Zaključenjem sinode potvrđena je živost Katoličke Crkve koja se ne boji pronicanja uspavanih savjesti, niti žive i slobodne rasprave o obitelji. Nastojali smo iščitati zbilju i današnje stvarnosti Božjim očima kako bismo plamenom vjere osvijetlili srca ljudi, u povijesnomu času obeshrabrenja društvene, ekonomske i moralne krize te prevlasti negativnoga. Svima smo posvjedočili da za Crkvu evanđelje ostaje živi izvor vječne novine, protivno onima koji bi ga htjeli "okameniti" u mrtvo stijenje za kamenovanje drugih. Otkrita su i "zatvorena srca" koja se često skrivaju iza crkvenoga nauka ili iza dobrih namjera, kako bi zasjeli na Mojsijevu stolicu i sudili – neki put s nadmoću i površno – teške slučajeve i ranjene obitelji, istaknuo je Papa.
Završetak sinode ukazuje na to da je Crkva - Crkva siromašnih u duhu i grešnika koji su u potrazi za oproštenjem; Crkva ne samo pravednih i svetih, nego također pravednih i svetih, kada se osjećaju siromašnima i grješnima. Otvoreni su horizonti za nadilaženje svake "konspirativne hermeneutike" i "zatvorenih vidika", radi obrane i utemeljenja slobode djece Božje; radi prenošenja ljepote kršćanske Vijesti, katkada prekrivene hrđom jezične arhaičnosti ili jednostavno nerazumljivošću. Za vrijeme odvijanja sinode, različita su se mišljenja mogla slobodno izraziti – ponekad na način koji i nije u cijelosti [dobronamjeran] – što je zacijelo obogatilo, oživjelo dijalog, nudeći tako živu sliku Crkve koja se ne služi konfekcijski unaprijed pripremljenim modelima, nego crpi iz nepresušnog izvora svoje vjere, živu vodu kako bi napojila otvrdnula srca. Vidjeli smo, nastavio je Papa, da stvari, mimo dogmatskih pitanja određenih Crkvenim učiteljstvom, koje nekom biskupu izgledaju normalnima, nekom drugom biskupu, na drugom kontinentu, mogu izgledati gotovo kao sablazan. Ono što se smatra kršenjem prava u jednom društvu, može biti očitim i neupitnim propisom u nekom drugom društvu; ono što je za neke sloboda savjesti, za druge može biti zbunjujuće. Kulture su međusobno sasvim različite i svako načelo – kako sam rekao, dogmatska pitanja ustanovljena crkvenim Učiteljstvom – potrebno je inkulturirati, ako ga želimo primijeniti, upozorio je Sveti Otac. Inkulturacija ne slabi prave vrijednosti, nego pokazuje njihovu istinsku snagu i vjerodostojnost, budući da se prilagođuju kulturi ne mijenjajući se, nego mirno i postupno transformirajući različite kulture. Uz bogatstvo naše različitosti, izazov ostaje uvijek isti: naviještanje evanđelja današnjem čovjeku, braneći obitelj od svih ideoloških i individualističkih nasrtaja. Bez upadanja u relativizam ili pak u demoniziranje drugih, nastojali smo u potpunosti i hrabro prihvatiti Božju dobrotu i milosrđe, koji nadilaze našu ljudsku proračunatost, i ne žele drugo nego da se svi ljudi spase (1 Tim 2,4), kako bismo ovu sinodu uvrstili i živjeli u kontekstu izvanredne Godine milosrđa, koju je Crkva pozvana živjeti. Bolje smo shvatili da istinski branitelji nauka nisu oni koji brane "slovo" nego oni koji brane "duh"; koji ne brane ideje, nego čovjeka; ne formule, nego besplatnost Božje ljubavi i oproštenja. To ni na koji način ne znači umanjiti važnost formula, koje jesu potrebne; niti umanjiti važnost zakona i Božjih zapovijedi, nego uzvisiti veličinu pravoga Boga koji se prema nama ne odnosi sukladno našim zaslugama niti po našim djelima; nego jedino u skladu s neograničenom velikodušnošću svojega Milosrđa (usp. Rim 3,21-30; Ps 129; Lk 11,37-54). Iskustvo sinode znači nadići stalne napasti "starijega brata" (usp. Lk 15,25-32) i "zavidnih radnika" (usp. Mt 20,1-16) te još više vrjednovati zakone i zapovijedi stvorene za i radi čovjeka (a ne obratno; usp. Mk 2,27). U tom smislu dužno pokajanje, ljudska djela i nastojanja poprimaju dublje značenje – ne kao cijena spasenja, koju je Krist besplatno platio na križu, nego kao odgovor Onome koji nas je "prvi ljubio" i spasio nas po cijenu svoje nevine Krvi, "dok još bijasmo grješnici" (usp. Rim 5,6). Prva dužnost Crkve nije da osudi ili da anatemizira, nego da naviješta Božje milosrđe; da poziva na obraćenje te da sve ljude privodi Gospodinovu spasenju (usp. Iv 12,44-50).
(original)
Il card. Zen e i frutti malati del Sinodo - #sinodo #sinodalità
Prije jedan sat
Vidio sam u komentaru na Ika.hr jednu zanimljivu rečenicu iz završnog dokumenta koja mi također nije jasna.
OdgovoriIzbrišiKaže ovako „Završni tekst preporučuje veću angažiranost žena u formacijskim programima za svećenike“
Ne piše što konkretno time misle poboljšati, ali kakva su vremena došla, ne bi me čudilo da je neka pametna glavica to predložila, kao rješenje za sve veći problem gay svećenika :-)
Ferdinand Zvonimir
Uz to se u tom paragrafu promiče naopaka "emancipiranost" (citat iz dokumenta) žena, što je zapravo pobuna protiv božanski ustanovljenog poretka, pa nije čudno da se u istom paragrafu malo dalje zahtijeva, uz gorespomenuto veće sudjelovanje žena u formaciji svećenika, također i veće sudjelovanje žena u donošenju odluka te u upravljanju. Taj paragraf je izglasan s 251 glas prema 9.
IzbrišiTo naravno nije glas Katoličke Crkve, koja naučava suprotno, nego je to glas modernog svijeta i crkve modernista.
Tu možete pročitati taj ulomak:
http://www.cruxnow.com/church/2015/10/24/women-section-27/
"Svima smo posvjedočili da za Crkvu evanđelje ostaje živi izvor vječne novine, protivno onima koji bi ga htjeli "okameniti" u mrtvo stijenje za kamenovanje drugih."
OdgovoriIzbrišiEvanđelje naprosto nije izvor vječne novine. Dapače, Duh Sveti nije obećan Crkvi kako bi je uvodio u nekakve novine, nego kako bi čuvala depozit vjere kojeg je naslijedila od Apostola. Evanđelje je izvor stabilnosti i nepromjenjivosti. Zato je uostalom Šimun dobio naziv Stijena, a ne Mijena. Također, ta stalnost vjere i morala nije kamen kojim se gađaju ljudi. Sama insinuacija toga predstavlja hulu.
"Otkrita su i "zatvorena srca" koja se često skrivaju iza crkvenoga nauka ili iza dobrih namjera, kako bi zasjeli na Mojsijevu stolicu i sudili – neki put s nadmoću i površno – teške slučajeve i ranjene obitelji"
Ovo je neskrivena prijetnja onima koji čuvaju nepromjenjivost vjere i morala. Kamenovanje od strane onoga koji je protiv kamenovanja. Također, ironično je da onaj koji je zaplotnjaštvom zasjeo na Petrovu stolicu, druge optužuje za nekakvu težnju sjedenja na Mojsijevoj stolici (koja više i ne postoji). A još ironičnije je da, kada bi razgovarao sa Židovom, tada bi u superlativima govorio o njihovoj potrebi čuvanja Mojsijeva zakona i o tome kako nema nikakve potrebe da prihvaćaju Krista i Njegov Zakon. Ah taj um modernista.
"Otvoreni su horizonti za nadilaženje svake "konspirativne hermeneutike"
Primjećuje se bujanje kojekakvih sintagmi koje ništa ne znače, a trebale bi ostavljati dojam dubine i promišljanja. Izraz: "konspirativna hermenautika" je jednako vrijedan kao i izraz "hermenautika cvijeća".
" radi prenošenja ljepote kršćanske Vijesti, katkada prekrivene hrđom jezične arhaičnosti"
Misao koja se ovdje izriče je: Dosadašnji izraz vjere i morala je hrđa koju treba maknuti jer samo nagrđuje ljepotu.
" Za vrijeme odvijanja sinode, različita su se mišljenja mogla slobodno izraziti – ponekad na način koji i nije u cijelosti [dobronamjeran]"
S obzirom na sve izrečeno na sinodi, smatram da se u jednom trenutku trebalo prijeći sa verbalne komunikacije na neverbalnu. Bič u ruke i udri.
"nudeći tako živu sliku Crkve koja se ne služi konfekcijski unaprijed pripremljenim modelima, nego crpi iz nepresušnog izvora svoje vjere, živu vodu kako bi napojila otvrdnula srca."
Ovo znači: Očekujete čuti ono što Crkva govori od vremena Krista i tako iskazivati lažnu sigurnost i okamenjenost? Eeee, to znači da niste otvoreni bogu iznenađenja koji uvijek iznova iznenađuje.
"Vidjeli smo, nastavio je Papa, da stvari, mimo dogmatskih pitanja određenih Crkvenim učiteljstvom, koje nekom biskupu izgledaju normalnima, nekom drugom biskupu, na drugom kontinentu, mogu izgledati gotovo kao sablazan.
Onaj "gotovo" je višak i neuspješan pokušaj uljepšavanja situacije. Činjenca je da su papini miljenici otvoreno naučavali hereze i činjenica je da su drugi biskupi otvoreno rekli da je njihovo naučavanje heretično.
"Ono što se smatra kršenjem prava u jednom društvu, može biti očitim i neupitnim propisom u nekom drugom društvu"
Ono što je zlo, zlo je u svakom društvu, bez obzira što društvo mislilo o tome.
"ono što je za neke sloboda savjesti, za druge može biti zbunjujuće"
Nekima savjest govori da vještici ne treba dati da živi, a nekima savjest govori da vještica treba imati pravo raditi što već vještica radi. A svima treba omogućiti da rade po savjesti, zar ne? Ah taj modernistički um.
DM
nastavak...
OdgovoriIzbriši"Kulture su međusobno sasvim različite i svako načelo – kako sam rekao, dogmatska pitanja ustanovljena crkvenim Učiteljstvom – potrebno je inkulturirati, ako ga želimo primijeniti, upozorio je Sveti Otac."
Upravo suprotno. Implementacija dogmatskog načela podrazumjeva zamjenu kulture koja se protivi dogmatskom načelu sa kulturom koja usvaja dogmatska načela. Naime, nije kultura ta koja određuje dogmu, nego je dogma ta koja formira kulturu. Naravno, postoje sekundarni aspekti neke kulture koji su irelevantni i moralno neutralni, pa onda ne potpadaju pod promjenu misli koju dogma diktira.
"Inkulturacija ne slabi prave vrijednosti, nego pokazuje njihovu istinsku snagu i vjerodostojnost, budući da se prilagođuju kulturi ne mijenjajući se, nego mirno i postupno transformirajući različite kulture."
Kakva je inkulturacija prave vrijednosti u kulturu Sodome i Gomore? Kakvo je to postupno transformiranje njihove kulture? Rekao bih: ravnanje sa zemljom svega što je zlo i uspostava onoga što je dobro.
"Bolje smo shvatili da istinski branitelji nauka nisu oni koji brane "slovo" nego oni koji brane "duh"; koji ne brane ideje, nego čovjeka; ne formule, nego besplatnost Božje ljubavi i oproštenja."
Isus reče: "što Bog sastavi neka čovjek ne rastavi". Oni koji brane to su oni koji brane slovo? A usput rečeno, i oni koji navodno brane duh, čine to po slovima a ne telepatijom ili odašiljanjem nekakve sveprožimajuće energije. Dakle, svi mi koristimo slova i svi mi branimo neka slova jer su slova osnova naše komunikacije. Uistinu mrzim demagogiju.
"To ni na koji način ne znači umanjiti važnost formula, koje jesu potrebne; niti umanjiti važnost zakona i Božjih zapovijedi, nego uzvisiti veličinu pravoga Boga koji se prema nama ne odnosi sukladno našim zaslugama niti po našim djelima; nego jedino u skladu s neograničenom velikodušnošću svojega Milosrđa
Bez kajanja i odricanja od grijeha nema niti opraštanja niti milosti.
" Iskustvo sinode znači nadići stalne napasti "starijega brata" (usp. Lk 15,25-32) i "zavidnih radnika" "
Lažna optužba. Nitko ne kaže da ne treba oprostiti onima koji se kaju i koji se odreknu svojih zlih djela. Nitko, također, ne govori da se netko ne može obratiti i na kraju svoga života. Ono što papini heretici govore je pak nešto drugo: da razvratnog sina treba podržati u njegovom djelu i da od njega ne treba traižiti pokajanje i odricanje od zlih djela. I još gore, da njegova zla djela treba vrednovati i prihvaćati ih kao dobra (jer, eto, takva je kultura).
"U tom smislu dužno pokajanje, ljudska djela i nastojanja poprimaju dublje značenje – ne kao cijena spasenja, koju je Krist besplatno platio na križu, nego kao odgovor Onome koji nas je "prvi ljubio" i spasio nas po cijenu svoje nevine Krvi, "dok još bijasmo grješnici""
Bog nas je otkupio dok smo bili grešnici. No, nakon otkupljenja je postavio i neka pravila koja se očituju u djelima. "Sola fidei" je protestantska hereza. No, da paradoks bude još veći, papa na drugom mjetu negira i potrebu Vjere za spasenje, pa tako ispada da čovjeku ne trebaju niti dobra djela niti prava Vjera.
"Prva dužnost Crkve nije da osudi ili da anatemizira, nego da naviješta Božje milosrđe; da poziva na obraćenje te da sve ljude privodi Gospodinovu spasenju (usp. Iv 12,44-50)."
Po Božjoj milosti bivamo očišćeni od istočnog grijeha i svih osobnih grijeha u trenutku novog rođenja, tj. krštenja. Nakon toga, milost Božja nije bezuvjetna, nego je uvjetna. Milost nije nečije pravo, nego je to... milost. Tko živi u preljubu nije u stanju milosti i u slučaju smrti ide u pakao. Davati lažnu utjehu takvom čovjeku je gore nego mu ubiti tijelo. Što se tiče izricnja anatema, uistinu sam nestrpljiv da čujem taj milozvučni izričaj pravog dobrog pastira.
DM
DM,
IzbrišiSvaka čast na izvrsnom odgovoru. Mislim da bi tvoji članci o ovakvim teološkim temama bili vrlo dobrodošli.
Dodao bih i da bi spomenutu "neverbalnu komunikaciju" trebalo primijeniti i na začetnika i promicatelja ovakve sinode, Franciska, naravno nakon verbalne komunikacije kojom bi ga se obavijestilo da su kardinali i biskupi pregledali njegove izjave i ustanovili da je njima sebe razotkrio kao heretika i da prema tome nije papa. Tako bi i bilo da već 40-50 godina modernisti ne odlučuju o svim biskupskim imenovanjima. Ovako jedino Božja intervencija može ukloniti moderniste iz Rima, kao što i hoće kad Bog odluči da je došlo vrijeme. Dotad jedino možemo čuvati istinu koju nam je Gospodin objavio preko Svoje Svete Crkve i moliti Ga da nam se smiluje i spasi Svoj narod, nas koji smo grješni, nedostojni, nevrijedni tolike milosti, koji zaslužujemo ove kazne koje nam je poslao, ali koji smo ipak Njegovi.
"Gospodine, koji blagoslivljaš sve koji tebe blagoslivlju i posvećuješ sve koji se u te ufaju, spasi svoj narod i blagoslovi svoju baštinu. Čuvaj svoju Crkvu u njezinoj punini, posveti one koji ljube ljepotu tvojega doma. Proslavi se svojom božanskom moći i ne napuštaj nas koji se u te uzdamo. Podaj mir svome svijetu koji je tvoj, svojoj Crkvi, svećenstvu, našoj domovini i čitavome svojem puku. Amen."
(veoma lijepa molitva koja se u malo drukčijem obliku moli na svakoj grkokatoličkoj liturgiji)
Mateo, molim te da se suzdrzis od ovih izjava koje sugeriraju da Franjo nije papa, barem na ovom blogu.
IzbrišiNe bih uopce ulazio u tu raspravu. Franjo je Papa dok ga Bog ne pozove na sud ili da ostavku.
Ispričavam se, ali ne mogu odoljeti da ne upitam nešto sporedno: Što u citiranoj molitvi znači: "svome svijetu koji je tvoj"? I na nekim drugim mjestima istu sam molitvu našao baš s tim riječima. Je li to pleonazam ili nekakav tipfeler ("svemu svijetu" možda?)?
IzbrišiMario
Toma,
IzbrišiMislim da sam realno napisao što bi se dogodilo da već toliko godina modernisti ne odlučuju o biskupskim imenovanjima.
Naposljetku, čak i neki neokonzervativni novinari su prilikom sinode spominjali ovu temu.
Od svih predkoncilskih teologa jedan dio uči da javni heretik odmah prestaje biti papa (to je učenje Otaca i više crkvenih naučitelja - jer samo onaj tko ispovijeda katoličku vjeru može imati službu u Crkvi), a drugi da prestaje biti papa nakon deklaracije kardinalâ i biskupâ. Mislim da ono što sam napisao pokriva oboje. Samo jedan jedini teolog kaže da čak i javni heretik uvijek ostaje papa. Nadam se da ne sugeriraš da je to jedino dopušteno mišljenje.
Kako god bilo, svakako je zlo i naopako. Ako su nam do sada predbacivali da smo "papskiji od Pape", onda nas od sad čeka razdoblje u kojem će na svako upozorenje o držanju do Vjere i morala kao protuargument slijediti citat Pape....
OdgovoriIzbriši' Iskustvo sinode znači nadići stalne napasti "starijega brata" (usp. Lk 15,25-32) i "zavidnih radnika"' .
Ono što nam "Sinodalna crkva" sugerira je da je otac trebao mlađem sinu, dok je još rasipao njegov novac, neprestano davati još ili "radnicima" dati plaću bez da su uopće izišli u polje jer su ionako imali želju zaraditi, pa čemu bi se uopće mučili. A stariji sin i cjelodnevni radnici bi morali oduševljeno klicati i shvatiti poruku da i oni čine isto.... Tu "istinu" će prvu "inkulturirati" napredni...
Dakle, novo "milosrđe" je žmiriti ne grijeh (ne dao Bog spomenuti taj arhaični pojam) kako se jadni ne bi ražalostili i pustiti ih da jure u Pakao, koji je "Sinodalna crkva" ionako odlučila ukinuti. Živimo, dakle, u "godini milosrđa" - doživotno.....
S.Š.
Osjećaji koje mi „duh ovog teksta“ izaziva nisu ugodni. Ako baš (kao laik) moram reći što je prva uloga Crkve, onda su to naviještanje i svjedočenje, teorija i praksa spasenja koje je, da ponovimo po bezbroj puta, besplatno ali ne i bezuvjetno. Tko god da ga je sastavljao ostavlja dojam da je uvrijeđen jer nije ispalo po njegovom. Zapravo, imam neugodan dojam da sam zbog tog stava prekoren (osuđen) kao osuditelj, a takvim se ne smatram. Zapravo, (ponekad) svjestan te napasti pokušavam to ne biti, a za ove slučajeve za koje me se prekorava - nisam.
OdgovoriIzbrišiSmisao teksta doživljavam primarno kao prijekor svima onima, svima nama koji smatramo da se na osnovi Crkvenog nauka i savjesti o ključna dva spora nije ni imalo što raspravljati.
Petar Z
Evo nešto ne baš vezano na ovu temu, nešto što je više u duhu Asiza, a kako je to isti duh kao duh Sinode ili duh 2VK, učinilo mi se onda zgodno to ovdje objaviti :-)
OdgovoriIzbrišiMeđureligijski molitveni susret u povodu Dana duha Asiza
Ukratko, KUD "Franjevački svjetovni red" u suradnji s drugim religijskim umjetničkim skupinama, organizira umjetničko-religijski međunacionalni, ex-Yu, performans koji ima za cilj probuditi svijest kod građana vjernika „da ne zaboravimo da smo svi braća i sestre“.
Neki zlonamjerni Tradiconalisti, nemilosrdni, uskogrudni, ne otvoreni djelovanju tog duha, zločesto pitaju kako to da se taj performans nikad ne održava u Džamiji ili Sinagogi. Odgovor je vrlo jednostavan; obzirom da je vrlo bitna komponenta ovog performansa poniženje svih katoličkih vrednota, najbolji dojam se dobije baš u katoličkoj crkvi i nitko od gostujućih alternativnih skupina ne vidi problem u tome :-)
Ferdinand Zvonimir
Konzervativci nažalost uopće nisu shvatili cilj modernista ni taktiku. Dakle promoviralo se i pucalo velikim herezama upravo radi ovoga. Dok se konzervativci bave velikim stvarima, modernisti su ispunili svoj cilj, a to je dokumenima i zakljuccima sinode samo otvoriti vrata za manipulacije (provjereni put). Nažalost konzervativci su nasjeli na igru. P
OdgovoriIzbrišiNije moglo gore od ovog. :(
OdgovoriIzbriši