Otkazana je misa u petak.
Sa google grupe Tradicionalna Misa na koju se možete pretplatiti da biste dobivali ovakve obavijesti:
P. Leszek Królikowski iz Instituta Dobrog Pastira služit će upetak isubotu7. i8. listopada 2016. s početkom u 19 sati tradicionalne latinske mise u crkvi sv. Martina u Zagrebu.U petak u 18,15 sati će povodom blagdana Kraljice svete Krunice biti blagoslov krunica za sve vjernike koji ih donesu kao i zajednička molitva svete krunice.
Eto Bogu hvala, taman dobri termini. Onda u nedjelju kod Bratstva na Misu ;)
OdgovoriIzbrišiNije obavezno jer vrijedi misa subote navečer i za nedjelju :-)
IzbrišiNinek
Mislim da je to neko moderno pravilo da misa subote navečer vrijedi i za nedjelju. Što tradicionalisti trebaju o tome misliti? Toma?
OdgovoriIzbrišiS. B.
To je koncilijarno pravilo, iz koncilijarnog "Zakonika kanonskog prava", k. 1248.
IzbrišiS obzirom da isti zakonik sadrži i grješne svetogrdne odredbe (k. 844) po kojima se nekatolicima mogu podjeljivati katolički sakramenti, te s obzirom da Katolička Crkva nije u stanju dati štetnu ili grješnu univerzalnu disciplinu (suprotnu tvrdnju je osudio papa Pio VI. pod br. 78 u Auctorem Fidei), nemoguće je da taj zakonik, a time i ta pravila, dolaze od Crkve.
Misa od subote večernje vrijedi i za nedjelju , ali samo ako smo spriječeni krupnim razlogom ići u nedjelju. Po starom židovskom pravilu novi dan započinje spuštanjem noći tj. uvečer. Isto tako da ne bi bilo nejasnoća oko posta o kruhu i vodi . Ako se post započinje u večer tj. ode se gladan spavati , normalno je da završava uvečer idučeg dana i da se može uzeti večera.
IzbrišiRobelar
Židovski običaji više ne vrijede.
IzbrišiU poglavlju "Računanje vremena" u Kodeksu kanonskog prava piše da dan počinje (a time i završava) od ponoći.
Isto tako, u kanonu 1246 piše da "Blagdan, a jednako i dan nemrsa i posta, ima se računati od ponoći do ponoći..."
Liturgijski,nedjelja počinje prvom večernjom, dok u Istočnoj Crkvi, svaki dan počinje večernjom koja se moli nakon zalaska sunca. Kršćani su i nakon razorenja hrama nastavili s računanjem vremena od zalaska sunca do zalaska sunca. Da nisu, onda se Mise uočnice, ili Vigilije, ne bi prvotno bile slavile uvečer, ili u noći, nego kad god po danu.
IzbrišiPa i Kartuzijanci svaki svoj dan započinju malo sat ili pola sata prije ponoći, počinjući tada sa bdijenjima.
A kanon 31. starog zakonika kaže slijedeće: "Salvis legibus liturgicis, tempus, nisi aliud expresse caveatur, supputetur ad normam canonum qui sequuntur.", što znači da Crkva može donijeti liturgijsku odredbu kojom dopušta vjernicima od izvrše nedjeljnju dužnost i u nedjelju navečer, ako su spriječeni to učiniti u samu poslijeponoćnu nedjelju.
Razlog zašto stari zakonik ne govori o takvoj mogućnosti jeste što je pravilo u tom zakoniku da se Mise smiju otpočinjati od 1 sat prije zore, do 1 sat poslije podne.
Stoga, mislim da nema ništa modernistički u takvoj odredbi.
Samo po sebi nema u toj odredbi ništa heretično, ali kako je cijeli koncilijarni "zakonik" nužno nevaljan (iz razloga koje sam objasnio), to znači da je nevaljana i ta odredba.
IzbrišiPitanje novog kodeksa je drugo pitanje.
IzbrišiNe, upravo je to bit. Dopuštenje da misa od subote uvečer (dakle, prije ponoći) vrijedi za nedjelju je novitet koji je uveden upravo u koncilijarnom "zakoniku". Prijašnji zakon ne poznaje takvo dopuštenje.
IzbrišiBudući da je taj "zakonik" nužno nevaljan, u svemu se treba držati prijašnjeg zakona, tj. Kodeksa kanonskog prava iz 1917. i kasnijih valjanih odredbi koje modificiraju pojedine zakone.
Prijašnji zakonik ne pozna taj fenomen jer ne pozna fenomen večernje Mise. Pio XII. uvodi večernje Mise na koliko toliko redovnoj bazi. Budući da nedjelja započinje prvom večernjom u subotu, onda Misa koja se slavi nakon toga nužno liturgijski pada u nedjelju te je time, onaj koji je pohodio tu Misu ispunio obvezu. Sasvim je logično.
IzbrišiKad kažem "Pitanje novog kodeksa je drugo pitanje." ne mislim reći da mislim da je ta odredba starija od novog zakonika, nego želim reći "Pitanje valjanosti novog kodeksa je drugo pitanje.".
Shvatio sam smisao rečenice, no, kao što sam napisao, bit je upravo u nevaljanosti koncilijarnog "zakonika", zato što se to dopuštenje da Misa od subote vrijedi za nedjeljnu obvezu ne pojavljuje prije tog "zakonika". Večernje Mise su dopuštene od vremena pape Pija XII., no tek od tog "zakonika" (dakle, 30 godina kasnije) je određeno da se Misom u subotu može ispuniti nedjeljna obveza. Dakle, kako je "zakonik" nevaljan, nevaljano je i dopuštenje iliti indult.
IzbrišiU vezi večernje molitve i početka nedjelje, kao prvo, molitve časoslova su jedno, a Misa je drugo. Zatim, u subotu uvečer se mole večernja i kompletorij od subote, ne od nedjelje. Također, za tradicionalnu Misu u subotu uvečer uzima se Misa od subote, ne od nedjelje. Naposljetku, i što je najvažnije, Kodeks kanonskog prava u odjeljku "Računanje vremena" daje do znanja da dan počinje u ponoć.
Istina je da se u Rimskom Obredu uzimala subotnja večernja. Moja greška. Doduše Oficij i Misa nisu tako razdvojeni. Npr. samo jedna knjiga "Officium Hebdomadae Sanctae" sadrži i časoslov i Mise Velikoga Tjedna. Jedna je Liturgija u dva vida. Međusobno se nadovezuju.
IzbrišiKoncept anticipiranja, ili pak započinjanja sutrašnjeg blagdana večernjom molitvom je star gotovo koliko i kršćanstvo te ga je kroz vjekove sačuvala Istočna Crkva, a na zapadu Ambrozijanski Obred kroz molitvu prve večernje za mnoge svece i blagdane, iako ne za nedjelje.
Obred Lucernariuma ti je vjerujem također poznat, odnosno postojanje istoga.
Nadalje, ne prihvaćam tvoje razmišljanje oko novoga zakonika.
Ako razmišljaš o tome da Kristova Crkva ne može dati štetne zakone dobro misliš, ali ja smatram da se to odnosi samo na zakone koji obvezuju univerzalnu Crkvu. Međutim ovaj zakonik odnosi se samo na latinsku Crkvu stoga, prema mome mišljenju, postoji prostor za grešku.
No ne misli da ne lamentiram njegove loše odredbe kao i sve što se događa u, recimo, Chietiju.
Plače mi se od svega...
Jedan od načina na koji se zakoni dijele je po opsegu (ratione extensionis), i to na univerzalne (iliti opće) i partikularne (iliti krajevne) zakone.
IzbrišiEvo iz Kodeksa kanonskog prava (a koncilijarni "zakonik" ima paralelni kanon koji isto govori):
Kan. 13. -
1. Opći zakoni (u originalu je naziv "legibus generalibus") obavezuju na svakom mjestu sve one, za koje su izdani.
2. Zakonima, koji su izdani za posebne krajeve (u originalu je naziv "legibus pro peculiari territorio", te u sljedećim kanonima "legibus particularis"), podvrženi su svi oni, za koje su izdani i koji ondje imaju prebivalište ili doprebivalište i stvarno tamo borave, uz obdržavanje propisa kan. 14."
Dakle, univerzalni zakon je onaj koje je proglašen za područje cijeloga svijeta ("na svakom mjestu"), tj. koji nije proglašen samo za neki ograničeni teritorij, te on obvezuje vjernike (ako nisu izuzeti krajevnim zakonom) bez obzira gdje se nalazili u svijetu. S druge strane, krajevni zakoni su proglašeni samo za neku državu ili biskupiju i samo obvezuju čovjeka dok ima prebivalište i boravi na tom području.
Univerzalni zakon i dalje ostaje univerzalan, opći, bez obzira koliko biskupija, regija ili država bilo izuzeto krajevnim zakonima ili indultima. Primjer je univerzalni zakon posta, koji je u mnogo država bio ublažen raznim indultima dobivenim od Svete Stolice.
Svi zakoni u Kodeksu kanonskog prava su univerzalni zakoni, jer "obavezuju na svakom mjestu sve one za koje su izdani", u ovom slučaju sve članove latinske crkve (jer su članovi istočnih katoličkih crkvi izuzeti).
Budući da je Crkva nepogrješiva u svojim univerzalnim zakonima, nemoguće je da je koncilijarni "zakonik" valjan i da dolazi od Katoličke Crkve.
Tvrditi da Kristova Zaručnica svojoj djeci može umjesto duhovne hrane dati otrov hereze, odobravati i poticati na smrtni grijeh i svetogrđe, bila bi hula i heretično.
Što više misa (i što manje kampanilizma i navijanja za svoj klub) tim bolje....
OdgovoriIzbrišiNe znam koliko je to pravilo čvrsto (na njega se pozivaju samo neosi, subotari) ali i u starom brevijaru piše za subotnju včernju Veseperae ad Dominicam.
OdgovoriIzbrišiBožji blagoslov
Asterix
@Mateo
OdgovoriIzbriši"nemoguće je da taj zakonik, a time i ta pravila, dolaze od Crkve."
Nego od koga dolazi novi CIC?
Znam, od otmičara koji su Crkvu oteli na 2. vatikanskom. Znači, Mateo, ti si de facto sedevakantist.
Ili to možda znači da bi svaki od nas trebao gatati kad nešto dolazi od Crkve, a kad ne?
Poiuzt
Jednostavno je, i to je nešto što instinktivno zna svaki katolik - od Crkve ne može doći ništa grješno, štetno za vjeru ili moral, ili heretično.
IzbrišiTvrdnju koja tome proturječi papa Pio VI. u spomenutoj buli osudio je ovako:
"lažna, lakoumna, sablažnjiva, opasna, uvredljiva pobožnim ušima, vrijeđa Crkvu i Duh Božji koji ju vodi, barem zabluda".
Može se reći za sve tradicionaliste da su praktični sedevakantisti, jer u praksi u manjoj ili većoj mjeri, priznavali ih riječima ili ne, svi uskraćuju podložnost uma (=vjerovati) i volje (=slušati) modernističkim uzurpatorima, tj. ignoriraju, odbijaju i često osuđuju nauku i propise koji dolaze od autoriteta Koncilijarne Crkve, čime implicitno svjedoče i protiv legitimnosti istih, dok se u potpunosti podvrgavaju naukama i zakonima pretkoncilskog Učiteljstva. To čine zato što se koncilijarnim zakonima i naukama (tj. zabludama i herezama) katolik ne može niti smije podvrgnuti. Jedini koji se uistinu podvrgavaju "učiteljstvu" modernista su neokonzervativci, koji poradi toga ne ispovijedaju više Katoličku Vjeru nego u manjoj ili većoj mjeri te manje ili više svjesno ispovijedaju modernističke zablude i hereze (npr. da su heretičke sekte sredstva spasenja i dio Kristove Crkve).
Konkretno vezano za koncilijarni zakonik, neki tradicionalisti odlučuju birati koje će zakone u njemu slijediti, a koje odbaciti, no on je proglašen kao cjelina pa se mora u cijelosti slijediti ili odbaciti, jer nijedan katolik nema autoritet birati koji će crkveni zakon poštovati, a koji ne.
Budući da koncilijarni zakonik sadrži svetogrdnu i štetnu disciplinu, nemoguće je da dolazi od Crkve, tj. ne vrijedi.
Mateo , govoriš svaki put sve jasnije i jasnije. Ako ovako nastaviš za par godina znat ćemo konačno tvoj stav dokle priznaješ pape i novorednu crkvu , a kad ne , odnosno dokle seže prava Crkva i njen ispravan nauk.
IzbrišiRobelar
Moj stav je jasan i puno puta ponovljen.
IzbrišiOno što ti pišeš je čisti protestantizam. Podsjećam čitatelje da si na blogu "Tradicionalna Latinska Misa" izričito napisao da Katolička Crkva nije vidljiva (komentar od 11. kolovoza 2016. u 23:09 na ovom linku), a na ovom blogu si napisao hulu da je Crkva babilonska bludnica, da će ostati samo "Crkva pravovjernih u srcu" (komentar od 13. kolovoza 2016. u 16:23 na ovom linku), kao i druge zablude na koje sam tada upozorio.
Reći da Crkva nije vidljiva znači nijekati da Crkva postoji kao tijelo, tj. ispovijedati da je u bitnome različita od one kakvu ju je Krist ustanovio, da je iznevjerila svoje božansko poslanje itd. To je i nemoguće i heretično.
Papa Pio XI., Mortalium animos, 6 i 10:
"Priličan ih broj, primjerice, niječe da Kristova Crkva mora biti vidljiva i očigledna, barem do te mjere da je vidljiva kao jedno vjerničko tijelo, složna u jednom te istom nauku pod jednom naučiteljskom vlašću i vodstvom; naprotiv, oni shvaćaju vidljivu Crkvu samo kao jedan savez, sastavljen od različitih kršćanskih zajednica, premda se drže različitih nauka, koji čak mogu biti nespojivi jedan s drugim. Nasuprot tome, Krist naš Gospodin utemeljio je svoju Crkvu kao savršeno društvo, izvanjsko po naravi i dostupno osjetima, koje treba nastavljati u budućnosti djelo spasenja ljudskoga roda pod vodstvom jedne glave (Mt 16, 18ss; Lk 22, 32; Iv 21, 15-17) s vlašću koja naučava usmenom riječju (Mk 16, 15) i poslužujući sakramente, izvore nebeske milosti (Iv 3, 5; 6, 48 – 59; 20, 22ss; usp. Mt 18, 18 itd.), zbog čega je On prispodobom posvjedočio sličnost Crkve s kraljevstvom (Mt 13), s kućom (usp. Mt 16, 18), s ovčinjakom (Iv 10, 16) i sa stadom (Iv 21, 15-17). Ova Crkva, nakon što je tako divno ustanovljena, nije mogla – zbog odlaska u smrt svojega Utemeljitelja i Apostola koji su je prvi širili – biti posve ugašena i prestati postojati, budući da joj je zapovijeđeno privesti sve ljude, bez obzira na vrijeme i mjesto, k vječnome spasenju: “Pođite dakle i učite sve narode” (Mt 28, 19). Može li u neprestanome izvršavanju toga zadatka Crkvi nedostajati ijedan element snage i učinkovitosti, ako je sâm Krist trajno u njoj prisutan, u skladu s Njegovim svečanim obećanjem: “Evo ja sam s vama u sve dane sve do svršetka svijeta” (Mt 28, 20)? Iz toga onda slijedi da Kristova Crkva ne samo postoji danas i uvijek, nego i da je potpuno ista kao što je bila u vrijeme Apostola, osim ako bismo trebali reći – od čega nas očuvao Bog – da Krist naš Gospodin nije mogao ostvariti svoj cilj, ili da je pogriješio kad je rekao da vrata pakla ne će Crkvu nadvladati (Mt 16, 18).
Jasno je, stoga, časna braćo, zašto ova Apostolska Stolica nikada nije dopustila svojim vjernicima sudjelovanje u okupljanjima nekatolika: budući da se jedinstvo kršćana može promicati jedino promicanjem povratka u jedinu istinitu Kristovu Crkvu onih koji su od nje odijeljeni, jer su je u prošlosti nesretno napustili. Jedinoj istinitoj Kristovoj Crkvi, kažemo, onoj koja je svima vidljiva i koja treba ostati, u skladu s voljom svojega Utemeljitelja, točno jednakom kako ju je On utemeljio. Tijekom stoljećâ otajstvena Zaručnica Kristova nikada nije bila iskvarena, a niti u budućnosti može ikada biti iskvarena, kao što svjedoči sv. Ciprijan: “Kristova Zaručnica ne može se iznevjeriti svojemu Zaručniku: ona je nepokvarljiva i čedna. Njoj je poznata samo jedna postojbina, ona čuva svetost bračne ložnice u čistoći i čednosti” (De Catholicae Ecclesiae unitate, 6)."
...
Papa Leo XIII., Satis cognitum, 3 (iz hrv. prijevoda Denzingera, 3300):
Izbriši"[Crkva] je stvarno duhovna, ako se gleda ono posljednje što ona želi i neposredni uzroci koji uzrokuju svetost; ako pak promatraš ono od čega se (Crkva) sastoji, i same stvari koje vode do duhovnih darova, ona je nužno vidljiva i vanjska. ...
Zbog tih razloga Pismo često naziva Crkvu "tijelo" i "Kristovo tijelo": "A vi ste tijelo Kristovo" [1 Kor 12,27], Zbog one činjenice zbog koje je 'tijelo', očima je promatrana kao Crkva; zbog onoga pak po čemu je 'Kristovo', ona je djelotvorna, živa i životvorna, jer je [Krist] štiti i podržava....
Iz čega slijedi, da se nalaze u velikoj i to opasnoj zabludi, oni koji Crkvu zamišljaju prema svom sudu, i prikazuju je kao skrivenu i nikako vidljivu; isto tako i oni koji je smatraju za neku ljudsku ustanovu, uređenu nekakvim propisima i vanjskim obredima, i bez trajnog učešća u darovima Božje milosti, bez onih činjenica koje svakidašnjim i otvorenim značenjem svjedoče o životu koji ona crpi iz Boga. Naime, da bi ijedno od toga mogla biti Crkva Isusa Krista, isto je tako nemoguće kao da se čovjek sastoji samo od tijela ili samo od duše. Za pravu je Crkvu potrebno ujedinjenje i spajanje toga dvoga kao dijelova, gotovo tako kao što je za ljudsku narav (potrebno) unutarnje spajanje duše i tijela.
Crkva nije neki mrtvac, nego Kristovo tijelo obdareno nadnaravnim životom. Kao što niti Krist, glava i uzor, nije potpun, ako se u njemu gleda samo vidljiva ljudska narav ... ili samo nevidljiva Božja narav, ...nego je jedan iz obojega, i u obje naravi kako vidljivoj tako i nevidljivoj, tako i njegovo mistično tijelo nije prava Crkva, osim po činjenici, što njezini vidljivi dijelovi crpe snagu i život iz nadnaravnih darova i ostalih stvari, iz kojih cvjeta njezina vlastita bit i narav.
...
Papa Pio XII., Mystici Corporis, 64-65:
Izbriši"Iz toga što smo, Časna Braćo, do sada razvijajući i tumačeći prikazali, jasno proizlazi, kako se u teškoj zabludi nalaze oni, koji sebi po svome prohtjevu predstavljaju Crkvu kao sakrivenu, a nipošto vidljivu; isto tako i oni koji je opet smatraju samo ljudskom ustanovom, koja ima stanovito disciplinsko ustrojstvo i izvanjske obrede, bez nekakvoga dioništva na vrhunaravnome životu. Naprotiv, kao što Krist, Glava i Uzor Crkve, »nije čitav (Krist), ako u njemu gledamo samo na vidljivu ljudsku narav… ili samo na nevidljivu Božansku narav… nego je On jedan s dvije i u obadvije naravi…, tako je i mistično njegovo Tijelo«. Zato je Riječ Božja uzela na sebe ljudsku narav bolima podložnu, da se ustanovom vidljive zajednice Božanskom Krvlju posvećene »čovjek privede putem vidljivoga upravljanja k nevidljivim stvarima« (sv. Toma Akvinski, O istini, q. 29, a. 4, ad 3).
Zato žalimo i osuđujemo i žalosnu zabludu onih, koji sanjaju o tobožnjoj nekakvoj Crkvi, koja bi bila društvo što živi od (međusobne) ljubavi (članova) i veza im je (samo) u bratimstvu, dok toj zajednici suprotstavljaju – ne bez prijezira – drugu, koju zovu juridičnom. A to dijeliti je zabluda: oni, naime, ne vide da je Otkupitelj htio da ista zajednica ljudi, koju je On osnovao, bude društvo u svojoj vrsti savršeno te snabdjeveno pravnim (juridičnim) i društvovnim (socijalnim) uvjetima (elementima) da može nastavljati na zemlji spasonosno djelo Otkupljenja (Vatikanski sabor, sjednica IV, Dogmatska konstitucija o Crkvi, proslov), a zbog istoga tog razloga, radi postignuća tog istoga cilja, htio je da istu tu zajednicu obogaćuje Duh (Sveti) Tješitelj darovima i milostima. Da, Vječni je Otac htio da ona bude »kraljevstvo ljubaznoga Sina njegovog« (Kol 1, 13); ali i kraljevstvo u kojemu će svi vjernici pružati potpunu podložnost svoje pameti i volje (Vatikanski sabor, sjednica III, Konstitucija o katoličkoj vjeri, gl. 3), te ponizne i podložne duše nasljedovati Onoga koji je za nas »postao poslušan do smrti« (Fil 2, 8). Ne može zato postojati nikakva prava suprotnost ili protivnost između nevidljivog, kako vele, poslanja Duha Svetoga, i juridične vlasti, koju je Krist dao Pastirima i Naučiteljima; štoviše, to se dvoje, kao tijelo i duh u nama, međusobno popunjaju i usavršuju, i proizlaze od jednog te istog našeg Spasitelja, koji ne samo da je, udahnuvši Božanski Dah, rekao: »Primite Duha Svetoga« (Iv 20, 22), nego je i jasno naložio: »Kao što je mene poslao Otac, tako ja šaljem vas« (Iv 20, 21), i opet: »Tko vas sluša, mene sluša« (Lk 10, 16).
Dobro, sve su to Lefebvreovci..
OdgovoriIzbrišiKako piše na stranici tradicionalnamisa.com za Institut Dobrog Pastira:
"Osnovao ga je u Francuskoj o. Philippe Laguérie, bivši svećenik Svećeničkog bratstva sv. Pija X., zajedno s petoricom svećenika i jednim đakonom (također bivših članova FSSPX-a)"
U Vašem komentaru osječam dozu prijezira. "To su sve Lefebvrovci.."
IzbrišiMorate priznati da nije bilo mons. Lefebvrea nebi bilo više niti Tradicionalne Mise. Svi trady redovi su nastali iz FSSPX-a ili op uzoru na njega. IBP i Fssp su nastali direktno iz Bratstva sv. Pija X. a po primjeru FSSPX-a nastao je ICRSP
Reči ćete da su mnogi svećenici nelefebvrovci također ostali vjerni. Istina, ali nisu ništa veće postigli u pogledu očuvanja tradicije.
Ovo Vam ne govorim samo jer sam i sam Lefebvrovac nego zato što je to istina koju htjeli/ nehtjeli morate priznati.
Božji blagoslov
Asterix
"Morate priznati da nije bilo mons. Lefebvrea nebi bilo više niti Tradicionalne Mise."
IzbrišiUz svu zahvalnost mons. Lefebvreu, to nitko ne moze reci. Bog bi se mozda posluzio drugima da sacuva pravu misu.
Tako neki mariolozi govore da bi Bog učinio sve u svojem naumu spasenja bez Blažene Djevice.
IzbrišiNe uspoređujem mons.Lefebvrea s Blaženom Djevicom, nego samo konstatiram da se dragi Bog konkretno služi oruđima koja mu se stave na raspolaganje za izvršenje određenih dijela.
Nadbiskup Lefebvre bio je takvo jedno oruđe. Jedinstvena osoba i osobnost XX.stoljeća. Iz iskustva znam da se apsolutno svi gore spomenuti redovi slažu oko toga. Možda Institut Krista Kralja ne 100% jer umišljaju o sebi koješta, a vidjet ćemo kako će sve to završiti.
Kod ostalih, čak i kod Otpora, riječ je o vlastitim mušicama i klasičnom primjeru svojeglavosti i nerijetko o rimskom mamcu:"Vi ste taj. Bit ćete biskup!"
Nekoliko je puta uspjelo, a nigdje biskupa Tradicije "s rješenim kanonskim statusom".
Kikii
Kao sto rekoh, ne mozemo na taj nacin govoriti osim cisto ljudski. Uostalom, nema za tim ni potrebe, ne znamo i nema nikakve alternativne povijesti. Zasluge mons. Lefebvrea su neosporne i bilo koji vjernik katolik privrzen staroj misi ne moze ih objektivno osporiti.
IzbrišiPri tome je svakako bitno porazmisliti o vlastitom udjelu u borbi za Tradiciju, odnosno o šteti koja nastaje, i za dotične osobe, i za naš narod i Crkvu, kad se ljudi umore i povuku.
IzbrišiSvima onima koji se na bilo koji način bore za Tradiciju - a to može biti i postojanom molitvom Krunice na tu nalanu - vjerujem da će pokoljenja koja dolaze biti iznimno zahvalna.
Oni ne će ni čuti kakofoniju koja je nekada bila bučnija, nekada jedva čujna i trady krugovima.
Teška zu vremena upravo teška, ali i izvori velikih zasluga za narod i Crkvu.
Kikii
Postavio bih stvari na pravo mjesto. Da nije bilo našega Gospodina Isusa Krista koji se htio prinjeti Ocu kao Žrtva za naše grijehe , pa i grijehe nadbiskupa Lefebvrea, ne bi bilo ni Tradicionalne Mise. Da naš Otac nebeski nije htio ne bi bilo ni Lefebvrea ni nas.
IzbrišiRobelar
Mozda i dodati da nije bilo grijeha Adama i Eve, ne bi bilo ni Kristove zrtve i svega nakon toga. Znaci za TLM je velika zasluga i Adama i Eve.
IzbrišiDPIMG (Drustvo za povrat imovine Matija Gubec)
O certe necessárium Adæ peccátum,
Izbrišiquod Christi morte delétum est!
O felix culpa,
quæ talem ac tantum méruit habére Redemptórem!
O, zaista potrebna Adamova grijeha,
što ga smrt Kristova uništi.
O, sretne li krivice,
koja je zavrijedila takvog i tolikog Otkupitelja.
Kako neko rekoše, zasluge Lefebvra za očuvanje tradicionalne mise su iznimno velike.
IzbrišiNo stvari treba malo prostrorno i vremenski raščlaniti. Najveće su njegove zasluge u kontinentalnoj Europi i Sj. Americi. Medjutim, nije bio jedini. Ne smije se zaboraviti i važna uloga benediktinca opata Calveta, kardinala Sirija itd. Izvan kontinenta, u Engleskoj i Wallesu je već od kraja 1960-ih, zahvaljujući prije svega Latin Mass Society (i nenadmasnom Michaelu Davisu), kao i brojnim osobama iz kulturnog svijeta, postojao tzv. "Agatha Christie Indult" te je tradicionalni obred tamo ostao u uporabi. U njemačkom govornom svijetu je bila kolosalna uloga prof. Waldsteina, dugogodišnjeg predsjednika udruge "Pro Missa Tridentina" i bliskog bliskog prijatelja tadašnjeg kardinala Ratzingera. U Južnoj Americi, pak, nedvojbeno su najveće zasluge + De Castro Mayera. U Kini je Patriotska crkva (sic!) čuvala drevni obred (čudni su putevi Božji!).
U svakom slučaju, nije najtočnije sve na svijetu monokauzalno svoditi na +Levebfrea, kao što to pojedinci ovdje do zatupljenja čine (sa strašću predratnih navijača Zvezde, koji na svako pitanje imaju samo jedan odgovor: "Duuuuleeee Saaaavić", ujedno ne podnoseći ikakvu mogućnost da netko ne navija za njihov klub).
Po mojem mišljenju, kada će se stvari promatrati sa distancije od 100 godina, najveća će nedvojbeno biti zasluga pape Benedikta XVI. Dovoljno je samo usporediti broj tradicionalnih misa u svijetu prije motuproprija Summorum pontificum (2007) i poslije njega....
Ne govorite ja sam Pavlov, ja Apolonov, a ja Lefebvreov . Svaki je od njih sluga kako mu je Gospodin dao. Jedan sadi drugi zalijeva , ali je samo jedan Onaj koji čini da raste- Bog. Na kraju će svaki primiti svoju plaču. Zato recimo kad sve uradimo sluge smo beskorisne. Robelar
Izbriši