Kao prst i nokat

Vrelo zabludâ (ažurirano) (3)
Franjo i "sveti" Martin Luther: savršeno si pristaju

Christopher A. Ferrara

Papa Franjo prima svečani primjerak Lutherovih teza

Naš serijal o vrelu zabludâ zvanom papa Franjo nastavlja se predstavom za njemačke luteranske "hodočasnike" u audijenciji u Vatikanu 13. listopada. Tog je dana bila 99. obljetnica fatimskog čuda Sunca, ali Franjo, koji je navodno pobožan Blaženoj Djevici i posvetio je svoj pontifikat Fatimskoj Gospi (zbog čega sam ja isprva bio optimističan glede ovoga katastrofalnog pontifikata), potpuno je zanemario prigodu. Dapače: posvetio je dan proslavi uspomene na Martina Luthera, u Dvorani Pavla VI.

Kip natkrivovjerca dijelio je pozornicu s Franjom na toj priredbi, na kojoj su mu dvojica luteranskih službenika, jedan s naušnicom, uručila divovski svečani primjerak s 95 teza, koje se obično smatraju međašem početka tzv. reformacije. Jedan od službenika citirao je Luthera, kako je on želio da se njegovo djelo isporuči onima koji ga nisu čitali. Ni u snu nije Luther predviđao da će se među primaocima naći i jedan papa koji će mu povlađivati.

Franjo je za većeg dijela audijencije nosio dva šala, žuti i plavi, isprepletena da simboliziraju "jedinstvo" između luteranâ i pravovjernih katolika koje postoji samo u njegovoj mašti. Ili je možda imao na umu jedinstvo koje doista postoji između luteranâ i liberalizirane većine katolika, koja je zapravo postala protestantska, uvelike zahvaljujući pogubnoj novotariji "ekumenizma". Danas smo svjedoci onoga pred čim je strahovao Pio XI. kad je osudio i zabranio sudjelovanje katolikâ u "ekumenskom pokretu", koji je ponikao iz protestantskih sljedbi:

"Nije li pravo ‒ često ponavljaju ‒ dapače, nije li u skladu s dužnošću da se svi koji zazivaju Kristovo ime suzdrže od uzajamnih predbacivanja, te da se na koncu sjedine u međusobnoj ljubavi? Tko bi se mogao usuditi reći da ljubi Krista ako svim silama ne radi na ostvarenju onoga što je želio On, koji je molio Oca da njegovi učenici budu 'jedno'?... Ovaj se pothvat tako zauzeto promiče na mnogim mjestima da pridobiva priličan broj građana, te čak osvaja umove vrlo brojnih katolika i primamljuje ih nadom da bi ostvarivanje takvoga jedinstva bilo u skladu sa željama Svete Majke Crkve, kojoj zapravo ništa tako ne leži na srcu kao pozvati natrag svoje zalutale sinove i privinuti ih u svoje krilo. No ustvari se iza ovih zamamnih riječi i laskanja krije najteža zabluda, koja posve uništava temelje katoličke vjere."

Sada se jedan hiperekumenistički papa osobno angažirao na uništavanju temelja katoličke vjere baš u ime ekumenizma, bombardirajući Crkvu drskim latitudinarističkim izjavama, obično s podsmijehom i uzrujanom odbojnošću prema pravovjernim katolicima, koji se ne bi složili s gomili ugodnim banalnostima koje on, po svemu sudeći, smatra istinskom katoličkom duhovnošću.

Prepuštajući se svojem uobičajenom krivovjernom brbljanju, u odgovoru na pitanja luteranâ u audijenciji (prijevodi su moji, izravno prema videu) papa je izjavio da katolici i protestanti pripadaju "jednom Kristovu tijelu". Time se još jedanput jasno usprotivio nauci svojih prethodnika o Otajstvenom Tijelu:

Kao što je časni sluga Božji Pio XII. svečano potvrdio u skladu sa svekolikom Predajom:
"Među članove Crkve broje se stvarno samo oni koji su primili kupelj preporođenja i ispovijedaju pravu vjeru, te se nisu po nesreći odcijepili od cjeline Tijela, niti ih je zakonita vlast isključila zbog preteških prekršaja. Jer, kaže Apostol, 'jednim smo Duhom svi kršteni u jedno tijelo, bili Židovi ili Nežidovi, robovi ili slobodni'. Kao što je dakle u pravoj kršćanskoj zajednici samo jedno Tijelo, jedan Duh, jedan Gospodin i jedno Krštenje, tako ne može biti nego samo jedna i vjera."

Kao što je Pio XI., u sklopu osude "ekumenskog pokreta", također inzistirao:
"Budući da Kristovo Otajstveno Tijelo, na jednak način kao i njegovo fizičko tijelo, jest jedno, skladno povezano i sraslo, bilo bi ludo i neumjesno reći da je Otajstveno Tijelo sastavljeno od udova koji su razjedinjeni i raspršeni; stoga tko god nije sjedinjen s tijelom, nije njegov ud, niti je u jedinstvu s Kristom, njegovom glavom."

No nauka njegovih prethodnika nevažna je Franji, koji uživa izjavljivati "bedastoće i neumjesnosti" dok svijet plješće njegovoj "revoluciji skromnosti". U nastavku svojeg naklapanja pozabavio se pitanjem o području Njemačke na kojem 80% stanovništva ne ispovijeda nikakvu religiju:
"Što moramo učiniti da ih uvjerimo? Slušati! Nipošto ne bismo smjeli reći: Trebate živjeti kao kršćani ‒ izabrani, kojima je oprošteno i koji rastu u kreposti [in cammino, fig.]. Nije ispravno [lecito] uvjeravati drugoga u istinitost svoje vjere. Prozelitizam je otrov protiv ekumenističkog puta [pljesak].

Trebate pružiti svjedočanstvo svoga kršćanskog života ‒ svjedočanstvo iz srca, srca koje oni mogu vidjeti. Iz toga nemira rađa se u njima pitanje: 'Zašto ovaj muškarac ili ova žena živi tako?' To će pripremiti teren da Duh Sveti, jer upravo On djeluje u srcima, učini ono što On mora učiniti. Ali mora govoriti On, a ne vi!"

Potpuno je jasno: Franjo ustraje na tome da je pogrešno išta reći da bi se druge uvjerilo u sadržaj svoje vjere. Po njegovu mišljenju treba samo živjeti kršćanski, a Bog će obaviti sve govorenje, preko neke vrste unutarnjeg prosvjetljenja u ljudima, koje će tobože sam prizor kršćanskog življenja dovesti do obraćenja. Franjo nije mislio na prozelitizam u "negativnom smislu" koji spominje neokatolička tvornica isprika, nego na sam čin uvjeravanja ljudi u istinitost katoličke vjere. I nepotrebno je da Jimmy Akin i ostali neokatolički majstori zataškavanja troše vrijeme na izvrdavanje s "lošim prijevodom". Papine izvorne riječi na talijanskom glase: "Non é lecito [ispravno ili zakonito] convincere della tua fede. Il proselitismo [njegovo isticanje] é il velleno [otrov] piu forte contro il cammino ecumenico."

Tu se susrećemo s jednim od onih blještavih stereotipa liberalnoga katolicizma koji dobro zvuče, ali se nakon što ih časkom razmotrimo pokazuje njihova glupost. Pomislimo na stvarnost života u našemu modernom svjetovnom i pluralističkom društvu. Na golemome neosobnom poprištu javnog života, uključujući radno mjesto i mjesta rekreacije, "šutljivo" svjedočanstvo koje bi trebalo obraćati ljude posve je nedjelatno. Katolici ne hodaju okolo vidljivo isijavajući radost, s aureolama koje bi im lebdjele ponad glave označujući da su se uzdigli na mjesto mira i sreće kamo bi svatko trebao težiti. Ne postoji nikakav duhovni "nemir" pobuđen pukom društvenom nazočnošću katolikâ, koji bi izazivao pitanje zašto mi "živimo tako". Naprotiv: pogled na veliku katoličku obitelj, na primjer, pripadnike će uredno kontraceptivnog svijeta prije potaknuti na ismijavanje i zgražanje.

U svakom slučaju, ljudi s kojima se katolici susreću izvan svojih domova i župnih zajednica uglavnom nemaju pojma da katolici "žive tako", osim ako im oni progovore o svojoj vjeri i o tome što ona znači za njihov način života. Baš izgovoreno svjedočanstvo vjere može ganuti srca i dovesti duše do obraćenja milošću Božjom. Inače su katolici gotovo nevidljivi u nepreglednoj množini suvremenoga građanskog društva. Liberalnokatolički stereotip što ga Franjo stalno deklamira nije ništa drugo nego recept za potpuno ušutkivanje vojujuće Crkve, koje zapravo jest baš ishod "ekumenizma" i koncilskoga "otvaranja svijetu" općenito.

Još gore: u vezi s izmaštanim šutljivim kršćanskim svjedočenjem Franjo ne razlikuje pravovjerne katolike, koji slijede sva Kristova učenja, od luterana, koji su spram evanđelja izbirljivi te prakticiraju kontracepciju, razvod, pa čak i abortus, prave se da zaređuju žene i aktivne homoseksualce za "svećenike" i "biskupe" te odobravaju đavolske "brakove" između ljudi istog spola. Franjo bi htio da vjerujemo da Duh Sveti nadahnjuje obraćenje zasnovano na "svjedočanstvu" ljudi koji gaze po evanđelju i koje bi i Luther proglasio krivovjercima vrijednim osude.

Eto što je ostalo od božanskog poslanja apostolâ da učine "mojim učenicima sve narode, učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio". I od primjera prvog pape, koji je, ispunjavajući upravo to poslanje, poručio mnoštvu potencijalnih židovskih obraćenika:

"'Obratite se i svatko od vas neka se krsti u ime Isusa Krista da vam se oproste grijesi i primit ćete dar, Duha Svetoga. Ta za vas je ovo obećanje i za djecu vašu i za sve one izdaleka, koje pozove Gospodin Bog naš.' I mnogim je drugim riječima još svjedočio i hrabrio ih: 'Spasite se od naraštaja ovog opakog!'" (Dj 2,38‒40)

Zatim, još jednim od svojih nebrojenih kikseva, Franjo je "srednjovjekovnoj teologiji" pripisao izreku da se Crkva uvijek reformira, odnosno da je treba uvijek reformirati, latinski: ecclesia semper reformanda est. Ta protestantska krilatica, vjerojatno s početka 17. st., pogrešno je pripisana svetom Augustinu (koji, ionako, nije iz srednjega vijeka), a prvi ju je popularizirao eklektički protestantski teolog Karl Barth nakon drugoga svjetskog rata.

Nakon te pogreške Franjo je besmisleno ustvrdio da su "najveći reformatori u povijesti Crkve, naših Crkava... sveci. Naime muškarci i žene koji slijede Riječ Gospodnju i provode je u djelo... I u Luteranskoj i u Katoličkoj Crkvi postoje, postojali su, takvi muškarci i žene... koji slijede evanđelje. Upravo oni reformiraju Crkvu."

U evanđelju po Franji, vrhunskome katoličkom ekumenistu, nema presudnih razlika između luteranâ i katolikâ. Svi smo kršćani. Svi slijedimo evanđelje, pa i oni koji misle da evanđelje dopušta razvod, kontracepciju, sodomiju i abortus u "teškim" situacijama. Grdno krivovjerje i nemoral koje promiču Lutherovi nasljednici, među njima i "biskupica" koju je srdačno pozdravio, Franji su nevažni. Katolici imaju svoje svece i luterani svoje, uključujući izopačenika koji je osnovao njihovu od čovjeka stvorenu religiju, a čiji je kip Franjo počastio stojeći uza nj.

Ni nakraj pameti nije Franji stvarnost da nikakva "Luteranska Crkva" ne postoji niti je ikad postojala. On, izgleda, ne primjećuje ni da je luteranizam rascjepkan na brojne međusobno oprečne sljedbe čija iskvarena učenja više ili manje odbacuju nezabludivu dogmatsku nauku Katoličke Crkve u brojnim točkama, kao i propise naravnog zakona upisane i u srca bezvjernih pogana, a kamoli onih koji ispovijedaju da su kršćani.

Predstavom od 13. listopada Franjo je zapravo zanijekao spasenjsku nužnost Crkve, a tim nijekanjem zaokupljen je čitav njegov pontifikat. Franjin hiperekumenizam, kojeg je spektakl 13. listopada samo najnovije očitovanje, ustvari niječe i ulogu petrovske službe kao uvjeta sine qua non kršćanskog jedinstva.

S druge strane papinska je propovjedaonica vrlo prikladno sredstvo za razglašavanje bergoljizma po cijelom svijetu, religije koja je luteranima sasvim prihvatljiva, kao što je pokazalo i njihovo oduševljeno odobravanje u dvorani za audijencije. A Franjo će to oduševljenje potkrijepiti putom u Švedsku krajem ovog mjeseca da obilježi početak protestantske pobune i sudjeluje u zajedničkom bogoslužju s luteranskim laicima prerušenim u klerike i time ih učvrsti u svim njihovim gadnim zabludama, od kojih mu nijedna nije ni najmanje važna.

Pa ipak, budući da Bog i po krivim crtama nepogrešivo piše ravno, strahota ovog pontifikata napokon budi vjernike za opasnosti papolatrije, podsjećajući ih da je vjera objektivna istina, a ne istina zato što papa tako kaže, te da je sasvim moguće da papine riječi i djela toj objektivnoj istini proturječe. Tako je, na primjer, sutradan nakon audijencije od 13. listopada Jeffrey Mirus napisao:
"Čitaoci i pisci CatholicCulture.org, premda mogu ponekad imati krivo, nisu idioti. Nepošteno je praviti se da papa Franjo kad kaže nešto što je primljeno kao novo, različito i uznemirujuće uvijek zapravo misli [autorovo isticanje] točno ono što je Crkva i prije naučavala. Dosad su već i djeca naučila da to nije istina. Kad je carevo ruho poderano, beskorisno je pretvarati se da je car dobro odjeven, osim ako nam je draža sumnja u naše duševno zdravlje."

Ne, nismo duševno bolesni. Bolestan je ovaj pontifikat. Kako je primijetio Antonio Socci nakon Franjine ljubavne priredbe za Luthera: "Umjesto da iskaže štovanje Gospi, Bergoglio je štovanje iskazao Martinu Lutheru vatikanskom audijencijom na kojoj je kip njemačkoga krivovjerca i raskolnika bio izložen kao da se radi o svecu. Što se toga tiče, Bergoglio je papa koji je, prvi put u dvije tisuće godina, zahtijevao oskvrnuće sakramenata!... Što je još potrebno pa da se naivnima konačno otvore oči?"

Samo Bog zna koliko ćemo još morati trpjeti ovoga nesretnog papu. Ali oči se jesu napokon otvorile! Barem za to možemo odati hvalu dok iščekujemo i molimo da Bog Crkvu izbavi od Franje i svih njegovih djela.


http://remnantnewspaper.com/web/index.php/en/fetzen-fliegen/item/2817-francis-and-saint-martin-luther-perfect-together