subota, 22. srpnja 2017.

Za Potrebochu i Hasen Dece Fare Samarichke


Nedelja VII. po Trojakeh.

Od Kriveh Prorokov vu ovcheh Haljah.

Chuvajtese od Kriveh Prorokov. Math. 7.

Kristush Jeſush nas opominja dase chuvamo od Kriveh Prorokov koji vu Ovcheh Koſah dolaziju, a znutrasu zgrablivi Vuki, iz Chinov nje poznati hochete, ar na Ternju nerazte Grozdje, niti na Kupinju Fige. Anda kakogoder Dervo iz Sada je mochi poznati, tako Ljudi iz njihove Chinov, koji akosu zlochezti, takove beſati, akosu dobri, takove nasleduvati duſni jesmo.

Nadalje, kakgoder Dervo, koje Sada nenosi, hochese podsechi, i v Ogenj verchi – Tako izto, i Chlovek, koji veli meni "Gozpone. Gozpone!" thojezt, koji manguje, i dobra Dela nechini, hochese podsechi, i vu Ogenj peklenzki hititi, kajti na Zvelichanje nije dozta Veru vu Serdcu derſati, nego treba nju z' Chinmih pokazati, i z' Vuztmih valuvati, zatho on vu nebesko Kraljeztvo dojde, koji Otca moga Volju zpunil bude.

Razdelenje.

Opomenjak Kristusha Jeſusha zbog Chuvanja sebe od kriveh Prorokov znamenuje, i nazvescha nam Duſnozti kerschanzke, najmre, da mi moramo
1. Zlochezte Ljudi beſati, kajtise zapoveda Zlo beſi.
2. Dobre Ljudi nasleduvati, kajtise zapoveda Dobro chini.

Navuk.

Na ovom Svetu jesu dvoje Fele Ljudi, najmre dobri, i zlochezti, koje poznati Nachin Kristush Jeſush namje nazveztil najmre kojeh Ljudih Chini jesu zlochezti, i oni jesu zlochezti: zatho takove Kristush zapoveda beſati, da nas svojemih zlocheztemih Chinih, i Peldamih na zlochezto, i greshno Delo nenapeljaju. – Kojeh Ljudih Chini jesu dobri, takove Bog zapoveda nasleduvati, i z' njimise zadersavati da oni nas svojemih dobremih Peldamih na Put Zvelichenja okrenuti moreju – Kak takaj kakgoder Dervo, koje Sada nositi neche, hochese podsechi, i vu Ogenj verchi – Tako izto, i Chlovek, koji neche dobra Dela chiniti takov z' nechemurnem, i lenem Slugum, koji nije hotel Peneza sebi izruchemoga na Ztol Premembe poztaviti, negogaje vu Rubec zamotal, i onak manguval, hochese podsechi, i vu Ogenj peklenzki hititi.

(Josef Gyurkovechki, Kratko-zpravek evangeliumov nedeljneh i svetechneh, Vu Peshti. 1820.)

Hvala gospodinu koji mi je poklonio pretisak (Kutina, 2015.)!

srijeda, 19. srpnja 2017.

Jedan po jedan


I najednom ostadoše trojica
Što sad?

Christopher A. Ferrara
17. srpnja 2017.

Iznenadnom smrću kardinala Joachima Meisnera četvorica “kardinala dubijaša” postala su trojicom, a da još nitko od njih nije poduzeo nikakvu akciju za ispravak zabluda iz “Amoris laetitia”, koje se sada šire Crkvom na besprimjeran, istinski apokaliptičan način, lomeći sveopću, dvotisućljetnu euharistijsku stegu ukorijenjenu u objavljenoj istini o nerazrješivosti ženidbe i beskrajnoj svetosti Presvetog Sakramenta. S obzirom na dob preostale trojice (kardinal Brandmüller 88, kardinal Caffarra 79 i kardinal Burke 69) daljnje smanjivanje njihova broja u kratkom roku stvarna je mogućnost. Čovjek se pita hoće li svi oni naprosto preminuti s ovoga svijeta a da ne objave obećani “formalni ispravak”. Što je onda bila svrha prvotne javne intervencije, zahtjeva za odgovorom na pet dvojbi, koje su naišle na grobnu šutnju Pape Bergoglia kroz više od pola godine (kao da odgovore nismo već znali)? I što je bila svrha javnog traženja audijencije kod Pape, kad on, što preživjeli kardinali sigurno znaju, nema namjeru da ikad pristane biti suočen sa svojim zabludama, nego, naprotiv, da ih promiče namigivanjem, kimanjem, privatnim izjavama i strateškim imenovanjima u episkopat i Kardinalski zbor?

U međuvremenu Benedikt XVI., jedini “papa emeritus” u povijesti Crkve (novotarija koju je sam izumio), dao je svoj doprinos onome što moramo nazvati farsičnom dimenzijom ove besprimjerne situacije. U pismu pročitanom na sprovodu kardinala Meisnera on kaže:
“Znamo da je ovom strastvenom pastiru i dušobrižniku bilo teško napustiti službu, pogotovo u vrijeme kad Crkva naročito hitno treba uvjerljivih pastira koji se mogu oduprijeti diktaturi duha vremena i odlučno žive i misle iz vjere. No tim više ganulo me je što je on, u tom posljednjem razdoblju života, naučio pustiti se i živjeti u dubokoj sigurnosti da Gospodin ne napušta svoju Crkvu, čak ni ako je lađa toliko puna vode da se gotovo već prevrnula.”
Razmotrimo golemo skriveno značenje toga kratkog teksta:
- Benedikt je napustio svoju službu iako je znao da se Petrova barka “gotovo već prevrnula”.

- Benedikt hvali Meisnera kao jednoga od “uvjerljivih pastira koji se mogu oduprijeti diktaturi duha vremena”, a itekako zna da je Meisner s ostalim trima kardinalima dubijašima nikoga drugog nego sveopćeg pastira sučelio s moralnim zabludama čiji je učinak katastrofalan, koje predstavljaju upravo predaju diktaturi duha vremena, ali o kojima Benedikt ne želi ništa reći.

- Benedikt kaže da “Gospodin ne napušta svoju Crkvu”, baš u trenutku kad se zbog ponašanja sadašnjeg zauzimatelja Petrove stolice javlja strah da je Crkvu, iako je to nemoguće, Gospodin napustio. On piše kao da nemamo Papu čije je upravljanje izvor toga straha.

- Benedikt hvali Meisnera da je “naučio pustiti se” i predmnijeva da će Krist štititi Crkvu čak i ako kardinali i ostali članovi njezine hijerarhije ne učine ništa kako bi ispunili svoju dužnost braniteljâ vjere protiv Pape očevidno odlučnog nametnuti katastrofalne “reforme” na kakve se nijedan Papa prije njega ne bi usudio ni pomisliti. Je li Meisner, s kojim je Benedikt razgovarao malo prije njegove smrti, bio odustao od svake težnje za upućivanjem vajnoga “formalnog ispravka”?
U istom duhu, Benedikt je prošlog mjeseca iznio ovu tajnovitu primjedbu kad su ga u njegovu vatikanskom prebivalištu posjetili Papa Bergoglio i petorica novih, prikladno popustljivih kardinala što ih je Bergoglio pridodao rastućem tijelu svojih reformističkih udarnih četa: “Gospodin na kraju pobjeđuje.” Vrlo je čudno uputiti takvu primjedbu grupi novokreiranih kardinala. Je li Benedikt htio reći — teško je izbjeći to značenje — da će Gospodin poraziti njih i Papu koji ih je kreirao?

U toj prigodi, budi usput rečeno, “papa emeritus”, koji se Petrove stolice odrekao jer navodno nije više mogao izvršavati papinske dužnosti, s novim je kardinalima razgovarao bez napora, tečno, na njihovim različitim materinskim jezicima. Nakon toga im je zajednički s Papom Bergogliom podijelio blagoslov, izgovarajući riječi blagoslova, dok je Bergoglio šutio, što je potkrijepilo dojam da sada imamo dvojicu Papa koji su iznad kardinalâ i mogu im podijeliti apostolski blagoslov.

Sve čudnija i čudnija biva situacija. S čisto povijesnoga gledišta bilo bi fascinantno. No s fatimskoga gledišta posrijedi je odvijanje strašnog proroštva o našem vremenu. Vjernici se pitaju “Što sad?”, očekujući dramatični odgovor što će ga Nebo zacijelo providjeti.

http://www.fatimaperspectives.com/fe/perspective1050.asp

ponedjeljak, 17. srpnja 2017.

Blagoslov kapele sv. Josipa

Jučer je p. Franz Schmidberger, rektor njemačke bogoslovije Svećeničkog bratstva sv. Pija X., blagoslovio novu kapelicu tog bratstva u Zagrebu.

Zahvaljujem čitatelju bloga za nekoliko fotografija koje mi je poslao, a ako ste i sami prisustvovali tom događaju, možete svoje dojmove ostaviti kao komentar.






nedjelja, 16. srpnja 2017.

Jedna priča - Stješnjavanje


Mladen JURČIĆ: Stješnjavanje
(Marulić, srpanj-kolovoz 2008.)

Crkva je i poslije njegove žarke, očajničke molitve-vapaja, ostala jednako tiha, mračna i ponoćno hladna (studeni je ove godine posve opravdao svoj naziv), osvijetljena samo malim, vječnim sjajem na oltaru i prigušenim odsjajima uličnih svjetiljki koji su se probijali kroz visoke vitraje, a ova sadašnja tišina i mrak bili su vrlo različiti od onih kad je, tako davno, kao mlad župnik, ponekad duboko u noć isto tako molio pred oltarom prazne crkve, koja tada zapravo nikad nije bila posve pusta, jer od svetohraništa se nevidljivo ali sigurno širio mističan, sveobuhvatan dah prožet dubokom Nazočnošću kojoj se u svakom trenutku mogao obratiti s nepokolebljivim unutrašnjim uvjerenjem. No ta se Nazočnost već neko vrijeme povukla, nije izblijedjela ni iščezla, jer značilo bi to da je zapravo nikada nije ni bilo, osim u njegovu živom zamišljanju, i grčevitoj, zaludnoj čežnji, nego kao da ju je prekrila, žalosno prigušila sputavajuća magla njegove utučenosti, sumnje, beznadne rezignacije, pa je poput prave magle tjeskobno izbjeljivala, poništavala konkretne, smislene obrise, a poznati je, vidljivi svijet zaleđivala ozračjem posve tuđe, nedogledne pustoši u koju je zalutao.

srijeda, 12. srpnja 2017.

Papa na zadatku: uništi, uništi, uništi!

Bergoljanska apokalipsa (ažurirana)
"Tajno" povjerenstvo za "ponovno rastumačenje"
enciklike Humanae vitae zasnovano na Amoris laetitia

Christopher A. Ferrara
16. lipnja 2017.


Ugledni Roberto de Mattei, odvažan protivnik razornog nadiranja bergoljanstva, potvrdio je postojanje tajnog povjerenstva zaduženog od pape Franje da pronađe zaobilaznicu oko trajnoga crkvenog nauka o unutarnjem zlu kontracepcije, potvrđenog od Pavla VI. u Humanae vitae.

subota, 8. srpnja 2017.

Glavno da je poslušan

Papa služi misu za radnike u Vatikanu (namjerno izbjegavajući vatikanske crkve). 

Ova kratka anegdota iz Tosattijevog članka sažeto opisuje kakva je osoba papa Franjo (brutalni autokrat kojem ništa nije sveto), kakva je osoba kardinal Müller (zašto je dobro da je smijenjen) i još par stvari o modernom shvaćanju svete mise.
Kardinal [Müller] je celebrirao misu u crkvi pridruženoj palači kongregacije [za nauk vjere] za grupu njemačkih studenata i profesora. Njegov tajnik prišao mu je kod oltara: "Papa želi govoriti s vama." "Jeste li mu rekli da služim misu?", upitao je Müller. "Da", odgovori tajnik, "ali kaže da mu to ne smeta - svejedno želi razgovarati s vama." Kardinal je otišao u sakristiju. Papa koji je bio vrlo loše raspoložen dao mu je neke naredbe i predao mu dosje koji se ticao jednog od njegovih prijatelja kardinala.

petak, 7. srpnja 2017.

Tradicionalne mise u crkvi sv. Martina 9., 10. i 11. srpnja 2017.

Prenosim s google grupe Tradicionalna Misa:
Vlč. Mate Bartulica služit će u zagrebačkoj crkvi sv. Martina tradicionalne latinske mise u nedjelju 9. srpnja, ponedjeljak 10. srpnja i utorak 11. srpnja 2017., sva tri dana u 19 sati.

utorak, 4. srpnja 2017.

Hodanje po oltaru - je li zaista nužno?

Danas sam ušao u zagrebačku katedralu da se pomolim i osim gomile neodgojenih turista, zatekao sam prizor koji sam već više puta vidio. Časna sestra i njezin pomoćnik hodali su po oltaru sv. Ćirila i Metoda u sklopu priprema za sutrašnji blagdan tih svetaca. Inače sam znao viđati časne kako hodaju po starom glavnom oltaru kako bi rasporedile cvijeće. Ne trebam posebno spominjati da ne pokleknu kad hodajući po oltaru prođu ispred svetohraništa jer ne pokleknu ni kada su na tlu. Idu i đonom na oltarni kamen, ne pazeći gdje stupaju, osim valjda da ne stanu preblizu rubu.

Uvijek mi je sve to skupa jako ružno za vidjeti. Pa zar nisu i prije časne sestre i drugi laici čistili i kitili oltare. Teško mi je zamisliti da su po posvećenom oltaru tako stupali u cipelama. Ako već nije moguće doseći neke dijelove s ljestvi (što mi se baš i ne čini vjerojatno), zar se ne može oltar pokriti nekom tkaninom, izuti se i paziti da se ne staje na sam oltarni kamen. Možda bi se takve radove moglo ostaviti za vrijeme kad je crkva zatvorena jer djeluju sablažnjivo. Ili je stvar u tome da to više zaista nikog ne smeta. Za vrijeme mise okrećemo Mu leđa i grabimo Ga rukama, a izvan mise gazimo Njegov žrtvenik i ne prigibamo pred Njim koljeno?

Bdijte i molite - molitvenik

Nedavno je iz tiska izašao novi latinsko-hrvatski molitvenik (Bdijte i molite : molitvenik : latinsko-hrvatski / priredio msgr. Jorge Ramos. - Zagreb : Naklada sv. Antuna, 2017. - 156 str. ; 15 cm.)

Budući da sam kupio taj molitvenik, odlučio sam ga ukratko predstaviti čitateljima ovog bloga. Evo dvije mutne slike da vam bude bistrije o čemu se radi.



Molitvenik je lijepo uvezan sa zlatnim slovima koja su na naslovnici i utisnuta. Nije ni prevelik ni premali, veličina taman takva da zgodno stoji u ruci. Uređen je spartanski, ali to je u mojim očima pozitivno. Posebno mi se sviđa što su latinski i hrvatski tekst ravnopravni: isti je font i prostor koji im pripada, svaki zauzima pola stranice, latinski je uvijek lijevo, a hrvatski desno. Ima sitnijih nedosljednosti jer su u nekim molitvama naglasci u latinskom tekstu navedeni, a u drugima su ispušteni. U, priznajem vrlo letimičnom, pregledu knjižice nisam naišao na tipfelere.

Što se tiče sadržaja, najprije su navedene osnovne molitve te molitve prije i poslije jela, razmatranja i duhovnog štiva. Zatim slijedi krunica s lauretanskim litanijama, nekoliko molitava prije Mise, ordinarij (novus ordo) mise, zahvale nakon mise i još neke molitve od kojih izdvajam Atanazijevo vjerovanje. Na kraju je križni put kojemu je autor sv. Josemaria Escriva, a to je i jedino mjesto gdje se pojavljuju ilustracije, prepostavljam kako bi pomogle molitelju ukoliko nije u crkvi ili se nalazi pred modernim križnim putom.

Ako je djelomično i razumljivo da se zbog broja stranica i načina upotrebe nije moglo donijeti na latinskom čitav križni put, smatram da je ipak trebalo na tom jeziku navesti osnovni obrazac te nazive svake postaje i himan Stabat mater. Također bi bilo dobro da su na latinskom doneseni nazivi otajstava krunice i pohvale Božjem imenu, a njihov izostanak je pomalo i neobičan jer je ostatak ružarija i blagoslova s Presvetim Sakramentom uvršten dvojezično.

Ipak, najveća zamjerka, koja će meni osobno nažalost znatno ograničiti upotrebljivost ovog molitvenika je uvrštavanje isključivo teksta novog reda mise. Teško je pomisliti da je jedini razlog ograničenje opsega knjige jer su uvrštena sva tri pokajnička čina i sve četiri euharistijske molitve iz misala Pavla VI. Kad bi bilo moguće izdati verziju ovog molitvenika u kojoj bi umjesto novog obreda bio stalni dio tradicionalne mise te eventualno uobičajena verzija križnog puta koja nije ništa duža od Escrivine, onda bih ne samo svesrdno preporučio molitvenik, nego i kupio tridesetak komada da zamijene islužene misalčiće koje imamo u crkvi sv. Martina.

I ovako je molitvenik koristan i svakako vrijedi 50 kuna kolika mu je cijena. Posebno ga preporučujem svim čitateljima ovog bloga koji redovito sudjeluju na novus ordo misama i onima koji bi htjeli naučiti moliti neke poznatije molitve na latinskom.

ponedjeljak, 3. srpnja 2017.

On grli grijeh, a grešnike gura prema paklu

Bergoljanstvo = primanje preljuba, sodomije i abortusa u Crkvu

Christopher A. Ferrara
14. lipnja 2017.

"Upomoć! To je član Papinske akademije za život!" (izvor)

Nakon četiri godine muke sa sadašnjim zauzimateljem Petrove stolice jasno je da se papa Bergoglio, koliko god to zvučalo nevjerojatno, planski zalaže za prihvat preljuba, sodomije, pa čak i tolerancije prema abortusu u život Crkve. Ako vam se ta tvrdnja čini krajnje pretjeranom, razmotrite sljedeće nepobitne dokaze:
Ángel José Macín (50 godina), biskup u Reconquisti u Argentini, kojega je za biskupa zaredio Franjo u prvoj godini svoga pontifikata, upravo je predvodio svetogrdnu misu "na kojoj je tridesetak građanski vjenčanih parova rastavljenih osoba pripustio natrag u 'puno sakramentalno zajedništvo' s Crkvom", čime je odbacio dvotisućljetnu euharistijsku stegu kojom Crkva brani svoj nezabludivi nauk o nerazrješivosti sakramentalne ženidbe.
Ti će parovi sada smjeti uredno sudjelovati u Presvetom Sakramentu dok nastavljaju svoje spolne odnose s ljudima s kojima nisu vjenčani. Citirajući Amoris laetitia kao svoj jedini autoritet, Macin je stvorio tobožnji "put raspoznavanja" sastavljen od subotnjih sastanaka na kojima su preljubnički parovi "raspoznali" da su spremni primati Svetu Pričest dok nastavljaju živjeti u preljubu.

Više uopće nije upitno – ako je ikad bilo – da je baš tu grozotu uvesti u život Crkve papa Franjo snovao i rotio se od trenutka kad je izronio iz papinske konklave 2013. Sjetimo se da je počeo hvalom knjizi natkrivovjerca kardinala Kaspera o "milosrđu" u svom prvom papinskom obraćanju s balkona papinskoga stana koji je kao svoje prebivalište napustio. Nakon namještene "Sinode o obitelji" krug je zatvorio time što je buenosaireske biskupe, u odgovoru na njihovo pitanje (koje je vjerojatno sam zatražio), obavijestio da "ne postoji nikakvo drugo tumačenje" pobudnice AL nego ovo što ga je sad dao Macin.

Pošto je razvalio Papinsku akademiju za život Ivana Pavla II. nogiravši svakoga od njezinih članova te joj novi predsjednik, prohomoseksualni nadbiskup Vincenzo Paglia (poznat po besramnome muralu), sastavlja nova pravila, papa Bergoglio odobrio je imenovanje Nigela Biggara jednim od njezinih članova, anglikanskoga oksfordskog profesora "moralne i pastoralne teologije" koji je, kako izvješćuje Edward Pentin, "u prošlosti podržavao ozakonjenje abortusa u prvih 18 tjedana trudnoće i uvjetno podupirao eutanaziju".

Imajmo na umu da je papa Bergoglio ukinuo zakletvu za život koju su polagali članovi Akademije. Štoviše, u pismu u kojem tobože daje svećenicima vlast koju oni već imaju da odrješuju od grijeha abortusa on govori da je abortus "tjeskobna i bolna odluka" – kao da je namjerno ubijanje nedužnog samo "odluka" (ma kako grešna) koja muči majku, a ne čin umorstva koji je jedan od grijeha što vape u nebo za osvetom. Papa Bergoglio distancirao se i od talijanskog pokreta za život, a u Argentini je biskupa nepokolebljivo zauzetog za život, kojega je kao vojnog ordinarija odbijala lijeva argentinska vlada, zamijenio prikladno popustljivim crkvenim dostojanstvenikom na kojega se vrhuška neće kostriješiti.

Među novoimenovanima u Akademiju također je nitko drugi nego Anne-Marie Pelletier, profesorica Svetog pisma, Biblije i liturgije na École Cathédrale u Parizu, koju je papa Franjo angažirao da mu napiše razmatranja ovogodišnjega Križnog puta u Koloseju. Kako piše Edward Pentin, Pelletier je – kojeg li iznenađenja – "zagovornica pripuštanja nekih ponovno vjenčanih razvedenih Svetoj Pričesti".

Još gore, Pelletier je 2015. sudjelovala na "sinodi u sjeni". Ta je "sinoda" "tragala za načinima boljeg prihvaćanja onih koji žive u stabilnim istospolnim zajednicama". Da mu "stabilne istospolne zajednice" nisu nikakav problem, Franjo je dao na znanje primajući homoseksualne i "transrodne" parove u privatne audijencije, i pritom u zagrljaj, te odbijajući se suprotstaviti ozakonjenju "homoseksualnih zajednica" u Italiji.

I nemojmo zaboraviti da je upravo papa Bergoglio pročitao i odobrio zloglasni "međuizvještaj" s Lažisinode 2014., u kojem čitamo da "homoseksualci imaju darove i odlike koje mogu ponuditi kršćanskoj zajednici", da Crkva mora biti "u stanju pobrinuti se za to, prihvaćajući i vrednujući njihovo spolno usmjerenje", te da "istospolne zajednice" proviđaju "uzajamnu pomoć sve do samožrtvovanja" koja znači "dragocjenu potporu u životu partnerâ". Sjetimo se također da je Franjo ustrajao na tome da se taj grozni spis, sramota za Kristovu Zaručnicu, uključi u rad sinode 2015. iako su sinodski oci dokument odbacili.

S čisto povijesnoga gledišta Bergogliov bi pontifikat, znatiželjnom povjesničaru, bio fascinantna nepravilnost u cijeloj crkvenoj povijesti: papa koji napada temelje moralnog zdanja Crkve podrivajući njezin nauk o ženidbi, rađanju i spolnosti. No katoličkim je vjernicima ovaj pontifikat besprimjerna crkvena katastrofa doista apokaliptičnih razmjera. Ne smijemo si nikada dopustiti da se priviknemo na ovu moralnu nakaradu, nego je moramo razotkrivati i suprotstavljati joj se, moleći pritom za izbavljenje Crkve od uprave najzabludjelijeg pape kojeg je Crkva ikad vidjela.

Gospo Fatimska, zagovaraj nas!

http://www.fatimaperspectives.com/fe/perspective1028.asp

petak, 30. lipnja 2017.

Nema dovoljno viteških redova s kardinalima zaštitnicima

Papa Franjo otpustio je kardinala Gerharda Müllera


(Rim) Papa Franjo otpustio je kardinala Müllera koji više nije pročelnik Kongregacije za nauk vjere.

Müllera, koji je prije toga bio regensburški biskup, papa Benedikt XVI. doveo je u lipnju 2012. u Rimsku kuriju da preuzme središnju zadaću čuvara pravovjerja. Dana 2. srpnja 2012. preuzeo je svoju službu. Između pape Franje i njemačkog kurijalnog kardinala odnos je postajao sve hladniji. U sukobu oko Biskupske sinode o obitelji i posinodskoj pobudnici Amoris laetitia pao je na ništicu. Kardinal se žestoko usprotivio promjeni katoličkoga nauka o braku i moralu, a da pri tome nije izravno kritizirao Papu. U posljednje se vrijeme sve više špekuliralo o mogućem otpuštanju.

Zbog obrane tradicionalnog nauka kritiziran je kao „Papin protivnik“

Što su papa Franjo i njegovo izravno okruženje kojemu kardinal Müller nikada nije pripadao, očitije stvarali gotove činjenice glede pripuštanja rastavljenih ponovno civilno oženjenih Pričesti, to je njemački kardinal žešće potvrđivao da nitko ne može mijenjati Isusov tradicionalni nauk, čak ni sam papa. Činjenica da je on pobudnicu Amoris laetitia čitao u svjetlu tradicionalnoga nauka bila je dostatna da ga se uvrsti među „Papine protivnike“.

Na početku druge Biskupske sinode o obitelji kardinal Müller spadao je među 13 kardinala koji su podigli prašinu svojim spektakularnim protestnim pismom papi Franji. Podigli su svoj glas protiv sinodske režije koja im je htjela dodijeliti ulogu čistih statista, a činilo se da su rezultati već unaprijed bili određeni.

Odonda su Franjina vrata za pročelnika Kongregacije za nauk vjere bila zatvorena. Ne stoga što je kardinal bio u krivu, nego jer je tim pismom osujećena strategija papinskog okruženja.

Sukob koji se sve više zaoštravao

Franjo je čekao s otpuštanjem točno do isteka petogodišnjeg mandata. Otpuštanje se moglo dogoditi već u ožujku 2013. godine jer izborom novoga pape padaju sve kurijalne službe. Franjo se pak pribojavao odmah provesti radikalne zahvate i potvrdio je veći dio suradnika kako je i vatikanski običaj. Korak po korak potom je izmijenio vodeće predstavnike kurije. Prve glave koje su pale bile su glave eksponiranih „racingerovaca“ kao kardinal Piacenza, pročelnik Kongregacije za kler, državni tajnik Bertone, kardinal Cañizares, pročelnik Kongregacije za bogoštovlje i kardinal Burke, pročelnik Vrhovnoga sudišta Apostolske signature.

Mali formalizam da se kardinala Müllera ostavi cijeli mandat u službi i da se sada iskoristi tako reći legitimnu mogućnost za postavljanje novoga čovjeka, ne može zavarati o radikalnosti ovoga zahvata u sve žešćoj borbi oko usmjerenja Crkve.

Otpuštanjem pročelnika Kongregacije za nauk vjere ravnoteža u Vatikanu koju je papa Franjo već više puta prodrmao sada je opasno poremećena. S posljedicama koje se u ovome trenutku ne daju predvidjeti.

Tekst: Giuseppe Nardi

Izvor: http://www.katholisches.info/2017/06/kardinal-gerhard-mueller-von-papst-franziskus-entlassen/

četvrtak, 29. lipnja 2017.

Fatima

Negdje oko početka korizme ove godine našao sam se u kasnijim prijepodnevnim satima u crkvi Gospe Lurdske u Zvonimirovoj ulici u Zagrebu. Onamo inače dosta rijetko zalazim, ali toga dana mi je bilo usput, pa sam se otišao nakratko pomoliti. Vidjevši normalne postaje križnog puta te gotovo praznu crkvu, odlučio sam izmoliti tu pobožnost.

Za one koji nisu ondje bili, ovako izgleda unutrašnjost crkve (slika s interneta).

Negdje pred kraj križnog puta, podigao sam pogled i iznad jedne od postaja ugledao na zidu napisano
POKORA
POKORA
POKORA

Ove je riječi u Lurdu Gospa rekla Bernardici, a mene su odmah podsjetile na Fatimu gdje je anđeo iste riječi snažnim glasom kazao trima pastirićima.

Nije mi baš na čast, ali taj me događaj nije potaknuo na neku sitnu žrtvu ili mrtvljenje, nego sam još istoga dana isplanirao put u Fatimu kupivši kartu za avion i rezerviravši smještaj. Iako o tome nisam do tada razmišljao, zapravo je bilo prilično jasno da ove godine, na stotu godišnjicu Gospinih ukazanja, trebam ići onamo.

utorak, 27. lipnja 2017.

Gostujući autor - “A gle dima i tame!”

Najprije jedna napomena. U glavnoj tezi sljedećeg članka se potpuno slažem s autorom i to sam već, čini mi se, i spominjao usputno na ovom blogu. Mislim da nije osnovni cilj ovog teksta uvjeriti ikoga da se u Međugorju ukazuje đavao, a ne Gospa. Meni Međugorje ne predstavlja ništa u životu, ali oni kojima je bitniji dio življenja katoličke vjere teško da će promijeniti stav pročitavši članak na nekom blogu. Kako ja razumijem, autor želi naglasiti da se protivljenje međugorskom fenomenu ne može temeljiti samo na teorijama nekih čisto ljudskih zavjera: franjevci u stoljetnom sukobu s biskupima, pohlepa, duhovna oholost itd. To upozorenje je sasvim na mjestu i namjenjeno je prije svega onima koji su u pogledu Međugorja već skeptični ili ga negativno prosuđuju. (TB)


“(…) Što je vrijedilo za njih, vrijedi i danas kad smo gotovo pa uvjereni svi po redu da nema nečistih duhova. Počesto i sami pastiri – žeteoci Božji ne vjeruju da postoje takvi duhovi. Ili ih možda slabo prepoznaju i otkrivaju, te onda nisu od prave koristi svojemu puku. (…)”

Te riječi iz razmišljanja don Ivana Bodrožića koje su nedavno objavili neki portali padaju na pamet autoru ovoga teksta pošto je pročitao članak mr. Snježane Majdandžić-Gladić “O međugorskim zelotima…”. Članak je doista vrijedan hvale, zbog hrabrosti i sposobnosti autorice da neuvijeno kaže i bjelodano pokaže da se u Međugorju nikad nije ukazala Gospa, ali u tom tekstu kao da se uopće ne računa s mogućnošću da se ondje ukazao i ukazuje đavao. To pomalo podsjeća na čudno tumačenje koje o onom poznatom mjestu iz Poslanice Efežanima kako “nije nam se boriti protiv krvi i mesa, nego (…) protiv zlih duhova” možemo naći u knjizi Josepha Ratzingera “Isus iz Nazareta” (I., str. 186), a nije zanemariva ni činjenica da ćemo, recimo, u enciklikama Lava XIII., Pija IX., X., XI. i XII. spomen pakla i vražjeg djelovanja na ljude naći skoro pa nigdje. Prisjetimo se i poznatih amsterdamskih ukazanja takozvane Gospe Svih Naroda koja negda bijaše Marija: povjerenstvo koje ih je ispitalo bilo je zgroženo i zaključilo je da se ne radi o Gospinim ukazanjima, ali je pojavu pošto-poto htjelo svesti na naravne, ljudske uzroke, ne dopustivši mogućnost da su posrijedi mimonaravne, đavolske objave. Naposljetku je novi biskup ukazanje priznao. Kad se ustraje na tome da se ne ukazuje nitko, onda se ako se ispostavi da se netko ipak ukazuje zaključi da je taj netko zacijelo nebesnik.

“Sve sami izmišljaj i umišljaj!” kaže biskup Perić na jednome mjestu u svom nedavno objavljenom tekstu o međugorskim ukazanjima u prvih sedam dana. Ali što ako npr. nekom salezijancu u Kanadi zrnca međugorske krunice postanu zlatna, i neki se naš svećenik gledajući zanesenu međugorsku vidjelicu osvjedoči da sve ipak nije samo umišljaj i izmišljaj? Što se događa kad đavla “izbacimo iz jednadžbe”, pokazuje nam i jedan nedavno snimljen igrani film (“Sezona lova”), u kojem John Travolta (naime njegov lik, Srbin) Robertu De Niru (njegovu liku) priča kako se uvjerio u Božju opstojnost prisustvujući ljudskim zlodjelima prestrašnim a da bi mogla potjecati samo od čovjeka. “Travolta” je iz jednadžbe bio izbacio đavla, pa je naposljetku morao na njegovo mjesto ubaciti Boga, đavolske poticaje pripisati Bogu, đavla smatrati Bogom.

Ako đavla izuzmemo iz međugorske jednadžbe, na koncu ćemo božanskima početi smatrati npr. ekstaze međugorskih vidjelaca, međugorska sunca, pa i međugorski četvrtak jer štovatelju sunca Braci, o kojemu je nedavno film snimio autor igranog filma o Međugorju Jakov Sedlar, četvrtak je novi Dan Gospodnji, kao što je bio i Sai Babi, koji je o sebi rekao da je onaj isti koji se nalazi i u Međugorju…

Ovih dana aktualne su kod nas navodne Gospine objave predsjedniku Svećeničkoga marijanskog pokreta don Stefanu Gobbiju, čiji je nasljednik, don Laurent Larroque, uz pomoć vlč. Marinka Miličevića, bivšeg isusovca, a sada svjetovnog svećenika koji je kancelar Gospićko-senjske biskupije, duhovnik Zajednice Injigo i odgovorna osoba za Svećenički marijanski pokret u Hrvatskoj, 22. lipnja u Udbini posvetio hrvatski narod Bezgrešnom Srcu Marijinu. U jednom tekstu o tim objavama na početku se kaže: “Navodna unutarnja čuvenja o. Stefana Gobbija prošarana su tako brojnim obmanama, doktrinarnim zabludama i lažnim proročanstvima te će biti dovoljno navesti tek nekoliko izvadaka iz Plave knjige da se jasno pokaže kako taj spis nije, kao što se tvrdi, božanski nadahnut, nego su posrijedi osobna razmišljanja o. Stefana Gobbija.” No može li itko povjerovati da se doista radi o pukim Gobbijevim osobnim razmišljanjima, izmišljanjima ili umišljanjma? Teško. Pa znači li to onda da su ipak posrijedi nebeske, Gospine objave? Nipošto. Zato se u tom članku ipak, hvala Bogu, dodaje: “Ako pak o. Gobbi ustraje na tome da se ne radi o njegovim osobnim razmišljanjima, mora se zaključiti da su onda posrijedi đavolja duhovna očitovanja, jer neke od tih poruka oprečne su nauku Svete Crkve Katoličke.” (http://www.catholicdoors.com/isit/isit01.htm)

Poznati egzorcist mons. Andrea Gemma na pitanje o međugorskim vidiocima: “A ako navodni vidioci stvarno vide Gospu?” odgovara: “Onda vide Sotonu koji se lažno predstavlja. Jer Sotoni je jako stalo da raskoli Crkvu, suprotstavi dvije struje jednu drugoj: za Međugorje i protiv Međugorja. (…)” (http://unamsanctamcatholicam.blogspot.hr/2011/04/bishop-and-exorcist-andrea-gemma-on.html)

U “Ogledalu pravde”, na žalost, slabo se računa s tom mogućnošću. Ipak, na nekim je mjestima natuknuta. Na primjer:

“12. XI. 81: (…) Pod jednom od najsvetijih molitava Crkve, pod Vjerovanjem [i to na “rođen od Marije vazda Djevice”], pojava se ‘iz sveg grla’ smije. Tko će nas uvjeriti u ozbiljnost takve pojave i molitve? Da netko to sve ne ismijava?”

“8. XII: (…) ‘Ispod njezinih nogu i oko nje tama i dim tu se širili. (…)’ To se događa na svetkovinu Bezgrješnoga začeća! Dan Najčistije, bez iskonske ljage, a gle dima i tame! Tko to ubacuje tamu i dim oko najsvetije ljudske osobe?”

U “Međugorskim stranputicama”, članku biskupa Perića, možemo pročitati i ovo:

“(…) Ne čudimo se nekadašnjoj ‘međugorskoj djeci’ što svoje nesavršeno vjeronaučno znanje pripisuju Blaženoj Djevici Mariji, nego se čudimo tadašnjim svećenicima, župnim vikarima u Međugorju, fra Tomislavu Vlašiću (…) i fra Slavku Barbariću (…), kako su mogli upisivati takve upitne i heretične rečenice. Kao da su pretpostavljali da se radi o novim spoznajama koje će usvajati ne samo pojedinci i skupine vjernika, koji čeznu za ‘čudesima’ i ‘ozdravljenjima’, nego će i sama Crkva mijenjati svoj biblijski i učiteljski nauk!”

“Je li to samo psihogena proizvođevina dječje mašte i psihe? Ili je neka čudnovata sila uplela svoje prste u ovaj fenomen?”

Valja se upitati: Ako su fra Tomislav Vlašić i fra Slavko Barbarić zapisivali “Gospine” rečenice za koje su znali da su heretične, nije li to dokaz autentičnosti tih rečenica, dokaz da ih je prije će biti izrekla “neka čudnovata sila” nego smislili fratri ili djeca. I koja li bi to čudnovata sila bila? Zar nam je tako teško imenovati je, nazvati je đavlom? Očito jest.

A zapravo nam mnogošto postaje jasnije, pa i lakše, ako priznamo đavlovo postojanje i djelovanje na ljude. Zar nam nisu npr. Kuran i Muhamed jasniji i zar ne postajemo i sućutniji prema Muhamedu ako ne mislimo da je on smislio, nego da mu je đavao prerušen u anđela Gabriela objavio da Isus nije umro na križu, nije uskrsnuo, nije Božji Sin, nije Spasitelj i Otkupitelj, nije obećao poslati Duha Svetoga, nego Muhameda… Strašno je dopasti đavolovih kandža.

Oni koji brane istinu da se u Međugorju Gospa nikad nije ukazala u manjini su i plivaju protiv struje. Zaslužuju priznanje za hrabrost, pogotovo ako su iz Hrvatske. Njihov je put uzbrdast i trnovit, rekao bi biskup Žanić. Međutim istinu o međugorskom fenomenu cjelovitije bismo, suosjećajnije i djelotvornije branili kad bismo ozbiljnije uzimali u obzir mogućnost da međugorski vidioci doista vide, ali ne Gospu, nego đavla prerušenog u Gospu, i vjeruju da je to Gospa.

Molimo li se za njih? Njima je “Gospa” jednom rekla da se ne trebaju moliti za sebe, jer da ih je ona već najbolje nagradila. Ako se ni mi za njih ne molimo i zbog njih ne plačemo, na to nas je nagovorio đavao, a ne Gospa. O njemu znamo i da ga, kako kaže sv. Ivan od Križa u “Usponu na goru Karmel” (2. knjiga, 11. poglavlje), jako veseli čovjekova žudnja za privatnim objavama. U “Kršćanskom savršenstvu” (Živan Bezić, izd. 1986., str. 412) čitamo o karizmama da se tko ih ima nema čime dičiti, a tko ih nema, neka ih i ne želi, jer bi to mogao iskoristiti đavao da podmetne lažna viđenja i objave (ovo je, usput budi rečeno, sasvim dovoljan razlog za osudu karizmatskog pokreta, čim se taj pokret može zvati tako kako se zove). Znajući sve to, zar možemo ustrajati na tome da u Međugorju, kad je riječ o ukazanjima i objavama, nema ničega osim ljudskih izmišljotina i umišljaja?

srijeda, 21. lipnja 2017.

Tradicionalne mise u crkvi sv. Martina 23., 24. i 25. lipnja 2017.

Prenosim s google grupe Tradicionalna Misa:
Vlč. Jérôme Bücker iz Svećeničkog bratstva sv. Petra služit će u zagrebačkoj crkvi sv. Martina tradicionalne latinske mise po sljedećem rasporedu:

petak, 23. lipnja u 19 sati navečer (svetkovina Presvetog Srca Isusova),
subota, 24. lipnja u 9 sati ujutro (svetkovina sv. Ivana Krstitelja),
nedjelja, 25. lipnja u 11,30 sati - (anticipirana proslava blagdana sv. Ladislava, zaštitnika Zagrebačke nadbiskupije).

A ja dodajem: odite se u petak pomoliti u baziliku Srca Isusova u Palmotićevoj oko 18:30 (novusordo misa u 17 bi trebala već završiti dok je iduće slavljenje u 19 sati) i onda dođite u sv. Martina slušati misu koju je slušala sv. Margareta Marija Alacoque te proslaviti ovaj lijepi blagdan kako ga je slavio primjerice bl. Ivan Merz.

Dodano 24.6.2017. u 20:58. Evo samo jedna slika od petka.

utorak, 20. lipnja 2017.

Duhovna lirika utorkom 50


Paul Verlaine
(preveo Milan Pavelić)

MISTIČNI RAZGOVOR (izvadak)

I.
Moj Bog reče: »Ljubi me, moj sinko! Gle mi
Probit bok i Srce, što sja i krv lije,
Noge, što suzama Marija ih mije,
Bolna leđa, koja grijeh tvoj satire mi,

I ruke. I križ gle, žuč i čavle te mi,
I sve to te uči, da ti ljubiti je
U tom gorkom svijetu, gdje se tijelo smije,
Samo moje Tijelo, Krv i besjede mi.

Nisam li do smrti ja te milovao,
Moj brate u Ocu, Duhom dijete moje,
I nisam li strado ko što pisano je?

Nisam li tjeskobu svu ti projecao,
Znojio se znojem tvojih noćnih jada,
Prijatelju tužni, što me tražiš sada?

ponedjeljak, 19. lipnja 2017.

Sa smiješkom na licu i s obmanjivačkom retorikom


Nasmiješeno normaliziranje spolne izopačenosti
Najprije preljub, zatim sodomija

Christopher A. Ferrara
7. lipnja 2017.


Upoznajte o. Jamesa Martina, SJ, nadnaprednjaka, za LPBT-zajednicu i "homobrak" zauzetog prijatelja pape Bergoglia, koji ga je upravo imenovao savjetnikom vatikanskom Tajništvu za komunikacije, koje nadzire vatikansku televiziju, radio i društvene medije. Pratitelji ovoga crkvenog podrivača dobro poznaju njegov boležljiv smiješak i prilično tetkast način na koji odgovara na opravdane kritike od strane pravovjernih katolika dok radi na potkopavanju trajnoga naučavanja Katoličke Crkve o spolnim pitanjima, uključujući njezinu trajnu osudu unutarnjeg zla sodomije kao grijeha koji vapi u nebo za osvetom.

subota, 17. lipnja 2017.

Iskvaren

Robert J. Siscoe

Lutherove zablude o opravdanju


Dok se približavamo 500. godišnjici protestantske pobune i planiranoj "komemoraciji" toga događaja od strane modernistâ u Rimu, prigoda je da se podsjetimo na Lutherove zablude i krivovjerja o opravdanju, kao i na neposredne plodove koje su proizveli (Mt 7,20). Vidjet ćemo da Lutherovo naučavanje o opravdanju samo vjerom (sola fide) nije jednostavno "vjera bez djelâ", kako neki zamišljaju, nego je ukorijenjeno u posve različitom shvaćanju vjere, koja da opravdava i spašava čovjeka ne zahtijevajući posluh moralnom zakonu. Vidjet ćemo također da su te zablude bile ukorijenjene u preziru spram Božje svete pravde i Božjega moralnog zakona, ujedinjenom s posljedičnim iskrivljavanjem božanskog milosrđa – vrlo slično zabludama kojima su se zarazili mnogi današnji crkveni dostojanstvenici.

Na početku važno je napomenuti da protestanti kad rabe nazive "vjera", "milost" i "opravdanje" misle nešto sasvim drugo nego katolici. To je važno imati na umu ako ikad budemo raspravljali s protestantom.

Prije nego što se pozabavimo spomenutim zabludama, a da bismo pročistili svoje poimanje, prisjetit ćemo se ispravnih nazora o vjeri, milosti i opravdanju, kako ih naučava Bog preko svoje Crkve.

utorak, 13. lipnja 2017.

Tradicionalna misa na Tijelovo u 11:30 u sv. Martinu

Prenosim s google grupe Tradicionalna Misa:
Na Tijelovo 15.6.2017. u 11,30 sati bit će u crkvi sv. Martina u Zagrebu služena tradicionalna latinska Misa, a nakon mise i Blagoslov s Presvetim oltarskim sakramentom.

Dodano 15.6.2017. u 15:40. Dvije današnje fotografije, jedna s mise i jedna s blagoslova.


ponedjeljak, 12. lipnja 2017.

Pristanak razuma uz istinu slušanjem primljenu


Besmisao "pomirene različitosti"

Christopher A. Ferrara
6. lipnja 2017.

U svojoj proročkoj enciklici Mortalium animos, zabranjujući katoličko sudjelovanje u nastajućem "ekumenskom pokretu" protestantskog podrijetla, papa Pio XI. osudio je nazor, koji su tada promicali katolički praekumenisti, da će "razni narodi – premda se međusobno razlikuju u stanovitim vjerskim pitanjima – bez većih poteškoća ostvariti bratski sporazum ispovijedajući određene vjerske istine koje oblikuju nešto poput zajedničkoga temelja duhovnoga života". Taj nazor, kaže Pio, zasniva se na "krivome mišljenju koje smatra sve vjere više-manje dobrima i hvalevrijednima". Upravo tu zabludu, kao što mora priznati svaki pošten promatrač, u stvarnosti je glavnina crkvenog vodstva kroz proteklih pedeset godina prihvatila.

Tu zabludu nije moguće braniti ni obrazloženjem da se "ekumenizam" između Katoličke Crkve i onih koji ispovijedaju da su kršćani opravdano provodi poradi "promicanja kršćanskog jedinstva". Jer se, na čemu je Pio XI. s pravom ustrajao, a što bi i sam razum savjetovao, "jedinstvo kršćana može promicati jedino promicanjem povratka u jedinu istinitu Kristovu Crkvu onih koji su od nje odijeljeni, jer su je u prošlosti nesretno napustili. Jedinoj istinitoj Kristovoj Crkvi, kažemo, koja je svima vidljiva i koja treba ostati, u skladu s voljom svojega Utemeljitelja, točno jednakom kako ju je On utemeljio."

To jest: ne može biti kršćanskog jedinstva bez ispovijedanja iste vjere, koje znači pristanak uz iste nauke "božanski objavljene religije" koji bi, kako je upozorio Pio XI., bili odbačeni ako bi se "ekumenizam" dovelo do njegova logičkog zaključka. Jer božanska se objava sastoji baš u samim riječima koje su izrekli Utjelovljena Riječ, apostoli i Učiteljstvo Crkve utemeljene od Krista, koje je božanski objavljenu religiju tijekom stoljećâ vjerno prenosilo i objašnjavalo.

Prema tome, kao što je Protumodernistička prisega zahtijevala od bogoslovâ, svećenikâ i teologâ da priznaju – prije nego što je i ona odbačena nakon II. Vatikanskoga koncila, zajedno s naučavanjem Pija XI. – kršćanska je vjera "pravi pristanak razuma uz istinu slušanjem primljenu od vanjskog izvora. Tim pristankom vjerujemo, zbog autoriteta najistinoljubivijeg Boga, da je istinito ono što je kazao, posvjedočio i objavio osobni Bog, naš Stvoritelj i Gospodin."

No protestanti raznih vrsta, kako je Pio XI. s pravom primijetio, ne ispovijedaju istinu koja je slušanjem primljena od vanjskog izvora, koji je u konačnici sam Bog, nego mješavinu objavljene istine i ljudske zablude, ono što je papa Pio nazvao "osakaćenom i iskvarenom inačicom Kristova nauka". Tu neuvijenu prosudbu o mnogolikoj protestantskoj religiji također su međutim crkveni vođe odbacili jer "ekumenizam", kojemu je bilo omogućeno da provali u Crkvu, u praksi je zbrisao nužnost pravog nauka – onoga što je Bog objavio – za spasenje duša.

Ne bi nas trebalo iznenaditi što je taj bezmjerno razoran razvoj crkvenih zbivanja, koji do u slovo ispunjava zloslutne proročanske riječi Pija XI., sadašnji zaprematelj Petrove stolice uzdigao na novu razinu. Dana 3. lipnja u svojem obraćanju masovnom skupu bučnoga, svekršćanskoga "karizmatskog pokreta" papa Bergoglio pokazao je svoj uobičajeni prezir prema nauku objavljenom od Krista i apostolâ, izjavivši da je "mir moguće postići kroz našu ispovijed da je Isus Gospodin".

A što ćemo s golemim doktrinarnim razlikama između katolicizma i "osakaćene i iskvarene inačice Kristova nauka" u raznim protestantskim zajednicama? Kao što je Franjo priznao: "Ali ako naglašavamo razlike, u ratu smo, ne možemo naviještati mir." "Ekumenski" odgovor na taj "ekumenski problem" jednostavno je prilagodba razlikama! Tu je Franjo izložio konačnu zabludu "ekumenskog pokreta":
"Među nama postoje razlike. Ali to je očito. Postoje razlike. No želimo biti [s dramatičnim naglaskom, koji pokazuje da se očekuje pljesak] pomirena različitost. Ne zaboravite tu riječ, nego je recite svakomu: pomirena različitost! A ta riječ nije moja, nije moja. Izrekao ju je luteranski brat. Pomirena različitost."

"Pomirena različitost" potpuna je besmislica. Ne može biti pomirbe između nauka koji jedan drugomu proturječe. Stoga položaj jedine prave Crkve božanski dodijeljen Katoličkoj Crkvi, sedam od Boga ustanovljenih sakramenata, žrtveno svećeništvo, papino prvenstvo, nezabludivost Učiteljstva, nerazrješivost ženidbe i unutarnju nemoralnost kontracepcije, abortusa i sodomije nije moguće pomiriti s naukom religijskih sljedbi koje niječu svaku od tih istina. Jaz je nepremostiv, i upravo je zato Pio XI. ustrajao na tome da je jedini put ka kršćanskom jedinstvu povratak odmetnikâ u jedinu pravu Crkvu.

Nije Franjo izumio novotariju "pomirene različitosti", koja se pojavila s krivovjernim naučavanjem kardinala Lea Jozefa Suenensa, čiji spisi o toj temi pozivaju na nakaradu "teološkog pluralizma" u Crkvi. Nimalo iznenađujuće, papa Bergoglio rekao je gomili od 50 000 ljudi: "Važno je čitati djelo kardinala Suenensa o tome. Veoma važno."

Katolički um zgranut je pred prizorom ovog pontifikata, koji je vrhunac svakoga razornog crkvenog trenda u proteklih pedeset godina. Međutim ne možemo odvratiti pogled od toga prizora i ponašati se kao da nemamo papu. Možemo samo razotkrivati što se događa i zakonito prosvjedovati protiv toga radi istine koja nas oslobađa i moliti pritom za pospješenje božanski određenog obrata ove besprimjerne krize u Crkvi.

Početak toga veličanstvenog protuprevrata označit će posveta Rusije Bezgrešnom Srcu Marijinu koju će izvršiti svet papa u zajedništvu s hijerarhijom koja se vratila na put s kojega je toliki dio ljudskog elementa Crkve tako tragično zastranio počevši od kobne 1960., kada je Treća tajna imala biti objavljena, ali ju je umjesto toga zataškao sam papa koji ju je trebao objaviti.

http://www.fatimaperspectives.com/fe/perspective1022.asp

nedjelja, 11. lipnja 2017.

Pouke starca Pajsija o ekumenizmu


Primjetio sam da je bitno.net počeo sve češće objavljivati "pouke" nekog Starca Pajsija, istočnoraskolničkog grčkog monaha koji je živio u 20. stoljeću. Predlažem zato uredniku koji se tako oduševio starcem da prevede i pokoju njegovu riječ o ekumenskoj svejeresi i rimokatolicizmu. Vjerujem da će i sam naći grčke izvornike ili srpske prijevode, a meni je bilo najlakše potražiti nekoliko tekstova u engleskom prijevodu.

A Private Letter Concerning Ecumenism

An Invitation From The Pope To Elders Paisios and Porphyrios

Elder Paisios the Agiorite on Ecumenism

Elder Paisios of Mount Athos Against Ecumenism

Ecumenism and Tradition according to the Elder Paisios

subota, 10. lipnja 2017.

"Troppo santo!"

Postoje li u Crkvi proskripcijski popisi za „konzervativce“ i „tradicionaliste“

Postoji li novi „Sodalitium Pianum“, ovaj put pak s modernističkim predznakom? Talijanski tradicionalni blog Messa in latino govori o stvaranju jedne nove „mreže“ u Crkvi.

petak, 9. lipnja 2017.

Dogodi se, razumljivo je

Vijest Katoličke tiskovne agencije BK BIH o vjeronauku.

Lijepa fotografija koja je poslužila za ilustraciju. 

Izvor fotografije.


Ups!

Naravno, osoba koja je birala ilustraciju imala je sasvim normalnu katoličku intuiciju. Možda je i vama ova minorna situacija izmamila barem smiješak na lice, ali taj osmijeh brzo postane gorak kad razmislimo zašto je trebalo "potegnuti" u Ameriku za naći ilustraciju normalno odjevene časne sestre koja podučava djecu katekizmu.

četvrtak, 8. lipnja 2017.

Kardinal Robert Sarah: „To je dijabolično... oni uništavaju Crkvu“

Kardinal Sarah „To je dijabolično..., oni uništavaju Crkvu“ 
– Poziv na primanje Pričesti na usta klečeći


(Milano) Predavanjem kardinala Roberta Saraha, pročelnika rimske Kongregacije za bogoštovlje i sakramentalnu stegu jučer je u Milanu počeo četverodnevni međunarodni Kongres Sacra Liturgia o svetoj liturgiji. S posebnom napetošću u Svečanoj dvorani Katoličkog sveučilišta svetoga Križa očekivan je početak s kardinalom Sarahom, jednim od najpoznatijih predstavnika Crkve.

U svojem pozdravu biskup Dominique Rey iz Toulon-Frejusa upozorio je na pogovor koji je Benedikt XVI. napisao za najnoviju knjigu kardinala Saraha: „Snaga tišine“.

„Zbog ovog pogovora netko je izgubio samokontrolu.“

subota, 3. lipnja 2017.

Samo jedna

Pobjeda Bezgrješnog Srca: „samo jedna vjera, samo jedno krštenje, samo jedna Crkva, Sveta, Katolička, Apostolska“.

Dvije stogodišnjice:
Fatima i Oktobarska revolucija


Pobjeda Bezgrješnog Srca Marijina koju Gospa obećava u Fatimi, nije samo nagrada Neba onima koji slijede Mariju sve do vrha Kalvarije, nego pobjeda na zemlji „samo jedne vjere, jednoga krštenja, samo jedne Crkve, Svete, Katoličke, Apostolske“. To je odgovor koji je Gospa dala na protukršćansku Oktobarsku revoluciju uoči njezinog izbijanja 1917. godine. A to je, sto godina kasnije, naša bitka koja će se nastaviti sve do konačne pobjede.

Među mnogim obljetnicama koje se obilježavaju 2017. godine, dvije se ističu zbog vremenskog podudaranja, ali i zbog svoje očite oprečnosti: Fatima i Oktobarska revolucija.

U mjestu Cova da Iria, blizu Fatime, jednom zabitnom portugalskom selu, Gospa se ukazala trima pastirima šest puta uzastopce od 13. svibnja do 13. listopada 1917. godine, povjerivši im poruku za čovječanstvo. U Petrogradu, glavnome gradu Rusije, od veljače do listopada iste godine, dogodila se revolucija koja je ušla u povijest upravo jer je i ona umišljala da se obraća čovječanstvu. Ono što ova dva događaja koja su se zbila u istim mjesecima imaju zajedničko jest to da su oba nositelji sveopće poruke. Međutim, socijalistička i egalitarna poruka pokazala je tijekom jednog stoljeća svoj razorni domašaj. Fatimska poruka suprotstavlja zabludama koje će Rusija proširiti po svijetu poruku nade koja kulminira u riječima: „Na koncu će moje Bezgrješno Srce pobijediti“.

Revolucionarna gibanja koja su se iz Rusije proširila po cijelome svijetu dosegla su svoj vrhunac prodrijevši unutar same Crkve Katoličke koje je danas, čini se, najveći čimbenik pomutnje u svijetu. No samo će unutar Katoličke Crkve moći nastati – i već je nastao – pokret reakcije na ideološku Revoluciju čiji je glavni pokretač bila Rusija. Posljednja tajna koju je objavila sestra Lucija, Fatimska vidjelica, opisuje kaznu kozmičkih razmjera koja će se sručiti na neraskajano čovječanstvo, ali istodobno pokazuje koji je lijek ovoj kazni u povijesnom vremenu u kojemu živimo: „Samo jedna vjera, samo jedno krštenje, samo jedna Crkva, Sveta, Katolička, Apostolska“.

Ove riječi Majke Božje sestri Luciji znače da ne smijemo pronalaziti izvan Crkve odgovor na teške pogibelji koje prijete svijetu. Neki posvećuju svoju energiju proučavanju gospodarskih problema koji nas ugrožavaju: drugi gube svoje vrijeme u složenim geopolitičkim raščlambama: drugi opet ograničavaju svoje raščlambe na sukob kultura i civilizacija; na koncu: ima i onih koji upozoravaju na religiozni domašaj pitanja, ali se gube u samozavaravanju o ekumenskom zagrljaju među religijama. Svi oni, iako mogu uhvatiti djelomične vidike problema, varaju se na dubljoj razini.

Riječi „samo jedna vjera, samo jedno krštenje, samo jedna Crkva“ potvrđuju da samo Katolička Crkva može reći svijetu riječ istine. A ova istina ona je ista koju je Isus povjerio svojim učenicima, rekavši im: „Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju. Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se, a tko ne uzvjeruje, osudit će se!“ (Mk 16,16)

Poslanje koje Isus povjerava apostolima i njihovim nasljednicima jest naviještanje cjelovite poruke istine i spasenja. Istinu Katoličke Crkve, njezino božansko podrijetlo, njezinu jedincatost, ono što nam daje ovlast reći da izvan nje nema spasenja, pokazuju njezina temeljna obilježja, njezine razlikovne crte koje ispovijedamo od IV. stoljeća u nicejsko-carigradskome simbolu vjere: Credo unam, sanctam, catholicam et apostolicam Ecclesiam. A Gospa se ne izražava drukčije kada jasno izriče ove riječi: „samo jedna Crkva, Sveta, Katolička, Apostolska“.

Crkva je od svojega utemeljenja jedna i nepodijeljena u svojemu nauku, u svojim sakramentima i u svojoj vlasti; ona je sveta, čista i bez mrlje, nikada grješna, premda u sebi obuhvaća grješnike; ona je katolička, to jest sveopća, predodređena za proširenje po svijetu samo jednoga Kristova Krštenja i jedinoga spasenja; apostolska je jer je utemeljena na neprekinutoj sukcesiji svojih pastira, od svetoga Petra, od apostola sve do dana današnjega.

Ovi pastiri nisu bezgrješni u svojemu ponašanju, ni nezabludivi u svojemu učenju, osim ako nije posrijedi Rimski Prvosvećenik koji neko učenje formulira na izvanredan način, ex cathedra, ili pak na redoviti način kojim potvrđuje trajno Učiteljstvo koje izriče Tradicija.

Može se dogoditi da se jedan papa zbilja odrekne svojega poslanja koje se sastoji u utvrđivanju braće u vjeri i u propovijedanju cjelovitoga Evanđelja svakome stvorenju. Isus nam pak jamči da vrata paklena nikada neće nadvladati, čak ni u slučaju nevjere njegova Namjesnika (Mt 13, 16-20). Sotonin dim može prodrijeti u Crkvu i obaviti Petrovu stolicu, ali tko i dalje ispovijeda svoju vjeru i živi u skladu s njom, ne treba se ničega bojati jer Gospine riječi sadržavaju i obećanje pomoći onomu tko ostane vjeran, kao što je Ona to bila na savršen način tijekom muke Kristove. U tim mračnim časovima cijela vjera Crkve koja se rađala bila je sadržana u Prečistom i Bezgrješnom Srcu Marijinom. A pobjeda Bezgrješnog Srca Marijina koju Gospa obećava u Fatimi, nije samo nagrada Neba onima koji slijede Mariju sve do vrha Kalvarije, nego pobjeda na zemlji „samo jedne vjere, jednoga krštenja, samo jedne Crkve, Svete, Katoličke, Apostolske“. To je odgovor koji je Gospa dala na protukršćansku Oktobarsku revoluciju uoči njezinog izbijanja 1917. godine. A to je, sto godina kasnije, naša bitka koja će se nastaviti sve do konačne pobjede.


Tekst: Roberto di Mattei, Radici Cristiane br. 124., svibanj 2017.
Izvor: https://www.radicicristiane.it/2017/05/editoriali/due-centenari-fatima-la-rivoluzione-ottobre/

srijeda, 31. svibnja 2017.

Kraljica neba

Knezovi nebeski sjaju u svom sjaju
Pjesmom nad pjesmama svi je pozdravljaju.
Otac zove: »Kćeri!«, »Majko!« Janje veli,
»Zaručnice moja!« kliče Golub bijeli.
Blaženstvom je svakim sveto Trojstvo puni,
Za Kraljicu sviju nebesa je kruni.
(Milan Pavelić)


Presveto, dakle, Trojstvo okrunilo je Mariju neuvelom kraljevskom krunom, u Njezinu desnicu stavilo kraljevsko žezlo, posadilo je na uzvišeni kraljevski tron odmah do Kristova prijestolja.

utorak, 30. svibnja 2017.

Duhovna lirika utorkom 49


Stjepan Miletić
MOLITVA PETRA SVAČIĆA

Ah, pustiše me sama, dan je svršen,
Svud vlada mir, noć zemlji vida rane.
Junaci prvi kraljevine ove
U snu sad leže i za boj se krijepe,
Ne prot tuđincem, ne prot nevjernikom,
Prot braći svojoj, a — za majku svoju.
Pol kraljevstva u protivničkom zboru
Prot meni kreće ... Bože, što li skrivih,
Da grozan rat taj, s kojeg srce moje
Krvari više nego s teških rana.
Sad vodit moram ? .........
                                    San mi doći ne će.
Na molitvu me nuka glas savjesti tajni,
I koljeno mi prigiba se lako.
                                      Bože svemogući!
U času tom ne kleči kralj pred tobom.
Već volje tvoje stvor, tvoj crv od praha.
Ne molim za se ... Što god duša moja
Sagriješila je — te grijehe odgodi
Na drugi, zadnji sud; u času ovom
Daj glasu mom čistoću anđeosku.
Da s molitvom se tvojih kerubina
Ko tamjan vine do prijestolja tvoga.
Što godijer vječna ti odluči mudrost.
Oj neka bude... al milostiv budi!
Pa ako gnjev tvoj zavrije nad zemljom,
Ko što nekad nad Sodomom griješnom,
I zaprijeti nam: ipak velji Bože,
Koj’ suncem svojim svaku travku zlatiš.
Oj ne daj propast — rodu čitavome!
Nevrijedan je li on te krune svijetle
I žezla sjajnog, kim namjesnik tvoj je
Na zemlji toj okrunio nam kralje,
Ti uzmi sjaj taj, al slobodu pusti;
U boju sutra ne daj nam podleći;
Nit šumam ovim, prirode oltarom,
Svjedocim mnoge djedovske nam slave,
Od bratske krvi ne daj se rumenit.
Ponosnih gora ovih gordo tjeme
Pod ropstva jaram sagnut ne dozvoli,
Nit tuđem jedru grdit mora lice.
U zemlju ovu tvoj nas Duh dovede,
Tvog Sina vjeru primili smo ovdje,
Na ovoj grudi daj nam dane trajat;
Ne daj nam propast sad, dok djeca još smo,
I pokosi nas tek — za žetvu zrele.
Milostiv budi ovoj zemlji našoj;
»Siromašna je, ljubavi joj treba,«
A sav svoj gnjev na krivca survaj glavu!
I ako sudiš, da u sjajnom nizu
Hrvatskih kralja ja tek crn sam biser
I da nevrijedna taj me grimiz resi,
Ti ubij mene, smakni te junake,
Što kano na pir idu za dom mrijeti,
Sve primi to za žrtvu, sveti Bože,
I satri sve nas, tek — Hrvatsku spasi!

četvrtak, 25. svibnja 2017.

Što prije to bolje

Kardinal Raymond Burke javno je od Pape zatražio 
da posveti Rusiju Bezgrješnom Srcu Marijinu


Kardinal Raymond Burke javno je od Pape zatražio da posveti Rusiju Bezgrješnom Srcu Marijinu. Burkeove riječi izrečene su tijekom četvrtog godišnjeg rimskoga Foruma za život na kojemu su bili nazočni također i kardinal Carlo Caffarra, biskup Athanasius Schneider te desetine lidera pro-life organizacija iz cijeloga svijeta.

Tijekom svojega govora koji se temeljio na fatimskoj poruci kardinal Burke je rekao da nema nikakvu nakanu umanjiti vrijednost posvete cijeloga svijeta Bezgrješnom Srcu Marijinu koju je obavio papa Ivan Pavao II. dana 25. svibnja 1984., ali da je nužno posvetiti izrijekom Rusiju.

Sama Gospa zahtijevala je posvetu u svojim porukama malenim Fatimskim pastirima. Jedna tako jasna posveta još se nije dogodila iako je prošlo sto godina od prvih ukazanja.

Izvor: http://cardinalburke.blogspot.com/2017/05/il-cardinal-raymond-burke-ha-chiesto.html

utorak, 23. svibnja 2017.

Duhovna lirika utorkom 48


Paul Verlaine
(preveo Milan Pavelić)

PRIČA
Posvećeno J. K. Huysmansu

Jednostavno ko što na plam siplju miris mio,
I kao što vojnik liva krv za domovinu,
Srce svoje, dušu svoju stavit ja bih htio
U popijevku kakvu lijepu u čast Marijinu.

Al nevrijedan ja sam, jao, grješnik sam pun kala,
Ko vuka u zboru svetih čut bi bilo mene;
Pijan još od gorkog vina s loze zemnih tala
Moj bi glas uvrijedit mogo uši uzvišene.

Treba srce kao vrelo, što se s hridi ruši,
Treba da nam znakom bude djetinja bjelina,
Da janjeći glas ne budi prijekora u duši,
Da nam čelo žarom kruni nevina milina,

Sve to treba, da bi nam se pjesma usmjelila
Tebe slavit, Djevo Majko, Marijo bez ljage,
Što se bijeliš sva kroz lepet anđeoskih krila,
Što na našu zemlja stavljaš svoje noge drage.

Al bar ja ću reći svakom, koji slušat mari,
Kako dušu, koja pade u bezdanu crnu,
Pogledaše, milostivo Tvoji nježni čari,
Te u krilo neznanih se Nevinosti vrnu.

Nevinosti, o što sijaš slijepcu iscijeljenu,
Djevičanska vatro duše, vodo, što nas krasi,
Vjeđo, što te spušta milost nad smućenu zjenu,
Piće žednog jelena, što pun se žara glasi!

...Bio tako komad slavan ljubavnika mamna,
Palih, čistili srdaca ga pojio napitak,
Podaleko zalazio na bespuća sramna,
Starajuć se samo za svoj sebični užitak.

Ateista to je bio, kakav živo grače,
Prem bezboštva gad mu cijeli ne išo u torbu;
Ko robijaš staru čiku, što je s nova žvače,
Uprav tako on ljubio bezbožničku čorbu.

To grubijan bio vam je, ulični pijanac,
To je bio i muž, kakvih za bravom se gleda,
Mada prve ljubavi mu pretrgo se lanac,
Ipak time njegov razvrat opravdat se ne da.

To je bio, gledaj štete, bljutav parižlija,
To jest bezjak stoput gori, jedan med onima,
Što u čudo nagoni ih svaka ludorija,
A ne znadu, jadna dušo, da si ti u njima.

Soj teatra, laka roba prljava dućana,
Uz koga bi i divljake, vrijedne mu drugare,
Snašla muka od zadaha odurnih mu mana,
Soj pločnika, soj kloake i otrovne pare!

Najzad glupak, sav zanesen za vremena tupa
— Kojih duh je to uglavnom, da se časte pivom —
A nada sve, luda glava, kojom nemir lupa,
Srce svač’je, sa prostačkom iskrenošću živom.

Al bez sumnje, i ja eto stalno mislim gdjekad,
Da on sa dna toga srca nikad ne izgubi
Sakrivene uspomene, da je bio nekad
Izmed one male djece, što ih Isus ljubi.

Zar očuvo on u umu svetinje je krasne
— I gle, to će uistinu istinito biti —
Tvoje ime, o Marijo, nazive ti časne
Ko kad rđav misnik jošte kapelicu kiti?

Ili prosto, možda on je bio pokraj svega,
Kraj svih mana, kraj svih grijeha i sveg ostaloga,
Čovjek vrlo prostodušan, pa iskrenost njega
Bar krasila pored svijeta Bogu nemiloga.

Ipak eto luda posla u tog prestupnika,
On spretnošću dokopa se sreće osobite,
Da sudovi zgrabiše ga, i kud će jadnika!
U najužoj rupi dolje zar ga ne vidite?

Oj tamnice filantropske! O gadu vam vajnom
I napretku ovom lažnom ni crne ni bijele!...
Tad se smekša, razmisli se. Kakovom to tajnom,
O Marijo, odabrana od vječnosti cijele?

K Sinu Tvomu on i k majci Njegovoj tad krenu,
O koliko sretan bješe u čas tili, smjesta!
Kakve suze, kakva radost, Majko! I u trenu,
Da bi Tebi ugodio, resiti se presta

Napravama oholosti, bijednom onom zlobom,
Što se zove duh i Znanost, hohotom psovača
I posmijehom, koji znade vas nabrat rugobom,
Usne sitnih nevjerničkih biblijskih tumača!

I on eto pokleko je, stao prebirati
Na krunici žarko zrnje, Tebe molit stao,
Da izbaviš, o Svetice, Kraljice i Mati,
Od ove ga tjelesnosti pregorke, o jao!

O daj, da on ništa više ne bi znati htio,
Do Mudrosti tajinstvenoj skrovit klanjati se,
Ljubit Srce Isusovo u zanosu cio
I u isto vrijeme na Te misliti kod Mise.

O daj ovo, ovu milost duši toj udijeli,
O Marijo, Djevo Majko, začeta bez ljage,
Sjajnobijela sva u pirnoj pjesmi kora bijelih,
Što na našu zemlju stavljaš svoje noge drage.

srijeda, 17. svibnja 2017.

Ne može proći bez toga


"Sv. Bernard običavao je govoriti da ga nijedna propovijed kao propovijed o Preblaženoj Djevici ne napunja s toliko radosti, a ujedno i s toliko straha: bojao se s jedne strane da ne reče previše i pripiše joj svojstva koja pripadaju samo Bogu; s druge pak strane, ako reče malo, znao je da je kazao odveć ispod istine..."
Jedan misionar u Oceaniji (citirano prema knjizi "Zaštitnik Katoličke Crkve...", Sarajevo, 1931.)

"Naša Gospođa kaže da su ratovi i neredi u svijetu kazna za grijehe. Ona više ne može zadržavati ruku svoga Sina. Potrebno je činiti pokoru. Ako se ljudi pokaju, naš je Gospodin još uvijek pripravan oprostiti; ako ne, doći će kazna."
"Kad bi ljudi znali što je vječnost, sve bi učinili da promijene svoj život."
Sv. Jacinta (citirano prema knjizi Yvesa Ivonidesa "Fatima: da ili ne?")

*


Christopher A. Ferrara
15. svibnja 2017.

Franjo u Fatimi: dobro i loše

Završio je papinski posjet Fatimi. Papa Bergoglio proglasio je svetima Jacintu i Franju, na čemu moramo odati hvalu Bogu.

Tradicionalna misa u crkvi sv. Martina u nedjelju 21.5.2017. u 11,30 sati

Prenosim s google grupe Tradicionalna Misa:
U crkvi svetog Martina u Zagrebu bit će ove nedjelje 21.5.2017. u terminu 11,30 sati služena tradicionalna latinska sveta misa.

Dodano 23.5.2017.u 14:45. Evo i tri slike s mise koju je služio vlč. Tomislav Roškarič, a na kojoj je pjevao g. Ivan Kovačić. Autor fotografija je don Elvir Tabaković, Can. Reg.



utorak, 16. svibnja 2017.

Duhovna lirika utorkom 47


François Villon
(preveo Milan Pavelić)

MOLITVA VILLONOVE MAJKE GOSPI

Gospo rajska, kraljice zemaljska,
Vladarice čistilišne strane,
Primi mene neznatnu kršćanku,
Broj me među svoje odabrane,
Nemoj gledat, što ja nisam vrijedna.
Ti dobara punija si, Gospo,
Nego grijeha ja grješnica bijedna.
Zasluživat, doć u nebo, velim,
Bez dobara tih ne može duša.
U toj vjeri živjet, umrijet želim.

Reci Sinu, da Njegova ja sam,
Neka s mene moje grijehe skine.
Učini mi kano Egipćanki,
Nek me zlo ko Teofila mine,
Koji dobi spasenje po Tebi
Prem je đavlu zapisao dušu.
Očuvaj me, da klonula ne bih;
Hrani mene Sakramentom bijelim,
Što se sveto gotovi kod Mise.
U toj vjeri živjet, umrijet želim.

Ženica sam uboga i stara,
Ne znam čitat, neuka sam tako.
U kloštarskoj našoj crkvi gledam
Slikan raj, gdje gusle sluša svako,
I pakao, gdje zlu čeljad vare.
Pakla strah me, radujem se raju:
U raj doći, daj mi, Božja Mati,
Kojoj s vjerom, srcem pravim, cijelim
Grješni svijet se ima utjecati.
U toj vjeri živjet, umrijet želim.

        POSVETA

Nosila si Djevo i Kraljice,
Isukrsta Kralja vječitoga.
Svemogući dođe s neba svoga,
Sličan posta nama ojađelim,
Za nas dragu svoju mladost preda,
U njem Boga duša moja gleda.
U toj vjeri živjet, umrijet želim.

četvrtak, 11. svibnja 2017.

Gostujući autor - O preuzetnosti


Govore da je sv. Augustin rekao da je Bijela nedjelja sažetak razdoblja milosrđa, zbog evanđelja o ustanovljenju sakramenta pokore, a onda valjda taj sažetak vide još više sažet u potpunom oprostu koji bi se zadobivao ispovijeđu i pričešću na blagdan Božjeg milosrđa pouzdanjem u to milosrđe (da li umjesto nenavezanošću na ikoji grijeh?).

*

O Božjemu milosrđu i strpljenju

Bog oprašta svim pravo skrušenim grješnicima. Milosrđe Božje, doduše, neizmjerno je kao Bog sam, ali djeluje pod uvjetom da se grješnik pravo obrati. Tu prevažnu istinu nalazimo točno označenu u Svetom pismu. "Bezbožnik", govori Gospodin kod Izaije, "neka ostavi put svoj, a nepravednik naume svoje, neka se obrati ka Gospodu i on će mu se smilovati." (Iz 55,7) Isto govori kod Ezekiela: "Čini li bezbožnik pokoru za sve svoje grijehe i pazi na sve moje zapovijedi te zakon i pravdu vrši, neka živi, da, neka ne umre." (Ez 18,21–22) Dakle samo ako se grješnik obrati i čini što je pravo, Bog mu je milosrdan i oprašta mu njegove grijehe. Ako pak u grijehu ustraje, ostaje mu izvor Božjega milosrđa zatvoren, te on upada u vječnu propast. "Ne budete li pokoru činili," kaže Krist Gospodin, "svi ćete zajedno propasti." (Luk 13,3) Milosrđe Božje ne sastoji se u tome da Bog svim grješnicima oprašta, nego u tome da on oprašta skrušenim grješnicima. Pročitamo li cijelu sv. povijest, nećemo naći nijednoga grješnika koji bi bez prave pokore postigao oproštenje grijeha. Kao što je istina da je Bog milosrdan, neizmjerno milosrdan, tako je također istina da on nije neskrušenim, nego samo skrušenim grješnicima milosrdan i oprašta im. Ne smijemo dakle imati pogrešan pojam o milosrđu Božjem. Ne recite: "Bog je neizmjerno milosrdan, on ne odbija nijednoga grješnika; ako i griješimo dugo i mnogo, Bog će nam već oprostiti." To je preuzetno govoriti i tko je tih načela, u pogibelji je da spas svoj zauvijek izgubi. Mnoge tisuće grješnika koji su preuzetni na milosrđe Božje griješili – gore u ponoru pakla. Ista će sudbina snaći svakoga tko drijemajući na jastuku milosrđa Božjega mirno dalje griješi, njegov konac bit će propast. Bog je neizmjerno milosrdan, ali i neizmjerno pravedan. Njegovo milosrđe pravo skrušenim grješnicima oprašta, a pravda njegova neskrušene grješnike osuđuje. Milosrđe Božje neka ne bude nikomu razlog da u grijehu mirno spava, i ujedno flaster na njegovu ranjavu savjest, nego moćna opomena za ozbiljnu, temeljitu pokoru. Neka se nijedan grješnik ne tješi da je Bog neizmjerno strpljiv, jer o toj vlastitosti vrijedi isto što i o milosrđu Božjem. "Sada se poslužimo dragocjenim vremenom, ne upotrebljavajmo život tek onda za vršenje dobrih djela kad ga gotovo nestane, jer Bog, koji je skrušenima obećao oproštenje, neskrušenima nije obećao sljedećeg jutra", kaže Grgur Veliki. Bog ima strpljenja s grješnicima, ali kako će dugo čekati, koliko je vremena dao grješniku da se obrati, to nije objavio. No ako Bog i dugo trpi grješnika i mnogo mu godina dade da se obrati, ipak zato grješnik nije slobodan od pogibelji, jer ga milost Božja može na koncu ostaviti i prepustiti propasti. Ne recite: "Bog je milosrdan, strpljiv, imat će strpljenja sa mnom i u ljubavi me primiti kad se jednom htjednem kao skrušeni sin vratiti u očinski dom." Tko tako govori, griješi protiv Duha Svetoga i mora se bojati da će jednom naći mjesto ne u nebu, nego u paklu. Samo sadašnje vrijeme u našoj je moći, i trebamo ga odmah upotrijebiti za svoje izmirenje s Bogom, da uteknemo prjetećoj opasnosti i spasimo se.

Po knjizi "Katehetičke propovijedi" Ivana Ev. Zollnera (Zagreb, 1905.)

ponedjeljak, 8. svibnja 2017.

Sancte Michael, defende nos in proelio ut non pereamus in tremendo iudicio


Michaelem veneremur
Et in Deo gloriemur
Pro sua victoria.

utorak, 2. svibnja 2017.

Daj djetetu keks u ruke

Ne mislim se baviti pravnom stranom konkretnog slučaja prve pričesti dječaka koji ima Downov sindrom, a koji je već nekoliko dana u medijima. Smatram da o tome dovoljno govori Zakonik kanonskog prava:

stari iz 1917. g.

novi iz 1983. g. 

Ipak moram izdvojiti nekoliko detalja u ovoj priči. Vjerujem da katoličkim čitateljima komentar i nije potreban.
Rečeno mi je da Adam i to dvoje djece neće biti na oltaru s drugom djecom. Kada sam upitala zašto, svećenik mi je odgovorio: "Pa što će gore kada svejedno ništa ne zna ništa i ne zna ni pričati." Nije pomoglo ni to što su druga djeca govorila da ima mjesta i za Adama i ostalo dvoje djece – kaže Slavica Kadić.
(Večernji list)

Župnik je praktički cijelu propovijed posvetio meni, govoreći da sam nikakva žena, da sam lažljivica, da mi se obrate svi kojima nešto treba, jer ću ja zvati medije, a na kraju je začinio rekavši da me neće pričestiti sve dok s medijima ne odem kod biskupa i javno kažem da sam sve slagala.
...
No, izdržali smo i to. Zbog Adama, koji je na kraju dobio hostiju, iako je i tu bilo problema, jer je nije htio od župnika primiti u usta nego u ruku, a ovaj je oklijevao, čak ga i prozvao da mu smeta i pravi gužvu. Na kraju su ostali župljani vikali: ‘Pa, dajte djetetu u ruke!’ i tek tada je to učinio, a crkvom se prolomio pljesak. Moj Adam i ja smo njegovu prvu hostiju podijelili po pola, jer si nisam mogla dopustiti da me otjera od oltara bez hostije - kazala nam je Adamova majka
...

Valja napomenuti da način župnika Asića da prvopričesnike za vrijeme Mise smjesti u prostor prezbiterija (svetišta) crkve oko oltara nije redoviti oblik i nije predviđen liturgijskim uputama. U pravilu prvopričesnici za pričest pristupaju iz crkvene lađe, tj. iz prostora za narod, bilo pojedinačno, bilo u pratnji roditelja - piše u priopćenju [Nadbiskupije].
(Jutarnji list)

I djeca koja žele primiti prvu pričest po starom obredu morat će u Hrvatskoj to učiniti odvojeno od svojih vršnjaka. Takve prilike smo već imali, a izvještaj s jedne baš od prošle subote možete pročitati ovdje.

Duhovna lirika utorkom 46


Xaver Dvořák
(preveo Milan Pavelić)

KRALJICI SVIBNJA

Kraljice, sa koje dvanaest zvijezda svijeti!
I svibanj je dar nam ruke kraljevske Ti.
Pružila si dlane, s njih se zrake liju;
Ko sunčana rijeka i val cvjetni kriju
Sve posvuda: stablo, grm, livadu, stijene;
Dižu žarom ledne okove vodene,
Glas valima srebren davaju, u kojem
Ko loretska zvona da se glase pojem.
Lijer si žezlom takla i zemlja Ti niže
Sto tisuć kaleža, za prinos ih diže;
U njima žrtvena krv su kapi rose,
Iz njih lako mili mirisi se nose
K modrom visu ko sa žrtve Abelove.

I moj oklop zrake prolomiše ove;
Srca bijeli cvijet ko kalež otvara se,
Od peluda zlatan gori on i sja se;
Krv u njemu šumi, kapljama se stvara
Naličeć na svetu žrtvu sa oltara.
Svaka kaplja želi rujnom ružom biti,
U vijencu o Tvoje podnožje se viti,
Prionut ko zvijezda za rub Tvog odijela,
Da s nje svima pogled pali ljubav vrela.
Ko da tkaju rese ljiljanovoj štoli
Spete su mi ruke, dok se duša moli,
A čist ronim biser oku iz dubljine,
Da plašt optočim Ti nebeske modrine,
Kojim Ti ćeš, Blaga, za sveg čuvat žića
Najslabije dijete, tako slabog bića,
Da podnijelo ne bi u pravde plamenu,
Kao sunce čistu Sina Tvoga zjenu.

ponedjeljak, 1. svibnja 2017.

Nekoć bila

Danas objavljen članak na stranici katolik.hr (http://www.katolik.hr/krscanstvomnu/marijaisvecimnu/gospa-majka-svih-naroda/) podsjetio me da već duže vremena imam "u ladici" dva kratka teksta o tim amsterdamskim ukazanjima.

subota, 29. travnja 2017.

Tradicionalna misa u crkvi sv. Martina u ponedjeljak 1.5.2017. u 16 sati

Prenosim s google grupe Tradicionalna Misa:
U crkvi svetog Martina u Zagrebu bit će ovog ponedjeljka 1.5.2017. u terminu 16 sati služena tradicionalna sveta misa na blagdan sv. Josipa Radnika. Celebrant je p. Jakub Zentner iz Svećeničkog bratstva sv. Petra.

Dodano 1.5.2017. u 19:55: Dvije fotografije s današnje pjevane mise.