subota, 30. svibnja 2015.

Tradicionalna misa u sv. Martinu 31.5.2015. u 11,30

(objavljeno 19.5.2015. u 22:54)
U nedjelju 31. svibnja u standardnom terminu u 11,30 bit će u crkvi sv. Martina u Vlaškoj ulici u Zagrebu služena tradicionalna latinska misa. Misu će slaviti pater Leszek Królikowski iz Instituta Dobrog Pastira, ustanove pod nadležnošću komisije Ecclesia Dei. Molimo Vas da ako ikako možete, svojom prisutnošću podržite nastojanja za ponovnom uspostavom redovitih slavlja tradicionalne mise u Zagrebu.

petak, 29. svibnja 2015.

Osobno sam ..., ali ...

"Ja sam za život, ali isto tako poštujem pravo na izbor. Nisam za zabranu pobačaja, zato što ona nigdje nikada i nikome nije donijela dobro. Ali sam za pozitivne mjere poput edukacije muškaraca i žena, psiholoških i ostalih savjeta koji pomažu ženi da prebrodi tu stresnu situaciju te da odluči hoće li zadržati trudnoću", izjavila je predsjednička kandidatkinja HDZ-a Kolinda Grabar-Kitarović za vrijeme posjeta Drnišu i Sinju. (14.12.2014.)

Jedini dobar razlog da osobno budemo protiv abortusa jest onaj koji nas obvezuje i da budemo protiv opredjeljenja drugih ljudi za abortus

četvrtak, 28. svibnja 2015.

Nezavidni položaj pravovjernog vjeroučitelja

Jutarnji list ponovno napada Crkvu. To je sigurno manje vijest nego onaj poznati primjer da je "pas ugrizao čovjeka". Ovoga puta na njihovu udaru se našla jedna vjeručiteljica koja se drznula, zamislite, progovoriti i prikazati na projektoru srednjoškolcima neke informacije o abortusu, umjetnoj oplodnji, rodnoj teoriji.

Jasno da su se nevladine organizacije koje u tu svrhu postoje, digle na stražnje noge, upozoravaju na netoleranciju, traže reakciju od javnosti i nadležnih državnih agencija. Znate već kako to sve ide.

Zainteresirala me ova informacija kad sam vidio da se radi o jednoj vjeroučiteljici koju smo na ovom blogu spominjali u nevezanom kontekstu, vidi npr. blagoslov vode za Bogojavljenje ili cvijeća i trava na Veliku Gospu. Naime, mr. sc. Snježana Majdandžić-Gladić vodi već godinama više blogova na kojima piše o različitim temama (1, 2, 3, 4). Meni su najzanimljiviji bili tekstovi u kojima proučava nekadašnje obrednike, posebno one korištene na području današnje Đakovačko-osječke nadbiskupije. No uz njih se mogu naći i brojne priče, igre, radni listići za djecu te iskustva i analize društvenih i crkvenih problema s kojima se susreće u svom radu kao vjeroučitelj.

Za Jutarnji list i udruge koje promiču u nebo vapijuće grijehe problematični su dodatni vjeronaučni materijali koje je ova vjeroučiteljica pripremila i nesebično podijelila s drugim nastavnicima i zainteresiranim čitateljima. Moram priznati da nisam proučavao te materijale za koje ja ionako nisam u ciljanoj publici. Izdvajam samo dva od nekoliko slideova koje na nekom "portalu o rodu, spolu i demokraciji" za koji nikad nisam čuo, smatraju neprimjerenima:



Dizajn prezentacija nam se može više ili manje sviđati, ali vjerujem da nijedan normalan katolik neće naći nešto krivo, nego će štoviše pohvaliti profesoricu što je srednjoškolkama i srednjoškolcima predstavila drugu stranu priče. Jasno, ovakve prezentacije su osnova na kojima se onda može graditi daljnje predavanje te primjerice upozoriti učenice da bi korištenje tableta poput ovih gore bilo težak grijeh koji otvara dušu đavlu, zaprječuje primanje sv. Pričesti i nepokajan vodi u mjesto vječnih muka.

Koliko god moj blog bio za širu javnost marginalan, smatrao sam da je važno dati potporu gospođi Majdandžić-Gladić u njezinu radu kao i svim drugim vjeroučiteljima koji se susreću sa sličnim problemima.

Ovo ipak nije potpuni razlog zašto pišem ovaj tekst kao što se može iščitati iz naslova. Zadržimo se na trenutak samo na aktualnim moralnim pitanjima. Jasno je da se danas sodomizam promovira ne toliko kao pokrivalo za savjest onog jadnog djelića populacije koji se predaje tim grijesima, nego prije svega kao ideologija kojoj je osnovna zadaća borba protiv svih moralnih i vjerskih stanovišta u kojima je Gospodin utemeljio svoju Crkvu. Što može očekivati učitelj koji bi djeci prenosio stav Crkve, a ne se bavio manje problematičnim stvarima kako bi zaštitio svoj mir i izbjegao napadanja? Može očekivati da crkvena hijerarhija cijele jedne katoličke zemlje šuti pred katolicima koji spremno odbacuju svoju vjeru javnim činom odreknuća. Kršćane prvih vremena koji su pokleknuli i stavili tamjan pred carev kip možemo barem razumjeti, iako ne i opravdati. Prijetila im je smrt. No što je modernim Ircima prijetilo ako odbace sotonsko izrugivanje ženidbe? Ništa, apsolutno ništa loše im se ne bi dogodilo da su glasali protiv toga prijedloga ustavnih promjena. Što bi se dogodilo biskupima da su rekli kako je taj čin prihvaćanja jednak odbacivanju Boga i njegove Crkve te da oni koji ga učine više ne smiju pristupati sakramentima dok se ne ispovijede? Ruganje u medijima?

Papa se, koliko je meni poznato, nije oglasio o irskom referendumu ni prije, a ni poslije održavanja. On priča o nekim stvarima koje današnji svijet ionako smatra važnima, pa im čak pridaje pseudobožanski status, poput iskorijenjivanja korupcije ili zaštite okoliša. Što bi se dogodilo Papi da je jasno i otvoreno upozorio Irce što je na kocki? Bi li zbog njegovih riječi irski nacisti odvodili vjerne katolike u konclogore? Bi li Vatikan okupirala sodomitska vojska nezadovoljna Papinim izjavama? Ne, možda bi došlo do oštrih odgovora o miješanju u unutrašnje poslove druge suverene zemlje, povlačenja veleposlanika. Dobro, zaboravljam da bi mons. Ricca u ljutnji možda ostavio Papu pred zaključanim vratima doma sv. Marte ili bi mu dao prekuhani ručak.

A što ako bi neki vjeroučitelj, quod Deus avertat, počeo djecu učiti prema pretkoncilskim priručnicima o vjeri. U kojima je primjerice ono što se danas naziva ekumenizam označeno kao grijeh? Ili prikazao učenicima snimku jedne tradicionalne mise i objasnio im razlike s novom misom te kako je revolucija protekla? Teško je i zamisliti da bi se netko nakon godina provedenih na KBF-u odlučio na takvo što, ali recimo da to ipak učini?

Nemojmo zaboraviti da većina vjeroučitelja za razliku od većine svećenika ima suprugu i djecu. Ako bi ih mediji razapeli, možda bi ih Crkva još i mogla zaštiti ili im pronaći drugo radno mjesto. No što ako bi se "prepravovjernim" naučavanjem zamjerili crkvenoj vrhuški? Tada im nikakvo zaklinjanje na Šagija, Bajsića, Turčinovića i Dudu, nikakvi istupi protiv vladajućih komunista, ne bi pomogli. Čak i da otplešu liturgijski ples od ambona do oltara te ondje uzmu pričest na ruke, ostali bi obilježeni kao oni koji su djecu učili pretkoncilskim stvarima kojih se danas stidimo.

Malo sam se zanio, ali poanta je: nije lako vjeroučiteljima koji žele ostati u milosti Božjoj izvršujući zadaću koja im je povjerena podučavanjem djece i mladih o vjerskim i moralnim istinama svete katoličke Crkve. Ako vidite da ih nekako možete ohrabriti, učinite to!

utorak, 26. svibnja 2015.

Klasika



Oltar i ambon, uz klasični izgled i poštivanje svih liturgijskih pravila krase brojni srednjovjekovni katolički i hrvatski sadržaji bosanskohercegovačkih prostora, te odaju najvažniju poruku simbolike Krista raspetoga i uskrsloga. (1, 2)


ponedjeljak, 25. svibnja 2015.

Katolici u Kini u 1990-ima


Yunnan 1996.

Rekvijem - Shandong 1993. g. - tradicionalna misa!

Gansu

Unutarnja Mongolija 1992.

Shaanxi 1992.

Yunnan 1993.

nedjelja, 24. svibnja 2015.

Intervju Martina Mosebacha za Der Spiegel


Prema piscu M. Mosebachu, opasno je što papa Franjo prvenstveno upotrebljava emocije i što se svojim nastupima profilira nauštrb Crkve.

Mosebacha (63), dobitnika Büchnerove nagrade, drže za konzervativnog, a neki čak za reakcionarnog katolika. Godinama se bavi ulogom Crkve u moderni. U svojoj knjizi 'Krivovjerje bezobličja' iz 2007., kritizirao je posljedice II. vatikanskog koncila koji je završio 1965. i donio novo pozicioniranje Katoličke Crkve. Zadnja knjiga objavljena mu je 2014.; roman 'Das Blutbuchenfest'.

S: Gospodine Mosebachu, prošlu ste godinu proveli u Rimu. Jeste li se mogli priključiti općoj oduševljenosti ovim papom?


MM: Još se sjećam onog trenutka iz ožujka 2013. kad je kardinal okupljenom mnoštvu navijestio da je izabran novi papa, koji se nazvao Franjo. U tom sam trenutku znao kakav bi problem mogao zadesiti Crkvu.

S: Zato što je samo ime bilo program - siromaštvo i poniznost umjesto raskoši i moći?

MM: Da, Franjo Asiški jednostavno je figura potpuno suprotna papinstvu: antagonist institucionalizirane Crkve. Nikada nije htio biti ni član hijerarhije. Bio je najdublje predan hijerarhiji, ali je za sebe i za svoje redovnike i redovnice zastupao jedan potpuno drugi model, anarhični. Djelovao je pod Inocentom III., čovjekom moći koji je jako puno držao do hijerarhije i autoriteta.

S: Papa Franjo već po imenu u sebi nosi protuslovlje?

MM: Crkva, koja se sastoji od mnogo suprotnosti, također živi sa suprotnošću između pape i Franje Asiškog. Ta je suprotnost plodonosna za Crkvu koja treba instituciju i anarhične kršćane. No, ta dva pola ne mogu poklapati u jednoj osobi.

S: Možda je baš to bila Papina nakana: pokazati otpočetka da želi Crkvu opet privesti bliže temelju?

MM: Kojem temelju? Crkva se uvijek ponovo mora vraćati temelju jer je ona povijesna ustanova i poziva se na jedno određeno vrijeme - takozvanu puninu vremena kad je nastupio Isus. U tom smjeru ona uvijek mora težiti jer se radi o očuvanju bîti vjere. U današnje se vrijeme suočavamo s redukcijom vjere: postoji prijetnja da njena transcendentna dimenzija postane nevidljiva. To znači da temelj shvaćen kao trenutačno stanje društva, nije temelj Crkve.

S: Tu je riječ o povratku k izvorima. Pracrkva je bila pokret siromaha, slabih, potlačenih i izopćenih.

MM: U crkvenoj povijesti vrijedi rečenica: 'Siromasi su blago Crkve'. Isus Krist je volio siromahe, ali ne kao ograničene bogataše, nego kao one koji su opterećeni s manje tereta i koji se lakše mogu okrenuti Kraljevstvu Božjem. Isus je poticao bogataše da postanu siromašni, a ne siromašne da postanu bogati.

S: A zašto Vas to ne uvjerava kao program za papinsku službu?

MM: Ono riskantno kod pape Franje je ozračje koje proizvodi - kao da će se sad izmisliti jedna potpuno nova crkva kakve na taj način još nije bilo. Kao da Franjo ispravlja krivi tisućljetni razvoj i stvara originalnu crkvu bez dogme, bez mistike. Crkvu koja se nalazi u suglasju s današnjim društvenim konsenzusom.

S: Pribojavate se prilagodbe duhu vremena?

MM: Franjo u najmanju ruku ide u tom smjeru. On pruža pomoć takvoj prilagodbi time što se dvoznačno izražava. Čini se da je sve to sustavno.

S: Međutim, javnost cijeni njegove jasne izjave.

MM: Uzmite samo Franjinu primjedbu da se katolici ne smiju razmnožavati kao zečevi. Veliko podsmjehivanje, veliko zadovoljstvo zbog jedne vrlo opuštene izjave. Ali također mnogoznačna izjava o pitanju zaštite od začeća, koja se može iščitavati kako vrlo puritanistički, tako i vrlo permisivno. On izbacuje britke rečenice kojima izaziva spontano oduševljenje, jer to zvuči tako neslužbeno, tako nepapinski, tako nekurijalno. Nakon toga Kongregacija za nauk vjere ima nezahvalnu zadaću sve to nekako popraviti, i objasniti kako se to prema crkvenom nauku treba shvatiti. Pa, Crkva nema slobodu u svom nauku.

S: Možda si je Franjo postavio baš tu zadaću: raznijeti Tradiciju i njenu čuvaricu Kuriju?

MM: Gospođa Merkel može promijeniti program svoje stranke ako to smatra korisnim, ali Papa je vezan Tradicijom. On se ne može od nje udaljiti ni za milimetar. Samo tada, samo dotle je papa. Nije slobodan. Mora skrbiti za kontinuitet Tradicije. To je njegova bitna zadaća.

S: No, jedan papa smije smisliti nešto nova?

MM: Ličnosti poput Franje Asiškog, utemeljitelji redova, mistici, oni mogu istraživati religiju na sve strane i mnogo riskirati. Papa to ne može.

S: Je li teologija slaba strana pape Franje?

MM: Mislim da ga ona jednostavno ne zanima. To mi je, otvoreno govoreći, posve simpatično. Znanstvena teologija na fakultetima u XX. je stoljeću bitno pridonijela raspadanju, nestajanju osjećaja za vjeru. Od teologije se nitko više neće nasititi. Međutim, Franjina jednostavnost ne otvara bezuvjetno alternativu teologiji.

S: Ubrajate li u to i njegov stil - odricanje od crvenih cipela, od zlatnog križa itd.?

MM: Naravno da u tomu leži kritika predšasnika, ali koban je zapravo učinak, jer sad izgleda da su papinski ornati stvar ukusa. No, nije tako. U podvrgavanje službi spada i bespogovorno prihvaćanje njoj pripadne odjeće. Idealni bi papa morao obući odjeću koja označava njegovu službu jednako kao zatvorenik svoju kažnjeničku odjeću.

S: Franjo grli Benedikta pred očima javnosti. To je znak poštovanja. Treba li ga ignorirati?

MM: To bi bilo prikladno i nipošto uvredljivo jer papa koji je odstupio, zapravo više ne postoji. Više nema slobode koju imaju svi drugi katolici, javno se izražavati. Ali, sve i kad bi Benedikt bio mrtav, značilo bi izočnost pijetata tako se demonstrativno distancirati od njega. Onaj tko sve radi drugačije, šalje jasan signal da je sve ono što je bilo ranije, bilo pogrešno.

S: Tako je to i u Njemačkoj gdje se, naposljetku, na papu Benedikta XVI. gledalo krajnje kritično.

MM: Nijemci su histeričan narod, oni uvijek neumjereno fluktuiraju u svojim reakcijama. Na početku je bilo 'Mi smo Papa', a na kraju je Papa postao neosoba. Benedikt je bio već kao kurijalni kardinal zauzeo u određenim pitanjima, primjerice o savjetovalištima za pobačaj, jasnu protupoziciju prema njemačkim biskupima. Osjećali su se prekorenima. Nije se bila među njima razvila ljubav. Franjo nije toliko zainteresiran za njemačku Crkvu.

S: Što ovaj papa hoće?

MM: Vrlo je teško povući konkretne zaključke iz njegovih izjava i djelovanja. Ovaj papa pravi ugođaj, stvara ozračje. Ali, ozračje nije nauk. Bilo je vrlo indikativno kad ga se čulo da kaže: 'Tko sam ja da sudim?'. Jedna lijepa, apostolska rečenica, međutim, kao papa, on to ne smije reći.

S: To je bila jedna od rečenica koja je izazvala mnogo odobravanja.

MM: Razumljivo! Publika voli maglovitu zanesenost. Dogma blijedi, dogmatički vrhunci sada leže u oblacima, a mi na zemlji jako veselo živimo i ne gledamo sve to tako strogo.

S: Ali jezgra evanđeoske poruke - utjelovljenje Božje, žrtva na križu, otkupljenje - ostaje ipak nepromjenjiva.

MM: Utjelovljenje Božje, inkarnacija Boga stvoritelja, razlikovni je biljeg između kršćanske vjere i ostalih religija. U jednoj velikoj rošadi zamijeniti mjesta između Stvoritelja i stvorenja: to je jedinstvenost kršćanstva. Od toga crpe čak i filozofijski protivnici Crkve.

S: Kako to?

MM: Ne radi se ni o čemu manjem, nego o nauku o pobožanstvenju čovjeka. Prosvjetiteljsko neprijateljstvo prema Crkvi sa svojom predodžbom autonomije čovjeka nije ništa drugo nego kršćansko krivovjerje.

S: Čak samo prosvjetiteljstvo, punoljetnost čovjeka, ovisi o kršćanskoj objavi?

MM: Prosvjetiteljstvo bez kršćanstva uopće nije zamislivo. Zbog toga je tako čudno tužiti se nad nedostatkom prosvjetiteljstva u drugim religijama. Motiv utjelovljenja je preduvjet za prosvjetiteljstvo.

S: Bi li i Papa to tako vidio?

MM: On bi vjerojatno izbjegao riječ 'krivovjerje'.

S: On se više ponaša kao šef globalne nevladine organizacije.

MM: Međutim, on to nije. Papa ne mora paziti na izborne glasove, premda se Franjin autoritet danas u velikoj mjeri oslanja na tu vrstu odobravanja. Katkad mi se čini da se Franjo profilira na račun Crkve. Primjerice, vrlo grubo smjenjuje biskupe. Da se papa Benedikt bio tako ophodio samo s jednim jedinim biskupom, bilo bi vike. Prema katoličkom pravu, biskup svoju službu ima od Krista, a ne od pape; treba imati vrlo snažnu pravnu poziciju naprema papi.

S: Želi li Franjo testirati moć s crkvenim aparatom?

MM: Imamo jednog papu koji se s jedne strane zaklinje u nježnu Crkvu, a s druge strane vrlo tvrdo vlada i intervenira u biskupije. Za publiku to izgleda ovako: ovdje dinamičan, nekonvencionalni, hrabri Papa zlatna srca, tamo okoštali, mrtvi, nepomični aparat bez vjere. No, nije tako jednostavno.

S: Njegov oštri obračun s Kurijom u kojem je predbacio kardinalima duhovnu Alzheimerovu bolest i materijalizam, u potpunosti zvuči kao objava rata.

MM: Da, zamislite si da glavni urednik Spiegela održi jedan takav govor voditeljima odjela.

S: Kardinali su iznenađujuće mirno prihvatili kaznenu propovijed.

MM: U kuriji postoji visoka jezična okretnost da se skandali 'odformuliraju'. Franjin je govor bio jak komad. Kao i u svakoj korporaciji, i u Kuriji postoje upitne figure, ali i vrlo lojalne osobe svjesne dužnosti, a svi su skupa strpani u isti lonac. Tko danas kaže da radi u Rimskoj kuriji, predstavlja se time kao netko tko je šizofren, obolio od Alzheimera, bez vjere i gramzljiv za novcem.

S: Ne bi li neki od njih sada morali ponuditi svoju ostavku?

MM: Papa ponovo rabi emocije i predrasude, ali on ne bi trebao institucionalnu stranu Crkve ocrniti, nego objasniti čemu ona služi. Uostalom: kad se korupciji navijesti rat, bilo bi ispravno kazati da je korupcija u tim i tim slučajevima smrtni grijeh koji isključuje od pričesti.

S: Ne polaže li Franjo previše na karizmu umjesto na jasno vodstvo?

MM: Za papinsku službu karizma zapravo nema svoje funkcije. Prvi papa bio je Petar, čovjek koji je zanijekao Gospodina. Karizmatičar je bio Pavao. Najbolji je papa onaj koji potpuno stane iza svoje službe. Takav koji se prigne pod tu službu kao pod kakav težak teret. Ruho koje su pape ranije nosili, slika je toga. Pape su obličjem nestajali pod ornatom. Nije ih se trebalo ni vidjeti jer bili su samo namjesnici Kristovi.

S: A ne pučki propovjednici kakve traži medijsko društvo?

MM: Kod Franje mi nedostaje spremnost da se prigne pod službom. To bi bila poniznost i skromnost, a onda je nevažno spava li Papa u palači ili u hotelu.

S: Ali on ljudima daje osjećaj da je jedan od njih. Što je u tomu krivo?

MM: U crkvenoj je povijesti uvijek bilo skromnih, opuštenih, nepompoznih papa. Primjerice, Ivan XXIII. bio je naglašeno jednostavan. Katkad čak naivan, ali nije radio kao da je prvi papa koji je ispravno shvatio Crkvu.

S: Franjo zastupa i neugodne pozicije, takve koje su protiv duha vremena.

MM: To je točno, ali to ništa ne govori o načinu njegova vodstva. On je taj kojemu publika kliče, posebno na Zapadu, a ne Crkvi.

S: Može li Franjo oživjeti Crkvu u ovoj zemlji, u kojoj je raspalmsao entuzijazam vjernika nauštrb Crkve koju se promatra kao okoštalu?

MM: Svjedoci smo smjela eksperimenta. Važno je podsjetiti se da to konačno ne ovisi o dotičnom papi. To kažem kao katolik za kojeg je papa instanca koju doista ozbiljno uzimam. Na koncu to ovisi o kontinuitetu. Sve što koristi kontinuitetu, dobro je za Crkvu. Ono što ga prekida, nije dobro za Crkvu.

S: Zahvaljujemo Vam g. Mosebachu na ovom razgovoru.


Izvor: Der Spiegel, br. 22 – 23. 05. 2015., str. 27-29.
http://kavlaanderen.blogspot.com/2015/05/de-kritiek-op-bergoglio-neemt-toe.html
http://rorate-caeli.blogspot.com/2015/05/der-spiegel-interviews-mosebach-whats.html

subota, 23. svibnja 2015.

Kako se duhovno pričestiti?


Kako se možemo duhovno pričestiti? Za duhovnu sv. pričest nije propisan nikakav poseban oblik, i čovjek može svaki to udesiti, kako njegovoj duši najbolje odgovara. Isus ne traži lijepih riječi, nego žarku ljubav i srce, koje ljubi. Ali, ako bi to nekome pravilo poteškoće, i želi imati ipak neki oblik, prema kojemu da se pričešćuje duhovno, može to učiniti na način, kako vam ga pruža svaki bolji molitvenik. Takav može to učiniti otprilike ovako: »Isuse moj, vjerujem, da si prisutan u Presv. Sakramentu; ufan se u Te, jer si beskrajno milosrdan; ljubim Te, jer si neizmjerno dobar. Ja se kajem od srca za sve grijehe svega svoga života i odlučujem čvrsto, radije umrijeti, nego Tebe ikada više uvrijediti. ]a bih Te vruće želio primiti u sv. pričesti, ali mi nije moguće (nisam natašte, na putu sam, na poslu sam u tvornici itd.). A budući, da Te ne mogu primiti stvarno u sv. pričesti, smiluj mi se, pa dođi bar duhovnim načinom u moju siromašnu dušu i obogati je svojim svetim milostima.«

Eto kratke i dovoljne priprave za duhovnu sv. pričest. A onda, kao da je Isus stvarno došao, pristoji se, da Mu ukratko i zahvalimo za veliko dobročinstvo. Ni za to nije potreban nikakav poseban oblik, jer kako rekosmo, Isus gleda na srce i ljubav, a ne na prazne riječi. Ali evo jedan oblik za one, koji baš hoće: »Isuse moj! Ti si bio tako dobar, da se duhovnim načinom svratiš u moju siromašnu dušu. Hvala Ti od sveg srca! Ja Ti se klanjam svim žarom srca svojega i želim da budem s Tobom sjedinjen zauvijek. Ne daj, Isuse moj, da se ikada od tebe rastavim! Tvoj sveti blagoslov neka me prati sada i do konca života moga. Amen!«
(Katehetske propovijedi kardinala Alojzija Stepinca)

srijeda, 20. svibnja 2015.

Godišnji izvještaj Društva Benedictus za 2014. g.

Objavljen je godišnji izvještaj Društva za promicanje tradicionalne Mise "Benedictus" za 2014. godinu. Prošli izvještaji: za 2011. godinu, za 2012. godinu, za 2013. godinu.

Ako ste član Društva Benedictus i još niste dobili poziv na sjednicu, to znači da niste poslali informacije o novoj email adresi. Žurno se javite na drustvobenedictus@gmail.com

subota, 16. svibnja 2015.

Dobra nakana


1. Dragi Spasitelj reče jednom: »Svako drvo, koje ne rađa dobra roda, isjeći će se i u oganj baciti.« Drvo je čovjek. On mora plodove nositi, t. j. on mora dobra djela obavljati za cijelog svog života. Sve misli, govori i čini cijelog našeg života moraju biti dobra djela. Stoga kaže sv. Pavao: »Ili vi jeli ili pili ili što drugo radili, činite sve na slavu Božju.« Kada se ujutro probudiš, mora tvoja prva misao biti Bog. Kad ustaneš reci: Bogu za ljubav ustajem. Ako ideš u crkvu ili u školu: U ime Božje idem. Kad učiš ili što radiš: Sve Bogu na slavu! Ako ideš na igru ili zabavu: Isuse, sve za Tebe! Isto tako čini kod jela i kod počivanja, kod spavanja i kod svega, što činiš. To se zove dobra nakana.

2. Ova nakana je zbilja dobra. Ona čini cijeli život službom Božjom, ona čini svaki čas našeg života dobrim djelom i pripravlja nam mnogo zasluga za nebo. Svakako moramo još spomenuti i to, da onaj, koji hoće, da od svakog dobrog djela ima zaslugu, mora biti u stanju milosti posvećujuće. Tko je u smrtnom grijehu, neprijatelj je Božji, i ne može nikada ništa zaslužna učiniti za nebo.
Odluči stoga danas kod svete Pričesti: 1. da ne ćeš nikada i pod nijednu cijenu učiniti smrtnoga grijeha; 2. da ne ćeš lakoumno i rastreseno živjeti, nego često pobuditi dobru nakanu i moliti streloviti molitvice.
(Put Srcu Spasiteljevu, Zagreb 1934.)

četvrtak, 14. svibnja 2015.

Populizam ili nužnost?

Konačno jasno i precizno objašnjeno.

Sve o “misionarima milosrđa” u Izvanrednoj svetoj godini

Papa Franjo je u buli Misericordiae vultus najavio kako će u sve biskupije svijeta odaslati „misionare milosrđa“, koji će kao „živi znak“ Očeva praštanja imati „vlast odriješiti i one grijehe koji su pridržani Apostolskoj Stolici“. [...]

Trenutačno je prema kanonskom pravu pet takvih zločina – nastavio je o. Cattaneo: svetogrđe presvetoga sakramenta (euharistije), fizički napad na papu, biskupsko ređenje bez papinskog odobrenja (najpoznatiji takav slučaj biskupska su ređenja koja je izvršio mons. Lefebvre), pokušaj odrješenja grijeha protiv šeste zapovijedi u kojem je sam ispovjednik sudjelovao te kršenje ispovjedne tajne. Papa u miru, Benedikt XVI. dodao je k tome i šesti zločin, kršenje „tajnosti konklava“. [...]

Vjerujem da će klerici kojima je ovo očito namijenjeno odahnuti.

Haiku o logu

Drugim jezikom
govori moderni lik.
Bizarno oko.

Svećenička godina

Sveta godina milosrđa

srijeda, 13. svibnja 2015.

Četvrta fatimska tajna


Danas, na blagdan Gospe Fatimske posvetit ćemo nekoliko riječi ovom najvažnijem ukazanju Blažene Djevice Marije u 20. stoljeću. Ukazanju koje je započelo prije 98 godina, a još uvijek je obavijeno velom tajne i suprotstavljenih tumačenja.

Kao što redoviti posjetitelji ovoga bloga znaju, nismo ovdje pisali o Marijinim ukazanjima, a posebno ne o ovom fatimskom. Premda je Međugorje u širim vjerskim krugovima tema koja izaziva puno veće polemike, za mene su ta "ukazanja" svršena priča i nisu mi zanimljiva. S druge strane, Fatima mi je uvijek bila intrigantna. Jest, poziv na pokoru i moljenje krunice kao i pobožnost prvih subota su tu. To je zasigurno najvažnije što vjernici mogu i trebaju činiti. No, fatimska poruka je nezavršena. Tu je pitanje posvete Rusije Bezgrešnom Srcu Marijinu kao i neobjavljeni dio treće fatimske tajne.

Zašto sam se onda, usprkos malom znanju o ovoj temi, odlučio pisati o Fatimi? Pročitao sam prije nekoliko mjeseci knjigu talijanskog novinara Antonija Soccija naslovljenu Četvrta fatimska tajna (ja sam je čitao u engleskom prijevodu The Fourth Secret of Fatima, a original je na talijanskom Il Quarto Segreto di Fatima). Socci je unatoč svojim, da se blago izrazim, neobičnim idejama o Benediktu i Franji, dobar novinar. Prvi, veći dio knjige, u kojemu iznosi podatke te živopisno opisuje događaje od onog prvog ukazanja do naših dana, čita se kao dobar detektivski roman. Naravno, s tom razlikom što se radi o važnoj stvarnosti. Argumenti su vrlo dobro potkrijepljeni i uzeti zajedno nesumnjivo pokazuju da treća fatimska tajna nije objavljena u svojoj cjelovitosti 2000. godine kao i da posveta Rusije nije obavljena kako je to Gospa tražila. U završnom poglavlju Socci prelazi u svoje filozofske i teološke analize značenja fatimskih poruka, a to je po mom sudu najslabiji dio knjige te se takve ulomke slobodno može preskočiti. Srećom, to je samo manji i omeđeni dio knjige te je poprilično jasno kada Socci iznosi svoje stavove, a kada činjenice. Treba priznati da se iz tih odlomaka u kojima autor "filozofira" može nazrijeti jedna apokaliptična vizija svijeta koja ga je navela da u teškim trenutcima nesnalaženja oko Franjinog pontifikata izmašta teoriju o nevaljanosti odreknuća Benedikta XVI. Također je jasno vidljivo da Socci ima svoje favorite među papama poput Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. koje pokušava razriješiti odgovornosti dok druge kao što je Ivan XXIII. prikazuje u poprilično negativnom svjetlu. Ali to je standardni novinarski pristup priči. Čak i ako se ne slažete s njime, vjerujem da nećete ostati pod dojmom da je činjenice prešućivao ili izvrtao u svoju korist. Obilno je potkrijepio sve svoje opise, u fusnotama donosi prigovore i s jedne i s druge strane priče.

Neću vam opisivati sadržaj djela. Dovoljno je reći da mi se, uz sve gore spomenute primjedbe, prilično svidjelo, da mi se argumenti čine čvrsto povezani u cjelinu i da su u usporedbi s njima obrazloženja koja se povremeno pojavljuju iz hijerarhije (primjerice nedavni govor kardinala Amata) poput jutarnje rose ljeti.

S obzirom da je knjiga u engleskom prijevodu izdana prije pet-šest godina, neću je stavljati javno na internet premda sam je skenirao za osobne potrebe. Ako mi se javite na mail i obećate da je nećete nikome drugom proslijeđivati ili dijeliti, poslat ću vam link s kojega možete skinuti knjigu (53 MB).

Na internetu ćete naći mnoštvo informacija o fatimskim ukazanjima. Vjerujem da će i naši čitatelji u komentarima ostaviti poneku poveznicu ili svoje razmišljanje. Evo nekoliko linkova na hrvatskom jeziku:


PS. Molim vas da ne pokušavate promovirati u komentarima lažnu proročicu tkz. Mariju od Božanskog Milosrđa i njezinu Knjigu Istine. Nemam baš strpljenja sa sotonskom propagandom i sličnim glupostima.

utorak, 12. svibnja 2015.

Iz rubrike vjerovali ili ne...

Toliko je divnih misli izraženo u članku vlč. Ivice Huljeva da mi je teško ne prenijeti čitav tekst. Evo ipak nekoliko opsežnih citata.


***

Na toj je liniji važno istaknuti da se značenje Koncila ne vezuje isključivo uz razdoblje njegova održavanja, već svakim danom raste spoznaja o njegovoj važnosti za naš sadašnji trenutak.

Štoviše, upravo se danas vjernost Koncilu nameće kao uvjet bez kojeg se na našem crkvenom obzorju ostaje zatočenik iluzije da je izlazak iz krize moguć kroz povratak u sigurnosti pretkoncilske Crkve, bilo na liturgijskoj bilo na katehetskoj razini.

Da je Koncil danas nedvojbeno važan može se najlakše prepoznati iz uvida u društvena i crkvena zbivanja 19. st. i prve polovice 20. stoljeća. To, istina, može izgledati suludo rečeno, no bez razumijevanja povijesnih silnica spomenutog vremena nije moguće uočiti što se to ima misliti kad se govori o koncilskoj obnovi i svježini koja je Crkvi darovana Koncilom. Stoga mi se čini da je upravo ovdje vrijedno spomenuti izjavu pokojnog kardinala i milanskog nadbiskupa Martinija o dvjestogodišnjem kašnjenju Crkve, jer je upravo razdoblje od početka oblikovanja građanskog društva važno za razumijevanje koncilskih tema. Dakako, tek nam predstoji podrobnije se zaustaviti nad njegovim izjavama. Drugo, obol brojnih teologa koji su desetljećima prije otvaranja Koncila – a takvih kod nas gotovo da nije bilo, što je razumljivo zbog okolnosti i unutarnjeg raspoloženja – prokazivani i prozivani kao „lijevi“, rušitelji vjere, tradicije i narodnih interesa, predstavlja ključ za razumijevanje Koncila. Već je na Koncilu postalo jasno da njihovo osporavanje i nametnuta šutnja snažnije progovara od govora njihovih osporavatelja. Bez tih i takvih teologa, ali i duhovne situacije onoga vremena, bilo bi nemoguće zamisliti sadržaj koncilskih dokumenata.

Kako vrijeme odmiče sve više sam zadivljen činjenicom da se uopće dogodio Koncil. I što god više bacam pogled u godine koje su mu prethodile, to više ostajem zadivljen spoznajom da se Koncil dogodio.

Ne bismo smjeli zaboraviti [...] da je do Koncila svaka ekumenska aktivnost bila zabranjena, da je u pristupu liturgiji prevladavala suhoparna rubricistika, a u moralnoj teologiji kruta kazuistika, da je Crkva sebe shvaćala kao „societas perfecta“ itd.

Recimo i to da pored brojnih obola, Koncil pomaže bolje razumjeti vrijednosti stoljetne baštine, ali koncilski duh ne dopušta da se prema njoj postavimo kao puki čuvari muzejskih izložaka ili, kako bi papa Franjo kazao, kao štovatelji pepela.

S prvim koracima teološkog studija u Zagrebu počeo sam uviđati da Koncil predstavlja bogomdano uporište na putu razumijevanja i življenja vjere u kontekstu današnjeg vremena.

Kako su dani svećeničke formacije odmicali, susreti i saznanja se umnažali, postalo mi je jasnije da je upravo Koncil mjesto na kojem stoji ili pada poimanje svećeničkog zvanja i Crkve. Što time želim reći? Crkva u kojoj se ostvaruje svećeničko poslanje nema danas sigurnije točke u pristupu čovjeku od koncilskog poimanja same sebe i svijeta. „Koncilsko kršćanstvo“ – kako bi to kazao Željko Mardešić, koncilski gorostas sa srednjodalmatinskog podneblja – određuje i danas moj osobni pogled iz vjere u Krista. Ipak, smatram da se oduševljenje za Koncil ne rađa iz intelektualnog napora ili intelektualne strasti, kao ni iz puke obveze prema dokumentima Učiteljstva, već iz suživljenosti s društvenim i teološkim strujanjima koji su omogućili nove teološke naglaske i učinili da se gromoglasno zaori „aggiornamento“.

Zahvaljujući literaturi (Duda, Turčinović, Bajsić, Šagi, Fučak, Kresina i Starić) koja je u razdoblju nakon Koncila promicala koncilsku misao na našim prostorima, kao i živućim pobornicima koncilske obnove, sve više sam uviđao da Crkva ne može svjedočiti svoje oduševljenje za Krista bez nepotkupljivog opredjeljenja za duh iz kojeg su rođeni ključni naglasci koncilske obnove.

Dovoljno se sjetiti da se do Koncila pojam „svijet“ najčešće shvaćao kao negativan pojam. Koncil mijenja pristup i daje mu evanđeoski tonalitet. Za početak će biti dovoljno naglasiti kako Koncil Crkvu vidi u dijaloškom odnosu prema svijetu. A ako je tomu tako, onda – jer to zahtijeva dijalog kao takav – svijetu se može stajati samo sučelice, i to ne iz nekog mentaliteta ziguratskog trona i zaleđa baršunastih odaja, već iz poniznog uvjerenja da se polog vjere korjenito svjedoči onda kad se slijede Isusova prignuta koljena služeći svijetu kao što je to On označio gestom pranja nogu „one noći kad bijaše predan“.

Usput spominjem da sam tu svoju strast prema Koncilu htio izreći kroz prve korake svećeničke službe pa sam htio da, uz simbole četvorice evanđelista, na misnici koju sam imao na Mladoj misi budu inicijali koncilskih konstitucija: LG, GS, DV i SC. Tada sam zaista osjećao, a danas još i više, da bez Koncila postajemo svojevrsnom karikaturom ili pukim poslužiteljem religijskih navika unutar okvira vjerskog tradicionalizma. [podebljao TB, sorry, nisam se mogao suzdržati]

Budući da za većinu katolika u Hrvatskoj Koncil nema stvarnog značenja za osobnu vjeru, potrebno je isticati vjernost Koncilu kao uvjet bez kojeg se ne može prepoznati opravdana potreba promjene mentaliteta.

Nije li ipak rastući broj kritika na račun Crkve plod Duha koji nas potiče na vjernost Evanđelju i koncilskoj obnovi? Budući da smo sa svih strana pritiješnjeni prilivom neobarokne teološke misli, utjecajem izravnih i prikrivenih osporavatelja Koncila, što najbolje pokazuju internetski portali, potrebno je iskoristiti sadašnji trenutak kao prigodu da nepregledno more koncilske svježine bude dostupnije u otvaranju crkvenih perspektiva.

***

Svakako idite pročitati cijeli članak kao i prošli iz kojeg za vašu duhovnu izgradnju izdvajam nekoliko ulomaka.

***

Nosivi kršćanski pojmovi, kao što su milost, grijeh, otkupljenje, spasenje, sakramenti, nisu više ljudima razumljivi. Pritom ne mislim u intelektualnom smislu, nego kao životne okosnice. Za suvremenog čovjeka to su samo usputni citati iz neke stare religijske priče koja nema poveznice sa stvarnim životom, odnosno ne utječe na naše živote.

Potrebna je molitvena otvorenost Božjem Duhu da prepoznajemo njegove poticaje u suvremenosti i da zajedničkim snagama, odnosno sinodalnim duhom dopustimo da Bog dođe do riječi, da u njegovu svjetlu prepoznamo gdje to danas u Crkvi i izvan nje Bog piše pravo po krivim crtama. Bistra i argumentirana misao može nam uvelike pomoći da ne trošimo snage na zalijevanje uvelih biljaka crkvenog života. Okapanje, podrezivanje i gnojidba ruševina neće dovesti do njihove životnosti. Benediktinac Elmar Salmann otvoreno svećenicima poručuje: Izgledamo poput ptica koje su izgubile perje, više ne mogu letjeti, a nadamo se da će nam drugo perje narasti. Netko će s pravom reći da bi trebalo nabrojiti ruševine s kojima više nema smisla računati kao s vitalnim objektima crkvenog života. Da, to je točno, ali, barem vezano uz ovaj tekst, neka svatko promisli u svojim okolnostima koje su to religiozne prakse koje ne donose ploda i više su puki čuvari naše emotivne i socijalne stabilnosti u zajednici.



Nedavno sam imao priliku zateći se pred bazilikom sv. Marije Velike u Rimu. Trg pred bazilikom bio je ispunjen djecom s nekog francuskog govornog područja u pratnji časnih sestara. Očito je riječ o djeci koja pohađaju katoličke škole koje vode dominikanke. Uglavnom su bile djevojčice viših razreda osnovne škole. Svojim crno-bijelim odorama časne su plijenile pozornost prolaznika, turista i hodočasnika, kao i djeca odjevena u školske odore s dominikanskim grbom. S pjesmom, nadzirani i praćeni časnim sestrama, ulaze u baziliku. Hod uvježban, odmjeren i dostojanstven. Pjevaju na latinskom. A onda je pred njih stupio svećenik zrelije životne dobi u reverendi, roketi i s bijelom štolom. Počinje nagovor na francuskom jeziku. Prema pojmovima koje koristi, ali i držanju, vidi se da je riječ o propovjedničkom stilu koji je svojstven razdoblju između dva svjetska rata. Za vrijeme nagovora djeca su zaokupljena međusobnom pričom. Izrazito pristojna i disciplinirana. Uz pokoji smiješak izmjenjuju pokoju riječ ili potiho razgovaraju. Ne vidim da ga netko pozorno sluša. Oči ih izdaju! To je za njih, čini se, dio zacrtanog protokola koji se podrazumijeva. Neki gledaju u strop ili im pogled plijene velebna umjetnička ostvarenja ili netko od prolaznika i turista. No, svećenik i dalje uporno sipa pojmove: žrtva, euharistija, križ, trpljenje, poslušnost, Papa, Marija, čistoća, itd. Velike riječi koje malo govore današnjem čovjeku. Kao da su oživjeli likovi s crno-bijelih fotografija naših euharistijskih kongresa. Poslastica za sve sladokusce baroknog katolicizma.

Da nije tragično, bilo bi smiješno. Cijeli taj scenarij ne pripada današnjem svijetu, senzibilnosti koje se tu podrazumijevaju nemaju priključak na stvarni život ljudi, odnosno riječ je o paralelnom svijetu koji je jedno povijesno razdoblje katoličke prošlosti uzeo kao vrhunac života vjere. Kasnije tražim po internetu i nalazim da je riječ o obljetničkom hodočašću dvjestotinjak dominikanki koje pripadaju Svećeničkom bratstvu sv. Pija X. sa svojim učenicama iz Francuske, Amerike i Njemačke. I postaje mi odmah jasno da je riječ o onima za koje je Drugi vatikanski koncil nepostojeća tema. Bude se u prošlosti, a prespavaju sadašnjost!

Živimo u okolnostima u kojima nam kršćanske sakralne građevine ukazuju na povijesnu ulogu kršćana u društvenoj zajednici. Poput župne crkve, koja je nekoć imala središnji položaj u naselju, a svojim zvonikom se izdizala iznad domova župljana, imali smo Crkvu koja je bila u središtu društvene zajednice, kao os oko koje se vrtio život, kako to ističe Enzo Biemmi. Danas smo dospjeli u stanje nedvojbeno drugačije u kojem Crkva nema ni približno sličan položaj u zajednici.

Preostaje nam jedina smislena mogućnost, a to je biti jedan među mnogim dimnjacima u naselju. Što to znači? Nadasve biti jedan među drugima. Živjeti kršćanstvo bez pretenzija na općeprihvaćenost.

Naše su župe često zaražene krutim tradicionalizmom koji nastoji da se neupitno održavaju dosadašnje vjerske navike i prakse. Od vjernika se stoljećima očekivala poslušnost autoritetu kao dokaz crkvenosti i vjere. Prigibanje glave bilo je moguće prije, ali ne i danas u vrijeme demokratičnosti i drugačijih senzibilnosti.

petak, 8. svibnja 2015.

Tertium in medio positum

Danas je blagdan ukazanja sv. Mihaela Arkanđela na Monte Garganu, o tome sam kao i o Mont Saint Michelu već pisao (1, 2, 3), a sigurno ćemo se u buduće ponovno navraćati tim svetištima. Ovaj puta ću pak ukratko opisati svoj izlet anđeoskom svetištu koje se nalazi točno na pola puta između gore spomenutih. Na to ukazuje i naslov ovog teksta koji sam pokupio iz jedne knjige.

Radi se o opatiji posvećenoj anđeoskom vojvodi koja se uzdiže na brdu Pirchiriano a zove se Sacra di San Michele. Evo jednog spektakularnog pogleda koji nađoh na internetu, malo da vam potakne maštu. Nije začuđujuće ako je Umberto Eco, kako neki kažu, kad je pisao Ime ruže bio inspiriran ovim zdanjem.


četvrtak, 7. svibnja 2015.

Obavijesti - misa kod Kopra i u Trstu

Od naših slovenskih kolega dobili smo ove obavijesti.

1. Tradicionalna latinska misa - Šmarje kod Kopra 13. svibnja u 17 sati
Selo Šmarje kod Kopra (slo, tal) je samo 10 km od Hrvatske na putu prema Kopru, pa je to zgodna prilika za naše čitatelje iz Istre. Misa će biti slavljena 13. svibnja u 17,00 kao tiha misa (Missa lecta). Parking nije problem.

2. Kardinal Burke u Trstu
subota 16. svibnja:
17,30 - Konferencija i predstavljanje knjige "Ostajući u Kristovoj istini"
19.00 - Tiha misa u crkvi Gospe od Ružarija (Beata Vergine del Rosario) - kard. Burke će održati propovijed
nedjelja 17. svibnja
10,30 - Svečana pontifikalna sveta misa na tronu (cathedra) u crkvi Beata Vergine del Rosario, piazza Vecchia
18,30 - Svečana večernja (tradicionalna) u istoj crkvi, bez kardinala

Za više informacija slobodno pišite na addominumblog@gmail.com

subota, 2. svibnja 2015.

Križ i Platno

Mali podsjetnik na dva blagdana.


Sutra, 3. svibnja je Našašće svetoga Križa. Možete si isprintati kratki blagoslov križa iz starog obrednika. Ponesite jedan ili više križeva zajedno s obredom blagoslova i svetom vodom te zamolite vašeg svećenika da vam blagoslovi križiće koje onda usadite u njive, vinograde i druga slična mjesta.


Prekosutra, 4. svibnja, je blagdan koji je više lokalnog karaktera, u čast svetog Platna (Sacra Sindon), tj. torinskog platna. Ako želite obilježiti ovaj blagdan, možete izmoliti ili otpjevati koji od himana odavde (cijela knjiga), odavde ili s kraja ove knjižice. Na ovom mjestu imate čak i potpuni proprij za brevijar (doduše s drugim datumom), a ovdje ćete naći i dio proprija za misu.

petak, 1. svibnja 2015.

Kako djeci objasniti grijeh?

Donosim kratki izvadak iz Katehetskih propovijedi kardinala Alojzija Stepinca (1, 2), djela koje će zasigurno nastaviti nadahnjivati naše svećenike i vjeroučitelje.