Cijepiti ili ne?

Nakon odluke Ustavnog suda o obaveznosti cijepljenja djece, bitno.net je odlučio objaviti dva suprotstavljena mišljenja o cijepljenju: jedno za i jedno protiv. Primjetit ćete odmah da su argumenti i upućenosti dvaju autora u tematiku potpuno nesrazmjerni. Bilo mi je jasno da se jedno takvo, nazovimo to "predstavljanje obiju strana" o cijepljenju mora uskoro dogoditi kad sam primjetio da se na stranici Hrvatske katoličke blogosfere pojavljuju preporuke članaka s bloga Slobodno zdravi koji nema veze s katoličkom vjerom, a protivi se obaveznom cijepljenju (dok, primjerice, očito katolički blog Christus Rex nije uključen, ali ostavimo to po strani, svatko ima pravo na vlastitu uređivačku politiku).

Odmah ću reći svoje stajalište: smatram da djecu treba cijepiti, ali i da roditelji koji ne žele cijepiti djecu imaju na to pravo. Naravno, takva odluka treba za sobom povlačiti i posljedice poput nemogućnosti upisa djece u javne vrtiće i škole i slično. Sigurno da svako cjepivo, kao uostalom i svaki lijek ima i negativnih nuspojava. No dok je kod lijekova pozitivni efekt jasan - nestanak bolesti i povratak zdravlja, kod cjepiva se pozitivna strana može uočiti samo u prosjeku, tj. na ukupnoj populaciji. Zato je u današnje vrijeme kad su mnoge bolesti iskorijenjene ili puno rjeđe često roditeljima lakše reći: zašto bi svoje dijete uopće izlagao ikakvom riziku cijepljenja? Procijepljenost je dovoljna da dijete ne oboli, a ionako me nije briga što će biti kad dovoljno ostalih roditelja počne slično razmišljati.

Ne kažem da cjepivo ne može imati negativnih posljedica, pa čak i vrlo teških. Daleko od toga. Također je jasno da neka cijepljenja nisu nužna, recimo ono protiv HPV-a koje je očito poticaj na promiskuitetnost. Ali, u cjelini, cijepljenje je jedno od velikih civilizacijskih dostignuća i društvo treba zadržati poticaje za cijepljenje djece kao i određene represivne mjere protiv onih koji mu se protive (naravno, nikako ne oduzimanje djece).

U čitavu ovu priču se uključuju kojekakve pseudoznanstvene teorije i poluistine. Ja o medicini ne znam gotovo ništa. Zato, hvala Bogu, danas postoje do nedavno neslućene mogućnosti informiranja. Evo nekih materijala koji su se meni učinili korisnima, a našao sam ih kroz par minuta. Neki članci Theodora Dalrymplea: Why New Vaccines Are Scarce, Thanks for the Immunity, Slouching Toward Fanaticism, The Virus of Hysteria. Par knjiga koje Dalrymple u prethodnim člancima preporučuje lako ćete naći na internetu. Kao generalnu knjigu koja se bavi ovom problematikom, predložio bih Vaccines: What You Should Know. Za one koji su detaljnije zainteresirani sigurno će od koristi biti ogromni priručnik Vaccines: Expert Consult (možete ga skinuti npr. odavde).

Dok sam čitao članak bitno.net-ove autorice koja se protivi obaveznom cijepljenju, zaintrigirala me ilustracija koju prenosim u nastavku.

Najprije mi je bilo interesantno zašto se autorica uopće osvrnula na difteriju kad postoji toliko drugih "zanimljivijih" bolesti protiv kojih se provode cijepljenja. Kaže autorica "Naišla sam na vrlo zanimljivo poljsko istraživanje." Ne navodi doduše koje, ali nije ga teško naći na internetu. No, ja sam potražio dalje i gle čuda, vrlo sličan graf pojavljuje se u knjizi Gerharda Buchwalda, njemačkog doktora kojemu je sin teško obolio nakon jednog cijepljenja, nakon čega je postao veliki protivnik cijepljenja. Dakako, takva reakcija na obiteljsku tragediju koja je obilježila mnoge protivnike cijepljenja (pa tako i autoricu članka) potpuno je razumljiva. Ipak, kada sam promotrio graf u navedenoj knjizi na strani 101, odmah mi se razjasnila situacija. U već ionako pokvarenom grafu iz Buchwaldove knjige poljski su autori (ili pak oni iz Journal of Anthroposophical Medicine [sic!] od kojih su ga preuzeli) izbacili oznake prekida vertikalne osi. Tako je dobivena gornja perverzna skala na y-osi koja nije ni linearna ni logaritamska. Daljnje kritike poljske studije mogle su se u vrijeme objave ovog mog teksta pročitati u komentarima članka na bitno.net, pa neću trošiti na njih vrijeme. Dovoljno je reći da je meni, koji nemam gotovo nikakvo znanje o ovom području, a nije ni da me nešto posebno zanima bilo lako uočiti mnogobrojne pogreške u argumentima protivnika cijepljenja i to u samo nekoliko sati. Tako da zapravo sumnjam da je većina njih svoj stav utemeljila na ičem drugom osim emocionalnih reakcija. Konačno, za slučaj da vas ipak zanima kakva je efikasnost cjepiva protiv difterije, prilažem dvije stranice iz gore spomenutog priručnika. 

PS. Ne mislim se ovom temom detaljnije baviti jer nisam roditelj, a medicina mi nije ni struka ni zanimacija.

Pokora u običnom životu

Pokora je točno ispunjavanje dnevnog rasporeda koji si sam sebi odredio, iako se tijelo opire, a duh želi pobjeći u nestvarna sanjarenja. Pokora je ustati u određeno vrijeme. Pokora također znači ne odlagati za kasnije, bez pravoga razloga, određeni posao koji držiš nešto težim ili iscrpljujućim.

Pokora je znati uskladiti svoje dužnosti prema Bogu, bližnjima i samome sebi tako da od sebe zahtijevaš nalaziti dovoljno vremena za svaki pojedini zadatak. Vršiš pokoru ako se s ljubavlju pridržavaš dnevnog rasporeda molitve, čak i kada si iscrpljen, bezvoljan ili hladan.

Pokora također znači uvijek pokazivati najveću ljubav prema bližnjima, počevši od članova svoje obitelji. To znači biti pun pažnje i ljubaznosti prema onima koji pate, bolesnima i izmučenima. Pokora je strpljivost s ljudima koji su dosadni i neugodni. Pokora znači prekinuti posao ili promijeniti vlastite planove ukoliko to traže okolnosti, osobito ako su u pitanju opravdane potrebe naših bližnjih.

Pokora znači zadržati dobro raspoloženje unatoč tisuću i jednoj maloj nedaći svakodnevice; ne prekinuti svoj posao i onda ako u nekome trenutku nestane onoga poleta s kojim si ga započeo; pojesti sa zahvalnošću ono što nam je servirano, bez mrgođenja.

Za roditelje i, općenito, sve one čiji posao uključuje odgoj ili poduku, pokora je ispravljati kada je to potrebno, imajući na umu vrstu pogrješke i osobnu situaciju onih kojima treba pomoći, isključujući bilo kakav subjektivizam.

Duh pokore štiti nas od bespotrebnog maštanja i izrade monumentalne skice budućih projekata na kojima smo već predvidjeli vlastite genijalne poteze i briljantan uspjeh. Bog će se radovati ako odustanemo od svojih trećerazrednih slikarskih napora i dopustimo da On bude taj koji dodaje crte i boje po vlastitom izboru!

sv. Josemaría Escrivá

[preuzeto iz: F. Fernández-Carvajal, Razgovarati s Bogom, Svezak II, str. 95-96]

Sveti Gerardo Maiella – Katolik

Vraćao sam se jednog dana umoran i ne baš dobre volje s posla i zaustavio sam se na trenutak da provjerim ima li što u poštanskom sandučiću. Odmah sam primjetio da iz mog pretinca vire nekakve novine. Samo mi još to treba – gomila reklamnog smeća koja je prepunila sandučić i zaglavila u otvoru! Ali, kad sam pogledao malo bolje, lako sam razaznao velika slova Catho... Što je ovo?

O propovijedima

Kratke propovijedi su bolje: kada su dobre, ljudi žele više; kada su loše, brzo su gotove.

(bl. Humbert de Romans, v. također Raspravu o propovijedanju)

Podsjetila me najnovija Prilika (mjesečni prilog Glasa Koncila) na temu koju sam već duže vremena namjeravao komentirati – propovijedi.

Neću se ovdje zadržavati na onim mini-propovijedima koje su se razlile po čitavoj misi nakon okretanja svećenika prema narodu. Tako imamo uvodnu propovijed prije pokajničkog čina, pravu propovijed, ili kako je danas ispravnije reći homiliju, nakon evanđelja, uvod u Očenaš i dakako neizbježne obavijesti na kraju koje ponekad dužinom postaju prava propovijed, ali ovaj puta neopterećena biblijskim čitanjima, a katkad i razborom i doličnošću. "Kreativniji" svećenici uspjet će i one trenutke kada moraju čitati tuđe riječi poput misnih molitava začiniti svojim umotvorinama i usmjerenjima.

Ne, danas mi je tema propovijed u pravom smislu te riječi, onaj period kada u starom obredu svećenik skida manipul s ruke da bi se naglasilo kako je to vrijeme usred mise, ali nije od mise jer je ljudski, a ne liturgijski Božji govor, iako Bog po njemu, jasno, može i treba prisutnim vjernicima govoriti. Nakon koncila se posebno naglašavalo da je propovijed integralni dio mise i da treba pratiti misna čitanja, što većini svećenika znači da nikad neće "katekizamski" poučavati narod, već će "lomiti riječ" iz čitanja; najčešće do neprepoznatljivosti.

Kao što vidite, malo sam odlutao, a mogli bi me čitatelji koji su zadržali do sada pažnju upitati: "A što ti zapravo imaš protiv propovijedi?" Ništa efikasno, bio bi pomalo šaljiv odgovor koji sam jednom čuo. Ipak, ozbiljnije govoreći, kad sam već počeo o ovome pisati, ipak sam dužan odgovoriti na pitanje: "Što je za mene propovijed?" Iskreno rečeno, u 99% slučajeva – prilika za mrtvljenje. Beskrajne, razvučene propovijedi bez glave i repa, bez smisla, sadržaja ili pouke najčešće koristim kako bih se prisjetio svih ljudi i nakana za koje molim u toj misi. Ponekad je stanje još gore, pa umjesto lelujavih raspredanja o ljubavi slušam hipersentimentalne priče s interneta ili (ne daj Bože) modernističke pouke sumnjiva pravovjerja. U tim slučajevima molim krunicu, u sebi naravno da ne bih koga sablaznio. Došlo mi je par puta u životu da si za te prilike nabavim čepiće za uši ne bih li uživao u blaženoj tišini koja toliko nedostaje tipičnoj nedjeljnoj misi. Ipak sam se brzo od toga odgovorio, ne samo zato što su mi takvi trenutci povlaštena prilika za vježbanje u poniznosti i strpljivosti, nego i zato da ne bih koga od bližnjih sablaznio ili uvrijedio.

Mislim da bi se većina stvari koje zamjeram "lošem" propovijedanju riješila kada bi svećenici pri sastavljanju (uvijek pohvalno!) i "izvođenju" propovijedi imali sljedeće na umu: Vjernici su obavezni doći na nedjeljnu misu i oni koji su došli očekuju (svjesno ili nesvjesno) riječ Božju, a ne riječ ljudsku. Prvi aspekt rečenog pomoći će svećenicima da ne pretjeraju s dužinom propovijedi koja nikad ne bi smjela biti veća od važnijih dijelova mise. Drugi aspekt savjetuje propovjedniku da u širokom prostoru koji mu se pruža za oblikovanje njegova nagovora bira one putove koji neće skretati pažnju sa svete mise, Isusove poruke i osobe, na nešto drugo, koliko god to drugo bilo govorniku pri srcu.

Gostujući autor - Magister Mathias: O postu (2)

Prvi dio je objavljen prije tjedan dana.

O dobrim učincima zdravoga posta

Ako tako postiš , tvoj će post biti na slavu Božju, kada mu tako služiš te služiš i izgrađuješ svoga bližnjega dobrim primjerom. On vidi tvoja dobra djela i slavi Boga koristeći te kao uzora. Za tebe takav post stječe veliku korist. Naše tijelo, koje žudi protiv duha (Gal 5,17), postaje sve slabije dok mu god dopuštamo da ima ono za čim žudi. Ako zadovoljiš svoju dušu požudom, načinit ćeš od sebe ruglo neprijateljima (Sir 18,31). Konj koji je predebeo zbacit će jahača u propast i smrt. Tako je i s predebelim tijelom i njegovim duhom. Ako tko želi da mu duh vlada nad tijelom, onda mora postiti kako smo rekli. Takav post obuzdava i podvrgava tijelo. Onaj tko želi smanjiti vatru, mora ukloniti nekoliko komada drveta. Na isti se način onaj tko želi umanjiti požude, pohlepu i druge vatre poroka mora uzdržavati od obilja pića i hrane.

Iz takva posta počinju rasti sva zdanja kreposti. Tko ne može nadzirati svoje jelo i pilo, ne može ni vježbati ikoju krepost. Uvijek je trom na dobro i naklonjen zlu. Đavao nikad ne gubi svoju moć nad tijelom po požudama i zlim čežnjama, osim kroz post. Zato Gospodin kaže: ovaj se rod đavolski ničim drugim ne može izagnati osim molitvom i postom (usp. Mk 9,29). Kroz post put mršavi, kako smo rekli, a duh se deblja Božjom milošću i krepostima. Kako se tijelo hrani hranom, tako duh raste u krepostima postom. Božja utjeha uvijek dolazi u pomoć onima koji se uzdržavaju od zabranjenih predmeta utjehe svijeta i ojačava ih dan za danom da mognu rasti u krepostima. Božja utjeha je nebeski kruh koji obnavlja dušu kad god ju posjećuje. Tako i treba biti: svojom milostinjom prinosimo svoju imovinu Bogu; svojim postom prinosimo same sebe i zato Bog donosi samoga sebe nama radi posta. Tako je Iliji nakon posta dopušteno da čuje Boga i govori s njime kao s bliskim, a Danijelu je preko anđela dopušteno da vidi tajne koje je Bog otkrio. Postom čovjek postaje stranac svijetu i demonima, a blizak Bogu i svetim anđelima. Tako su također anđeli pristupili i služili Gospodinu kada je postio. Post čini čovjeka anđelima sličnim i čini anđele ne samo njegovim suputnicima, već i slugama. Oni su u službi spasenja da služe onome za koga znaju da će im biti budući sunarodnjak.

Uistinu je prikladno da posteći čovjek biva pozvan natrag u Božje prijateljstvo i bliskost s anđelima. Po zabranjenom je voću čovjek izgubio Božje prijateljstvo i anđeosko pouzdanje, izgubio je kreposti, uprljao se grijesima i založio se s đavlom. Zato je bilo prikladno da uzdržavanjem od hrane povrati što je izgubio dotičući hranu. Odbacuje ropstvo pod đavlom, zadobiva oprost od kazne i pribavlja mu se pomoć od Boga.

Post koji je svojevoljna kazna odriješuje od neželjene kazne u paklu, koja je upravo zato jer je neželjena tako teška i okrutna. Posteći jedan jedini dan – govoreći odvažno – odriješen si od kazne koju bi duša odradila jednom godinom u čistilištu. Zato Gospodin kaže Ezekielu: dajem ti po dan za svaku godinu (Ez 4,6). Ezekiel znači “Božja pomoć” ili “Božja snaga”, a tko je to? To je onaj kome Bog pripravlja snažni lijek milosti, tako da se svojevoljno disciplinira da nadoknadi svoj grijeh i da slijedi put pravednosti. Njemu se daje jedan dan mjesto godine; on plaća jednim danom rada ili jednim danom mrtvljenja i doseže takav stupanj pravednosti kakav ne bi postigao tijekom čitave godine u idućem životu.

Takav se post ne smije zbivati u grijehu, pa da onaj koji posti još ima želju griješiti. Takvima su upravljene ove riječi: Gle, u dan kada postite vaša se vlastita volja nalazi (usp. Iz 58,3 Vulg.). Naša se samovolja nalazi u dan kada postimo ako naša volja još pripada grijehu. Dokle god se naša volja ne uzdržava od grijeha, dotle je samovolja: potpuno je nešto što dolazi od nas. Ali kad se odvratimo od pristanka na grijeh, onda nije više naša volja, nego Božja, onoga koji upravlja u nama svojom milošću i kome se ponizno pokoravamo da postanemo pravedni. Kada se tijelo uzdržava od suvišne hrane, a duša od pristanka na grijeh, onda postimo na pravi način.

Gostujući autor - Magister Mathias: O postu (1)

Naš prijatelj Ivan pripremio je novi tekst Magistera Mathiasa, ovaj puta o postu. Ako ne znate tko je Ivan, pročitajte kratku bilješku koja prethodi tumačenju gregorijanske glazbe za laike, a o Magisteru Mathiasu možete saznati više u uvodu njegova izlaganja o molitvi. Drugi dio ovog teksta o postu slijedi idućeg petka.

O postu koji Bog hoće

Tko hoće iskusiti moć u tom plodu i osjetiti njegovu ljupkost, mora najprije ukloniti izvještaćenu slatkoću grijeha s nepca srca s pomoću gorčine pokore. Mrtvo meso se može ukloniti samo nagrizajućim sredstvima. Zato se moraš ti koji si nalazio užitak u mrtvim djelima (Heb 9,14) čvrsto uhvatiti posta, milostinje i molitva.

Ne smiješ vjerovati da je post samo uzdržljivost od hrane. Tako čine bolesnici i pijanice. Postiti je uzdržavati se od svih užitaka svijeta koji te mogu navesti na priliku za grijeh. Zato Gospodin kaže Izajiji: Ovo je post koji mi je po volji, riječ je Gospodina Gospoda: Kidati okove nepravedne, razvezivati spone jarmene, puštati na slobodu potlačene, slomiti sve jarmove (Iz 58,6). Ako želiš satrti čitavu težinu grijeha, onda moraš najprije pokidati okove nepravde, to jest zle sveze koje privezuju čovjeka uz grijehe. Čemu se drugome ljudi u društvu posvećuju nego poticanju na zlo i bezukusno veselje, nagovaranju jednih druge na zle čine? Kako je pisano: Sablažnjiv je govor luđački i smijeh je njihov grešna razuzdanost (Sir 27,13).

Kada je Gospodin htio izliječiti gluhoga nijemaka i opsjednutoga, najprije ga je uzeo nasamo od mnoštva (Mk 7,33), a onda ga je izliječio. Stoga mora svaki koji želi biti izliječen od Gospodina najprije izbjegavati mnoštvo, društvo zlih. Ali, onaj koji želi tako postiti da bude po volji Gospodinu mora također razvezivati spone jarmene. Jaram koji pritišće osjetila su isprazne i štetne misli na koje se grešnik već naviknuo. Mora ih razvezati s pleća volje, tako da, koliko je god moguće i uz Božju milost, želi uzdržavati se od njih. Kao što mnogo zrna pijeska i šljunka, sakupljenih u jednu vreću, vuku čovjeka u dubine morske, tako ga mnoge misli kroz vrijeme vuku u pristanak na grijeh. Onaj tko želi da se obuzdava na pravi način i po volji Bogu, mora obuzdavati svoje, u duhovnoj mjeri, sramotne misli i razmišljati o Kristu i njegovom trpljenju i njegovim ranama koje je pretrpio za naše dobro. Ne smije nikada biti nedjelatan nego vazda zaokupljen nečim što je dopušteno u očima Božjim, jer štetne misli lakše se podmeću nezauzetim ljudima.

Ali, tko želi zdravo postiti, mora također puštati na slobodu potlačene. Pod teretom grijeha su potlačena naša osjetila koja su prije bila u službi grijeha. Dokle god nije tako da ne želimo vidjeti, čuti, govoriti ili što drugo griješno činiti, postimo za đavla, a ne za Boga. Kakvu korist stječemo uzdržavajući se od hrane, a ne od grijeha?

Post koji znači uzdržavanje od grijeha je mnogo bolji od posta koji znači uzdržavanje od hrane. Onaj tko jede dva puta dnevno tijekom korizme i uzdržava se od zabranjenih pogleda, zabranjenog slušanja, zabranjenog dodirivanja i obilja hrane i pića, onaj tko jede dva ili tri puta dnevno, njegov je post bolji u očima Božjim od onoga koji posti čitav dan, ali se ne uzdržava od neispravnih stvari koje smo spomenuli. Ako želiš da tvoj post bude savršen i po volji Božjoj, ne uzdržavaj se samo od sramotnih pogleda, već i od svega što te može navesti na zlo. Ne slušaj sramotne riječi: one su otrov koji želi ugušiti osjetila čim uđu u uši. Uzdržavaj se od sramotnog govorenja jer ćeš biti krivac pred Bogom za sve duše koje slušaju tvoj oduran govor. Koliko je do tebe, uništavaš sve koji slušaju tvoj zli govor i počinjaš samoubojstvo svojim riječima.

Ne daji svojim ustima više hrane i pića nego što je potrebno tvome zdravlju. Ako je tijelo pretilo, duša nikako ne može biti zdrava. Iz pretila srca izlazi opakost njihova, srca im se prelijevaju ispraznim tlapnjama (Ps 73,7). Zato se moraš uzdržavati od svega što je zabranjeno ako želiš postiti na slavu Božju.

"Jer ako ljubite one koji vas ljube, kakva li vam plaća?"

Riječi su ovo koje Isus izgovara na gori, a Matej ih zapisuje u glavi 5, retku 46. Nije lako niti zamisliti koliko je teško činiti dobro nekome tko nam je antipatičan, dok čovjek to ne proba.
Prosječnom čovjeku takve osobe antipatične su sa razlogom. Smatramo da su razmažene, pokvarene, nezahvalne, pohlepne ili nešto slično... da plastičnije prikažem meni jednu antipatičnu osobu za primjer ću uzeti ovu sliku


Zamislite, na primjer da vam ova mlada dama sparkira svoj rozi auto ispred nosa, na parkirno mjesto koje ste vi čekali da se oslobodi. Uzmimo dalje za primjer, da išeće van iz auta naizgled niti primjećujući da vi postojite.
Neki ljudi u takvim situacijama nažalost rade ovakve ili još gore stvari.
Pravi izbor za svakoga bio bi, naravno, produžiti dalje, ali katolik dok traži parking na drugom mjestu neće psovati u bradu i vulgarno gestikulirati prema mladoj dami. On će se sjetiti riječi svetog Josemarie Escrive "In laetitia, nulla dies sine cruce!" - S dušom ispunjenom radošću, nijedan dan bez križa. Ok, ne moraju to baš biti doslovno te riječi, ali ako se onako uzrujani i ljuti prekrižimo i prihvatimo ovaj događaj kao prigodu za mrtvljenje, onda radimo ono na što nas je Isus pozvao: činimo toj nama nesimpatičnoj osobi dobro djelo. Kroz takve i mnoge slične prigode tijekom dana mi možemo odlučiti biti slični Kristu i prihvatiti svoj križ. Jer nisu križ samo velike teškoće kao bolest ili smrt. Križ su i sve one "sitnice" koje mogu biti prigoda za svađu, nezadovoljstvo ili psovku... ali ove korizme možemo zajedno reći NE, možemo reći
NE,
NEĆU SE DATI ISPROVOCIRATI.
Uzet ću ovaj trenutak i prikazati ga Bogu kao mrtvljenje.
I, prijatelju, možeš biti siguran da će ti Bog dati snagu da prihvatiš taj križ i dat će ti milost i radost i blagoslov.

Sve ovo, naravno, ne znači da ne možemo taj "rozi" auto u prolazu pošpricati sa blagoslovljenom vodom koju držimo u gepeku!