petak, 25. prosinca 2015.

Razmatranje za Božić


Pastiri se klanjaju djetešcu Isusu

Uputi se danas, dušo moja, duhom s betlehemskim pastirima k Isusovim jaslicama, i predoči si živo te uboge ljude, kako oni što sa svetom znatiželjom i začuđenjem, što opet s dubokim strahopočitanjem i veseljem promatraju božansko djetešce, te napokon i nehotice pred njim padaju na svoja koljena i klanjaju mu se. Pa imaš li tu sliku živo pred očima, tad razmišljaj o:


1) tvrdoj vjeri tih pastira. Pred njima leži djetešce povito u pelene, dršćuć od zime, i tako slabo i ubogo kako svako drugo dijete. Po vanjskom izgledu ne nalaze oni veliku razliku među pastirskim i Marijinim božanskim djetešcem. Ali što ne vidi tjelesno oko, to je vidjelo oko vjere. U ovoj vjeri potaknutoj u njihovom srcu, riječju i sjajem anđela, vide oni u jaslicama Boga, pa mu se u poniznosti i strahopočitanju klanjaju. Kamo sreće, dušo moja, da i ti uvijek živo vjeruješ kao ovi betlehemski pastiri, pa ne bi tako hladno, tako rastreseno stajao pred jaslicama svetohraništa. Zato probudi danas tvrdu vjeru, pa će i tvoje klanjanje pred Oltarskim Sakramentom biti mnogo pobožnije i vatrenije.


2) Promatraj kako pastiri sa sve većim milinjem i blaženstvom, ljubavlju i pobožnošću promatraju božanstveno djetešce. Predoči si živo kako im pokazuje Marija djetešce, kakove ugodne i pobožne razgovore izmjenjuju među sobom o djetešcu i o anđeoskom pjevanju. Promatraj taj nečuveni prizor, kako se naime ovi dobroćudni ljudi s tim blaženim djetešcem posve pouzdano razgovaraju, i kako ga opet sa svetim strahopočitanjem gledaju, pa ćeš imati sliku i primjer kako se prama ovom božanstvenom djetešcu imaš ti vladati kad mu se moliš u presvetom Oltarskom Sakramentu. Ali jao! kako je do toga još daleko! Gdje je onaj lijepi sklad među poniznom povjerljivošću i svetim strahopočitanjem, kada klečiš pred jaslicama? Promatraj danas uzrok toga pomanjkanja i sredstva kojima bi se taj uzrok dao otkloniti.

3) U štalici u kojoj su se pastiri klanjali Isusu živio je sv. Jeronim 38 godina. Čuj i primi k srcu na koncu ovog promatranja način kojim je ovaj sv. Otac umio povjerljivost i strahopočitanje, ljubav i klanjanje sjediniti kad se promatrajuć posvećivao božanskom djetešcu. Koliko god puta sam, veli on, gledao ovo mjesto, u kojem se moj Spasitelj rodio, uvijek sam se s njime slatko razgovarao. O moj Isuse, reknem, na kako tvrdoj postelji ti ležiš radi mojega spasenja, kako da ti to platim? Pa mi se čini kao da djetešce odgovara: Ništa ne tražim, nego da samo pjevaš: Slava Bogu na visini! Ja nato reknem: O dragi moj! moram ti štogod dati; dat ću ti sve svoje blago. Al mi ono odgovara: Moje je nebo i zemlja, ja ništa ne trebam, nego daj to blago ubogim, pa ću smatrati kao da si meni dao. Ja nastavim: Rado ću to učiniti, ali moram i tebi štogod dati, ili ću od žalosti umrijeti. Djetešce odgovara: Kad si tako darežljiv, kazat ću što ćeš mi dati: daj mi svoje grijehe, svoju zločestu savjest i svoju osudu. Ja rekoh: Što ćeš s tim? A djetešce veli: Ja ću ih uzeti na svoje rame, to bo je moje gospodstvo, moje slavno djelo, jer hoću da tvoje grijehe nosim i odnesem. Nato ja starac zaplačem i reknem: Djetešce, ah, ljubezno djetešce, kako si me ganulo, uzmi što je moje, a daj meni što je tvoje, tako sam oslobođen svojih grijeha i siguran o svom vječnom spasu. Tako se sv. Jeronim posvećivao djetešcu Isusu – a kako ti, dušo moja?

O. Augustin Marija Ilg, svećenik bavarske kapucinske provincije: "Duhovna razmatranja o životu, nauku i muci Isusa Krista za sve dane crkvene godine", 
1. svezak, str. 79. – 81., na hrvatski prenio o. Ivo Rodić, svećenik hrvatske franjevačke provincije, Tiskara Platzerova, 1909.