Priće iz davnine 5 - Dvostruko izdanje

Dragi čitatelji, primite isprike zbog dugog razdoblja nejavljanja. Da bih barem malo ublažio vaše nezadovoljstvo danas donosim duo-pakiranje "Prića iz davnine". Prva je vrlo kratka, ali zato ne manje zbunjujuća... na što je točno mislio devetogodišnjak koji ju je pisao možda nikada više nećemo saznati. Uživajte!

Domaća zadaća

Vidim te. Priznaj da si se skrio iza tratinčice.
Jesam.
Priznaj da si se skrio iza bubamare.
Reci onda gdje sam.
Joj što ti znaš tražiti mrave. Mogu li ići.
Možeš slone.
Joj meni nije sada više ništa jasno.
Hej mrave neču se više igrati.

Smješna slika

Jednog dana dječak po imenu Marko imao je zadaću iz likovnog. Zadaća je bila da nacrtaju neko voće. Marko upita mamu koje voće imaju. Mama mu odgovori da ima jednu krušku i dvije jabuke. On joj tada kaže da iz likovnog moraju da nacrtaju voće i da mu donese to voće pa bi ga nacrtao. Majka tada otvori vrata njegove sobe i na njegov stol položi tanjur u kojem su bile dvije jabuke i jedna kruška.
Za to vrijeme Marko je stavio papir i počeo da crta. Crtao je prvo krušku i jabuku. Kad je nacrtao krušku i jabuku on pojede iz tanjura krušku. Tada i na papiru nacrta ogrizak kruške. Nacrta još jednu jabuku. Tada Marko pojede iz tanjura još jednu jabuku i taj ogrizak napravi na papiru. Isto to učini i sa drugom jabukom. Tada dođe mama i sva se zgrozi.

Priće iz davnine 4 - Domaća zadaća

Ovaj tekst nema naslova što je dodatno naglašeno crvenom opaskom učiteljice: "Naslov?". Radnja je bazirana na istinitim događajima u jednom malom slavonskom selu tamo negdje u proljeće '91e.

Jednom dok sam bio u M., mama je rekla da idemo u goste. Ja sam je pitao kod koga u goste. Ona je rekla da ču vidjet kad budemo došli kod njih. Otišao sa tobože van , a u stvari sam se sakrio iza zida. Prisluškivao sam nebi li čuo kuda idemo. Mama nije rekla kuda idemo. Izašao sam van i odmah ušao. Zatim sam stalno mamu pitao kuda idemo. Morala je ogovoriti Ičemo kod Đuke. To je bio didin prijatelj. Ja sam brači rekao da idemo u goste. Kada smo išli na autobus ja nisam znao gdje je stanica. Zamalo sam se izgubio, da me mama nije opomenula. Čekao sam dugo autobus. Ja sam mami rekao da kako autobusi tako kasne. Mama je rekla da sva sreča ako uopče bude naišao i da autobusi jako rijetko voze. Uskoro je došao jedan autobus. Nakon krače vožnje smo došli u N. Mama mi je rekla da idem jednom stazom koja je krivudala. Uskoro smo došli do jedne lijepe kuće i mama je rekla da stanem. Pokucali smo na limena vrata. Malo smo saćekali, a onda se pojavila mama od Marija koja se zvala Nada. Prvo smo se pozdravili.
Zatim je došao Marijo. Mi smo se počeli igrati. Zatim je Mario rekao da ima bolje zeceve nego svaka kuća u Zagrebu. Znao je da u Zagrebu ima ljudi koji drže zečeve. Ja sam rekao da u Zagrebu imaju puno puno bolje zečeve nego što ih ima on.
Marijo je nastavio svađu time što je rekao da oni zečevi u Zagrebu brzo uginu od smoga. Ja sam se našao u nedoumici, ali mu odjednom kažem da on nema igračke kakve ja imam. Da nema Lego kocke koje ja imam. On odgovori da moje Lego kocke nisu ništa u usporedbi sa njegovim kokošima. Reče da njegove kokoške svaki dan snesu jaje i da su korisnije od mojih lego kocki.
Zatim mu ja odgovorim da imam Masterse koje on nema. On odgovori da ima golubove i da če pustiti na mene psa. Poslije svađe smo se pomirili i igrali.

Priće iz davnine 3 - Golubovi Glazbenici

Stara kuća je imala puno prozora, a na samo jedan su slijetali golubovi. Slijetali su jer im je tu bila hrana. Teta Zlata je hranila golubove. Ali kada je bila na moru prozor je ostao prazan. Poneki bi golub sletio na prozor ali na njemu nije bilo hrane. Jednog dan Zvonko je odapeo pračku na goluba koji je stajao na prozorskom podbolju. Golub odleti, a prozor se razbije. Zvonko sakrije pračku. Bilo mu je žao. Vratila se teta Zlata sa mora i donjela školjku. Začuje zvuk glasovira i pomisli da su lopovi u kući. Teta Zlata otvori vrata i vidi golube kako hodaju po glasoviru. Nasmije se i reče: gle glazbenici. Onda usklikne: razbijen prozor!
Nazove teta Zlata Zvonka. Onda kaže: zravo Zvonkiču, donjela sam ti školjku. Zvonko se zaprepasti. Teta Zlata zapita je li mu šta poznato o prozoru?
On je mučao neke riječi. Teta Zlati bude žao dječaka pa izmisli oluju i kaže: plašila sam se da če oluja razbiti prozor i dogodilo se. Jurnu Zvonko niz stube do tete Zlate.
Zagrli ju i ispriča se, a ona mu u đep gurne školjku.

Priće iz davnine 2 - Rođendan gljive ludare

Nastavljam u revijalnom tonu, sa još jednom pričom ravno iz vremenske kapsule, male zelene bilježnice...

Gljiva ludara je bila slavila rođendan. Htjela je pozvati medu, zeca i liju. Mislila je da napravi medenjake za medu. Nije imala meda. Zeca je htjela počastiti voćnom salatom ali nije imala mrkve. Liju je mislila da počasti juhom sa kokoši. Kada je pogledala u smoćnicu nije imala niti jedne kokoši. Uskoro je došao medvjed i poklonio Ludari: crvenu maramu sa bijelim točkicama, žutu košulju sa zelenim prugama i smeđu suknju s plavim kvadratićima. Medvjed onda htjede da jede med ali mu gljiva kaže da ga nema i da ode do pćela idonese meda. Uskoro je došla lija idala ljep poklon. Htjela je jest pećenje ali joj gljiva kaže da je dogovorila sa jednom kokoškom da tu dođe ali je zaboravila pa neka ona ode i upozori je. Zec je isto tako prošao. Nitko nije ispunio svoj zadatak. Medu su izbole pćele, a zec je jedva pobjegao lovcima. Lisicu su izmlatili lovci dok je uvjeravala kokoš da mora sa njom na svjećan objed. Kada je vidjela da nema gosta Ludara je rekla:
"Ko je lud ne budi mu drug".

Priće iz davnine

Da, da, znam da se piše priče, a ne priće, ali ove priče iz davnine sam napisao ja. Dok sam išao u treći B razred osnovne škole svoje školske radove i domaće zadaće pisao sam u jednu malu zelenu bilježnicu sa crtama. Sada, devetnaest godina kasnije, ovo blago pukim slučajem je pronašla moja majka u jednoj od kutija naslaganih u podrumu.
Mene je iznimno razveselilo ono što je u ovoj zelenoj bilježnici sa crtama te sam odlučio podijeliti sa vama neke od tih priča. Imao sam velike sreće što je moja nastavnica P. naglasak polagala na zanimljivost radnje i pouku koju možemo iz nje izvući, a manje na pravopis i gramatiku. Da je bilo obratno vjerojatno bih bio među šesnaest posto Hrvata koji nemaju završenu osnovnu školu. Kako bih bolje dočarao kontekst u kojem su priče nastale, greške neću ispravljati, već ću ih prenijeti onako kako pišu u bilježnici.
Počet ću sa jednom domaćom zadaćom bez naslova...

Bili su jednom dva hrčka. Jedan je bio Hrčak, a drugi Smrčak. Odlučili su jednog dana otvoriti pekaru. U pekari bi pekli ukusne pogačice. Tako i otvoriše pekaru. Dogovorili su se ko če peči a ko mjesiti. Dogovorili su se tako da Hrčak mjesi a Smrčak peče. Dok su oni pekli kruh divan miris se širio po prostoriji. Mnogi hrčci su čekali da se ispeku pogače i za to vrijeme udisali divan miris.
Navećer kada su se umorili otišli su spavat i kruh koji su bili spekli stavili su u smočnicu. Ujutro kada su se probudili htjeli su da počnu prodavati kruh. Kruha nije bilo.
Tada su ispekli još lijepši kruh. Odlućili su da stražare i da vide ko im krade kruh. Pred zoru su malo zadrijemali, a kada su se probudili kruha više nije bilo.
Ponovno su ispekli kruh i stražarili. Ovoga puta nisu zadrjemali. Pred zoru su vidjeli mačka kako slasti njihov kruh. Brzo su mačku zaljepili pomoću ljepila rep za pod. Kada je mačak vidio da je u zamci počeo je skakati. Smrčak mu je podrezao rep a on je pobjegao ko munja. Više se nije vratio.