Lepoglava, 27. V. 1948.

nedjelja, 24. svibnja 2020.

Iz robijaške poezije 8


Petar Grgec
Bjegunci plašni

Bjegunci plašni, moje oči, puze
iz tijesne uze
po krovnom žlijebu k tamničkom zidu,
preskakuju ga, dalje idu
do bliskog humka s česticom borika.
To kraj je svijeta zbiljskoga za me.
Zatravljuje me umjetnička slika:
vid očinji mi mame
kaskade svijetla koje se slijevaju
niz vitke gotske borova vrhunce.
Sva sjetila mi vedro pjevaju:
O Sunce, Sunce, uzvišeno Sunce!
Ne mogu u tvom svijetlu se kupati,
ne mogu cestom slobodno stupati;
al' ja te gledam, u tebi sav živim
i tvojoj zraci najmanjoj se divim;
u mojoj krvi žar se tvoj nalazi,
i tvoja svjetlost za me ne zalazi,
i nikad nisam volio te više,
u tebi, Sunce, sav moj život diše.

U Lepoglavi 25. IV. 1948.

subota, 23. svibnja 2020.

Iz robijaške poezije 7


Petar Grgec
Susret s majkom

Kada u noćnoj tišini
tamničkog svoga groba
mislim na prošlo doba,
sve mi se čini:
ništa još umrlo nije
što je postojalo prije.

I kuća rođena moja
u selu Batinskama
jošte je živa.
Na kući slama,
crna i siva,
krpana pozderom lana,
nad crvotočnom tesanom građom
rakitovim prućem povezana,
miriši čađom
i zaostalom parom
kuhanih jela seljaka.
Po krovu starom
pramenje dima se laka
probija u svjež i slobodan zrak.
Daleko jošte je mrak.
Traci predvečernjeg sunca
jošte se žare,
ne mogu se otkinut od vrhunca
hrastove šume stare.

U kuhinji sama
vrze se i večeru kuha
moja radina mama.
Kisela juha
s brdom valjušaka
kipi iz lonca željeznjaka.
Družini to će biti hrana
kada
s teškoga rada
dođe izvana.
A na ognjištu drugom
u kotlu širokom bakrenjaku
grgljaju bundeve i krumpiri
za svinje naše,
koje će skoro vratit se s paše.

Iz šume vičem: Majko, izviri
iz kuta
kuhinje zadimljene!
Sin ti dolazi s puta,
premda se nisi nadala njemu.
Preda me dođi, pričekaj mene
za jedan čas
u trijemu!
Moj te to glas
ispred dvorišnih vrata zove.
Predraga mamo,
vijesti ću reći ti nove.
Nemoj me samo
pitati
kud sam se dosad morao skitati.
Ni to ne pitaj, majko voljena,
zašto kroz hlače vire mi koljena.
Ja odrpanac
s ruhom traljavim
i zamazanac
s licem kaljavim
tebi sam ipak otmjen i fin.
Da, ja sam bosjak!
Al' da sam i prosjak,
tebi bih bio
vrijedan i mio,
jer sam tvoj sin.

Prekoračujem, oh, tako drag
domaći znani drveni prag.
Radostan, majko, grlim se s tobom,
cjelov ti sinovski dajem.
Ne ću u trijemu ni čas da stajem,
ne obazirem se ni desno za našom sobom,
ravno ulazim u kuhinju vruću.

Majko, kakav to miris ispunja našu kuću?
Nosnice mi se od slasti šire:
ah, dobro poznam varene krumpire.
Iz kotla, gdje se kuha za svinje,
pohlepno vadim gomolj jedan,
gulim ga brzo prstima golim.
Što li je sladak! Kako li volim
ovakvo birano jelo!
Uzdižem čelo,
oči mi sjaje,
gutam s užitkom
slasne zalogaje.
Ustima mljaskam, šapćem sa strane:
Majčice draga, moje milinje,
kako se gospodski hrane
podravske naše svinje!

Nasmijan k majci okrećem oči,
ali mi smiješak u grč se koči.
Što? Što je, majko? Zašto li suze
iz očiju ti potokom puze?
Što? Što te boli?
Prestani plakat, sin te to moli.
Radije i ti sad se veseli!
Istinu pravu sin ti tvoj veli:
Ovaj tvoj krumpir hrana je fina
za robijaša tvojega sina.
Moram se smiješit. Čemu bih plako?
Davno već nisam jeo ovako.

Lepoglava u svibnju 1947.

petak, 22. svibnja 2020.

Iz robijaške poezije 6


Petar Grgec
Moje svibanjske gozbe

Uživam ko sladokusac
u svom kukuruznom kruhu,
premda mu gristi ne mogu
koru koštunjavu suhu.

Ujutro, kada bi spavat
htjela još umorna glava,
živce razdramljuje trome
čađava žirova kava.

Kada je objed o podne,
srce se krotko veseli,
kutljaču prežgane juhe
redar nam svakomu dijeli.

Ulje od koštica buče
nozdrve raskošno draška,
svaka mi kašika hvata
zrnce američkog graška.

Šta su Lukulove gozbe
prema sibaritskoj slasti
kada na površju juhe
otkrijem kapljice masti!

Blagdanji katkada dani
hranu nam donose slađu,
mrvice konzervnog mesa
tada u juhi se nađu.

Navečer kupusov čaj nam
divotni daje užitak,
planinska svježa je voda
bolji od vina napitak.

Ne treba nitko o teku
da mi slatkohrano ćaska,
têk ja imadem ko gurman
što od uživanja mljaska.

Antune sveti i Pavle,
vi ste, daleko od svijeta,
živeć zacijelo ovako
svoja doživjeli ljeta.

U Lepoglavi u svibnju 1947.

četvrtak, 21. svibnja 2020.

Iz robijaške poezije 5


Petar Grgec
Sonet za predgovor knjizi
"Bijeg u djetinjstvo"

Pedeset i šest godina je meni,
a neki misle da mi je i više:
na mojem licu tmurno vrijeme riše
sve dublje brazde briga usječenih.

Robijaš ja sam, koji tratim dane
u kažnjeničkom logoru kraj Siska;
gorčina bolna suspregnutog vriska
iz duše katkad kao suza kane.

U pokrpljenom rublju sam i ruhu,
tek pusta želja novo je odijelo,
o tuđem živim (kao prosjak!) kruhu,

u noći gamad ždere budno tijelo.
Al' usta sudbu ne mogu da kunu,
bogatstva sretnog imam dušu punu.

Viktorovac kraj Siska, 10. VI. 1946.

srijeda, 20. svibnja 2020.

Iz robijaške poezije 4


Petar Grgec
Zeleni Juraj
Došel je, došel Juraj Zeleni. (Narodna koleda)

Za dan ovaj sjajni Bogu hvala budi,
usjevi se rosni njivama zelene,
plamti plavo nebo, plamte moje grudi,
uresom su mliječnim bašče iskićene.

I u vrtu našeg kaznenoga doma
već perunikino šepiri se cvijeće,
ali tratinčica, skromna selska moma,
šapće vani: Nema bez slobode sreće!

Svako drvo posta kadioničarom:
obučeno svijetlom zelenom roketom
kadionik njiše s upaljenim žarom
oblak kada sipa prema nebu svetom.

Iznad polja ševa diže se visoko,
javlja sviralicom od sunčanih žica:
Prirodo i ljudi, uperite oko
tamo gdje se javlja vitez svijetla lica!

Jablanovi znadu tko to k nama ide,
glede u daljinu gdje se cesta praši,
na prste se dižu da što bolje vide
kako Zelen Juraj k nama s pratnjom jaši.

Jaši Zelen Juraj konja hitra, bijela,
čudotvornom šibom raskršća se tiče,
kuda prođe poljem uz grad i uz sela,
život jače buji, nova radost niče.

Lepoglava, 23. IV. 1947.

utorak, 19. svibnja 2020.

Iz robijaške poezije 3


Petar Grgec
Autoportret

Davno već ne vidjeh svoga
lica u zrcalu sjajnom,
vlastito obličje ipak
nije mi zastrto tajnom.

Znadem ga bolje no prije,
kad sam ga gledo izvana,
sad mi je poznata više
njegova nutarnja strana.

Oči se, gonjene zvijerke,
u glavu sakriše dublje,
vire iz lubanje u svijet
kao pritrnute zublje.

Potresni filmovi žele
kroz njih provalit iznutra,
susprežem nalet i velim:
Ne, ne još danas, već sjutra!

Nakratko šišana kosa
strn je oranice pusta,
tvrda ko šikara krša,
uporna, sijeda, još gusta.

Brci su povjesmo bijelo,
izlomljen pozder su vrsi,
vrijeme, hirovito dijete,
rukom ih čupka i mrsi.

S obraza žaoke rastu,
koprivljim sokom me brane,
zubi su ispali meni
(ne trebam žvakati hrane!).

Usta su stisnuta čvrsto,
ne će da ljudima lažu,
nepovjerenje i oprez
na njima čuvaju stražu.

Uši mi dalje no ikad
od glave u stranu strše,
pažljivo kupe zla djela
koja na zemlji se vrše.

Najdalje pruže se kada
hvataju kao antene
bi li amnestija mogla
izvuć iz tamnice mene.

No rezignacijom tupom
svaka se svršava nada,
na mom se licu sve grublje
stigme urezuju jada.

Slici se u dnu talasa
oblak iz vulkanskog ždrijela,
iz njega sablasno dršću
šiljci ognjevitih strijela.

Lepoglava, 1947.

ponedjeljak, 18. svibnja 2020.

Iz robijaške poezije 2


Petar Grgec
Svadba u logorskom vrtu


                 I.

Još jučer stabla logorskoga vrta
bijahu slijepci što kraj ceste sjede
ko jadne žrtve ubogarske bijede,
mršavi, gladni, lica patnjom strta,

dižući ruke sakate i gole,
grčeći prste smrznute od zime,
želeć da tračak smilovanja prime
dok mrvu čijeg milosrđa mole.

A sada voćke bistro progledaše
očima sjajnim s kojih sijeva sreća,
i zelenim se pasom opasaše,

a lice velom pokriše od cvijeća.
To nevjeste su, zamamne ko vile,
čarima divnim sebe okitile.


                 II.

Pokazujući svijetu čisto lice
po svemirskoj se stazi šeta Sunce,
nad najviše se naginje vrhunce,
zrakama draga svoje nevjestice.

I zbori Sunce: "Neve moje mlade,
veselite se novomu životu,
povratih vama otetu ljepotu,
oživih u vas nove smjele nade."

A zaručnice svemirskog ženika
u opojnosti vrućeg milovanja
srh slasti piju s nebeskog zrenika

dok u ljepoti bijelog pirovanja
sa usana im pozdravi se toče:
"Slava ti, Sunce, oslobodioče!"


                 III.

Leptiri bijeli u titravom kretu
od čaške k čaški hirovito lijeću,
ko gizdelini hvastaju se cvijeću:
"Najljepši mi smo krasnici na svijetu!"

U bijele krošnje roj pčelinji sjeda
i zujeć zbori, ko da skladno svira:
"Nevjeste Sunca, s vašeg ćemo pira
uzeti za se peluda i meda."

A čovjek ide ispod grana cvjetnih,
radostan smiješak sjaji mu se s lica,
na svadbi i on uzvanik je sretni.

Njegova duša svu ljepotu hvata
leptira, pčela, lišća, trave, ptica,
sunčanih zraka i proljetnog cvata.

Velika Pisanica, petak, 5. IV. 1946.

nedjelja, 17. svibnja 2020.

Iz robijaške poezije 1

O 130. obljetnici rođenja Petra Grgeca (Kalinovac, 1890. – Zagreb, 1962.)


Proljetni vijenac

                 I.

Jutro me budi: Brzo se preni!
U gaj pohiti kroz rosnu travu,
sabiraj šafran, ljubicu plavu,
i visibabu, drijemovac sneni!

S nabranim cvijećem u dom svoj kreni,
vijenac ispleti za kućnu slavu,
njime ovjenčaj predragu glavu
Josipi, svojoj patničkoj ženi.

Ustajem s loga, na put se dajem,
dvorištem krećem. Odjednom stajem;
ne smijem ići dalje od žice.


                 II.

Meni se suza skliže niz lice,
bol mi je gorča nego u Joba,
žigosaše me ko jadnog roba
sramotnim žigom ratne krivice.

Srce mi kuca kao u ptice
kojoj u letu krila je oba
probila strijelom okrutna zloba
i srušila je na zemlju nice.

Stari vidici i sad me mame,
ali slobode ne ima za me,
niti do bližnje ne smijem šume.

Manje još smijem do doma svoga:
kud god bi htjela poći mi noga,
svuda su puške uprte u me.

Velika Pisanica, 12. III. 1946.

četvrtak, 14. svibnja 2020.

Međureligijski post

U skladu s pozivima pape Franje i naših biskupa, za danas je bio planiran fini roštilj. Nažalost, u zadnji čas smo shvatili da smo ostali bez knjiga Rahnera, Turčinovića, Šagi-Bunića i ostalih. Mislio sam spasiti stvar potraživši ugljen u najtamnijem dijelu podruma koji nazivamo von Balthasarov kutak, ali bio je potpuno prazan. Dolazi nam bulumenta uvaženih ekumenskih gostiju, a sve što imamo za ponuditi su miješani orašasti plodovi čega već imaju dovoljno u svojim zajednicama!

Srećom, netko se dosjetio i pripremio izvrstan umak bolognese. Naravno, s mješavinom junetine za naše hinduse, svinjetine za muslimane i vinom koje je dijelom blagoslovljeno na blagdan sv. Ivana za sve hrvatske džainiste, sikhe i bahaiste.


Skuhao sam multietničku tjesteninu, ali bijelih fusilla je bilo previše, pa sam morao pozitivno diskriminirati ostale boje. Prilikom pranja obične zelene salate ostavio sam samo ono što nam je svima zajedničko, a truli ostatak bacio sam u historijsko smeće. U tom trenutku napravio sam ključnu pogrešku začinivši salatu. Već sam vidio da će anglikanci podivljati zbog uvrede, ali u zadnji čas mi je sinula briljantna misao i uzviknuh: "koristio sam crni ocat, aceto balsamico, a ne bijeli!" Nitko više nije ništa rekao.

Za desert sam bio na sto muka. Čokolada, dakako, nije dolazila u obzir, zamislite da bijeli zubi trgaju crnu čokoladu, može li išta biti fašističkije od toga? Konačno sam se dosjetio kako je Franjo molio da Bog baci koru od banane ispred umišljenih licemjera i shvatio da je to prihvatljivo voće za kraj. Kasper je promrmljao "šta će nama neki afrikanci davati šta da jedemo" na što su ga Marx i kompanjoni ušutkali jer je u blizini bilo kamera, a Sosa ga je opomenuo da ne može govoriti kao da živi u Isusovo doba kada nije bilo uređaja za snimanje. Sarah je u tom trenutku ciknuo "nisam ja, nisam ništa rekao, šutio sam, volim tišinu".  Svi su hvalili bananu kako divno izgleda, ali na kraju je nitko nije htio jesti nakon tako dobrog ručka, pa smo je hitnuli kroz prozor dok su kamere bile okrenute prema elemozinaru Krajewskom koji je ilegalno odčepljivao kanalizaciju u obližnjem skvotu ciganskih transvestita.


Kad papa kaže "Hagan lio!", poslušni katolik pita samo "koliko veliki nered, vaša svetosti?" Dosta je reći kako mislim da je stolnjak za baciti u smeće. Kada je poslužen alkohol, pojavio se i papa Franjo u čiju smo čast svi nazdravili riječima: "bratstvo i jedinstvo!"

Sada hitam upozoriti Dolana koji jede već treći manji obrok da ne zaboravi kako u posni dan ima pravo na samo još jedan prije večere!

ponedjeljak, 11. svibnja 2020.

Odvratni su

Nije neobično da su modernistički manijaci odlučili situaciju s koronavirusom iskoristiti za daljnje promicanje svoje agende. Tako je papa Franjo početkom mjeseca rekao:
[B]udući da je molitva univerzalna vrijednost, prihvatio sam prijedlog Visokog odbora za ljudsko bratstvo da se 14. svibnja vjernici svih religija duhovno ujedine u danu molitve i posta i djela ljubavi kako bismo zamolili Boga da pomogne čovječanstvu da prebrodi pandemiju koronavirusa. Zapamtite: 14. svibnja svi vjernici zajedno, vjernici različitih tradicija, mole, poste i čine djela ljubavi.
Sjetimo se, taj je odbor nastao na osnovi masonski inspirirane Deklaracije o ljudskom bratstvu za mir u svijetu i zajednički suživotu iz veljače 2019. u kojoj je Franjo proglasio raznolikost religija rezultatom mudre Božje volje poput različitosti spolova, rasa i jezika (1,2). Tako je katolička vjera postala jedna od "različitih tradicija". Đavolski se koristi molitvu, post i djela milosrđa ne bi li se poticalo izjednačavanje istine i laži, što nijednom katoliku nije dopušteno činiti. Franjin Mini-Me-wannabe, biskup Uzinić, naredio je obavezni post i nemrs u četvrtak, a zaboravio je spomenuti da se nakon zalaska sunca vjernici slobodno mogu prejesti po uzoru na muhamedance kojima traje ramazan. Naravno da je grešno moliti i postiti kako bi se ujedinili sa svima koji u nešto vjeruju te time poticati snižavanje prave vjere u kojoj se ljudi spašavaju na razinu čisto naravnih ili demonski inspiriranih vjerovanja. Ipak, svakako je korisno i nužno moliti Boga da nas oslobodi, ne toliko korone, koliko puno ubojitije pošasti lažnih pastira koji predstavljaju jedan od najočitijih kontraprimjera za tvrdnju da Bog ne kažnjava grijehe narodâ.

petak, 8. svibnja 2020.

Od nedjelje 3.5.2020. tradicionalna misa do daljnjega u crkvi sv. Jurja kod Gornjeg grada


Budući da je crkva Krista Kralja na Mirogoju oštećena potresom, od nedjelje 3. svibnja 2020. do daljnjega se tradicionalne latinske mise služe svake nedjelje u 9,30 i u 11 sati u crkvi sv. Jurja u Jurjevskoj ulici (Perivoj srpanjskih žrtava). Crkva može primiti do tridesetak osoba, a vjernici koji dođu kasnije mogu pratiti misu ispred ulaznih vrata. 

O crkvici sv. Jurja možete više pročitati na ovim poveznicama: 1 (a), 2 (a), 3, 4, 5, 6.

Misa prošle nedjelje

četvrtak, 7. svibnja 2020.

U jedan hip


Ali, reći će pobožne duše, nas "sveta nestrpljivost" nagoni, da od Gospodina tražimo, da se očituje u sili i moći, pa da se grješnici zbune i obrate.

Ispraznost ovakve nade od jednog strepitoznog Božjeg objavljenja na humoristički način riše roman Brucea Marshalla pod naslovom "Čudo don Malakije".

Jedan redovnik u okladi sa anglikanskim pastorom molio je Boga, da bi na čudesan način premjestio na jednu visoku hrid Škotske prljavu kavanu, koja je za inat otvorena naprema župskoj crkvi. I bio je ušlišan. U jedan hip sve je odletjelo prema Škotskoj: i zgrada, i namještaj , i čaše, i flaše, i žene niskoga morala, i iskvareni ljubitelji društva i siromašna čeljad, koja je bila tu zavedena. Sa svih strana razglasuje se čudo. Pjeva se "Tebe Boga hvalimo". Jedino kardinal biskup očitova neprijatno raspoloženje prema svemu ovome! "Crkva se ne oduševljava odveć čudesima", reče on svome tajniku. I kardinal je imao pravo. Nakon jedne fantastične strke u župnu crkvu, svijet se počne predomišljati. Anglikanci počnu tumačiti fenomen "popovskom prijevarom"; "napredni elementi" govore o autosugestiji. Malo po malo, i župna crkva ponovno je opustjela. A što je najkomičnije, kavana prenesena na "senzacionalni položaj u nekoliko sedmica početverostručila je svoje poslovanje. I tako od cijeloga čuda imala je korist samo krčma. Redovnik je tada upoznao, da je bio odveć nestrpljiv, jer je čovjek sazdan tako: ukoliko nije moralno disponiran da traži Boga, da ga neće tražiti ni uz najveće senzacije čuda.

nedjelja, 3. svibnja 2020.

subota, 2. svibnja 2020.

"ocrtavala se oštro"

Tko ne sveti nedjelje

Nedjelja je svetica,
Sobota je sestrica.
Svaki danak braća rade,
U nedjelju Boga mole.
Kad nedjelja blagdan biše,
Svak u crkvu hodijaše.
Jedan grešnik ne htijaše,
Već s' oholo otimaše.
Kad se sveta misa reče,
Na koljena grešnik kleče,
Al mu korist ne bijaše.
Pa on ode na postelju,
Da bi malo počinuo
I san s oči otrgnuo.
Al ga teška smrca nađe
Ode duša pod nebesa,
Te zavapi iza glasa :
»Stvoritelju od nebesa,
Pruži tvoju svetu ruku.
Digni s mene ovu muku !«
Đavo duši progovara :
»O dušice nepripravna,
»Rajska t' vrata n'jesu stavna,
»Uzdigni se malo gori,
»Da ja s tobom progovorim !«
Prikinu se tanka dlaka,
Ode duša u dno pakla

(iz Topologa kod Stona)


jurjevska pjesma

falen Isus i MArija !
MI Smo božji ljudi
od mArije djeviCe,
koji daRe prosimo
za svetoga jureKa.
prešel je, prešel
pisani Vuzem,
došel je, došel
zeleni jurAj,
koji nam donoSi
zelenu kitu
i zelenu traVicu,
pedenJ dUgu mladicu.
daRuJte gA, darujte
jurja zeleNoga !
dajtE jurju masla,
bu vam sreća rasla !
DaJtE jurju putra.
da nas ne bu zutra !
darujte ga, darujte
jurja zeLenoga !
daJte jurju rži,
kaj se dOMa trži !
dajte jUrJu žita.
kaj sE DomA ita !
darujte ga, darujte
jurja zeleNogA !
dajtE jurju Slanine,
da nas neju skomine !
dajTe jUrJU šenice
od maRiJE djeVice !
darujte ga, darujte
jurja zelenoga !
oće vama jurica
danaS zutra pomoći,
KOd nebeski vrati
boga za vas prositi.

(iz Jastrebarskog)

nedjelja, 26. travnja 2020.

Svjetlo oko nje kao da joj je probijalo put na nebeskom svodu


Bila je sva od svjetla

"Trčala su obojica zajedno, ali je onaj drugi učenik prestigao Petra i stigao prvi na grob. On se sagne i opazi povoje gdje leže, ali ne uđe. Uto dođe i Šimun Petar za njim i uđe u grob, i ugleda povoje gdje leže..." Riječi uzete iz današnjeg evanđelja. U ime oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.

Obrátimo pozornost na to da je Ivan prestigao Petra; on je mlađi među dvojicom učenika, apostola. No njegovo je ponašanje vrlo znakovito ocima. Znak je da je poštivao autoritet, uviđao da je Petar prvi među apostolima. Zato će pričekati do Petrova dolaska prije nego što i sam uđe u grob da vidi gdje je Gospodin bio položen, a sad ga nema. To je važno jer Petar bijaše pao, zanijekavši našega Gospodina tri puta, a Ivan je bio toga svjestan, jer Petar i Ivan išli su vidjeti suđenje u Aninoj i zatim u Kajfinoj kući. Smatra se da je Petra uveo u dvorište Ivan, kojega je veliki svećenik, kažu neki, poznavao zbog njegova obiteljskog, ribarskog posla. U svakom slučaju, Ivan je znao za Petrova posrnuća, ali nije rekao: "Što umišljaš, Petre, tko si!? Ti si zakazao! Ja sam te prestigao, i nastavit ću sam." Ne, čekao je papu, iako je papa bio u grdnoj neprilici jer je triput zatajio Gospodina. Prema tome uzimajmo to uvijek za primjer iz samih početaka, te poštujmo one na vlasti čak i kada čine velike pogreške. Čak i tada mi priznajemo da su obdareni dostojanstvom službe koju im je dodijelio Bog, preko Svoje Crkve, ali u Petrovu slučaju dodijelio Bog izravno.

utorak, 21. travnja 2020.

Temeljita evangelizacija i sustavna katehizacija

Nastavlja se neumorno zasipanje izmišljotinama, zamućivanje konkretnih pitanja i pjesničko maltretiranje onih koji ne prihvaćaju svjetovnu ili crkvenu paradigmu ispravne reakcije na koronavirus. Iz civilnog područja me zanimaju samo konkretne odluke koje je vlast donijela, a kojekakva predviđanja, pogađanja i isprazna obraćanja javnosti aktivno izbjegavam. Odbojno mi je novinarsko izvještavanje o svemu povezanom sa zarazom, ali definitivno me ne zanimaju ni plitke teorije standardnih redikula. Volio bih da raznorazni statističari malo prošire svoje tablice rizičnih, oboljelih i umrlih izvan vrlo uske domene virusa SARS-CoV-2. Vjerujem da ćemo u narednim mjesecima imati priliku upoznati i te statistike. Dakako, iza svih tih brojeva su konkretni ljudi. Oni koji već dugo trpe razne kronične bolesti daleko od naše brige, starci napušteni u domovima koji bi u prijašnjim godinama bili prikladna reklama za potrebu uvođenja eutanazije, ljudi pritisnuti tiranijski nametnutim ekonomskim krahom kojima će se ponajprije nuditi eliminacija novih gladnih usta dok još ne provire iz majčine utrobe, frustrirani ljudi koji ne mogu više hraniti svoju obitelj pa će biti dobra ilustracija za planirani porast obiteljskog nasilja, zlostavljanja žena, bezizlaznosti koja potiče na samoubojstva itd.

S crkvene strane cijenim one rijetke glasove koji su pokušali pristojno i utemeljeno obrazložiti zašto misle da su hrvatski biskupi mogli puno bolji reagirati na mjere ograničavanja javnog kulta. Lijepo je da njihovo mišljenje stoji zapisano za kronike, ali bojim se da je taj vlak odavno prošao. Na bitno.netu koji uzimam kao ogledni primjer jer mi se nalazi u agregatoru vijesti, jedva da prođe dan, a da se ne pojavi novi članak o poslušnosti koju smo dužni iskazati svojim biskupima i koja svojom hranidbenom vrijednošću može zamijeniti sve sakramentalne i javne stvarnosti Crkve, čak i samog Gospodina u Presvetom Oltarskom Sakramentu. Bila ona opusdeiovska, nabacano kvaziduhovna, pseudointelektualnadocirajuća ili s bilo kojim drugim od svojih brojnih maskom zastrtih lica, poslušnost biskupima nudi nam se kao najizvrsniji put. Nema potrebe da svoje male i zbunjene umove opterećujemo onim što se u hercegovačkim, poljskim i nekim drugim biskupijama događa. Kako možeš sumnjati da tvoj biskup za tebe želi samo najbolje? Možda je nekada negdje i bilo loših biskupa, ali zar je to razlog da tako uporno zahtijevaš ono što sad nije baš tako potrebno?

Zašto ne poslušaš jednog od naših najvećih teoloških umova, vrhunskog intelektualca koji je na youtube dao uploadati na desetine sati svojih pouka tebi na izgradnju, čije knjige nećeš uspjeti pročitati i shvatiti čak ni ako se ostvare zaštitne mjere najopreznijih epidemiologa?


Kad bismo doista prihvatili Krista Raspetoga u sili i snazi njegove otkupiteljske istine, onda bismo se barem na Veliki petak ustezali od skretanja pogleda s Raspetoga na monstrancu. Zvuči li to zajedljivo, možda bogohulno!? Posrijedi je svojevrsno anesteziranje vjere ljepšim, ugodnijim i svečanijim prizorom Presvetoga Oltarskoga Sakramenta u odnosu na izranjeno, savinuto, bespomoćno i umoreno tijelo raspetoga Sina Božjega na križu.

Ne, to zvuči dubokoumno i prodorno, baš da potrese našu tradicijsku vjeru. Znamo da su nam moderni teolozi tako često stavljali pred oči lik Raspetoga na križu, sigurno najdraži motiv današnjim liturgičarima i sakralnim umjetnicima. Naravno da je ipak ljepše gledati kako se s dubokim poštovanjem i pobožnošću svećenici danas odnose prema Presvetom Oltarskom Sakramentu, posebno u misi i pričesti, ali i u monstranci. Župe se natječu koja će nabaviti dragocjeniju monstrancu, koja će više okititi i okružiti ljepotom klanjanje pred Presvetim. A kad treba pogledati u raspelo na Veliki petak (jasno, bez klečanja i ljubljenja da se ne pravi nered ili prenosi infekcije), onda nikog nema na obredima?!

S time se aludira na vrijednost i moć duhovne pričesti, na sposobnost sjedinjenja s našim Gospodinom Isusom Kristom i onda kad ga ne možemo primiti u euharistijskoj pričesti.

Neke od najljepših molitava za duhovnu pričest naučio sam upravo od profesorâ s KBF-a.

Upućujem i na činjenicu Njegove realne prisutnosti u Božjoj riječi – Svetome pismu. A Crkva časti Sveto pismo kao i samo tijelo Gospodinovo. 

Svakako. Tog se čašćenja i klanjanja pred Svetim pismom ne možemo odreći ni u ovo teško vrijeme kada u strogo limitiranom broju prisutnih na televizijskim misama uvijek treba sačuvati mjesta za barem dvije čitačice, makar morali isključiti i pokojeg trajnog đakona ili izvanrednog djelitelja pričesti.

Opet se i pored toga često žalimo neovisno od pandemije koronavirusa, ali ovisno o pandemiji pastoralne površnosti, da sveprisutnoj sakramentizaciji ne prethode ni temeljita evangelizacija ni sustavna katehizacija.  

Vas se, profesore, ne može za to optužiti, rijetki su oni koji su vas samo vidjeli, a ne i čuli bogatu bujicu sustavne katehizacije.

O učincima takvoga pastorala suvišno je govoriti. Dovoljno je spomenuti fenomen doslovnog nestanka potvrđenika iz crkve, često i iz Crkve, nakon primanja sakramenta svete Potvrde.

Neki nastoje tome doskočiti pomičući dob u kojoj se prima krizma, možda nam i ova kriza u tome pomogne, ali jasno je da deset ili dvadeset godina netemeljite evangelizacije nije dovoljno da vratimo potvrđenike u crkve (naravno, ne sada, nego kada to bude na pastoralnom dnevnom redu).

Tako se pojedinačni i kritički glasovi o uskrati pričesti čine ako već ne promašenima, onda svakako neprimjerenima, jer ispada da “masovno pričešćivanje” automatski stvara obraćeno srce i donosi Božje kraljevstvo u svijet. Ali vidimo i znamo da tomu nije tako. 

Ovaj mi redak nije sasvim jasan, sigurno da profesor nije mislio na situacije kada su potrebne sve ruke, bilo mehke pastirske, bilo uredske porezane papirima ili čak sa zguljenim lakom i kad cijela pastoralna ekipa marljivo prione poslu da svatko dobije ono bijelo.

Teološki izobražena osoba bi trebala iskoristiti ovo vrijeme, upravo kao vrijeme milosti i vrijeme spasa, i doprinijeti tome da vjernici prepoznaju i upoznaju koliko duhovnoga blaga inače propuštaju što ga Crkva skriva u svojim duhovnim tabernakulima, pritom polazeći dakako najprije od rasvjetljavanja i produbljivanja zahtjeva evangelizacije, a neka bude napisano takozvane nove evangelizacije, nastavljajući zatim na promišljeno i kvalitetno korištenje suvremenih komunikacijskih sredstava za obnovljenu i sustavnu katehizaciju i vjersku pouku u punome njihovom opsegu, dakle i u akademsko-teološkome, a što se i očekuje od akademski izobraženih teologa. I točka.

Točno tako, mi koji smo teleološki izobraženi trebali bi iz duhovnih tarabananula iznositi duhovno blago takozvanove nove evangelizacije nastavljajući zatim na promišljeno i kvalitetno korištenje suvremeni komunikacijaskih srecstava za obnovljenu novu i sustavnu novu kanalizacijsku i vjersku poduku u punome njihovom i akademsko-teološkom opsegu. I točka na i. Bravo!

Posrijedi stoga nisu drukčija mišljenja o odluci hijerarhije glede pastoralnoga djelovanja u vremenu pandemije, u smislu, neka mi nitko ne zamjeri, djetinjega zapomaganja za uskraćenom pričesti, nego o sposobnosti da se pandemiju prepozna kao istinski znak vremena i protumači u svjetlu evanđelja i Utjelovljene Riječi (usp. Gaudium et spes, 4; 44), a to najprije i elementarno znači hic et nunc prepoznati da se naš pastoral uglavnom i isključivo svodi na površnu i često “rutinsku” sakramentizaciju bez prethodne temeljite evangelizacije i sustavne katehizacije.

Ulazna pjesma Bijele nedjelje: Quasi modo géniti infántes, allelúia: rationábile, sine dolo lac concupíscite, allelúia, allelúia, allelúia. Profesor će superhic et nunc razumjeti, ali za ostale: Kao novorođena djeca, aleluja, čeznite za čistim duhovnim mlijekom, aleluja, aleluja, aleluja.
Eto, vidite zašto su neki ljudi briljantni teološki umovi, meni ni za tri godine karantene ne bi palo na pamet da je pandemija istinski znak vremena ili čak da je idem tumačiti u svjetlu evanđelja i Utjelovljene Riječi. Lijepo je biti svećenik hvarske biskupije jer ti je u blizini kolega koji čim ga zazoveš mam navuče misnicu i pročita s nje neki dobar koncilski citat.

...kritike na račun hijerarhije i njezine odluke o obustavi liturgijskih sastanaka po crkvama, a koju odluku držim razboritom i mudrom i ne samo zato što čovjek nije stvoren radi subote, nego i zato što nitko od biskupa pa ni sama Crkva nije ovlaštena raspolagati individualnim ljudskim životom. Treba konačno povjerovati u riječi euharistijske pjesme: “… i kap njena može svijet da spasi cijel”, odnosno u moć i snagu Kristove krsne milosti te u moć i snagu pomazanja Duhom Svetim.

Točno tako, nitko od biskupa, pa ni sama Crkva (to je skoro pa ista stvarnost) nije ovlašten raspolagati individualnim (a ni kolektivnim?) ljudskim životom, pa tim ljudskim životima treba zabraniti dolazak na misu ili ispovijed.
Kako uvijek čovjek nešto novo nauči, ja sam otkad znam za sebe mislio da ova "kap" znači kap Krvi Kristove koju dobivamo u Pričesti kad nam nije uskraćena, a ne ovo drugo što velečasni spominje.

Vjernik je po svetim sakramentima primio toliko milosti da je teološki zabrinjavajuće i posve neutemeljeno kad ih se naknadno uvjerava da su zbog privremene uskrate euharistijske pričesti doslovno isključeni iz zajedništva života s Kristom. Da su ostavljeni kao siročad. 

Neki su se dobro napapali milosti, a sad kažu da su gladni. E pa stvarno! Slažem se da nema govora o ostavljanju vjernika kao siročadi jer bi za to pastiri prvo morali biti očevi.

Kad se povjeruje u moć i snagu sakramenata spontano se prepoznaje da nam biskupi ništa nisu uskratili, a najmanje zabranili, nego kao da su nam poručili sljedeće: “Drage sestre i braćo, tamo vani postoji jedna ozbiljna prijetnja po vaše zdravlje i život. Držimo da se nije razborito izlagati, jer posrijedi nije prijetnja in odium fidei da biste time zaslužili kršćansko mučeništvo, nego biste se suvišnim izlaganjem pokazali kao nerazboriti ljudi, podjednako prema sebi i prema bližnjima. Stoga čuvajte svoje zdravlje i zdravlje svojih bližnjih, jer time čuvate svoj život i život svojih bližnjih, taj dragocjeni Božji dar s kojim se nikada ne smijemo neodgovorno ponašati i postupati. Stoga privremeno ostanite doma i zajedno molite, čitajte i razmatrajte Sveto pismo – Božju riječ, međusobno se pomažite koliko god možete. Duhovno se sjedinjujte s Crkvom. Duhovno se pričešćujte Gospodinom Isusom Kristom u zajedništvu kućne Crkve. Radite na svome osobnom obraćenju. Uzmite korisno duhovno i katehetsko štivo i poučavajte se u vjerskim i duhovnim stvarima da biste rasli u mudrosti i milosti vjere, nade i ljubavi.”

Prekrasno. Kad se idući put nađemo pred nekom poteškoćom dovoljno je da se zapitamo je li "in odium fidei". Ako nije, mani me se.

"Draga djeco, ne ići van! Budite dobri i poslušni, ostanite doma i radite ono za što vam mi ne trebamo! Vidimo se uskoro!"

neki svojim natpisima, osvrtima i kritikama na račun hijerarhije samo unose nepotrebne zabune među vjernike i štoviše podilaze im na način kako je to krivo i neprimjereno činio apostol Petar, odvraćajući Isusa od muke i smrti, a zbog čega ga je Isus strogo prekorio: „Otada poče Isus upućivati učenike kako treba da pođe u Jeruzalem, da mnogo pretrpi od starješina, glavara
svećeničkih i pismoznanaca, da bude ubijen i treći dan da uskrsne. Petar ga uze na stranu i poče odvraćati: ‘Bože sačuvaj, Gospodine! Ne, to se tebi ne smije dogoditi!’; Isus se okrene i reče Petru. ‘Nosi se od mene, sotono! Sablazan si mi jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!’“ (Mt 16, 21-23).

Petar je govorio da želi ići u Jeruzalem, a Gospodin ga je prekorio da bi tako nepotrebno ugrožavao ne samo svoj život, nego i drugih apostola, pa i samog Isusa. Poučio ga je da čuva svoj život i život svojih bližnjih, taj dragocjeni Božji dar s kojim se nikada ne smijemo neodgovorno ponašati i postupati.

kad već Raspetome neki hoće poručiti da mu je u njegovoj Crkvi bolje da i na samu svetkovinu njegove muke i smrti, na Veliki Petak, bude prikazan radije u dojmljivom i uglađenijem Presvetom Oltarskom Sakramentu, negoli da ga “pustimo na miru” u njegovom otkupiteljskom nemiru radi nas ljudi i radi našega spasenja, dakle u njegovoj muci i smrti na križu, onda nas ne trebaju iznenaditi suvišne i besplodne rasprave o jednoj prigodnoj odluci hijerarhije da se do daljnjega obustave misna slavlja s narodom radi opasnosti od zaraze koronavirusom i od širenja zaraze.

Najveći zahtjevi za euharistijskim klanjanjem i primanjem pričesti bili su baš na Veliki petak kada su pojedini svećenici morali zabarikadirati vrata crkve da mase koje nisu shvatile koji je dan ne provale i nasilno izvrše svoje euharistijske pobožnosti. Umjesto da su ti vjernici slijedili jednu od manje poznatih posljednjih riječi sa križa: "pusti me na miru".

Posrijedi je držimo razborita odluka. Razborita s obzirom na sadržaj, jer štiti zdravlje i život i to najugroženijih vjernika, jer su nam osobe starije životne dobi ipak najrevnije u crkvama, ali je držimo također i formalno razborita, jer su biskupi to učinili na vrijeme i s vlastitom pobudom, a ne pod pritiskom zdravoga razuma ili nekoga čimbenika iz svjetskoga foruma. Time se pokazalo da vjera i razum trebaju jedno drugo da bi se cjelovito izrazili. Time se pokazalo da Crkva nije tek jedan društveni sustav nadležan za sakralne stvari, nego da je Crkva Kristova doista temelj i smisao svekolikoga ljudskog života. 

Biskupi su to učinili na vrijeme i s vlastitom pobudom?! Znači, da je vlast dopustila održavanje javnih misa uz neka ograničenja na broj ili razmak vjernika, episkopodemiolozi bi ih svejedno zabranili kao što su zabranili i ispovijedi i krštenja premda se njima ne krše odredbe vlasti? I time su pokazali da je "Crkva Kristova doista temelj i smisao svekolikoga ljudskog života"? A što bi, recimo, trebali napraviti da pokažu suprotno?

netko će se čudom čuditi zašto potpisani ovim natpisom brani hijerarhiju.

Ja sam doslovno, da prostite, pao na dupe od čuđenja kad sam pročitao da Tonči Matulić brani hijerarhiju. Čini mi se da nije bio potres. Možda me zaslijepila logika i argumentiranost stavova našeg briljantnog teologa.

nedjelja, 19. travnja 2020.

Nisi mittam digitum meum in locum clavorum

VIDEO
(nažalost, vlasnik kanala je onemogućio ugrađivanje videozapisa,
spremite si ovakve videe za slučaj da jednog dana negativci preuzmu kanal)

(stalni tekstovi, promjenjivi tekstovi, note ordinarija, note proprija)

četvrtak, 16. travnja 2020.

Bojte se Boga i dajte mu slavu jer dođe čas suda Njegova!


Sveti Vinko Fererski, anđeo Otkrivenja

Godine 1374. cijela je sjeveroistočna Španjolska strahovito trpjela zbog gladi i bolesti. Jednoga proljetnog dana, usred svega tog trpljenja, okupila se gomila od oko 20 000 izgladnjelih ljudi na velikom trgu u Barceloni da čuju poruku mlada dominikanskog propovjednika patra Vinka. On im je kazao da im je njihov zaborav na Božje zakone donio glad, za kaznu zbog njihovih grijeha. Pozvao ih je neka se pokaju. Pozvao ih je neka se posve pouzdaju u Božje milosrđe. A onda je, u propovijedi, iznenada zastao, i potom navijestio da će dva broda puna žita tu noć uploviti u luku. Taj je navještaj razljutio izgladnjele ljude, jer bilo je to razdoblje olujnog vremena na moru i u tadašnjim je okolnostima zapravo bilo nemoguće da ikoje plovilo stigne u luku. U prioriji, njegova su se subraća još više uzrujala: prior je patru Vinku strogo zabranio da ubuduće izriče ikakva proroštva ili čini išta drugo čime bi se izdvajao. Fra Vinko je ukor primio s iskrenom poniznošću, sačuvavši duševni mir, i ostatak je dana proveo u molitvi. Zamislite kako su se u Barceloni tu noć iznenadili kad su doplovila dva broda puna žita! Taj je događaj pobudio sveopću pozornost. Jedno je bilo sigurno: iako je patra Vinka posluh obvezivao da ne čini ništa izvanredno, vjernici su sad znali tko je on i bili su uvjereni u njegove moći. Tako su jednog dana neki zidari radili na zatvorskome krovu i jedan je od njih ugledao fra Vinka kako se približava zgradi. I baš kad je redovnik prolazio ispod njih, zidar se oklizne i padne s krova kriknuvši: "Fra Vinko!" Vinko mu dovikne: "Ostani gdje jesi, dok se ne vratim. Zidar smjesta prestane padati te zalebdi u zraku, visoko gore, dok je fra Vinko trčao natrag u prioriju po dopuštenje. Stigavši u samostan, nađe poglavara te ga izvijesti: "Čovjek koji pada s krova moli me da mu pomognem. Čeka dok ne dobijem Vaše dopuštenje." "Čeka?!" "Da, čeka." Poglavar mu reče: "Pa dobro onda, vrati se i dovrši to. Sigurno je već gužva." Vinko se vrati, a dotle se zaista bilo sjatilo mnoštvo svijeta zureći u zidara koji je sve vrijeme visio ondje u zraku. "Prior kaže da se smiješ spustiti", reče mu fra Vinko, te čovjek polagano slebdi na tlo.

utorak, 14. travnja 2020.

Nije to potrebno


Aqua sapientiae potavit eos, alleluja: firmabitur in illis, et non flectetur, alleluja.
Vodom ih je mudrosti napojio, aleluja! Ojačat će ih da se ne slome, aleluja!
(iz današnje ulazne pjesme)

Jedna od pozitivnih stvari trenutnog stanja u državi i Crkvi je što otkriva izvana ono što je do sada nekima možda bilo skriveno. O državnoj diktaturi ne mislim puno pisati, ali s crkvene strane, unatoč virusu i prašini od potresa, lakše se diše!

Wannabe Franjo, biskup Uzinić, samo je otvoreno rekao ono što gotovo svi biskupi, pa i svećenici misle:
"Sve mjere koje su donesene i koje idu za tim da se zaštiti život najugroženijih među nama svima su pokazale da je ljudski život ono što je najviša vrijednost i da je sve drugo čega se odričemo, poput euharistije, ipak manje vrijedno..."

"Netko uspoređuje i pita se kako ljudi mogu na tržnice, a zašto ne mogu u crkvu. Pa ljudi moraju jesti. Ne moraju sad baš dolaziti na misu, nije to potrebno na onaj isti način kao hrana koju čovjek mora pojesti."
Mogu sasvim lagano zamisliti da preuzvišeni govori prvi citat bilo kojem od kršćanskih mučenika kroz čitavu povijest. Što reći o biskupiji koju vodi osoba koja bi euharistiju po važnosti vjerojatno smjestila ispod kreme za ruke (ali iznad ruža za usne, nadam se?!), a generalni vikar blisko povezan uz modernistički blog koji smo već spominjali potpisuje pismo zloglasnog Andrea Grilla koji bi htio zabraniti stari obred. Što, osim Bog im bio na pomoći.

Naš pak uplašeni kardinalski miš kojemu je trebalo više od 24 sata nakon potresa da se javi porukom utjehe u klišeima, organizira s tračerskim časopisom u oštećenoj katedrali nekakav koncert sentimentalnog zavijanja. Jer znaju naši biskupi koji su prioriteti. Kako bi vjerojatno rekao biskup Uzinić, ipak ljudi moraju moći kupovati wc papir, sr*** se mora.

Premda se često moglo pročitati isprane postkoncilske "teologe" kako kritiziraju zatucane poglede o svećeniku kao automatu za sakramente, velik dio klera se svojim ponašanjem upravo pretvorio u pokvareni automat. A pokvarenu mašinu se baca na otpad. Zar oni zaista misle da u situaciji kad ja mogu kroz par pokreta čitati ili slušati najbolje propovijedi, nagovore, pouke na internetu trebam njihove govore i objašnjenja?! Kad se otvore saloni za manikuru i masažu vulkanskim kamenjem, možda ćemo i u crkvama moći ponovno prisustvovati misama i ispovijedima. Ali zašto misle da će nekog čovjeka kojemu ne treba dodatni socijalni klub ičim zainteresirati?

Za desetak dana je druga nedjelja po Uskrsu, nedjelja dobrog pastira (u novus ordu je tjedan dana kasnije). Hoće li se ijedan od njih zastidjeti kad pročita riječi
Dobar pastir daje svoj život za svoje ovce, a najamnik, koji nije pastir i nije vlasnik ovaca, kad vidi da dolazi vuk, ostavi ovce i bježi, pa vuk grabi i razgoni ovce. Najamnik bježi, jer je najamnik i nije mu stalo do ovaca.

Neka frustrirani teolozi žive umjesto od Kristove milost i sakramenata od "poslušnosti", ne Kristu, nego ljudima koji rade upravo protiv onoga radi čega su postavljeni kao poglavari. Takvi su teolozi i u Engleskoj prije petsto godina uvjeravali narod da sluša svoje biskupe (dakako, osim onog problematičnog Johna Fishera). Ja ću sa svoje strane poslušnost pokušati ostvariti upozoravajući ih da propuštaju jedini razlog svoje uzvišene službe: hraniti ovce kojih nisu vlasnici, nego samo čuvari i za koje će jednoga dana morati odgovarati vrhovnom Pastiru.

subota, 11. travnja 2020.

I poznat ćete, da sam ja Gospod, kad otvorim grobove vaše, i izvedem vas iz grobova vaših, puče moj.


Ovaj sam Veliki tjedan molio prema starom obredniku koristeći reprint koji sam naručio prije nekoliko mjeseci. Shvatio sam da mi gledanje u ekran baš i ne pomaže kod pobožnosti, pa mi je ovakva molitva bila puno privlačnija. Naravno, prilagodio sam se situaciji, pa primjerice na službi tame nisam zapalio baš 15 svijeća, nego samo nekoliko njih i štropot na kraju nije bio takav da (jako) uznemiri susjede. Ipak, mogu reći da je bilo lijepo i poticajno. Na večerašnjem obredu pridružili su mi se čak i neki članovi obitelji, a umjesto trorogog svijećnjaka poslužila je svijeća blagoslovljena na vazmenom bdjenju davne 2006. kada sam bio u bazilici sv. Petra, a celebrant je bio bivši papa Benedikt XVI. Trebam li spominjati da kad smo konačno zapjevali Gloria in excelsis Deo, Marko nije prestajao zvoniti malim ručnim zvoncem. Ah, dobro, neka uskrsna radost dopre i do stanovnika moje zgrade (barem onih koji nisu nekamo pobjegli zbog kineskog virusa i potresa).

Nadam se da i vi, poštovani čitatelji bloga, možete zapjevati Pjevaj hvale, Magdaleno ili neku vama dragu uskrsnu pjesmu. Neka vam je blagoslovljen i sretan Uskrs!

nedjelja, 5. travnja 2020.

Posljednji Veliki tjedan Petra Barbarića


10. travnja bilo je još slabije. Ipak je otišao u crkvu i prosjedio dvije sv. mise. »Može poživjeti još 15 dana, no može umrijeti već sutra«, rekao je liječnik. Upitali su ga, bi li mu podijelili sv. ulje. Liječnik ih je odgovarao: »Pa njemu to nije potrebno, ne treba njemu ispovijedi, nema opasnosti za spas njegove duše. To bi ga samo uzrujalo i još više ugrabilo posljednji tračak nade, jer sušičavci se uvijek nadaju.« I liječnik je upoznao veličinu Petrove duše. Ali o. Celinščak, Petrov ispovjednik, poznavao ju je još bolje, pa je Petru natuknuo o sakramentu sv. ulja. Drage je volje pristao, a nasmiješio se kad mu spomenuše liječnikovu bojazan. Podvečer se ponovo ispovijedio. Sjedio je u naslonjaču. Osim kipa Lurdske Gospe stajalo je na stolu raspelo, dvije goruće svijeće i kita proljetnog cvijeća. Sa svećenikom molio je crkvene molitve. Iza obreda ostao je dugo zaduben u molitvu zahvalnicu. Zamolio je da mu dopuste primiti sv. Popudbinu radije sutra, ujutro kad bude na tašte. »Lijepo bi bilo sad u korizmi trpjeti sa Spasiteljem, a onda o Uskrsu s njim uskrsnuti! ...Šta je moje trpljenje prema mukama što ih je podnio Spasitelj«. Tako je Pero zaželio, a tako će se to nekako i dogoditi.

11. travnja Petar je malo spavao. Noćna lampica smetala mu je. U četiri sata — izvješćuje o. Puntigam — pozdravio me je prijazno kao uvijek. U 6 sati donio sam mu sv. popudbinu. Sjemeništarci višoškolci primili su sv. pričest na taj dan za Petra, premda su se pred tri dana pričestili, a za tri će dana biti uskrsna sv. pričest. »Svi čine toliko za mene samo ja... Samo molim, nemojte đake siliti da se mole za me, moglo bi im dojaditi.« Zimus je govorio: »Samo da ne umrem u zimi, da đaci moraju snijeg prtiti.«

Taj dan — Cvjetnica je bila — sišao je u crkvu na sv. misu. Svi su se čudili kako je izdržao stojeći čitanje Muke Isusove, gdje nije već mogao pisati, nego je zadnji svoj list bratu fra Marku kazivao u pero. — Sjedio je taj dan do 9 sati jer još nije dovršio duhovnoga čitanja. Brat bolničar htio je bdjeti uza nj. »Hvala, dosta je da bdije uza me moj anđeo čuvar.«

Noć između 11. i 12. travnja nije ni oka stisnuo. Groznica je već načela živčani sustav. — »Šta radiš kad ne spavaš cijelu Božju noć?« pitao ga o. Puntigam. »Katkada ne mislim baš ni na što, a kad mi bude jako teško, uzmem moliti strelovite molitvice, osobito psalam: »U Tebe sam se uzdao, Gospodine, nek se ne postidim do vijeka.« (Ps 30,2.) I onda je sve dobro.« — Krunicu je neprestano držao u ruci.

Kašalj ga je već toliko mučio da je teško govorio. Popodne došlo je po običaju nekoliko drugova u vrijeme odmora. Pozdraviše ga. »Govorite vi, braćo, eto vidite, ja ne mogu...« »Mirko će nas zabavljati«, dobaci jedan drug ciljajući na to da je Mirko inače vječito pričalo. Ali Mirko, inače veseljak, uozbiljio se gledajući Petra. Jedva je procijedio koju riječ. Kad su se đaci opraštali, reče Petar sa smiješkom: »Mirko, Mirko, danas nisi mnogo govorio!«

Na Veliki utorak primio je sv. Pričest. Zadnja dva dana još je išao na đačku misu. Pater ga je Puntigam odgovarao od toga. »Samo da mi je doći u crkvu, za drugo lako. Tek je put donle tegoban.« (A nema više od 100 koraka ravnim putem u zatvorenu hodniku). Velečasni ga je uzeo pod ruku, a drugom se Pero poštapao. Iza 20 koraka Pero stane: »Samo da mi je sjesti«, reče bez daha. Obojica su uvidjela da tako ne ide. Vratili su se natrag. Popodne došao je Petrov brat fra Marko. Petar mu se silno obradovao.

Isti dan navečer dočekao je Petar još jednu veliku radost. Stigla je vijest iz Zagreba da vlč. o. Provincijal prima Petra Barbarića u Družbu Isusovu, dopušta mu položiti nabožne zavjete i daje mu dozvolu da nosi redovničko odijelo. Kako to, zašto to? Petar već od početka sedmog razreda kani stupiti u isusovce. Sam je zaželio, a otac duhovnik svjetovao mu je nek dobro promisli i pobilježi razloge za i protiv. Nakon zrelog promišljanja odlučio se za isusovački red. Duhovnik mu je predložio nek najprije svrši gimnaziju, a međutim neka nikome ništa ne govori o tome. Šutio je on o tome, a šutjeli smo i mi dosada. U životopisu Pavla Kolarića, uzornog mladića, koji je Petar sam preveo s talijanskog na hrvatski, saznao je kako je bio na času smrti primljen u Družbu Isusovu, samo je mislio da to može dozvoliti jedino General Reda. Otac mu ispovjednik saopći, da mu dozvolu može dati i o. Provincijal. I dao mu je. Petar je uvečer Velikog utorka iza ispovijedi i pričesti položio zavjete »vječnog siromaštva, čistoće i poslušnosti u Družbi Isusovoj«. Eto, sad je sve dao: zdravlje i mladost uzeo mu je Gospodin, da mu što prije udijeli vječnu mladost, a on još veselo daje sve što posjeduje: tijelo svoje, razum i volju svoju, sve, »Uvijek sam očekivao, da će mi sv. Alojzije tako nešto izmoliti, pošto sam ga počevši od drugoga razreda tako često molio za sretan izbor staleža.« Đaci su saznali istom iza smrti, da je Petar postao isusovac.

Bližio se konac. 14. travnja na Veliku srijedu Petru je bilo jako teško. »Baš se ne da više živjeti«, rekao je bolno. Zamolio je da koji svećenik ostane uza nj. U jedan sat po ponoći u četvrtak još mu je više pozlilo. »Nekud mi je čudno, reče, ne mogu više da dišem.« »Bi li malko vode?« — »Ne, hvala, ja ću se pričestiti«, dahne Petar. »Ne smeta, ti se smiješ napiti, pa ipak primiti sv. Pričest.« — »Nije potrebno da pijem«. A gorio je u vrućici. Iza kratke stanke upita: »Molim, kada bih se mogao danas pričestiti?« — »Ja sam već sam mislio o tome da ti danas ranije donesem sv. Pričest, možda u 4 sata?« — »Molim, što prije!« zaželi Petar. — U 2 sata ujutro na Veliki četvrtak primio je uskrsnu sv. Pričest, posljednju u životu. Sad stade potresnim riječima zahvaljivati Bogu za sve milosti koje mu je udijelio, prinese mu sav život, obnovi redovničke zavjete, izmoli kongreganističku posvetu i križni put. Par puta dao se prenijeti u naslonjač ne bi li mu odlanulo. Tužio se nije ni na što. Pogled je odmarao na Raspelu, a usne su se lagano pomicale u neprestanoj molitvi. Još nije bio konac. Žilava hercegovačka narav nije se dala slomiti. Dočekao je i podne. Okusiti nije mogao ništa.

Iza ručka došli su mu svi osmoškolci u pohode. Petar je izgledao tako jadan da nijedan od njih nije smogao ni riječi, samo su ga nijemo promatrali. O. Puntigam redom je predstavljao svakoga. Petar je svakoga pogledao tamnim pogledom što je trnuo, a onda je tiho rekao: »Hvala!« — Jedan od osmoškolaca rekao je: »Odsad ne treba da mi tko opširno opisuje smrt jednog sveca. Dosta će biti da se sjetim Petra, pa ću si dobro moći predočiti.«

U dva sata iza podneva magister je Oton Slavik sjedio uz bolesnika na rubu postelje i molio krunicu, a o. Puntigam molio je kraj prozora brevijar. Petar je nešto šapnuo. Magister Slavik nagnuo mu se. Petar ponovi: »Otac!« — Dođe otac Puntigam. »Zadnje molitve!« reče Petar. Pri potpunoj svijesti molio je pobožno djelo skrušenja, ljubavi, pouzdanja i razne kratke molitve.

»Isuse!« ... bila mu je posljednja riječ. Na usnicama držao je križ. Kod crkvenih molitava nije više micao usnama. Potpuno se upokojio bez znaka smrtne borbe. U taj čas uniđe u sobu fra Marko i otac Rektor. Petar je još bio živ. Tad uzdahnu duboko, pa opet drugi put, i još jednom ... izdahnuo je. Do nogu mu je bio kip Majke Božje Lurdske i slika Presvetog Srca. Zadnje zrake svojih ugaslih očiju upravio je onamo.

nedjelja, 29. ožujka 2020.

Što smo dosad naučili

"ali kajti niste od Boga, zatho niti Rechi Boſje slushate, niti meni verujete, zathosuse razlutili, i Kamenje popali, da budu na njega hitali, onseje pako zkril i iz Cirkve vun izishel" (Kratko-zpravek...)
Od ove nedjelje, Glušnice, pokrivaju se u crkvama slike i kipovi jer ulazimo u završni dio korizme kada smo lišeni čak i utjehe pogleda na lice Krista, Njegove Majke i svetaca. Prošlih godina objavljivao sam fotografije velom zastrtih raspela i slika, ali ove godine providnost nam je sama osigurala veo zaraze i potresa. U Zagrebu su uglavnom stradale crkve s najljepšom sakralnom umjetnošću, a dobro su se održale betonjare u kojima razdoblje zastrtosti i mrtvljenja pogleda traje čitavu godinu. Čitajući gornji citat iz pretiska knjige kratkih pouka župnika samaričkog izdane prije 200 godina, pomislio sam kako je prigodan završetak današnjeg evanđelja: "onseje pako zkril i iz Cirkve vun izishel". Doista, Krist se na neki način od nas sakrio, izišao je od nas. Razlog nam je naveden nekoliko riječi ranije: zato što ne slušamo Riječ Božju i ne vjerujemo Mu.

Istjerani smo sa svetih misa kao pređašnji javni grešnici na Pepelnicu, ali hoćemo li se pokajati i činiti pokoru? Hoće li nas biskupi povesti za ruku natrag k svetoj liturgiji makar to bilo i nakon Velikog četvrtka? Kojoj i kakvoj liturgiji? Onoj za koju jedan svećenik, kada ju je trebao sam slaviti pred kamerama, kaže: "osjećaj pred praznom crkvom... mislim da je to noćna mora svakog svećenika".


Nisam gledao predstavu koju je papa Franjo jučer izveo na Trgu svetog Petra. Fotografije su impresivno inscenirane, ali nisam pročitao da se Franjo pokajao i pozvao druge na kajanje za klanjanje pred Pačamamom u srcu Vatikana i bezbrojne druge grozote od kojih smo samo dio bilježili na ovom blogu. Je li uopće pozvao vjernike na pokoru za grijehe kojima vrijeđamo Boga ili je opet spominjao tantrume majke zemlje?

Razmišljao sam, dakako, ovih dana i o uskrati sakramenata. Dvije rečenice su mi često padale na pamet. Prva je "I svećenici su samo ljudi." Doista, oni su uzeti iz naroda i postavljeni kao pastiri. Premda smo možda ogorčeni, nemamo ih pravo osuđivati jer samo dragi Bog zna koliko njih se povuklo od svojih vjernika iz krivo shvaćene poslušnosti, koliko jer razborito vjeruju da tako štite svoje vjernike od bolesti i smrti tijela, a koliko iz vlastitog straha ili čak komoditeta. Druga rečenica, s prvom spojena, je ona biblijska "Proklet čovjek, koji se uzda u čovjeka". Ovi nas događaji, kako sebičnost na društvenom planu, tako i muk i zbunjenost pastira, poučavaju da svoje pouzdanje možemo imati samo u Bogu.

Znam da si čitatelji ovog bloga ne utvaraju kao jedan isusovac da je "u Zagrebu stasalo toliko puno hrabrih i autentičnih mladih svećenika, pokreta, molitava, aktivnosti, izuzetnih laika da bi i blaženi Merz i sveti Stepinac bili silno ponosni" te zato đavao "posljednjim trzajima repa hoće utjerati strah, pa napade crkve u kojima počivaju naši sveti blaženici". Uvjerljivije mi je objašnjenje da ipak još postoji nada, Bog vidi da još ima šanse da se obratimo i zato je dopustio ove nevolje. Možda još nismo kao grad i kao narod ispunili konačni broj grijeha kojim bi nam budućnost bila zapečaćena. Što bi rekao dobri starac "kajite se, dok imade dana, dok je doba, djeco, kajite se; kajite se, dok nije pozvana duša k onom koji nebom trese".

Kad ova pošast i diktatura koja ju prati prođu, neće iznenada spontano procvjetati vjera. Dio ljudi koji su u crkvu dolazili zbog druženja će otpasti, a čak će i bolji svećenici teško moći uvjeriti one neodlučne zašto bi uopće trebali ići na misu, posebno u doba kiše, snijega, vrućina, gripe itd. itd. Argumenti o molitvi doma, o ispovijedi svojih grijeha samo pred Bogom, o koristi gledanja misa na ekranu, pa čak i duhovnoj pričesti, sve će to što su govorili od Pape naniže ohrabriti one koje je možda držala samo navika da se uvjere kako nedjeljni odlazak na misu ionako nije baš tako važan. Koji će se svećenik usuditi bez da ponikne pogledom još ponavljati onu izreku pripisanu prvim kršćanima "Bez nedjeljne euharistije mi ne možemo živjeti"?

I sada se na ulicama Zagreba potpuno normalno psuje Boga, uz održavanje udaljenosti od 1 metar na otvorenom. Moja je župna crkva otvorena svaki dan od jutra do večeri (hvala oci dominikanci!). Ali zadnjih par dana (uključujući i ovu nedjelju) nisam vidio nikad više od jedne ili dvije osobe da se došla pomoliti pred Presvetim. Izgleda da nam je ipak još jako dobro.

srijeda, 25. ožujka 2020.

Baština zla bit će skršena


Proslavljenja Marije poradi njezina Sina

Sestre i braćo, znamo da u naravnomu svijetu ništa nije suvišno, nepotpuno, niti stoji sámo po sebi, nego jedan dio odgovara drugomu i sve se pojedinosti stapaju uobličujući moćnu cjelinu. Sređenost i sklad među najvažnijim su savršenstvima koja razaznajemo u vidljivomu stvaranju, i što ga više istražujemo, to potpunije i točnije otkrivamo da mu pripadaju. „Sve je dvostruko,“ kaže Mudrac, „jedno prema drugome, i ništa nije stvorio nepotpuno.“ (Sir 42,24) Sam značaj i definicija „neba i zemlje“, u opreci s prazninom ili kaosom koji im je prethodio, jest da je sada sve podvrgnuto čvrstim zakonima, i svaki pokret, utjecaj i učinak mogu se obrazložiti, a kad bismo imali dovoljno znanja, mogli bismo ih i predvidjeti. S druge strane, jasno nam je da je ta istina očita samo razmjerno našemu zapažanju i istraživanju, jer iako se na prvi pogled čini da se mnogo toga odvija prema utvrđenomu, divnomu redu, u drugim slučajevima teško otkrivamo zakone kojima je podvrgnuto, pa da bismo izrazili svoje neznanje, rabimo riječi kao: „usud“, „slučajnost“ i „sreća“. U skladu s tim, možemo zamisliti kako brzopleti i nevjernički umovi, svakodnevno zaokupljeni ovosvjetskim poslovima, iznenada pogledaju u nebo, ili na zemlju, pa kritiziraju velikoga Arhitekta, tvrdeći da postoje stvorenja sirova i manjkava u svom ustrojstvu, i dokazujući svojim propitivanjem samo manjak vlastite znanstvene naobrazbe.

Isto se događa i glede nadosjetilnoga. Sve velike istine Objave međusobno su povezane u cjelinu. Svatko to može vidjeti u određenoj mjeri, čak i letimičnim pogledom, ali za razumijevanje pune dosljednosti i sklada katoličkoga učenja potrebno je proučavanje i razmatranje. Stoga, kao što se filozofi ovoga svijeta zakapaju u muzeje i laboratorije, silaze u rudnike, ili lutaju šumama i morskim žalom, tako proučavalac nebeskih istina boravi u ćeliji ili u molištu, pa izlijeva dušu u molitvu, sabire misli u meditaciji i razmatra o Isusu, Mariji, milosti, vječnosti, ili pak promišlja riječi svetih ljudi koji su živjeli prije njega, dok mu se pred duhovnim očima ne ukaže skrivena mudrost savršenstva „koju predodredi Bog prije vjekova za slavu našu“ (1 Kor 2,7) a nama „objavi po Duhu“. Pa kao što neznalice mogu osporavati ljepotu i sklad vidljivoga svijeta, tako i one koji su šest dana tjedno zaokupljeni ovosvjetskim trudom, koji žive za bogatstvo, za ime, za ugađanje svojim sklonostima, ili za svjetovno znanje, a na vjeru misle samo u trenutcima dokolice i nikad ne podignu duše k Bogu, ne traže Njegovu prosvjetljujuću milost, ne prekoravaju svoja srca i tijela, niti postojano razmatraju o člancima vjere, nego prosuđuju brzopleto i umišljeno bespogovorno, prema svojim osobnim pogledima, ili prema trenutnom hiru – takve ljude, kažem, lako, bolje reći nužno iznenade i zaprepaste neke objavljene istine, pa ih smatraju prezahtjevnim krajnostima, nedosljednostima i u cjelini ih ili djelomično odbacuju.

utorak, 24. ožujka 2020.

Zagreb earthquake

I was asked by some friends and acquaintances about the situation in Zagreb so I decided to write a report highlighting those things which an average Catholic traditionalist might find interesting.

subota, 21. ožujka 2020.

Pratite nedjeljnu tradicionalnu misu iz Hrvatske

U vrijeme kada smo ostali bez mogućnosti prisustvovanja misi, zasipaju nas na društvenim mrežama i vjerskim portalima kojekakvi svećenici i đakoni savjetima zašto to ipak nije tako bitno. Trpaju u svoju vreću osuda i blagoslovljenu vodu i pričest na jezik i uopće želju odraslog katolika da prisustvuje svetoj misi. Umjesto da strpljivo i pastirski ispravljaju pogrešna shvaćanja (za koja su svojom nebrigom i nevjerom često i sami krivi), oni izvode krive paralele s prošlošću, pozivaju na poslušnost i udaraju na one koji primjećuju kako su tekući događaji pomalo svukli krinku s goleme jame nevjere koja zjapi u srcima mnogih klerika.

Hvala Bogu, ima i pozitivnih primjera koji po prirodi dobra najčešće nisu posebno eksponirani. Svećenici koji shvaćaju zašto su to postali i trude se strpljivo vršiti svoje požrtvovno služenje. Jedan od tih izvrsnih primjera je p. Robert Perišić, župnik u novozagrebačkoj župi Uzvišenja Svetog Križa na Sigetu. Neću ga posebno hvaliti jer ima onih koji jedva čekaju da unište makar i klice nade i dobra. Prije svega Sotona, a onda i oni koji mu svjesno ili nesvjesno služe.


Nedjeljom u 9 sati i utorkom u 19:30 sati prenosit će se tradicionalne latinske mise iz Sigeta izravno preko župnog youtube kanala. Hvala fra Robertu, a na vama je da ga podržite molitvom i pretplatom na taj kanal.

četvrtak, 19. ožujka 2020.

U redu, ostajem.



Sveti Josip, čovjek od Boga odabrani

Dan 19. ožujka blagdan je svetog Josipa. Zato ćemo sad provesti nekoliko minuta u razmatranju o velikom svetom Josipu, čovjeku kojeg je odvijeka Bog izabrao za supruga Blaženoj Djevici Mariji, za glavu Svetoj obitelji te kojega je sam naš Gospodin stvorio posebice da bude savršen primjer muževnosti u koji će se On, iako Utjelovljena Riječ, uglédati te najsavršeniji mogući ljudski zastupnik Njegova nebeskog Oca. Iza našega Gospodina i Blažene Djevice Marije nijedna čast, služba i dostojanstvo nisu usporedivi s onima svetog Josipa. Kao što kaže sveti Alfonz Liguori: "Dostojanstvo svetog Josipa iznad je dostojanstva svih drugih svetaca osim Djevičanske Bogomajke. Budući da je Bog odredio svetog Josipa za ispunjenje službe oca Utjelovljenoj Riječi, valja smatrati sigurnim da mu je dodijelio sve darove mudrosti i svetosti koji dolikuju takvoj službi." Govoreći o istom predmetu, sveti Jeronim tvrdi da sveti Josip posjeduje sve kreposti u punoj mjeri. Zapravo je opći nauk crkvenih naučitelja da nijedan dar udijeljen bilo kojem drugom svecu, izuzev Majku Božju, nije uskraćen svetom Josipu. Sveti Alfonz ističe tri najveća od tih darova svetom Josipu.

srijeda, 18. ožujka 2020.

Jesmo li ostali bez misa za narod i ispovijedi?

Kyrie eleison

Izgleda da su i kod nas u Hrvatskoj odlučili (12, 3) da više neće biti javnih misa. Naknadno su objavili da je to samo radna verzija dokumenta, a znajući komunikacijske sposobnosti naših biskupa i njihove konferencije, lako je moguće da se stvarno radi o pogreški, a ne puštanju probnog balona. Ipak, ostavit ću sljedeće linkove zlu ne trebalo.

***

Dakle, ako nemate nekog pouzdanog svećenika koji bi vas pustio da potajice slušate misu, preostaju vam osobne pobožnosti: brevijar (monaški), mali oficij i krunica Blažene Djevice Marije, križni put, različite litanije, čitanje Svetog pisma i života svetaca, korištenje blagoslovina poput vode, svijeća itd.

Misu uživo možete pratiti svaki dan preko stranice LiveMass iz više različitih FSSP-ovih apostolata (Fribourg, Warrington, Sarasota, Guadalajara, Los Angeles) te iz župe St-Eugene-Ste-Cecile (Pariz), FSSPX-ove crkve Saint-Nicolas du Chardonnet (Pariz), FSSP-ove župe Santissima Trinità dei Pellegrini (Rim), crkve Presvetog Srca Isusova pod upravom Instituta Krista Kralja (Limerick), FSSPX-ovih kapela u SAD-u, virtualna župa Instituta Dobrog Pastira...

Ovo je i izvrsna prilika za sve svećenike rimskog obreda da nauče služiti pravu misu i započnu je privatno celebrirati. Evo nekih početnih resursa: https://tradicionalnamisa.com/ (--> sve o tradicionalnomi rimskom obredu --> upute za svećenike) i Tradicionalna latinska misa te video snimke: a, b, c.

Čuvajte se od grijeha, posebno teškog! Iskoristite vrijeme za molitvu i duhovno štivo, a ne samo praćenje najnovijih vijesti. Dok nam ne zabrane izlazak, prošećite se po prirodi, a kasnije probajte pretvoriti svoj dom u monašku, a ne zatvorsku ćeliju.

subota, 14. ožujka 2020.

Pokorničko hodočašće u Mariju Bistricu

Na prijedlog jednog vjernika iz zajednice tradicionalnih katolika, organizirao je naš pastir preč. Borna hodočašće u Mariju Bistricu. Kako je najavljeno na misi prošle nedjelje, hodočašće se održalo danas, u subotu 14.3.2020.

četvrtak, 12. ožujka 2020.

Pandemija


The chances of anything coming from Mars
Are a million to one, he said (ah, ah)
The chances of anything coming from Mars
Are a million to one, but still, they come

Danas je naš zagrebački nadbiskup Josip kardinal Bozanić, objavio Odredbe i upute o liturgijskim slavljima i okupljanjima vjernika (1, 2, 3). U njima nema mnogo novosti u odnosu na slične odredbe koje su već stupile na snagu u drugim biskupijama.

U prvoj se točki poziva bolesne i starije osobe te one koji su bili u žarištima zaraze ili u kontaktu sa zaraženima da se "suzdrže od dolaska na liturgijska slavlja i pobožnosti". Šteta što nadbiskup nije jednostavno udijelio dispenzaciju od nedjeljne obaveze svim rizičnim skupinama i onima koji zbog trenutne zaraze ne mogu ili ne žele doći na misu.

U drugoj točki traži se da škropionice budu prazne, tj. bez blagoslovljene vode. Očiti propust je što nije privemeno ukinuto prikupljanje milostinje u gotovini, posebice s obzirom na kasniju odredbu o načinu primanja pričesti.

U trećoj točki slijedi kriptična uputa "Neka se kao gesta pružanja mira u slavlju euharistije ili u službama Božje riječi ne koristi uobičajena gesta rukovanja." Pretpostavljam da to ne znači kako se možemo vratiti na drevnu praksu poljupca mira, ali bilo bi jasnije i praktičnije naprosto naputiti svećenike da ovu gestu (koja je i inače stavljena na slobodan izbor celebranta) ispuste.

U četvrtoj točki nalazi se varijanta standardne, ali ništa manje svetogrdne odluke o dijeljenju pričesti na ruke. "Primanje svete pričesti u redovitosti prilika poznaje dva oblika: na jezik ili na ruke. Sasvim je razumljivo da će u ovim neredovitim prilikama vjernici biti pričešćivani primanjem svete hostije na dlan jedne ruke, kako bi drugom rukom hostiju prinijeli svojim ustima. Neka i ta gesta u pobožnosti bude poticaj da živimo svjesni toga nebeskoga dara koji primamo."
Ovo "sasvim je razumljivo" pokazuje da onaj tko je sastavljao ovaj dekret shvaća kako ne može pravno propisati da se pričest mora primati na ruku jer je taj način primanja pričesti samo dopušten u onim zemljama gdje su biskupske konferencije to zatražile od Svete Stolice. S druge strane, pravo pričesnika da primi svetu pričest na redoviti način, tj. na jezik, potvrđeno je među ostalim u uputi Redemptionis Sacramentum. Kongregacija za bogoštovlje ponovila je istu stvar u odgovoru na upit vezan uz epidemiju gripe 2009. i slične mjere koje su neke biskupije tada donosile.

Nema potrebe da ponavljamo sve što je rečeno o izrazitoj opasnosti od profanacije Presvetog oltarskog sakramenta kod primanja na ruke niti o čisto naravnoj nerazboritosti jer su ruke često onečišćene zbog kontakta s kvakama, klupama, novcem itd.

Kako sam već primio neke upite, napominjem kakva je situacija vezano uz tradicionalnu latinsku misu. Budući da u našem obredu ne postoji (niti je predviđena, niti je dopuštena) mogućnost primanja pričesti na ruke, a kako je zabranjena pričest (na jedini ispravan način) na jezik, pričest se do daljnjega neće dijeliti vjernicima na tradicionalnim misama nedjeljom u crkvi sv. Katarine. Ovo, dakako, nisam ja ni izmislio ni odlučio, nego sam se raspitao kod rektora crkve Krista Kralja na Mirogoju preč. g. mr. Borne Puškarića kojemu je povjerena pastoralna skrb za vjernike koji pohode tradicionalnu latinsku misu u Zagrebu i kojemu zahvaljujem na trudu koji u to ulaže.

Siguran sam da vjernici koji redovito slušaju tradicionalnu misu razumiju kako u misi mogu sudjelovati i bez primanja pričesti, a vjerojatno su naučili i neki od obrazaca duhovne pričest (npr. kratki opusdeiovski: Želim Te primiti, Gospodine, onom čistoćom, poniznošću i pobožnošću kojom Te je primila tvoja Presveta Majka, duhom i žarom svetaca.)

U skladu s Gospodinovom uputom da budemo "mudri kao zmije i bezazleni kao golubovi", prenosim kratki izvadak iz starog Rimskog obrednika o tome kako se pričest dijeli izvan mise (što je bilo i uobičajeno kroz stoljeća): docx, pdf.

Nema smisla da se previše uznemirujete oko onoga što ne možete promijeniti. Milošću Božjom nitko nas ne može natjerati na svetogrđe. Ako trebamo štogod pretrpjeti kao kaznu za svoje grijehe, grijehe svojih sunarodnjaka i subraće u vjeri, nemamo se prava na to tužiti (koliko god svi mi padamo u toj stvari). Zahvalimo Bogu na svemu dobrom što nam je dao, molimo zagovor Blažene Djevice Marije da se povuku bičevi gnjeva Božjeg te da se naši pastiri i braća vrate pravoj vjeri.

petak, 28. veljače 2020.

Oni se ne zabrinjavaju oko takvih stvari



Najnovija situacija oko koronavirusa samo me utvrdila u mišljenju o velikoj većini katoličkih biskupa, pa i svećenika. Oni zapravo nemaju katoličku vjeru u Presveti oltarski Sakrament. Istina, oni vjeruju da hostije na neki više ili manje maglovit način pokazuju Isusovu prisutnost među nama, posebno kada ih daju vjernicima koji ih primaju u pričesti ili eventualno kada se organizira zajedničko klanjanje. No to je samo jedna od prisutnosti Gospodina tijekom euharistijskog slavlja, premda važna i vrijedna našeg redovitog okupljanja na misi. Čestice koje se ostavljaju po pliticama, ciborijima, purifikatorijima ne zaslužuju našu pretjeranu brigu jer, iako vidljive, ne nose sa sobom simboliku zajedničke gozbe. To je slično kao što ne bi htjeli da baš padne komad pečenke ili kruha sa blagdanskog stola, ali teško da će se tko uzrujavati ako u veselom druženju prhnu mrvice ili poleti pokoja kapljica.

Nema se što dodati izjavi iz talijanskog okruga FSSPX-a. Dok rade trgovački i sportski centri, zabranjene su javne svete mise. Biskupi se tome uopće ne protive. U Sloveniji, a sada i kod nas u Istri (kažu i u Riječkoj nadbiskupiji) pričest se mora dijeliti na ruke. Mislim da je to svima njima normalno jer zašto bi netko tko smatra da je sasvim prihvatljivo pričest dijeliti na ruke, koristiti laike djelitelje pričesti ili čistiti sveto posuđe tako da poslije ostanu jasno vidljive mrvice, zašto bi netko s takvim stavovima uopće vidio išta problematično u spomenutim odlukama? Ako postoji makar i mala opasnost, a kamoli masovna histerija, zašto ne izbjeći negativni publicitet otkazujući mise ili ukidajući vjekovnu praksu primanja pričesti (koja je ionako osakaćena ukidanjem pričesnih ograda, klečanja i tjeranjem vjernika da odgovaraju "amen").

U takvim uvjetima za laike koji idu na novus ordo postoji mogućnost dragovoljnog uzdržavanja od pričesti ili prihvaćanja prijedloga o malom tjelesniku/ubrusu koji treba pažljivo purificirati (naravno, nemojte se iznenaditi ako vas svećenik odbije tako pričestiti jer "što sad tu fantazirate i izvodite").

Golema većina novus ordo svećenika ionako dijeli pričest i na ruke bez obzira kakve su im osobne preferencije, pa će se nekako prilagoditi. Drugi mogu pokušati iza svakog pričesnika purificirati prste (najprije u posudici s vodom, a onda eventualno dezinfekcijskim ubrusom), ali bojim se da će im to biti previše zamorno i nepraktično. Meni se čini da im je najpovoljnije naprosto uvesti staru praksu i objasniti ljudima da pričest trebaju primati na klecalu (ili pričesnoj ogradi ako postoji) otvorenih usta ništa ne govoreći. Uz ministranta koji nosi pričesnu pliticu, čini mi se da je u takvim kontroliranim uvjetima znatno smanjena mogućnost da svećenik dotakne pričesnika, a ako se to i dogodi, u tim individualnim slučajevima može se primijeniti gorespomenuta dvostruka "purifikacija" prstiju. Svećenik pružajući Sakrament i čineći njime znak križa nad ciborijem ujedno govori staru formulu: "Tijelo Gospodina našega Isusa Krista čuvalo dušu tvoju za život vječni. Amen."

No, uza sve moguće praktične prijedloge i detalje, i nakon što ova zaraza (koliko stvarno opasna, a koliko medijski napuhana, treba tek vidjeti) prođe, ostat će nevjera naših biskupa, svećenika i vjernika u Kristovu stvarnu prisutnost pod prilikama kruha i vina te u vrijednost i efikasnost sv. mise. Zar netko zaista misli da takvo "kršćanstvo" ima budućnost? Čemu ono uopće služi u nadnaravnom redu osim odvođenju ljudi u vječnu propast?

srijeda, 26. veljače 2020.

Dopusti nam, Gospodine, da svetim postom započnemo spasonosno kršćansko vojevanje


Prva molitva kod blagoslova pepela:
Pomolimo se. Svemogući vječni Bože, oprosti raskajanima, smiluj se onima koji te zazivaju: i dostoj se poslati svetoga anđela svojega s nebesa, da blago+slovi i po+sveti ovaj pepeo, da bude spasonosan lijek svima, koji ponizno zazivaju sveto ime tvoje, i koji se prema savjesti optužuju za svoje prijestupe, koji pred licem tvoje božanske blagosti oplakuju svoja zlodjela te osobito smjerno i postojano prose tvoju prejasnu milost: i podaj po zazivanju presvetoga tvoga imena, da koji god budu njime posuti, na otkup svojih grijeha prime zdravlje tijela i obranu duše. Po Kristu Gospodinu našemu.
Amen.

Iz responzorija:
Ispravimo na bolje što u neznanju sagriješismo da ne bismo nenadno zatečeni danom smrti tražili vremena za pokoru i ne našli ga. Pogledaj, Gospodine, i smiluj se jer sagriješismo tebi.