petak, 29. studenoga 2019.

Teološki četvrtak

Na jučerašnjem Teološkom četvrtku Kršćanske sadašnjosti tema je bila "Tradicija i tradicionalizam u crkvi". Voditelj tribine je don Anton Šuljić, a gosti su mu bili prof. dr. Anto Mišić i prof. dr. Tonči Trstenjak. Teološki četvrtak je redovito mjesečno okupljanje koje se odvija već gotovo 40 godina, a prema riječima samog organizatora jučerašnja tema privukla je "nezabilježen broj zainteresiranih". Kako je simpatično vidjeti ih kad se čude da katolička tradicija nije odavno zamrla! Kratki i pristrani opis tribine možete pročitati ovdje ili ovdje (1,2), a raspravu nakon tribine poslušajte ovdje.

Ja nisam dovoljno strpljiv čovjek da bih mogao slušati što gore nabrojana lica misle o Tradiciji, a čini mi se da nisu ni po čemu kompetentni ili relevantni da bih ta mišljenja analizirao ili opovrgavao. Iz kratkog sažetka ne vidim ništa osim paušalnih i klišeiziranih ocjena koje se vuku po crkvenom modernističkom mainstreamu desetljećima i recikliraju argumente koje je stvarnost odavno pregazila.

Zapravo sam i razmišljao da li se uopće osvrtati na ovu temu jer čovjeku dođe pomalo žao kada vidi na što su ti stari liberali potrošili svoje svećenstvo. No mislim da je ipak prikladno ostaviti barem kratku bilješku, gdje uostalom i oni koji su prisustvovali mogu zabilježiti svoj dojam ili komentar.

Kako je divna Providnost koja je dopustila Franju. Zamislite da smo još u dobu Ivana Pavla II. ili čak Benedikta XVI. i da priče poput ovih što ih promiče don Šuljić s gostima imaju samorazumljivo prihvaćanje. Zar nije bolje kad se podižu dva oprečna i nepomirljiva stijega na bojnom polju, nego malo po malo tonuti u živi pijesak liberalno-neokonzervativne melase.

utorak, 26. studenoga 2019.

Gostujući autor - Amsterdam i Akita


Bi li nam Gospa svoju istinsku poruku 
poslala po kipu nekog osuđenog ukazanja? 

...ne prihvatiše ljubav prema istini da bi se spasili. I zato im Bog 
šalje djelovanje zavodničko da povjeruju laži... (2 Sol 2,10–11)

Osim vijesti o ponovnom ukazanju anđela sestri Agnes Sasagawi na ovaj me je zapis potaknuo i jedan od razgovora Taylora Marshalla i Timothyja Gordona na youtubeu. Razgovarali su o jednom poznatom slučaju opsjednuća polazeći od pretpostavke da đavlova "priznanja" dobivena pri egzorcizmu ne mogu biti neistinita. Tako se stekao dojam da valjda trebamo vjerovati i u ukazanja u Heroldsbachu, Montichiariju i San Damianu, koja je Crkva osudila, ali ih je đavao, u tom poznatom slučaju egzorcizma, priznao.* Podsjetilo me je to na pjesmu u kojoj lirski subjekt nasilno izvuče iz demona nešto što bi pametnije bilo potražiti npr. u sv. Augustina ("Bojim se Isusova prolaska..."), i naposljetku zbog te demonove poruke (da se Isus neće vratiti) zdvaja.

Rado bih parafrazirao poznatu opomenu koju nam upućuje sv. Ivan, i rekao: Dječice, klonite se ukazanjâ! Ne svakog, naravno, nego, kako nam u istoj poslanici kaže, provjeravajte duhove jesu li od Boga. Ja sam, evo, pokušao provjeriti dva ukazanja. (U ono do čega sam provjerom došao nisam posve siguran. Gotovo ni u što kad je riječ o ukazanjima nisam posve siguran.)

Neki njemački svećenik početkom je 60-ih godina prošlog stoljeća poklonio malom samostanu u Akiti na sjeveru Japana sličicu s molitvom "Gospi Svih Naroda, koja je nekoć bila Marija", i koja je tu i takvu molitvu, molitvu njoj kao nekadašnjoj Mariji, a sada Gospi Svih Naroda, izdiktirala vidjelici Idi Peerdeman u Amsterdamu. Kad je na moljenje te molitve učiteljica novakinjâ u malom japanskom samostanu ozdravila, poglavarica je iz zahvalnosti naručila od jednog budističkog kipara skulpturalnu inačicu amsterdamske slike "Gospe Svih Naroda", čija je ukazanja bio odbacio te njihovu promidžbu i javno štovanje njezine slike zabranio mjesni biskup, biskup haarlemsko-amsterdamski, a njegovu odluku odobrio 1957. godine Sveti oficij.

Kip je izrađen 1963., a deset godina poslije progovorio je sestri Agnes i prokrvario na ruci. Riječ je o poznatom ukazanju "Gospe Akitske", koje je u svom pastirskom pismu 1984. priznao tamošnji biskup Ito. Sadržaj pisma odobrila je 20. lipnja 1988. godine Kongregacija za nauk vjere, ista ona koja je 1974. potvrdila odobrenje od Svetog oficija za biskupske mjere poduzete protiv štovanja amsterdamske "Gospe Svih Naroda". Biskup Ito 24. je lipnja 1988. hodočastio u kapelu "Gospe Svih Naroda" u Amsterdam i ondje, u nazočnosti vidjelice Ide Peerdeman, služio misu.

Godine 2002. novi je biskup haarlemsko-amsterdamski priznao ukazanja "Gospe Svih Naroda".

Govoreći o svojoj slici koju će vidjelica Ida Peerdeman dati načiniti, "Gospa Svih Naroda" kaže joj (4. 3. 1951.): "Dala sam ti da vidiš moju glavu, ruke i stopala, koji su kao u čovjeka. Pazi dobro: kao u Sina Čovječjega. Ostalo je Duh. ...Stojim kao Gospa ispred križa, s glavom, rukama i nogama kao u čovjeka, ali s tijelom kao u Duha, jer je Sin došao voljom Očevom. Sada međutim treba da Duh dođe na svijet, i stoga želim da se za to moli."

"U vezi s tim", kaže Hildegard Alles, "neizbježno pomišljamo na okultni fenomen djelomične materijalizacije. Moglo bi to biti i izopačenje hipostatske unije našega Gospodina. Upravo po tom predlošku morala je vidjelica na zahtjev 'Gospe Svih Naroda' dati izraditi sliku i širiti je zajedno s molitvom... Na toj slici i na milijunima takvih molitvenih sličica nalazi se biće koje ne može biti Majka Božja, nego je ili tlapnja ili okultna materijalizacija iz podzemlja. Taj se lik sada svečano štuje u crkvi." Ta "Gospa" na slici ne moli ponizno pod križem na kojem je razapet Krist, nego stoji pred križem bez korpusa kao da je zauzela Kristovo mjesto. "Ta ja sam sa svojim Sinom trpjela duhovno i, prije svega, tjelesno", kaže vidjelici (1. 4. 1951.). Crkva takvo što ne naučava.

"Gospa Svih Naroda" kaže vidjelici i ovo:

– "Razne struje naginju socijalizmu, što je dobro. No to bi trebalo biti pod vodstvom Crkve." (29. 8. 1945.)

– "Mora se međutim mnogo toga promijeniti u Crkvi. Formacija svećenikâ morat će se promijeniti, biti modernija, prilagođena vremenu, ali dobra, u dobrom duhu." (29. 8. 1945.)

– "Bolja formacija, ukorak s vremenom, suvremenija, socijalnija." (7. 10. 1945.)

– "I upozoravam opet na prvu i najveću zapovijed: ljubav, ljubav prema bližnjemu." (27. 5. 1950.)

– "Mnogi ljudi mogu, baš kad su u crkvi, osjetiti veliku želju da pristupe stolu Gospodnjem, ali im je to zapriječeno jer nisu natašte... Ovi muškarci [na Posljednjoj večeri] također su ravno s ulice išli k stolu..." (25. I. 1951.) "Nauk ostaje, ali se zakoni mogu mijenjati. Pusti [poručuje papi Piju XII.] da se djeca ovoga svijeta više okoriste uspomenom na mojeg Sina!" (11. II. 1951.)

– "Jer isti Otac isti je Sin. Isti Otac i Sin isti je Duh Sveti." (U njemačkoj inačici na dotičnim internetskim stranicama: "Isti onaj koji je Otac jest Sin. Isti onaj koji je Otac i Sin jest Duh Sveti.") (31. 5. 1955.) Ako se ne varam, sv. Augustin govori o tom kako Otac, Sin i Duh Sveti jesu jedno te isto, ali nisu jedan te isti. Otac je drugi, iako nije drugo, nego Sin i nego Duh Sveti...

– Vidjelica vidi napisano (28. 3. 1948.): "Poštenje, Ljubav i Pravda". "Gospa" kaže: "Sve dok ove riječi nisu nad ljudima, nad njihovim glavama i ne žive u njihovim srcima, nema mira na vidiku." Zatim Ida vidi križ posađen u zemlju, oko kojeg vijuga zmija. "Sve oko mene", kaže vidjelica, "postaje crno i mračno." Potom vidi mač nad Europom i Istokom. Sa Zapada dolazi svjetlo. Ida čuje "Gospu" kako vrlo ozbiljno kaže: "Kršćanski narodi, pogani će vas to naučiti."

Zanimljivo je i da "Gospa Svih Naroda, koja je nekoć bila Marija" nije ni u jednom od svojih ukazanja, a bilo ih je pedeset šest, upotrijebila riječ "grijeh".

Akitsko ukazanje nije takvo. Međutim, kaže jedan forumaš otprilike ovako: "Ne prigovaram ničemu što je rekla Gospa Akitska. Sviđa mi se ono što je rekla. No kako itko može vjerovati u nju kad se taj kip koji je oživio zasniva na demonskom ukazanju. 'Gospa Svih Naroda' čini mi se tako očito lažnom i demonskom... Jeste li ikad stvarno čitali njezine poruke? Ona govori užasne, zle, pogrešne stvari. Rekla je mnogo puta da Crkvu valja modernizirati i izgovorila je mnoštvo gluposti u prilog globalizmu i ekumenizmu. Isusa je nazvala jedinim 'knezom ovoga svijeta', a Isus je knezom ovoga svijeta nazvao Sotonu... Ako je neko ukazanje lažno, to ne znači da je sav njegov sadržaj lažan. Otac laži nije glup. On može reći 999 istina i jednu laž, samo zato da bi se doimala to uvjerljivijom... Ja sam stvarno želio vjerovati u Gospu Akitsku, ali činjenica da se radi o kipu Gospe Svih Naroda sprečava me."

Uostalom, crkveni nauk ne zna ni za kakvu stigmu na Gospinoj ruci. Govori se pak i o stigmatiziranim rukama "Gospe Svih Naroda". Možebitne rane na njezinim dlanovima Ida Peerdeman spominje u poruci od 31. svibnja 1951. Iz tih mjesta na dlanovima izlaze po tri zrake. "Gospa" joj kaže da su to milost, otkupljenje i mir: po milosti Gospodnjoj te iz ljubavi prema čovječanstvu Otac je svijetu poslao Sina, Otkupitelja, a sad obojica žele poslati svetog, istinskog Duha, koji jedini može biti mir...

Možda se u tome sastoji ona jedna jedina laž, uz "999 istina", "Gospe Akitske"? U sugeriranju da su amsterdamska ukazanja vjerodostojna?

https://www.suscipedomine.com/forum/index.php?topic=22245.0

http://de.gloria.tv/?media=24933

https://www.de-vrouwe.info/

https://fisheaters.com/forums/showthread.php?tid=62290

______________________

* "...Neki čitanje Svetog Pisma, čini se, zanemaruju zato što im nije baš uzbudljivo, važno, čitko, pa se okreću drugim izvorima objave, bilo da su to privatne objave ili čak đavli koji govore preko opsjednutih, poput, na primjer, Anneliese Michel. Tako sad na internetu možete slušati đavla kako govori preko opsjednute djevojke. Međutim svaka vjerodostojna privatna objava samo nam pomaže razumjeti javnu objavu: Bibliju i Tradiciju. Zato želite li prozreti lažna ukazanja, morate poznavati Sveto Pismo [i Tradiciju]. To ide jedno s drugim. Ne možete imati jedno bez drugoga. Zanemarite li ovo drugo, sigurno ćete nasjesti na lažna ukazanja. K tome Sveto nam Pismo u Evanđelju opetovano govori da je Gospodin ušutkivao đavle. Kad su pokušavali govoriti, naređivao im je da umuknu. Slično i obred egzorcizma zabranjuje razgovor s đavlima, ograničujući ono što im egzorcist smije reći u osnovi na pet pitanja. Zašto mislimo da je sada u redu da ih slušamo i od njih učimo? Gospodin je naš učitelj, a ne đavli!..."

https://www.youtube.com/watch?v=TjpyJFn7J4U

ponedjeljak, 25. studenoga 2019.

Promjena mjesta i termina tradicionalne mise tijekom hladnijeg razdoblja

Prenosim s google grupe Tradicionalna Misa:
Tradicionalna latinska misa služit će se od 1.12.2019. nedjeljom i na Božić u 9,30 sati u crkvi sv. Katarine na Gornjem gradu u Zagrebu. O povratku na Mirogoj bit ćete pravovremeno obaviješteni.

Traditional Latin Mass will be celebrated every Sunday and on Christmas day at 9:30 am in the church of St. Catherine, Katarinin trg bb, in Zagreb instead of the previous time and location at Mirogoj cemetery.

U lice



Otvoreno pismo Papi Franji

Rim, 26. listopada 2019.

Vaša Svetosti,

moje je ime Michael Matt. Katolik sam od rođenja, obrazovan u katoličkim školama od prvog razreda do sveučilišta. Također sam otac, imam sedmero djece.

subota, 23. studenoga 2019.

Uskrsnuće mrtvih

Jona je spavao u oluji, kao i naš Gospodin. Onaj je spavao u opakom samozadovoljstvu, a ovaj u Božjem miru, koji nadilazi svako poimanje. ...Ako to primijenimo na religioznost današnjeg obrazovanog svijeta, u svem njezinu sjaju, sigurnosti, veselju i dobrohotnosti, opet moramo reći da ti vanjski znaci mogu potjecati ili od obilja vjere ili od njezina pomanjkanja. ...Što se mene tiče, kad promatram ovaj svijet, nimalo ne sumnjam da se tu radi o Joninu spavanju, krivotvorini vjere... ...Dok niste iskusili strah mornarâ i apostolâ u oluji, ne možete spavati s Kristom do nogu svog Nebeskog Oca. Koliko god bijedno bilo praznovjerje mračnih stoljeća, koliko god bila odvratna mučenja kojih se i danas nađe u neznabožaca na Istoku, ipak je bolje, daleko bolje, čak i mučiti svoje tijelo sve svoje dane i pretvoriti svoj život u pakao na zemlji nego ostati u kratkom miru ovdje, dok se pod nama ne otvori ponor i probudimo se na vječnu svijest o vlastitoj opakosti i vječno samopredbacivanje.
J. H. Newman: Današnje kršćanstvo


*


Martin von Cochem (1634. – 1712.)

Četiri posljednje stvari: smrt, sud, nebo i pakao

7.

Uskrsnuće mrtvih


Što se pripovijeda i tumači u prijašnjem poglavlju, to bi moglo možda ovoga ili onoga slabo zastrašiti, jer se svaki nada da neće doživjeti onoga časa. Pa zato se možda puno i ne brine, makar će se prije sudnjega dana pojaviti i strašni znakovi, nego prepušta tu brigu onima koji budu živjeli u ono vrijeme. Ako te sve to, okorjeli grješniče, ne može zastrašiti i odvratiti od grješnoga tvoga puta, neka te snađe spasonosni strah zbog onog što će se sada iznijeti, jer se to sve i tebe tiče. I ti ćeš sam, koji si da si, osjetiti osobno ove strahote. Pročitaj stoga pozorno ovo poglavlje i razmišljaj dobro, da već sada saznaš što će te u budućnosti sigurno čekati.

Prvo što će se dogoditi poslije propasti svijeta jest sveopće ustajanje mrtvaca. To je tako strahovito otajstvo, pa kad bi tko temeljito o tome razmišljao, morao bi nesumnjivo izgubiti pamet. Uskrsnut će svi ljudi, što god bili i gdje god bili. Ustat će i ona djeca koja su živjela ma samo jedan čas u majčinoj utrobi. Znak za uskrsnuće tjelesa dat će sam Bog strašnim zvukom trublje. Na znak ove trublje bit će pozvani k općem sudu svi, anđeli i ljudi, svi blaženi i prokletnici, svi vragovi i nekrštena djeca.

O tome čitamo kod svetoga Mateja Isusove riječi:

"I poslat će anđele svoje s trubljom i velikim glasom, te će oni sabrati izabranike sa svih četiriju vjetrova, od kraja do kraja nebesa."

Sveti Pavao veli u svojoj poslanici Korinćanima:

"Evo vam kazujem tajnu: Svi ćemo, doduše, uskrsnuti, ali nećemo se svi promijeniti. U jednom času, u trenuću oka, na posljednju trublju; zaječat će naime trublja i mrtvi će ustati neraspadljivi."

Čim bude zemlja izgorjela, a vatra ugasla, poslat će Bog arkanđela Mihaela sa strašnom trubljom. On će zatrubiti u tu trublju tako strašno i silno da će taj zvuk nadnaravskom silom prodrijeti kroz nebesa i zemlju, te će se čuti sve dolje u ponore paklene. Ovaj zvuk bit će tako nenaravan i užasan da će od njega uzdrhtati zemlja i potrest će se čitav pakao. Osim svetoga Mihaela zatrubit će i mnogi drugi anđeli na raznim mjestima svijeta tako strašno da će se ljudi neizrecivo uplašiti. To se razabire iz riječi Isusovih: "On će poslati anđele s trubljom."

Ovaj će zvuk trublje tužnim, polaganim i strašnim glasom dozivati dulje od jedne ure ovako: "Ustajte, mrtvi, i dođite na sud!" Ovaj će glas biti sve jači i žešći, a užasno će preplašiti osobito prokletnike u paklu, te će očajavati na taj zvuk. Bože, kakvo će biti začuđenje na nebesima, a kakav strah u paklenim dubinama! Tada će nečisti duhovi početi s osuđenim dušama strašno jadikovati, vikati i vapiti, jer je nadošao dan užasa, koga su se bojali tolike tisuće godina. Oni bi željeli da mogu utonuti u najdublji ponor paklenske tamnice nego da se pokažu pred rasrđenim sucem. No zaludna im želja! Strahoviti zvuk trublje, što bude dulji, bit će sve strašnije jeke, pa će ih nadnaravskom silom istjerati iz pakla i potjerati svaku dušu na mjesto gdje joj leži tijelo.

Dok bude ječala strašna anđeoska trublja po čitavom svijetu, dogodit će se sveopće uskrsnuće mrtvih. Bit će to jedne nedjelje rano ujutro. Nato će sabrati sveti anđeli po zapovijedi Božjoj prah od ljudskih tjelesa koji je rastepen na sve strane. Taj će se prah sabrati na ono mjesto gdje su tjelesa ukopana, smaknuta, spaljena ili utopljena. To će se dogoditi jako čudesnim načinom. Pa ako su koje tijelo izjeli crvi ili proždrle ptice, opet će se sastati iste tjelesne čestice, koje su se promijenile, pa će se pripojiti prvotnom svom tijelu. Tako će svaki čovjek dobiti opet isto tijelo, istu krv, isti lik koje je imao u životu. A bit će to zato da isto tijelo i isto meso koje je prije činilo dobro ili zlo primi i u vječnosti dobro ili zlo. Kad bude svaki anđeo čuvar sabrao za kratko vrijeme prah tijela koje je imao štititi za života, tada će ta prašina Božjom snagom postati u jednom časku opet čovječje tijelo, te će ležati neraspadnuto u grobu. Tjelesa pravednika bit će lijepa, preobražena, mirisna, dok će tjelesa osuđenih biti sasvim ružna i smrdljiva.

Bogoljubni kršćanine koji to slušaš ili čitaš, promotri sa mnom kako će to biti strašan dan općenitoga uskrsnuća i kako će to biti strahovita tuga u čitavom svijetu. Posljednji dan ovoga vremena, koji smo spominjali, bit će tako grozan da će zadrhtati sve sile nebeske. Onaj pak dan koji bude prvi buduće vječnosti bit će tako strahovit i grozan da njegove grozote nije kadar dovoljno objasniti ni sam anđeo na nebesima. Čuj kako ga opisuje prorok Sefanija, kad govori:

"Blizu je veliki dan Gospodinov, blizu je, vrlo blizu. Glas dana Gospodnjega gorak je. Tada će strah zaokupiti i jakoga. Dan srdžbe, dan žalosti i strave, dan nevolje i bijede, dan tmine i tame, dan magluštine i oluje, dan trublje i jeke! I ja ću dovesti ljude u stisku, te će tumarati kao slijepci. A tada ih neće moći osloboditi od srdžbe Božje njihovo srebro ni zlato."

Nisu li to strahovite riječi? Nije li tu jasno opisan najbjedniji onaj dan, kada budemo svi ustali iz mrtvih? O ovome danu govori i Katolička Crkva:

"Strašan je onaj dan, kad bude ustao čovjek iz pepela i kad bude suđen od strogoga suca. Kakav će to biti strah, kad bude došao sudac da sve ispita najpomnije. Trublja će čudno zajeknuti, prodrijet će do sviju grobova, pa će ih sve zajedno privesti na sud."

Pomisli živo kakva će to biti nevolja kad na sudnji dan ožive svi mrtvaci, pa se podignu iz svojih grobova. Sveti Ivan kazuje u svome Otkrivenju ovako:

"I more dade mrtve koji bijahu u njemu. I smrt i pakao dadoše svoje mrtvace, koji su bili u njima."

Što li će pomisliti tijelo u prvom času svoga novog života? Kako li će se začuditi kad opazi sebe samog u grobu! Neće znati gdje se nalazi i otkuda to da se mora probuditi iz dubokoga i dugoga smrtnog sna. No to čuđenje neće dugo trajati, pa će odmah opaziti gdje se nalazi i zašto je opet postalo živo. Čim se probudi iz mrtvih, zajeknut će mu u ušima strašan zvuk trublje, koji će prolaziti poput gromkoga glasa neprestano do sviju grobova: "Ustajte, mrtvi, i ajte na sud!"

Prvi glas trublje koji bude čuo probuđeni u grobu tako će ga strašno uplašiti te bi odmah poginuo naglom smrću kad bi bio opet smrtan. Kako će mu glavom proletjeti strahovita misao da je tu sudnji dan, da je tu strahoviti onaj čas kada će morati pristupiti pred sveznajućeg suca i kad će morati položiti strogi račun o čitavom svom životu. Pa zato će i biti sudnji dan po riječima proroka Sefanije "dan žalosti i strave, dan nevolje i bijede", dan plača i jauka, kakvoga nije bilo od početka svijeta i kakvoga više neće ni biti.

Zamisli se malo nad tim, bogoljubni kršćanine, i ne prelazi preko toga lakoumno. Tiče se to tebe samoga. Vjeruj i znaj: kao što sada živiš, tako ćeš onda početi opet živjeti. Pomisli kako ćeš tada dozivati i vikati. Pomisli kako ćeš tada drhtati i strepiti. Ako si i pobožan, pa ako umreš i u milosti Božjoj, to te ipak neće mimoići ova nevolja. U taj će se dan bojati također pobožni i pravednici, prema svjedočanstvu svete Crkve:

Što ću ja nevoljnik tada reći? Kojega ću si zagovornika tada uzeti, kad je pravednik jedva siguran? Pravednici će vidjeti kako će strog biti sud i kako će pravedni sudac istraživati i ispitivati sve i najmanje kod pobožnih i nepobožnih. Vidjet će kako će sudac suditi sve prema zakonu najstrože pravde, pa će se pobojati u svojim srcima da neće moći opstati na strogom sudu. Ako se boje pravednici i pobožni, kako li ćeš se bojati onda ti, nesretni grješniče, koji si kroz čitav svoj život činio malo dobra, a mnogo zla? Gledaj stoga kako ćeš popraviti svoj grješni život i kako ćeš umiriti strogoga suca pokorničkim djelima. A da što bolje upoznaš uskrsnuće, pa da to što dublje primiš k srcu, tu ćemo točnije ocrtati kako će uskrsnuti pobožni, a kako bezbožni.

Strašan zvuk trublje pozvat će sve duše s nebesa. Ove će sići u pratnji svojih anđela čuvara na ono mjesto gdje im je ležalo ukopano tijelo. Na to će se otvoriti svi grobovi, a u njima će ležati tjelesa neraspadljiva, ma još mrtva. Tijelo svakog pravednika ležat će u grobu kao da sniva. Cvjetat će poput ružice, mirisat će poput ljiljana, sjat će se kao zvijezda, bit će lijepo kao anđeo, a na svim člancima bit će savršeno i zdravo. A što misliš, kršćanine, što će pomisliti i reći duša kad bude vidjela pred sobom svoje tijelo u tolikoj ljepoti? - Zdravo da si, blagoslovljeno tijelo moje! - reći će. - Od srca se radujem što dolazim opet k tebi. Miljeni moj zaručniče, kako si divan, kako si milotan, kako si mirisav. Dođi stoga k meni, ja ću te zagrliti i poljubiti, vjenčat ću se s tobom zauvijek! - Na to će se silom Božjom sjediniti tijelo opet s dušom, pa će oživjeti.

Kako li će se tijelo začuditi kad se nađe opet živim i u tako lijepom i krasnom liku! Kakvo će biti udivljenje duše i tijela kad se budu u veselju opet sastali, dok su se davno rastali jedno od drugoga u velikoj žalosti. Kako će se srdačno međusobno pozdraviti i kako će se usrdno zagrliti i obujmiti. Tada će reći duša tijelu: "Zdravo da si, tijelo moje! S velikom sam te čežnjom čekala, s velikom željom očekivala sam ovaj dan! Ja sam bila mnogo već ljeta u nebeskom slavlju, pa ću sada onamo i tebe povesti, da se ondje odsad zajedno radujemo kroza svu vječnost." Tijelo će na to odgovoriti: "Zdravo da si, blagoslovljena moja dušo! Od srca se radujem što sam opet kod tebe. Što je veća bila moja bol pri rastanku, to je sada veće moje veselje pri našem sastanku."

Na to će duša reći opet tijelu : "Blagoslovljeno da si, odabrano tijelo moje, što si me tako vazda slušalo i što si obavljalo dragovoljno pokornička djela. Blagoslovljene da su oči tvoje, uši, usta, blagoslovljeni da su svi udovi tvoji, što su se suzdržali od svake zloće i što su se navraćali samo k dobru." A tijelo će na to kazati : "Mnogo puta da si blagoslovljena, dušo moja, jer si samo ti uzrok i poticaj svega ovoga dobra. Ja sam bilo sklono svakom zlu i ne bih učinilo nikada ništa dobra da me ti nisi nagonila dan i noć. Ti si to sve tako lijepo uredila, ti si uzrokom moje sreće. Pa zato te hvalim, slavim i blagoslivljam, a hvalit ću te i slaviti kroza svu vječnost." Tako će se radovati međusobno duša i tijelo neizrecivim načinom.

Svaki anđeo čuvar koji bude kod svoga blaženika zajedno će se s njime radovati, te će čestitati od svega srca sretno i blaženo uskrsnuće. Da će ustati najprije pravednici, o tome imamo jasno svjedočanstvo iz usta samoga Isusa Krista, kako je zabilježeno u evanđelju svetoga Ivana: "I ne čudite se tome, jer će doći ura u kojoj će čuti svi koji su u grobovima glas Sina Božjega. I izići će, koji su činili dobro na uskrsnuće života, a koji su činili zlo na uskrsnuće suda."

Tada će se podići i oživjeti na svakom groblju mnogo pobožnih ljudi koji su stanovali u jednom mjestu i koji su se međusobno poznavali. Oni će se sastati na grobljima u lijepim svojim tjelesima. Svatko može lako zamisliti kakvo će tu biti veselo iznenađenje, kako će se sretnici međusobno pozdravljati i klicati. Kamo sreće da budem i ja ubrojen među ove sretnike! Kako bih bio sretan, kako bih od svega srca zahvaljivao svome Stvoritelju!

Nakon uskrsnuća pravednika ustat će grješnici, no jao, oni će ustati sasvim drugačijim načinom. Na svakom pojedinom groblju sastat će se one osuđene duše čija su nesretna tjelesa ukopana ondje. Zajedno s osuđenom dušom poći će na groblje onaj između đavola koji je tu dušu slijedio danju i noću i koji ju je doveo do prokletstva. Ovi će vragovi voditi dušu do groba u kojemu leži njezino tijelo, pa će je prisiliti da primi opet tijelo. No tjelesa prokletnika bit će odurna, ružna i gadna, pa će prilikovati više đavlima nego ljudima. Duše će se uvelike zgroziti i prestrašiti, pa će biti pripravnije oboriti se u paklene dubljine nego primiti svoje tijelo. No proklete duše bit će prisiljene da se ujedine s nesretnim svojim tijelom.

Čim bude tijelo ovim ujedinjenjem opet oživjelo, pa čim se bude našlo u ovako nevoljnoj prilici i kad bude upoznalo svoje vječno osuđenje, kako li će biti tome tijelu strašno i grozno! Tko bi to mogao izreći ili zamisliti? Jakim i očajnim glasom zavapit će tada : "Jao meni nesretnome, jao kroza svu vječnost! Prokleta ura kad sam začeto! Proklet dan kad sam se rodilo! Kamo sreće da nisam nikada ni došlo na svijet! Da sam barem stvoreno kao nerazumna životinja ili kao kamen negoli što me stiglo nesretno ovakvo uskrsnuće!" Duša će pak jaukati: "Prokleto tijelo, ja sam već gorjela u paklu tolike stotine i tisuće godina, pa ću morati opet onamo s tobom sjedinjena. Ti si krivo čitavoj mojoj nevolji i nesreći, ti me nisi nikada htjelo slušati kad sam te putila na dobro. Zato si sad prokleto i bit ćeš prokleto kroza svu vječnost! Ti si me dovelo u ovu bijedu, nesretno tijelo, zato neka budu prokleti svi oni časovi kad sam došla prvi put k tebi."

Na to će opet reći tijelo: "Prokleta dušo, kako me smiješ proklinjati kad si ipak ti kriva čitavoj ovoj mojoj nesreći? Ti si trebala mnome bolje upravljati i suzdržavati me od zla, jer si mi bila zato i dana od Boga. No ti si se htjela radije sa mnom naslađivati u grijesima nego da činiš sa mnom pokoru. Prokleta bila stoga od mene i od svih vragova kroza svu vječnost, jer si dovela i sebe i mene u vječnu propast. Proklet da je tvoj razum, pamet i volja, proklete da su sve tvoje sile, želje i namisli. Nisam ja, nego si baš ti jedini uzrok moje propasti i zbog tebe moram ja sada biti zauvijek u prokletstvu."

Tako će se međusobno pozdraviti tijelo i duša i tako će se proklinjati kroza svu vječnost, pa će i ostati najljući neprijatelji. Na taj će način tjelesa prokletnika na svim grobljima svijeta opet oživjeti i ustati iz svojih grobova. Na svim će grobljima biti zajedno mnogo tisuća osuđenika, podići će se paklenska vika zdvojnosti. Može stoga svatko zamisliti kakva će to biti žalost, kakva nevolja i strahota.

Pomisli još, bogoljubni kršćanine, što će reći nesretni ovi ljudi pri prvom susretu i kako će se ponašati jedni prema drugima. Bit će tu zajedno muževa i žena, braće i sestara, roditelja i djece, rođaka, prijatelja i znanaca, koji su stanovali u jednom gradu, u jednom selu ili u jednom kraju i poznavali se od malih nogu. Pomisli, grješniče koji to čitaš ili slušaš, kad bi i ti bio jedan između ovih prokletnika, što bi onda mislio, što bi rekao, kako bi jadikovao i što bi učinio? Ne bi li i ti vapio, plakao, jaukao, drhtao i očajavao? Ne bi li tvoje srce moralo puknuti u tijelu od same tuge i nevolje, kad bi samo mogao umrijeti? Kako li će zajedno jaukati muž i žena, braća i sestre, rođaci i znanci, kako li će si u prevelikoj boli međusobno govoriti:

"Što li smo učinili? Kakva nas je nevolja zadesila? Jao nama bijednima i nesretnicima! Zar smo doživjeli strašan ovaj dan suda zato da ustanemo na nesretno uskrsnuće? Zar smo dočekali ovaj dan srdžbe Božje da budemo dovijeka prokleti? Jao nama nesretnicima, tisuću puta jao! Da se nismo nikada ni rodili!"

Promotri, grješniče, ove vapaje prokletnika, pa daj da tvoje tvrdo srce na to umekša. Kad prolaziš mimo groblja, a osobito ondje gdje ti stanuješ, pomisli kako ćeš za koje vrijeme biti tu i ti ukopan. Pomisli kako će doći jednom dan kad će strašna trublja posljednjega suda i tebe probuditi iz groba. Upotrijebi stoga ovo kratko vrijeme što ti je još dosuđeno za život tako da budeš ubrojen među blaženike i da ne budeš morao stajati među prokletnicima.

Kad god prolaziš kraj groblja, reci iz sve duše s uzdahom ovo:

Predobri Gospodine Isuse, Spasitelju moj i Otkupitelju! Molim Te, obazri se na gorku svoju muku i smrt i na posljednji sud, koji ćeš održati jednom nad čitavim svijetom. Udijeli mi milost da živim tako da mognem sretno i blaženo uskrsnuti. Amen.



Prema knjizi Martina von Cochema "Isus, Marija i Josip, naša zaštita u životu, naša utjeha na samrti" (Beč, 1905., prev. Franjo Suša).

nedjelja, 17. studenoga 2019.

Duhovno obnovljeni

Kao što sam najavio, u Duhovno-obrazovnom centru Marijin dvor u Lužnici pokraj Zagreba održana je ovaj vikend duhovna obnova s temom “Presveto Trojstvo kao uzorak za liturgiju, dogmu i ćudoređe”. Sudjelovalo je petnaestak muškaraca, većinom Hrvata te nekoliko Slovenaca. Voditelj obnove bio je p. James Mawdsley iz Svećeničkog bratstva sv. Petra.

Pogled s mog prozora, premda nisam baš puno gledao na njega.

petak, 15. studenoga 2019.

Čupić gradi ćupriju

Za deset godina:
Papa Cupich o inkulturaciji
Inkulturacija: dvosmjerna ulica

9. studenog 2029.

Kao što svi katolici znaju, nakon konklave u kojoj sam izabran za Papu, te sam uzeo ime Papa Franjo II. (hvala, Austene!), odlučili smo održati Nilsku sinodu da bismo slavili vjerovanja drevnog Egipta i vidjeli kako je moguće uključiti ih u katoličku vjeru.

četvrtak, 14. studenoga 2019.

Contra nequitiam et insidias diaboli


Contra recentia sacrilegia
Prosvjed protiv svetogrdnih djela Pape Franje


Mi, potpisani katolički svećenici i laici intelektualci, prosvjedujemo protiv svetogrdnih i praznovjernih djela koja je Papa Franjo, Petrov nasljednik, počinio na upravo završenoj Amazonskoj sinodi u Rimu i osuđujemo ih.

To su ova svetogrdna djela:

– Dana 4. listopada Papa Franjo je pribivao činu idolopoklonstva poganskoj božici Pachamami.

– Dopustio je da se to klanjanje održi u Vatikanskim vrtovima, čime je oskvrnuo okolicu mučeničkih grobova i crkve Petra apostola.

– Sudjelovao je u tom idolopoklonstvenom štovanju blagoslovivši drvene kipove Pachamame.

– Dana 7. listopada idol Pachamame postavljen je pred glavni oltar u Svetom Petru, a zatim je u procesiji donesen u sinodnu dvoranu. Papa Franjo molio je u svečanosti koja je uključivala taj kip i zatim se pridružio procesiji.

– Kad su drvene kipove toga poganskog božanstva svetogrdno smještene u crkvu Santa Maria in Traspontina katolici zgroženi tim obeščašćenjem crkve uklonili odatle i bacili u Tiber, Papa Franjo se 25. listopada ispričao za to uklanjanje te je u crkvu smješten novi drveni kip Pachamame. Tako se obeščašćivanje nastavilo.

– Dana 27. listopada na misi kojom je sinoda završena primio je zdjelu upotrijebljenu u idolopoklonstvenom štovanju Pachamame i postavio je na oltar.

Papa Franjo osobno je potvrdio da su ti drveni kipovi poganski idoli. U isprici zbog njihova uklanjanja iz katoličke crkve izričito ih je nazvao Pachamamom, imenom lažne božice majke zemlje prema južnoameričkim poganskim vjerovanjima.

Razne aspekte toga događanja osudili su kao idolopoklonstvene i svetogrdne kardinal Walter Brandmüller, kardinal Gerhard Müller, kardinal Jorge Urosa Savino, nadbiskup Carlo Maria Viganò, biskup Athanasius Schneider, biskup José Luis Azcona Hermoso, biskup Rudolf Voderholzer i biskup Marian Eleganti. Naposljetku ih je u intervjuu jednako ocijenio i kardinal Raymond Burke.

To sudjelovanje u idolopoklonstvu nagovijestila je “Izjava o ljudskom bratstvu”, koju su potpisali Papa Franjo i Ahmed el-Tajeb, veliki imam džamije Al-Azhar, 4. veljače 2019. U njoj se tvrdi:

“Mnoštvenost i raznolikost religija, boja, spolova, rasa i jezika jest mudra božanska volja, kojom je Bog stvorio ljudska bića. Ta je božanska mudrost izvor iz kojeg proizlazi pravo na slobodu vjerovanja i slobodu biti drugačiji.”

Uključenost Pape Franje u idolopoklonstvene svečanosti pokazuje da je tu izjavu shvatio u inovjernom smislu, koji omogućuje da se pogansko štovanje idolâ smatra dobrom što ga Bog aktivno hoće.

Štoviše, iako je privatno rekao biskupu Athanasiusu Schneideru: “Možete reći da taj izričaj o raznolikosti religija znači permisivnu Božju volju…” , Franjo nikad nije abudabijsku izjavu ispravio u skladu s time. U govoru na općoj audijenciji nakon toga, 3. travnja 2019., u odgovoru na pitanje “Zašto Bog dopušta da postoji tako mnogo religija?” uputio je uzgred na “permisivnu Božju volju” kako je tumači skolastička teologija, ali je pojmu pridao pozitivno značenje, izjavivši da je “Bog to želio dopustiti”, jer iako “postoji tako mnogo religija”, “one uvijek gledaju u nebo, gledaju u Boga”. Tu nema ni najmanje naznake da Bog dopušta postojanje lažnih religija na isti način na koji dopušta postojanje zla uopće. Naprotiv, jasno se podrazumijeva da Bog dopušta da postoji “tako mnogo religija” jer su one dobre, zato što “uvijek gledaju u nebo, gledaju u Boga”.

Još gore, Papa Franjo je odonda potvrdio neispravljenu abudabijsku izjavu osnutkom “međuvjerskog povjerenstva”, poslije službeno nazvanog “Visoko povjerenstvo”, smještenog u Ujedinjenim Arapskim Emiratima i zaduženog za promidžbu “ciljeva” abudabijskog dokumenta, kao i promidžbom smjernice Papinskog vijeća za međuvjerski dijalog voditeljima svih rimokatoličkih visokoobrazovnih ustanova, a neizravno i katoličkim sveučilišnim profesorima, da “što šire razglase taj dokument", pa tako i njegovu neispravljenu tvrdnju da Bog hoće “raznolikost religija” kao što hoće raznolikost boja, spolova, rasa i jezika.

Klanjanje bilo komu i bilo čemu osim jedinom pravom Bogu, Presvetom Trojstvu, povreda je prve Božje zapovijedi. Baš svako sudjelovanje u bilo kojem obliku štovanja idolâ osuđeno je tom zapovijeđu i objektivno je težak grijeh, bez obzira na subjektivnu odgovornost, koju može prosuditi samo Bog.

Da žrtva poganskim idolima nije prinesena Bogu, nego đavlima, ranu je Crkvu poučio sv. Pavao u Prvoj poslanici Korinćanima:

“Što dakle hoću reći? Idolska žrtva da je nešto? Ili idol da je nešto? Naprotiv, da pogani vrazima žrtvuju, ne Bogu. A neću da budete zajedničari vražji. Ne možete piti čašu Gospodnju i čašu vražju. Ne možete biti sudionici stola Gospodnjega i stola vražjega.” (1 Kor 10,19–21)

Tim je djelima Papa Franjo na sebe navukao prijekor izrečen na Drugom Nicejskom koncilu:

Mnogi pastiri opustošiše moj vinograd, onečistiše nasljedstvo moje. Jer slijedili su bezbožne ljude i uzdajući se u njihove mahnitosti klevetali su svetu Crkvu, koju je Krist, Gospodin naš, Sebi zaručio, te nisu lučili sveto od svjetovnog, nego su tvrdili da se ikone našega Gospodina i Njegovih svetaca ne razlikuju od drvenih kipova sotonskih idola.”

S neizmjernom tugom i dubokom ljubavlju prema Stolici sv. Petra, molimo svemogućeg Boga da krivce među članovima Svoje Crkve na zemlji poštedi kazne koju zaslužuju za te strašne grijehe.

S poštovanjem tražimo od Pape Franje da se javno i nedvosmisleno pokaje za te objektivno teške grijehe i za sve javne uvrede koje je nanio Bogu i pravoj vjeri te da za njih dade zadovoljštinu.

S poštovanjem tražimo od svih biskupa Katoličke Crkve da Papi Franji upute bratsku opomenu zbog tih sablazni te da upozore svoje vjernike da se prema od Boga objavljenom katoličkom vjerskom nauku izlažu opasnosti od vječnog prokletstva ako slijede Franjin primjer kršenja prve Božje zapovijedi.

9. studenoga 2019.

In Festo dedicationis Basilicae Lateranensis

“Terribilis est locus iste: hic domus Dei est et porta cæli; et vocabitur aula Dei”

srijeda, 13. studenoga 2019.

Međutim nije vaš ni moj posao odlučivati da on više nije papa


Okrutni ubojica i krivovjerni papa

Bit ću što kraći, jer je kasno i umoran sam, ali osjećam da ne mogu na spavanje dok ovo ne napišem.

Recimo da su nekog čovjeka – poznatoga kriminalca, pri zdravoj pameti – vidjeli kako na ulici hladnokrvno ubija troje djece, u po bijela dana, jer ga nisu pozdravila.

Nema sumnje da je on ubojica. Ako ondje gdje živi postoji smrtna kazna, nema nikakve razumne sumnje u to da je zaslužuje.

Je li on dakle u tom trenutku ubojica. Sigurno jest. Kad netko nepravedno ubije nekoga, ipso facto je ubojica. On to već jest, prije potrebe ikakve presude.

Smijemo li ga zato linčovati? Naravno da ne smijemo.

utorak, 12. studenoga 2019.

Duhovna lirika utorkom 66


Milivoj Bosanac
MA KAKO ŽIVOT DA JE KRATAK

Ma kako život da je kratak
Jednom ipak sunce će sinut,
I nastaće poslije opet mrak,
No ja ću se sa zemlje vinut.

Niti korak slušati neću
Kada prijeđe preko trave
I zgasi lak vjetar svijeću
Zaboravljenu iznad glave.

subota, 9. studenoga 2019.

Sretan je čovjek Gracija


Petar Grgec

Blaženi Gracija
rođen u Mulu kraj Kotora 1438.
umro kao augustinac u Mlecima 1508.

četvrtak, 7. studenoga 2019.

Okajna molitva



„Sinoda sablazni i razdora“
„Tko hoće neku drugu Crkvu, neka si gradi vlastite hramove“

Zbog odlaganja Pachamaminih kipova u Tiber papa se Franjo ispričao – naravno, ne kršćanima. Bila je to kritika protiv odvažnih katolika koji su krivobožačkoj djelatnosti stali na kraj. Njihov organizator Alexander Tschugguel u međuvremenu je javno stao iza tog čina i time požeo kritiku od svojeg nadbiskupa, Christopha kardinala Schönborna. Na meti polemičkih napada našao se i kanonik Hugo Valdemar, zbog spaljivanja Pachamaminih likova. Meksički svećenik brani svoj postupak te u tjedniku ContraRéplica podvrgava oštroj kritici rimsku „sablazan“.

srijeda, 6. studenoga 2019.

Suzbij štovanje idolâ; sruši njihove građevine i hramove!


"Idem samo još na staru misu"

Cathwalk: Gospodine Tschugguele, Vi ste bacili Pachamamu u Tiber i sada javno to priznajete. Zašto?

Alexander Tschugguel: Najprije nismo htjeli izići u javnost. Htjeli smo da u središtu pozornosti bude djelo. No onda smo primijetili da se pozornost skreće na druge stvari, a zaboravlja se na onaj suludi zločin: postavljanje kipa urođeničkih kumira u Vatikanskim vrtovima i u jednoj crkvi. Postavljanje kumirskih kipova očito se protivi prvoj Božjoj zapovijedi i grozota je. Osim toga htio sam otkloniti nesporazume o našim stvarnim pobudama, jer pripisivali su nam ono što nije točno. A i uvijek priliči katoliku da se bori otvoreno.

Cathwalk: Uvijek je dobro preuzeti odgovornost. Jeste li svagda imali tako jasno katoličko uvjerenje?

Alexander Tschugguel: Odrastao sam kao luteran, a s petnaest godina obratio sam se na katoličku vjeru. Ovog ljeta sam se oženio. Vjenčao nas je pomoćni biskup Athanasius Schneider – po starom obredu. Idem samo još na staru misu, najčešće k Petrovu bratstvu ili u oratorijansku crkvu sv. Roka u Beču. Imao sam sreću i blagoslov da nikad nisam primio pričest na ruku.

Cathwalk: Čini se da stara misa i Tradicija veoma pomažu da se razvije sensus fidelium, zdrav vjerski duh?

Alexander Tschugguel: Da, jer tradicionalna je vjera potpuna. Sadrži sve što je potrebno da se bude potpun i cjelovit katolik.

Cathwalk: Kako ocjenjujete Amazonsku sinodu i najnoviji razvoj događaja u Crkvi?

Alexander Tschugguel: Amazonskom sinodom htjelo bi se opet uvesti ideologije koje nisu crkveno-tradicionalne. Ideologije koje su već odbačene sad bi imale ući na mala vrata. Ali to ne može biti, da budu prihvaćena nekatolička mišljenja kao ono Jamesa Martina, u smislu: „prije je bilo tako, ali danas to više ne vrijedi“. To nije katolički. Vjera nije ovisna o vremenu. Ne želimo glumiti revolucionare, ali hoćemo da se prihvati tradicionalno pravilo.

Cathwalk: Gdje vidite budućnost Crkve?

Alexander Tschugguel: Traži se istinska katolička vjera. Puk je još vrlo vjernički i traži potpunu vjeru, kako ona dolazi do izražaja u Tradiciji i u staroj misi. Već sam dvaput sudjelovao u hodočašću u Chartres; svake godine sudjeluju tisuće madih. Ondje biva jasno što je bitno. Crkva treba biti svjetlo nevjernicima i okrepa vjernicima. Ali ona to može biti samo ako je očito usmjerena na Boga, a ne ako se klanja stvorenim kumirima. Zato je sasvim jasno da je budućnost Crkve ondje gdje se očuva tradicionalna, tj. potpuna katolička vjera.


https://www.thecathwalk.de/2019/11/04/pachamama-held-tschugguel-im-interview-ich-gehe-nur-noch-zur-alten-messe/

subota, 2. studenoga 2019.

Iz serijala "Ljigavo"?

Sveta je i spasonosna misao moliti za mrtve

Medju to, kad bi znali, da duše naših pokojnih u očišćenju samo Boga nevide i nebo neuživaju, indi su nesrećni, zar nebi želili i gledati morali, da jim pomognemo, da skoro nebo dobiju, da blaženi postanu; „možemo pako po molitvi to učiniti, jer sveta i spasonosna misao je za pokojne Bogu se moliti" (2. Mak. 12.) veli Duh Sveti; možemo jim pomoći po lemozini i dobrima djelih; koja i nama hasne „jer s kojom mjerom mjerili budemo, mjerit će se i nama;" a sam Isus veli: „blaženi milosrdni," možemo jim pomoći po sv. misama i postu, ovaj bo je Bogu ugodan, a nekrvni aldov je najbolje sredstvo izcieliti griehe i pokoru. Jer su pako naši pokojni bili jednoč, što i mi smo sada, živi, zato i nas čeka smrt, možebit je drvo već posiečeno i daske pripravite za naš lies; kad umremo, sliedit će nas samo djela naša dobra ili zločesta; koji nas tada udes čeka? zato uživajmo dobra zemaljska kano sriedstva steći si vjekovita, „jer ako dušu izgubimo, šta nam hasni blago?“ zato prolazeći poleg sv. križa i groblja nesamo osjetimo se na naše pokojne, ter jim pomozimo, nego osjetimo se i na nas, ter popravimo život naš, neodvlačimo naše poboljšanje, da nas nagla smrt i nenadna nesmete u njem; neodvlačimo do sutra, što danas učiniti možemo. Bog sam zna, hoćemo li sutra živi biti.

(Mateo Skender Babić, Propovjedi svetkovne)