Koliko je zapravo preč. Vitković bio odvažan u prihvaćanju da kroz tri i pol godine služi tradicionalnu misu, govori činjenica da se u ove dvije godine u Zagrebačkoj nadbiskupiji nije našao nijedan svećenik koji bi javno i redovito služio staru misu. Ako tome pribrojimo da ne znam više od par svećenika u cijeloj Hrvatskoj koji bi iza zaključanih vrata celebrirali pravu misu te jednoga koji to povremeno čini poluprivatno, to dovoljno govori o svećeničkoj mlakosti te o strašnoj netrpeljivosti, gotovo mržnji, koja i danas vlada na prostoru "katoličke" Hrvatske prema misi svih naših svetaca.
Naravno da situacija danas nije ista kao prije pet godina. Dobro je poznato da u tri najveća hrvatska grada sada djeluju svećenici izvan redovitih biskupijskih i redovničkih struktura koji služe staru misu. Također, povremeno i u sv. Martinu imamo misu koju celebrira neki od gostujućih svećenika. Mislim da svojevrsno zaoštravanje situacije, bistrenje pogleda koje neizbježno proistječe iz politike sadašnjeg prvosvećenika ima uz brojne negativne konotacije (odpad brojnih vjernika, svećenika, pa i čitavih regija od katoličke vjere) i pozitivnih posljedica. Među njima je svakako rastuća svijest da postkoncilska iznašašća ne mogu biti čvrsto uporište za očuvanje kako katoličke vjere, tako i morala.
(snimljeno mobitelom na privatnoj rekvijemskoj misi za prečasnog 21.10.2014., pa kvaliteta snimke nije najbolja)
