Sjećanje na prečasnog

(neke od razglednica koje sam dobio od prečasnog)

Oprostit ćete mi ako ovaj tekst nije posebno dobro uređen, uostalom radi se o prisjećanju.

Kad je nadbiskupijskim dekretom iz siječnja 2011. određeno da preč. Vitković "brine i bude na raspolaganju za slavljenje svete mise" prema starom obredu, nisam imao pojma tko je taj svećenik. Kasnije sam čuo od majke da se sjeća kako ga je slušala u 70-ima dok je propovijedao s propovjedaonice zagrebačke katedrale, a i moj otac ga je poznavao kao vrsnog propovjednika na nedjeljnim misama u katedrali.

Prvo što sam zapazio iz telefonskih razgovora je da ima ugodan glas i uglađeno razgovara. Kasnije sam potvrdio taj dojam da se radi o gospodinu svećeniku koji je vrlo srdačan i simpatičan, ali daje utisak, kako i treba, da je on Božji službenik, a ne još jedan pajdaš koji je po zanimanju svećenik. Iako je djetinjstvo i mladost proveo slušajući staru misu, on je prva generacija svećenika koji su misili po novom obredu. Jedan je od zadnjih koji su ređeni i za podđakone. Vidjelo se od početka da je povjerenu mu službu oko tradicionalne mise prihvatio jer ga je to zatražio kardinal Bozanić, ali isto tako da se toj službi zdušno predao. Uz pomoć malog misala i instrukcijskog DVD-a samostalno se pripremio za slavljenje tradicionalne mise. Imao je tada 65 godina, pa si mislite koliko bi se ljudi u sređenim životnim okolnostima i ustaljenoj rutini dalo na takvu avanturu. Tako smo 20. veljače 2011. imali prvu misu koja je usto bila pjevana. Hvala Bogu, sve je dobro prošlo, a tako se i nastavilo. Sjećam se kako mi je prvih mjeseci prečasni znao sav iznenađen reći koliko su "svi oni protiv", misleći, naravno, na svoje kolege i nadređene te tradicionalnu misu. Vjerojatno se i nije očekivalo da prečasni tri i pol godine s rijetkim izuzetcima nastavi služiti tu staru misu. Također mi je znao reći da njima nije jasno kako to da baš mlade privlači tradicionalna latinska liturgija. Ja bih mu spomenuo da ni protivljenje hijerarhije ni privlačnost mladima nije tako neobična i da se može susresti na većini mjesta po svijetu gdje se stara misa služi.

Bio je uvijek vrlo savjestan oko služenja mise. Htio je da tradicionalna misa u sv. Martinu počinje točno na minutu makar to značilo da ne stigne ni predahnuti nakon mise koju je netom prije završio u katedrali. Da ne spominjem kako je često trebao služiti i večernju misu u katedrali. Jednom mi je povjerio da je jedne od tih nedjelja kada je služio dvije mise u katedrali i ovu našu tradicionalnu u Martinčeku, ujutro u sakristiji katedrale desetak svećenika koncelebriralo. On se nije izvlačio od svojih dužnosti, pa su znali da kad netko drugi u zadnji čas otkaže ili premjesti svoj termin, uvijek mogu računati na Stanka. Usput, ovo što bilježim je moj dojam i ono što sam ja primjetio. Prečasni mi se sam nikada nije žalio niti se upuštao u razgovore o drugim osobama. Eventualno bi se nasmiješio i rekao nešto lakonski. Kad bih ga pitao kako je, iako se osjećao loše, rekao bi samo "ne smijem lagati", ali nije govorio da mu je loše. Svaki puta kad bi se opraštali, dodao bi na moje "vidimo se iduće nedjelje", svoje "ako Bog da". Tako je bilo i zadnji put kad sam ga vidio.

Iako nisam puno o liturgijskoj praksi s njime pričao, vidjelo se da ga smetaju improvizacije koji mnogi kolege izvode. Sjećam se da mi je spomenuo da su mu u jednoj župi rekli kako se ondje ne peru prsti kod ofertorija. A on ih je pitao je li ta samovoljna promjena na korist vjernika, na spasenje duša?

Vrlo dobro je znao latinski i bilo mu je žao što ga mladi bogoslovi i svećenici znaju vrlo slabo. Solidno je pjevao liturgiju tako da smo mogli imati pjevane mise kad god je zbor bio spreman.

Ljudi su ga većinom znali kao izvrsnog propovjednika. Sve je propovijedi govorio napamet, bez papira. I to ne u nekim maglovitim predodžbama ljubavi i apstraktnim trošenjima vjerničkog vremena. Njegove su propovijedi imale i glavu i rep (koji nisu bili pola sata daleko), svaka riječ je bila na svom mjestu, govorio je i o evanđelju dotične mise i o pouci za naš život, ali i o povijesnim činjenicama, citatima svetaca itd. sve skladno uklopivši u jednu cjelinu. Moj osjećaj je da ga je često bilo milina slušati. Nisam morao kao toliko puta za vrijeme propovijedi biti na oprezu što li će sada krivovjerno, dosadno, čudno ili naprosto blesavo iskočiti, nego ga se jednostavno moglo slušati jer su propovijedi bile sadržajne i razumljive bez intelektualiziranja, ali i bez podcijenjivanja inteligencije vjernika. Jedne nedjelje mi je spomenuo (imao je izvrsno pamćenje za datume, obljetnice, događaje itd.) da je jedinu propovijed u životu zapisao upravo uz to nedjeljno evanđelje prije toliko desetljeća kada je kao bogoslov morao za praktičnu vježbu sastaviti i dati na pregled tekst propovijedi. Svake nedjelje bi pripremio dvije propovijedi, jednu uz čitanja stare, drugu uz čitanja nove mise. Pamtim kako je dva puta pripremio homiliju na krive tekstove (jednom vlastitom, drugi puta našom krivnjom jer smo mu dali listić za pogrešnu nedjelju). Premda je to saznao par trenutaka prije no što je trebao staviti biret i krenuti za ministrantom iz sakristije, na propovijedi se uopće nije osjećala nepripremljenost ili improvizacija. Čak bih rekao da je ovaj drugi puta posebno nadahnuto govorio.

Radnim danom slavio je božansku liturgiju kod sestara bazilijanki. Ponekad mi je znao spomenuti sličnosti bizantske i drevne rimske liturgije poput ljubljenja liturgijske odjeće kod oblačenja. 

Prečasni je bio vrlo pažljiv, uvijek bi pitao za članove obitelji, pohvalio npr. ajvar kad bi mu mama donijela prethodne nedjelje teglicu, kod jednog vjernika iz naše zajednice kojega je oženio po starom obredu uvijek bi se raspitivao kako je supruga i poručio mu da je pozdravi itd. Uglavnom, sve su to sitnice, ali one pokazuju jedan po naravi, odgoju, radu i milosti profinjeni karakter. Gore sam stavio fotografiju nekih od razglednica koje sam od njega primio. Na zadnjoj koju mi je poslao prije nekoliko tjedana iz Svete Zemlje izabrao je prigodni motiv zaštitnika jednog malenog člana moje obitelji, a s druge strane se vidi da piše baš na datum mog rođendana kako bi mi javio da se za mene i obitelj moli. Premda mi to nije bitno, on nije zaboravio dodati ni titulu uz ime primatelja.

Volio je putovati, ići na hodočašća Majci Božjoj, bilo s Marijinom legijom u Hrvatskoj, bilo sam u Fatimu, Lurd, Efez. Također se redovito išao pomoliti kod Jezulatka u Prag. Kada sam ga jednom upitao nakon povratka s puta kako mu je bilo u Carigradu, prečasni je rekao da se slaže s papom Ivanom XXIII. (kojega je posebno cijenio, na neki način to je bio njegov papa) koji je izjavio, ako se dobro sjećam, da je to najljepši grad na svijetu. Od svetaca je posebno štovao i proučavao sv. malu Tereziju i njezine roditelje i veselio se planu da iduće godine ponovno posjeti Lisieux i druga mjesta u Francuskoj koja su bila važna toj obitelji.

Između redaka se moglo pročitati da je u djetinjstvu bio vrlo siromašan, ponekad su imali jedva što za jesti. To i nije neobično ako se zna da oca kojeg su ubili komunisti nikada nije upoznao. Kao malog ga je čini mi se baka vodila na mise, a jednom mi je spomenuo da je kao mladić volio ići u Ranjenog Isusa na mise po dominikanskom obredu.

Pitao sam se u početku kako to da su nam za misnika dali tako učenog i pobožnog svećenika, zar nema on neku važnu službu koja bi ga spriječila da preuzme jedan da tako kažem vrući krumpir koji nitko nije htio. Pa i sam mi je prečasni rekao da je tolike silne svećenike pitao mogu li mu ponekad uskočiti i zamijeniti ga na tradicionalnoj misi u sv. Martinu, ali svi su našli neku izliku ili zgodan razlog zašto ne mogu. Ima i takvih koji su dovoljno stari da su misili po tom obredu, a ispričavali su se da zbog godina i slabosti ne mogu, pa ipak sam ih danas na sprovodu vidio poprilično čile i orne. Bilo kako bilo, kad se pogleda izvadak iz službene biografije nešto se tu ne poklapa: magisterij iz teologije 1972., studij u Rimu, predaje od 1974.-77. na KBF-u u Zagrebu (pretpostavljam kao asistent), doktorat 1980. u Rimu, a iste godine postaje i prebendar, u međuvremenu je dobio ovlast biritualizma. I onda slijede neke lijepe, ali ipak sporedne službe od kojih je najvažnija da je dvanaest godina bio rektor crkve i to crkve na groblju, makar to groblje i bilo Mirogoj. Tek sam čitajući članke poput ovoga počeo naslućivati kako je prečasni u tom kaptolskom establishmentu na neki način bio outsider. I preč. Kurečić se danas toga dotaknuo govoreći nad otvorenim grobom o određenom nerazumijevanju i patnji koju je prečasni prihvatio. Tko zna što bi se sve moglo naći ako bi netko išao dublje tražiti. Ali ostavit ću to nekome drugome citirajući riječi iz oporuke prečasnog: "opraštam i oproštenje molim".

Inače, preč. Kurečić koji je održao pogrebni govor o životu preč. Vitkovića lijepo je i istinito progovorio o prečasnom. Nije kao IKA ili tiskovni ured Zagrebačke nadbiskupije naprosto prešutio zadnje četiri godine pastoralnog djelovanja našeg prečasnog.

Prečasni je uvijek bio spreman da udijeli neki blagoslov, bilo ljudi bilo predmeta (i rado je koristio stari obrednik kad bismo ga zamolili), posebno je bio na raspolaganju ako bi ga netko zamolio za ispovijed (i ovdje molbu da se koristi stara formula kod odriješenja nije odbijao). Mnogi ga se sjećaju s emisija na radio Mariji, bilo bi lijepo kad bi urednici toga radija učinili neke od starih emisija dostupnima za slušanje preko interneta da možemo ponekad čuti njegov glas.

Svi koji su čuli njegove propovijedi ili emisije i pročitali koji njegov tekst, znali su da je prečasni bio izuzetno odan i vjeran Svetom Ocu. U tome je ustrajao bilo popularno bilo nepopularno i to ne samo riječima, nego i konkretnim stavovima. Za razliku od nekih kolega, prečasni je bio vrlo pravovjeran i nije istinu zamagljivao ili miješao s neistinom. Znao je reći crkveno učenje o vjeri i o moralu koje se danas često gura pod tepih jer stvara određenu nelagodu kako vjernicima tako i kleru. Znao je govoriti i o pravom domoljublju i to bez politiziranja propovijedi ili ispraznih parola. U oporuci je prečasni zapisao (navodim prema sjećanju) 'Kada umrem onda će moja duša pripasti Bogu, tijelo Hrvatskoj, srce Rimu'.

Pada mi na pamet na završetku ovog razvedenog razmišljanja jedna rečenica koju je ministrant, mladi latinist izrekao prečasnom nakon što mu se ovaj na latinskom zahvalio na ministriranju kod stare mise: "Sine te nihil". Bez tebe ništa. Da, prečasni je shvaćao, a kako je služio tradicionalni obred čini se da je sve dublje to i pokazivao, da bez svećenika nema najvažnijeg djela koje nam je dragi Bog ostavio - Svete Mise. I zato je najveća i neusporediva pohvala koju mogu reći o prečasnom to da je služio kod oltara. Dopustio je da Gospodin njega uzme za drugog Krista. Kad je pognut nad oltarom izgovarao tihe riječi pretvorbe, tradicionalna liturgija i slobodni odgovor ovog svećenika učinili su da možemo pred sobom vidjeti Krista koji prinosi sama sebe na Kalvariji. Prije nego Ga ugledamo licem u lice na osobnom sudu, ovo razgrtanje zastora otkrivalo nam je ovdje na zemlji pogled u nebo.