petak, 21. listopada 2016.

Kao prst i nokat

Vrelo zabludâ (ažurirano) (3)
Franjo i "sveti" Martin Luther: savršeno si pristaju
Christopher A. Ferrara

Papa Franjo prima svečani primjerak Lutherovih teza

Naš serijal o vrelu zabludâ zvanom papa Franjo nastavlja se predstavom za njemačke luteranske "hodočasnike" u audijenciji u Vatikanu 13. listopada. Tog je dana bila 99. obljetnica fatimskog čuda Sunca, ali Franjo, koji je navodno pobožan Blaženoj Djevici i posvetio je svoj pontifikat Fatimskoj Gospi (zbog čega sam ja isprva bio optimističan glede ovoga katastrofalnog pontifikata), potpuno je zanemario prigodu. Dapače: posvetio je dan proslavi uspomene na Martina Luthera, u Dvorani Pavla VI.

Kip natkrivovjerca dijelio je pozornicu s Franjom na toj priredbi, na kojoj su mu dvojica luteranskih službenika, jedan s naušnicom, uručila divovski svečani primjerak s 95 teza, koje se obično smatraju međašem početka tzv. reformacije. Jedan od službenika citirao je Luthera, kako je on želio da se njegovo djelo isporuči onima koji ga nisu čitali. Ni u snu nije Luther predviđao da će se među primaocima naći i jedan papa koji će mu povlađivati.

Franjo je za većeg dijela audijencije nosio dva šala, žuti i plavi, isprepletena da simboliziraju "jedinstvo" između luteranâ i pravovjernih katolika koje postoji samo u njegovoj mašti. Ili je možda imao na umu jedinstvo koje doista postoji između luteranâ i liberalizirane većine katolika, koja je zapravo postala protestantska, uvelike zahvaljujući pogubnoj novotariji "ekumenizma". Danas smo svjedoci onoga pred čim je strahovao Pio XI. kad je osudio i zabranio sudjelovanje katolikâ u "ekumenskom pokretu", koji je ponikao iz protestantskih sljedbi:

"Nije li pravo ‒ često ponavljaju ‒ dapače, nije li u skladu s dužnošću da se svi koji zazivaju Kristovo ime suzdrže od uzajamnih predbacivanja, te da se na koncu sjedine u međusobnoj ljubavi? Tko bi se mogao usuditi reći da ljubi Krista ako svim silama ne radi na ostvarenju onoga što je želio On, koji je molio Oca da njegovi učenici budu 'jedno'?... Ovaj se pothvat tako zauzeto promiče na mnogim mjestima da pridobiva priličan broj građana, te čak osvaja umove vrlo brojnih katolika i primamljuje ih nadom da bi ostvarivanje takvoga jedinstva bilo u skladu sa željama Svete Majke Crkve, kojoj zapravo ništa tako ne leži na srcu kao pozvati natrag svoje zalutale sinove i privinuti ih u svoje krilo. No ustvari se iza ovih zamamnih riječi i laskanja krije najteža zabluda, koja posve uništava temelje katoličke vjere."

Sada se jedan hiperekumenistički papa osobno angažirao na uništavanju temelja katoličke vjere baš u ime ekumenizma, bombardirajući Crkvu drskim latitudinarističkim izjavama, obično s podsmijehom i uzrujanom odbojnošću prema pravovjernim katolicima, koji se ne bi složili s gomili ugodnim banalnostima koje on, po svemu sudeći, smatra istinskom katoličkom duhovnošću.

Prepuštajući se svojem uobičajenom krivovjernom brbljanju, u odgovoru na pitanja luteranâ u audijenciji (prijevodi su moji, izravno prema videu) papa je izjavio da katolici i protestanti pripadaju "jednom Kristovu tijelu". Time se još jedanput jasno usprotivio nauci svojih prethodnika o Otajstvenom Tijelu:

Kao što je časni sluga Božji Pio XII. svečano potvrdio u skladu sa svekolikom Predajom:
"Među članove Crkve broje se stvarno samo oni koji su primili kupelj preporođenja i ispovijedaju pravu vjeru, te se nisu po nesreći odcijepili od cjeline Tijela, niti ih je zakonita vlast isključila zbog preteških prekršaja. Jer, kaže Apostol, 'jednim smo Duhom svi kršteni u jedno tijelo, bili Židovi ili Nežidovi, robovi ili slobodni'. Kao što je dakle u pravoj kršćanskoj zajednici samo jedno Tijelo, jedan Duh, jedan Gospodin i jedno Krštenje, tako ne može biti nego samo jedna i vjera."

Kao što je Pio XI., u sklopu osude "ekumenskog pokreta", također inzistirao:
"Budući da Kristovo Otajstveno Tijelo, na jednak način kao i njegovo fizičko tijelo, jest jedno, skladno povezano i sraslo, bilo bi ludo i neumjesno reći da je Otajstveno Tijelo sastavljeno od udova koji su razjedinjeni i raspršeni; stoga tko god nije sjedinjen s tijelom, nije njegov ud, niti je u jedinstvu s Kristom, njegovom glavom."

No nauka njegovih prethodnika nevažna je Franji, koji uživa izjavljivati "bedastoće i neumjesnosti" dok svijet plješće njegovoj "revoluciji skromnosti". U nastavku svojeg naklapanja pozabavio se pitanjem o području Njemačke na kojem 80% stanovništva ne ispovijeda nikakvu religiju:
"Što moramo učiniti da ih uvjerimo? Slušati! Nipošto ne bismo smjeli reći: Trebate živjeti kao kršćani ‒ izabrani, kojima je oprošteno i koji rastu u kreposti [in cammino, fig.]. Nije ispravno [lecito] uvjeravati drugoga u istinitost svoje vjere. Prozelitizam je otrov protiv ekumenističkog puta [pljesak].

Trebate pružiti svjedočanstvo svoga kršćanskog života ‒ svjedočanstvo iz srca, srca koje oni mogu vidjeti. Iz toga nemira rađa se u njima pitanje: 'Zašto ovaj muškarac ili ova žena živi tako?' To će pripremiti teren da Duh Sveti, jer upravo On djeluje u srcima, učini ono što On mora učiniti. Ali mora govoriti On, a ne vi!"

Potpuno je jasno: Franjo ustraje na tome da je pogrešno išta reći da bi se druge uvjerilo u sadržaj svoje vjere. Po njegovu mišljenju treba samo živjeti kršćanski, a Bog će obaviti sve govorenje, preko neke vrste unutarnjeg prosvjetljenja u ljudima, koje će tobože sam prizor kršćanskog življenja dovesti do obraćenja. Franjo nije mislio na prozelitizam u "negativnom smislu" koji spominje neokatolička tvornica isprika, nego na sam čin uvjeravanja ljudi u istinitost katoličke vjere. I nepotrebno je da Jimmy Akin i ostali neokatolički majstori zataškavanja troše vrijeme na izvrdavanje s "lošim prijevodom". Papine izvorne riječi na talijanskom glase: "Non é lecito [ispravno ili zakonito] convincere della tua fede. Il proselitismo [njegovo isticanje] é il velleno [otrov] piu forte contro il cammino ecumenico."

Tu se susrećemo s jednim od onih blještavih stereotipa liberalnoga katolicizma koji dobro zvuče, ali se nakon što ih časkom razmotrimo pokazuje njihova glupost. Pomislimo na stvarnost života u našemu modernom svjetovnom i pluralističkom društvu. Na golemome neosobnom poprištu javnog života, uključujući radno mjesto i mjesta rekreacije, "šutljivo" svjedočanstvo koje bi trebalo obraćati ljude posve je nedjelatno. Katolici ne hodaju okolo vidljivo isijavajući radost, s aureolama koje bi im lebdjele ponad glave označujući da su se uzdigli na mjesto mira i sreće kamo bi svatko trebao težiti. Ne postoji nikakav duhovni "nemir" pobuđen pukom društvenom nazočnošću katolikâ, koji bi izazivao pitanje zašto mi "živimo tako". Naprotiv: pogled na veliku katoličku obitelj, na primjer, pripadnike će uredno kontraceptivnog svijeta prije potaknuti na ismijavanje i zgražanje.

U svakom slučaju, ljudi s kojima se katolici susreću izvan svojih domova i župnih zajednica uglavnom nemaju pojma da katolici "žive tako", osim ako im oni progovore o svojoj vjeri i o tome što ona znači za njihov način života. Baš izgovoreno svjedočanstvo vjere može ganuti srca i dovesti duše do obraćenja milošću Božjom. Inače su katolici gotovo nevidljivi u nepreglednoj množini suvremenoga građanskog društva. Liberalnokatolički stereotip što ga Franjo stalno deklamira nije ništa drugo nego recept za potpuno ušutkivanje vojujuće Crkve, koje zapravo jest baš ishod "ekumenizma" i koncilskoga "otvaranja svijetu" općenito.

Još gore: u vezi s izmaštanim šutljivim kršćanskim svjedočenjem Franjo ne razlikuje pravovjerne katolike, koji slijede sva Kristova učenja, od luterana, koji su spram evanđelja izbirljivi te prakticiraju kontracepciju, razvod, pa čak i abortus, prave se da zaređuju žene i aktivne homoseksualce za "svećenike" i "biskupe" te odobravaju đavolske "brakove" između ljudi istog spola. Franjo bi htio da vjerujemo da Duh Sveti nadahnjuje obraćenje zasnovano na "svjedočanstvu" ljudi koji gaze po evanđelju i koje bi i Luther proglasio krivovjercima vrijednim osude.

Eto što je ostalo od božanskog poslanja apostolâ da učine "mojim učenicima sve narode, učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio". I od primjera prvog pape, koji je, ispunjavajući upravo to poslanje, poručio mnoštvu potencijalnih židovskih obraćenika:

"'Obratite se i svatko od vas neka se krsti u ime Isusa Krista da vam se oproste grijesi i primit ćete dar, Duha Svetoga. Ta za vas je ovo obećanje i za djecu vašu i za sve one izdaleka, koje pozove Gospodin Bog naš.' I mnogim je drugim riječima još svjedočio i hrabrio ih: 'Spasite se od naraštaja ovog opakog!'" (Dj 2,38‒40)

Zatim, još jednim od svojih nebrojenih kikseva, Franjo je "srednjovjekovnoj teologiji" pripisao izreku da se Crkva uvijek reformira, odnosno da je treba uvijek reformirati, latinski: ecclesia semper reformanda est. Ta protestantska krilatica, vjerojatno s početka 17. st., pogrešno je pripisana svetom Augustinu (koji, ionako, nije iz srednjega vijeka), a prvi ju je popularizirao eklektički protestantski teolog Karl Barth nakon drugoga svjetskog rata.

Nakon te pogreške Franjo je besmisleno ustvrdio da su "najveći reformatori u povijesti Crkve, naših Crkava... sveci. Naime muškarci i žene koji slijede Riječ Gospodnju i provode je u djelo... I u Luteranskoj i u Katoličkoj Crkvi postoje, postojali su, takvi muškarci i žene... koji slijede evanđelje. Upravo oni reformiraju Crkvu."

U evanđelju po Franji, vrhunskome katoličkom ekumenistu, nema presudnih razlika između luteranâ i katolikâ. Svi smo kršćani. Svi slijedimo evanđelje, pa i oni koji misle da evanđelje dopušta razvod, kontracepciju, sodomiju i abortus u "teškim" situacijama. Grdno krivovjerje i nemoral koje promiču Lutherovi nasljednici, među njima i "biskupica" koju je srdačno pozdravio, Franji su nevažni. Katolici imaju svoje svece i luterani svoje, uključujući izopačenika koji je osnovao njihovu od čovjeka stvorenu religiju, a čiji je kip Franjo počastio stojeći uza nj.

Ni nakraj pameti nije Franji stvarnost da nikakva "Luteranska Crkva" ne postoji niti je ikad postojala. On, izgleda, ne primjećuje ni da je luteranizam rascjepkan na brojne međusobno oprečne sljedbe čija iskvarena učenja više ili manje odbacuju nezabludivu dogmatsku nauku Katoličke Crkve u brojnim točkama, kao i propise naravnog zakona upisane i u srca bezvjernih pogana, a kamoli onih koji ispovijedaju da su kršćani.

Predstavom od 13. listopada Franjo je zapravo zanijekao spasenjsku nužnost Crkve, a tim nijekanjem zaokupljen je čitav njegov pontifikat. Franjin hiperekumenizam, kojeg je spektakl 13. listopada samo najnovije očitovanje, ustvari niječe i ulogu petrovske službe kao uvjeta sine qua non kršćanskog jedinstva.

S druge strane papinska je propovjedaonica vrlo prikladno sredstvo za razglašavanje bergoljizma po cijelom svijetu, religije koja je luteranima sasvim prihvatljiva, kao što je pokazalo i njihovo oduševljeno odobravanje u dvorani za audijencije. A Franjo će to oduševljenje potkrijepiti putom u Švedsku krajem ovog mjeseca da obilježi početak protestantske pobune i sudjeluje u zajedničkom bogoslužju s luteranskim laicima prerušenim u klerike i time ih učvrsti u svim njihovim gadnim zabludama, od kojih mu nijedna nije ni najmanje važna.

Pa ipak, budući da Bog i po krivim crtama nepogrešivo piše ravno, strahota ovog pontifikata napokon budi vjernike za opasnosti papolatrije, podsjećajući ih da je vjera objektivna istina, a ne istina zato što papa tako kaže, te da je sasvim moguće da papine riječi i djela toj objektivnoj istini proturječe. Tako je, na primjer, sutradan nakon audijencije od 13. listopada Jeffrey Mirus napisao:
"Čitaoci i pisci CatholicCulture.org, premda mogu ponekad imati krivo, nisu idioti. Nepošteno je praviti se da papa Franjo kad kaže nešto što je primljeno kao novo, različito i uznemirujuće uvijek zapravo misli [autorovo isticanje] točno ono što je Crkva i prije naučavala. Dosad su već i djeca naučila da to nije istina. Kad je carevo ruho poderano, beskorisno je pretvarati se da je car dobro odjeven, osim ako nam je draža sumnja u naše duševno zdravlje."

Ne, nismo duševno bolesni. Bolestan je ovaj pontifikat. Kako je primijetio Antonio Socci nakon Franjine ljubavne priredbe za Luthera: "Umjesto da iskaže štovanje Gospi, Bergoglio je štovanje iskazao Martinu Lutheru vatikanskom audijencijom na kojoj je kip njemačkoga krivovjerca i raskolnika bio izložen kao da se radi o svecu. Što se toga tiče, Bergoglio je papa koji je, prvi put u dvije tisuće godina, zahtijevao oskvrnuće sakramenata!... Što je još potrebno pa da se naivnima konačno otvore oči?"

Samo Bog zna koliko ćemo još morati trpjeti ovoga nesretnog papu. Ali oči se jesu napokon otvorile! Barem za to možemo odati hvalu dok iščekujemo i molimo da Bog Crkvu izbavi od Franje i svih njegovih djela.


http://remnantnewspaper.com/web/index.php/en/fetzen-fliegen/item/2817-francis-and-saint-martin-luther-perfect-together

Broj komentara: 11:

  1. Jedan komentator je pitao o fatimskoj molitvi "O moj Isuse, oprosti nam naše grijehe; očuvaj nas od paklenog ognja; dovedi u raj sve duše, osobito one kojima je najpotrebnije tvoje milosrđe."
    Premda nema veze s temom, ako mu netko hoce objasniti, moze.

    Moje misljenje je da tko hoce moze moliti taj dodatak, tko nece ne mora.
    Ne vidim nista lose da se moli za sve duse. Pri tome mi nikad nije palo na pamet da bih molio za duse u paklu, nego za sve duse koje mogu doci u raj, dakle one koji su zivi, one koji ce zivjeti i one koji su u cistilistu.

    Bilo kako bilo ja ne mislim vise o toj temi ista dodavati. Originalni komentar sam obrisao jer je spominjao neke hereticne i nerazumne stranice.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Treba se čuvati cjepidlačenja. Dante naziva Mariju kćerkom njezina Sina (iako je kćerka Očeva), Loretske litanije zovu je i majkom Stvoriteljevom (iako se stvaranje pripisuje napose Ocu)... Anđeo je fatimske vidioce naučio molitvu o koju se neki također spotiču, jer da nije moguće prikazivati Bogu Kristovo boštvo, nego samo čovještvo.
      U litanijama za duše u čistilištu ima, ako se ne varam, i zaziv za njihovo izbavljenje od vrata paklenih. Ima nešto slično i u misi za pokojne. Crkva se tu koristi načinom govora kao da duše tek izlaze iz tijela i kao da se nalaze u opasnosti za vječno spasenje, iako zapravo moli za njihovo oslobođenje od čistilišnih kazni, kaže Robert Bellarmin (pročitao ja na "Murus inexpugnabilis"). Mislim da se u fatimskoj molitvi u krunici koristimo načinom govora kao da se svi još nalaze u opasnosti za vječno spasenje, iako zapravo....
      M. P.

      Izbriši
  2. M.P.

    nisam siguran da će mi autocenzura pomoći, ali pokušati ću.
    Dakle, ja sam taj komentator. Nisam spominjao stranice, već jednu stranicu za koju ne vidim po čemu bi bila heretična, a još manje nerazumna. Zašto se stavovi na njoj ne mogu propitivati? A ukoliko se pokaže da je stvarno heretična, hvala Bogu da se to nepobitno dokaže, pa da čim manje ljudi odvodi u zabludu.
    Po mom mišljenju, autor postavlja razumna pitanja. A ukoliko su nerazumna, to onda ne bi trebao biti problem i argumentima pokazati, pa i ismijati gluposti. Osim toga, otkad se to svjetlo boji tame?
    Kažete da se trebamo čuvati cjepidlačenja. Naprotiv, Isus nas upućuje da bistrimo istinu i cjepidlačimo tj. provjeravamo. A vezano za moguće hereze, nije li heretično suprotstavljati se jasnim Isusovim uputama?
    "Duha ne gasite! Sve provjeravajte." (1. Solunjanima 5,19)

    Inače, za tvrdnje (više sumnje i pitanja) koje autor iznosi, ne tvrdim da su točni. Dapače, bilo bi mi drago da se pokažu kao krivi, ali pitanja su vrlo logična i zato sam želio na ovom blogu, za koji sam smatrao da je pravovjeran, otvoriti tu temu.

    Kvatrić

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Kvatric, ja bih vas ipak molio da te stranice vise ne navodite ovdje na mom blogu.

      Taj covjek pozitivno pise o onima koji vjeruju
      "kako je posljednji papa bio Pio X."

      Kasnije navodi
      "Ali točno kada je Crkva ostala bez hijerahije ne znam.
      Opet znam da to nije započelo s Bergoglijem ili s drugim vatikanskim koncilom, kad je bjelodano kako je Lav XIII bio de facto isti kao Woytila u Asiziju, samo je morao biti oprezniji od ovog jer su tada još katolici bili na oprezu i osuđivali su krivovjerje indiferentizma i zablude o općem spasenju čovječanstva.
      Znam i da je nedopustivo što su pape dozvolili desakralizaciju poganstvom kršćanskih crkvi u kasnom srednjem vijeku, ali nisam siguran da je zbog toga Crkva još onda ostala bez svoje hijerarhije."

      Dakle, cisti protestantizam.

      Sto se tice nerazumnosti, to se odnosi na te teze o zemlji kao ploci i kojekakve druge besmislice koje autor isisava iz malog prsta.

      Ako je netko spreman vjerovati da se zadnjih 50 godina sve slike i snimke Zemlje s malo vece visine laziraju, da se argumenti iz iskustva i iz znanosti mogu opovrgnuti onim sto je netko neuk spoznao gledajuci amaterske youtube videe, onda bih ja to nazvao nerazumnim. I protiv takvih ljudi, kao sto sam vec prije napomenuo, ne postoji drugi lijek, nego molitva i eventualna hospitalizacija ako izgube dodir sa svijetom i postanu agresivni (sto vecina nisu).

      Dakle, Kvatric, molio bih vas jos jednom (vise necu) da ako imate kakvo vjersko pitanje, pitate u komentarima i mozda ce vam netko htjeti odgovoriti. Ali tu i slicne stranice nemojte vise na mom blogu spominjati i linkati.

      Izbriši
    2. Dakle, cisti protestantizam.

      Toma, ako nije problem, molio bih te da objasniš u čemu je citirano 'čisti protestantizam'.
      Protestantizam je hereza, a ovaj bloger nije heretik, nego je shizmatik. Koju točno dogmu Crkve spomenuti ustrajno niječe?

      Izbriši
  3. Krunicu na izvoran način kakvu je primio Sveti Dominik i Blaženi Alan de la Roshe rijetko tko moli. U mojoj župi je iza ovog gore Fatimskog dodatka obavezno dodati ,,Marijo, Kraljice Mira, moli za nas" i ako se to kojim slučajem izostavi bakice se odmah bune. Još je važnije prije molitve Krunice zazvati Duha Svetoga no ni to nije svugdje isto. Po meni je najmočnije izmoliti Himan no većinom mole ,,Dođi Duše Sveti po moćnom zagovoru Bezgrešnog Srca Marije Svoje Preljubljene Zaručnice" ovisno kako u kojoj župi . Također je netko kemijskom u molitvenik nadopisao Litanijama na kraju Kraljice Hrvata moli za nas , a u Franjevačko samostanu u Hercegovaca Kraljice franjevačkog reda moli za nas. Inaće mislim da bi najtočniji bio broj zaziva koliko i zrnaca na krunici tako da se i oni mole na krunicu. Ovim Fatimskim zazivom O moj Isuse, samo se potvrđuje da je Isus Bog koji je vlastan otpuštatai grijehe kao Bog jedini. Prošlu smo nedjelju imali mini katehezu gdje nam je župnik objasnio da broj izmoljenih krunica nije bitan. Fra Duda im je na bogosloviji objasnio da je bolje sabrati se i zamisliti Mariju kako najbolje možemo i jednostavno samo joj reči zdravo Marijo.Inače sam na više mjesta odbijen da molimo ružarij na latinskom i to od onih od kojih bi najmanje očekivao. Robelar

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. "Prošlu smo nedjelju imali mini katehezu gdje nam je župnik objasnio da broj izmoljenih krunica nije bitan. Fra Duda im je na bogosloviji objasnio da je bolje sabrati se i zamisliti Mariju kako najbolje možemo i jednostavno samo joj reči zdravo Marijo." 

      Ah, naš dobri fra Duda.... Od kad više nije među nama*, ostaje nam samo da ga zamislimo i kažemo Bouna serra Duda... 

      S.H.

      *na Kaptolu

      Izbriši
  4. "O moj Isuse, oprosti nam naše grijehe; očuvaj nas od paklenog ognja; dovedi u Raj sve duše, osobito one kojima je najpotrebnije tvoje milosrđe."
    Po mojoj prosudbi, u ovoj molitvi nema ničega diskutabilnoga, pogotovu ne pogrešnoga. Stoga smatram da ju je dobro i poželjno moliti.
    "Sve duše" - jer nitko za života na zemlji ne može i ne smije imati sigurnost da je već spašen. Za duše koje su već u Paklu, znamo pak da nikako više ne mogu biti ubrojeni nakanama ove molitve.
    Kanon o opravdanju (»Dekret o opravdanju«, Tridentski Sabor, 1547.) kaže:
    Kan. 1. Tko kaže da se čovjek može opravdati pred Bogom svojim djelima koja se čine snagom ljudske naravi ili prema učenju Zakona, bez Božje milosti po Kristu neka bude kažnjen anatemom. [usp. Pogl. 1.]

    Dobro je osvrnuti se i na poglavlje 9.:
    Premda je naime nužno vjerovati, da se grijesi ne opraštaju, niti su ikada bili oprošteni, osim po Božjem milosrđu zbog Krista; ipak treba reći da se grijesi ne opraštaju, niti su bili oprošteni onome koji se hvali da ima uvjerenje i sigurnost da su mu njegovi grijesi oprošteni, jer to može biti i kod krivovjernika i odcijepljenih; štoviše, u naša burna vremena postoji velika borba protiv Katoličke crkve, i propovijeda se to isprazno pouzdanje, koje je daleko od svake pobožnosti [kan. 12].

    Cjepidlačiti se dakako ne bi smjelo, kako M.P. navodi, što ne izuzima veliki oprez dakako, u tumačenju i pisanju, opisivanju, najvećeg otajstva naše vjere, - Presvetog Božanskog Trojstva, Trojedinoga Boga Oca+Sina+Duha Svetoga.
    Već na samom početku, gdje čovjekovu umu nije "lako pojmljiva" jednostavna jednadžba, da je: 1+1+1 = 1, - mnogi zapinju, padaju, odlaze, i bivaju izgubljeni (zauvijek?)...

    Izrečeno:- "da se svi još nalaze u opasnosti za vječno spasenje", je stoga možda bolje preinačiti u -- "da nitko ne može biti uvjerenja kako je već unaprijed spašen". Što i jeste točno.
    Zašto Dante Mariju naziva kćerkom Sina, kad je podesnije kazati da je Kćerka Oca, ne znam, možda upravo da naglasi taj misterij Presvetog Trojstva. Priznajem, osobno ne smatram za potrebnim to na taj način iskazati, ili naglašavati na takav način.
    Da je Marija Majka Stvoriteljeva, kako je izraženo u Lauretanskim litanijama, ima istu svojstvenost naglašavanja nepodjeljivosti Presvetog Trojstva, Tri božanske Osobe u Jednom Bogu. Prizvuk koji se ovdje čuje, je po mom sudu sem logičan, lakše je i shvatljiv.
    Zašto stvaranje (svijeta) pripisivati "samo" Ocu, koji je vječan i uvijek isti "JA JESAM"?
    . . .

    OdgovoriIzbriši
  5. Sem toga u knjizi Postanka (gdje se nipošto ne govori o postanku samog Boga, zar ne) stoji: "U početku stvori Bog nebo i zemlju. Zemlja bijaše pusta i prazna; tama se prostirala nad bezdanom i duh Božji lebdio je nad vodama." (Post 1,1-2)
    Dakle ako je duh Božji lebdio nad vodama,... zašto bi se stvaranje pripisivalo napose, tj. samo Ocu, tj jednoj od tri božanske Osobe?

    U Mudrim Izrekama, poglavlju 8. Stvaralačka Mudrost govori o sebi:
    "Jahve me stvori kao počelo svoga djela,
    kao najraniji od svojih čina, u pradoba;
    oblikovana sam još od vječnosti,
    od iskona, prije nastanka zemlje.
    kad je polagao temelje zemlji,
    bila sam kraj njega, kao graditeljica,
    (Izr 8,22-23;29b-30)

    I vrlo važno naglasiti:
    "Jer tko nalazi mene, nalazi život
    i stječe milost od Jahve.
    A ako se ogriješi o mene, udi svojoj duši:
    svi koji mene mrze ljube smrt.
    (Izr 8,35-36)

    Ne znači li ovo "nalaziti mene i nalaziti život", isto što i hoditi po Njemu tom "jedinom Putu Istine, do Njega istoga koji jeste i jedini Život - Gospodin Isus Krist"?

    Nadalje, nije li Isus Krist slika Boga nevidljivoga, Prvorođenac svakog Stvorenja (Kol 1,15), jer:
    "Ta u njemu je sve stvoreno
    na nebesima i na zemlji,
    vidljivo i nevidljivo,
    bilo Prijestolja, bilo Gospodstva,
    bilo Vrhovništva, bilo Vlasti –
    sve je po njemu i za njega stvoreno:
    on je prije svega
    i sve stoji u njemu."
    (Kol 1,16-17)

    Presveto Trojstvo, jedan Bog a tri božanske Osobe, veliko je to i predivno otajstvo naše Katoličke Vjere.
    A uz to još prekrasnog li otajstva Bezgrješne Djevice Marije, Kćerke Boga Oca, Zaručnice Boga Duha Svetoga i Majke Boga Sina.
    Božanska Majka jedinorođenog Sina od Boga Oca u zajedništvu sa Duhom Svetim. Majka Božja koju naš dobri Bog i nama samima za Majku podari po Njegovoj neizmjernoj ljubavi, milosti i milosrđu, a po otkupiteljskoj žrtvi i križu spasenja svoga Jedinorođenog Sina Isua Krista.
    Mislim da uistinu nema čovjeka koji je u stanju u potpunosti shvatiti toliku ljubav Stvoritelja Boga prema svojim stvorenjima.
    Stoga neka svaka naša molitva uvijek otpočne upravo sa zahvalom Svemogućem Vječnom Trojedinom Bogu, a uz molitvu svetoj božanskoj nam Majci za njezine uvijek posebne zagovore.

    Hvaljen Isus i Marija!
    JbD

    OdgovoriIzbriši
  6. Moram priznati da me impresioniralo kako u Splitu na koljenima mole Krunicu, potom litanije i Angelus za širenje Tradicije i za svećenike FSSPX-a i njihov apostolat.
    A cilj je Krunice upravo da se moli, osobito u ovome mjesecu koji je posvećen Blaženoj Djevici.
    Dobro je postavljati pitanja - dobro je da se na njih i odgovara - ali ako to ima jasan cilj: umnažanje pobožnosti i broja izmoljenih Krunica, skrušeno izmoljenih.
    A ovo preispitivanje Crkve osamsto godina unatrag zbilja je stvar koja potječe ili od bolesnih osoba, kako je Toma napomenuo, ili od plaćenika. To je širenje pomutnje. Osobito hvatanje za riječ - i to samo jedno značenje.
    Ako je papa Pijo XII. priznao Fatimu, a Sveti Uficij pročešljao i odvagnuo svaku riječ, mislim da se ne moramo bojati da su u toj molitvi sadržane hereze. Ne znam komu to može pasti na pamet!!!
    Taj duh podsjeća me na one čudake koji se nazivaju otporom i koji su tako selektivno tumačili određene riječi i izraze kod mons.Fellaya ili kod pokoncilskih papa. Uhvate se jedne riječi i na osnovi toga stvore sustav. Jasno, krivovjerci su u povijesti i na taj način pokušavali ubaciti otrov hereze, ali to ne znači da ćemo ukinuti - u biti to niti ne možemo - da i teološki pojmovi imaju više značenja, odnosno da je jezik živa stvar, a teologija uzima pojmove iz općeg jezika, odnosno ti se pojmovi rabe i u druge svrhe.
    Valjda je moderna lingvistika i semantika pokazala i nanovo protumačila da postoji denotacija, ali i konotacija, da postoji sinonimija, homonimija te polisemija.
    Pražani su objasnili pojam asimetričnog dualizma, a prije njih Saussure arbitrarnost jezičnog znaka, pa opet pražani dinamičan odnos sinkronije i dijakronije.
    U jeziku postoji kodifikacija, norma, uporabna norma tj. uzus, pa tako kad govorimo i o vjeri.
    Nije uvijek riječ o pisanju teksta dogme.
    Znači da treba biti zlonamjeran i imati prikrivene ciljeve - a to je diskreditirati nekoga - pa preko jezičnih manipulacija dokazivati nekakve nebuloze, krivovjerja, podmetanja, odnosno prikazati Fatimu opsjenom.
    Ili je riječ o polupismenim ljudima koji duboko vjeruju u povezanost zvukovne slike i predodžbe?
    Tekstovi molitava važni su i treba i njih provjeravati, ali barem tu postoji malo više širine, ali i "pjesničke slobode", nego u strogo znanstvenim tekstovima.
    Ovo sve spomenuto nema veze s gore postavljenim pitanjem, ali često dolazi do sličnih problema s razumijevanjem nekih pojmova.

    Kikii

    OdgovoriIzbriši
  7. Dragi Toma, clanak je izvrstan ali zavrsni pasus ipak ne dolikuje jednom vjerniku. Izbaviti Crkvu od Franje?! Mozda od takvog pontifikata, ali bas od njega, osobe?! Bez obzira koliko mala bila vjerojatnost, ipak je Bozja snaga u tome da se i Franjo moze obratiti od svojih katastrofalnih poteza i rijeci...

    OdgovoriIzbriši

Upute za komentiranje

Kako bi se razlikovali sugovornici, obavezno koristite neko ime ili nadimak koji možete dodati i na kraju komentara. Potpuno anonimni komentari najčešće se brišu.

Nijedan komentar objavljen na ovom blogu ne podrazumijeva ni u kojem stupnju prihvaćanje od autorâ ovog bloga mišljenja koja su u komentaru izražena.