četvrtak, 13. listopada 2016.

Je li samoubojstvo još uvijek smrtni grijeh ili je sad samo ljudska slabost?

Čitam kako se jedan župnik u Hrvatskoj nedavno ubio. Pogrebne obrede i misu zadušnicu vodio je njegov biskup u zajedništvu s osamdesetak svećenika i uz prisutnost više od tisuću vjernika. Svi su bili ožalošćeni tom tragedijom, jedan od kolega je rekao da se pokojnika ne bi trebalo "pamtiti ili suditi prema posljednjem koraku u životu već po dobru koje je činio dugi niz svojih godina svećeničkog služenja". Biskup je slično govorio da nas "svaka smrt treba potaknuti da budemo bolji ljudi i da razmišljamo o našem ljudskom životu i svojoj smrtnosti, posebno o našem duhovnom životu, ali i o postupcima koje činimo jedni prema drugima i koji mogu prouzročiti i rane koje mogu za čovjeka biti preteške".

Samoubojice se u Katoličkoj Crkvi više ne pokapa izvan groblja uz uskratu crkvenog pogreba. Smatra se da je u gotovo svim samoubojstvima bila prisutna psihička pomućenost samoubojice koja je učinila da u stanju smanjene ubrojivosti podigne ruku na sebe. Zato se redovito obavljaju i crkveni pogrebi i mise zadušnice za takve ljude, ali obično u privatnosti užeg kruga pokojnikove obitelji.

U biskupovom i drugim obraćanjima ne nalazim ni jednu riječ osude tog strašnog čina. Ako ćemo iskreno, najstrašnijeg jer predstavlja samo odbacivanje života koji nam je Bog povjerio ostajući njegovim vlasnikom. Konačno odbacivanje Božje volje. Da, možemo se nadati u nadi protiv svake nade da se u zadnjih nekoliko sekundi nakon svoga čina samoubojica pokajao. Da je dobio izvanrednu i ogromnu milost savršenog pokajanja za svoj protubožji i protuljudski čin. No čak i uz takav, ljudski govoreći izuzetno nevjerojatan ishod, taj čovjek ili žena moraju proći strašno čistilišno stanje.

Javnu sablazan koju svako samoubojstvo, a pogotovo jednog klerika, izaziva ne trebam posebno objašnjavati. Na tu sablazan dolazi još ovakvo "tragično" tumačenje situacije kao da je pokojnik preminuo u nekoj nesreći. Mjesto da u strogoj privatnosti obave obrede i da njegovih osamdeset kolega ostane iza zatvorenih vrata na koljenima zaklinjati Gospodina da se smiluje samoubojici. I da odsluže osamdeset (privatnih) misa na tu nakanu. A ne jednu narodsku komemoraciju i koncelebraciju.

Crkva je kao i u ostalim stvarima bila mudra kad je zabranila bilo kakve javne katoličke obrede za one koji su digli ruku na sebe. I grob izvan posvećenog tla kao da govori svakom prolazniku: to je najgore što ti se može dogoditi u životu. Ne samo nepripravna smrt, nego ubojstvo koje si sam odlučio napraviti. Znajući da poslije smrti nema kajanja, već jedino sud. Ta crkvena hladnoća, ta krutost nisu tu da bi još više ranile one žive koji su voljeli ili cijenili pokojnika. Ne, to je nešto poput trake s upozorenjem "opasnost" razapete uz rub ponora ispod kojeg se prostire pakao. Onamo ne idi! Pokojnik je zakoračio preko ruba i možemo se nadati da su ga anđeli uhvatili. Ali iskustvo nas uči da kad netko prijeđe rub litice, završi smrskan na dnu.

Broj komentara: 15:

  1. Župnik treba da zna, kojima se već po samom pravu ima zakratiti crkveni ukop, da ga ne bi komu dopustio protiv odredaba svetih kanona.

    2. Ne smije se dopustiti crkveni ukop onima, koji umiru bez krštenja.
    Katekumeni, koji bez ikakove svoje krivnje umru bez krsta, imaju se ubrojiti među krštene.

    3. Zakraćuje se crkveni ukop, osim ako prije smrti dadu znakove pokajanja:
    a) Javno poznatim otpadnicima od kršćanske vjere, ili privrženicima sljedbe krivovjerske ili raskolničke ili sljedbe slobodnozidarske i drugih takvih društava.
    b) Izopćenima i udarenima interdiktom nakon osude ili proglašenja.
    c) Koji sami sebe promišljeno ubiju.
    d) Koji umru u dvoboju ili od rane u njemu dobivene.
    e) Koji zapovjede, da im se tijelo spali.
    f) Drugim javnim i očitim grješnicima.
    Gdje u tim slučajevima nastane sumnja, je li kad, neka se pita Ordinarij. Ostane li i dalje sumnja, neka se mrtvo tijelo pokopa crkveno, ali tako, da se ukloni sablazan.

    4. Komu se zakrati crkveni ukop, ima mu se zakratiti i svaka Misa zadušnica, pa i godišnjica i druge pogrebne službe.

    (Rimski obrednik iz 1929. str. 165.-166.)

    OdgovoriIzbriši
  2. Samoubojstvo je samoeutanazija ili autoeutanazija. Kolikim je ljudima dosta života zbog okolnosti u kojima žive i ne traže izlaz svojoj muci u grijehu. Sama pomisao na samoubojstvo , željeti da umremo i da nas nema, kao i prigovaranje Bogu zašto nas je stvorio je grijeh i time ispovjedamo svoju nevjeru. Tako se prelazi na neprijateljski teritorij i predaje neprijatelju u ruke. Zavodniku , koji je ubojica od početka. On nije prezao nagovarati našeg Gospodina da se baci sa tornja i najveće mu je zadovoljstvo upropastiti osobu koja kao što kažemo je drugi Krist , koja rukama koje su posvećene ima pravo držati Isusa , otpuštati grijehe , vjenčavati , krstiti a ne se ubiti. U par dana je na cestama poginulo osam mladih ljudi koji su itekako željli živjeti .Koliki su željeli živjeti ali su ovaj tjedan poobačeni. Sad opet pedofilski skandal u Njemačkoj u crkvenom zboru koji se dešavao kroz čedrdeset godina. Neprijatekj kao ričući lav obilazi koga da proždere. Oduprimo mu se stameni u vjeri.Obucimo svu opremu Božju; redovita ispovjed, molitva krunice-molitva srcem, post, euharistija, pričest , biblija...
    Robelar

    OdgovoriIzbriši
  3. Meni sad jedna stvar nije jasna. Naime, jesu li prema tradicionalnom gledistu situacija kad se netko stigne pokajat od petog kata do dolje i situacija kad se netko ubije jer je psihicki bolestan dvije razlicite kategorije ili je to ista kategorija pa ni ovom psihicki bolesnome nema spasa ako se nije pokajao u zadnji tren. I jos jedna stvar me zanima, naime procitala sam dosta izvjestaja prezivjelih iz Auschwitza i svi spominju da bi brojni jednom kad sve to vise ne bi mogli podnositi naprosto zakoracili u elektrificiranu zicanu ogradu i tako brzo dokoncali svoj zivot. U koju kategoriju bi to po tradicionalnom nauku spadalo, ono, nema im spasa ako se zadnji tren nisu pokajali ili sto?

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Jasno da nitko osim Boga ne moze prosuditi kolika je u pojedinoj situaciji krivnja samoubojice, odnosno tezinu grijeha. Ali objektivno je to smrtni grijeh, a Crkva (ukoliko postoje odgovarajuce okolnosti kao te koje si spomenula: psihicka bolest, zlostavljanja itd.) dopusta crkvene obrede izbjegavajuci pri tome sablazan i zamagljivanje moralnog nauka.

      Izbriši
    2. Evo ga opet kako to niko ne može znat doli Bog. :-\ A mislim, čemu služi nauk o Bogu kojega jedino Bog može znat? Mislim, to je onako malo fascinantno, ono, najprije se obazremo oko sebe i skužimo da smo se našli u jednom svijetu punom sranja i ružnih stvari, bez da pojma imamo ni kako smo tu došli, ni šta nas čeka poslije. I onda neki ljudi pričaju priče kako je taj svijet osmislio nezamislivo dobri tatica, iako je taj svijet nadasve usran. Ček malo, something doesn't add up there??? :zbunj: I onda kreneš čačkat po tome. I onda di zagrebeš da zagrebeš - to zna samo Bog. A šta da ja radim s tim?? Recimo ovdje, priča se o samoubojstvu, i čovjek koji ima nešto godina u guzici, pa ima nešto i životnog iskustva, čuo je više priča i pričica o tome ko je sve u kojim okolnostima napravio to famozno samoubojstvo, skuži da je zapravo velika većina tih ljudi bila jadnici čiji je životni jad bio i prilično dug i prilično intenzivan, koji više nisu imali ni nade ni izlaza. Nipošto se ne uklapaju u sliku nekih velikih zlikovaca koji su zaslužili podnositi velike kazne u gorućem paklu, prije ostavljaju dojam velikih jadnika kojih je čovjeku milo. I onda sve to konvergira u jednu vrlo bizarnu situaciju gdje je nadasve dobri tatica stvorio nadasve usrani svijet u kojem su se ovi jadnici namučili do iznemoglosti, a onda ih je dobri tatica osudio na vječnu muku jer više nisu mogli izdržat te muke i precvikali su sebi život. Ono, veze s mozgom nikakve!! Da čovjek ne povjeruje...

      Izbriši
    3. Meni nije jasno sto ti zapravo trazis, da ti netko napise tablicu ili algoritam u koji ces umetnuti okolnosti samoubojstva, a koji ce ti na kraju izbaciti
      zavrsio u raju/paklu s vjerojatnoscu ... %

      Izbriši
    4. Pa zapravo očito tražim nešto što je nemoguće - da mi netko objasni kako je osuđivanje ljudi na vječne muke zato što su u Auschwitzu zakoračili na električnu ogradu spojivo s uobičajenim shvaćanjem koncepta 'dobro'. :rolleyes:

      Izbriši
    5. Ovo pokajanje u zadnji tren mi radja velike dvojbe. Negdje sam procitao da ljudi koji sami sebi prekrate zivot imaju grcevitu, nekontrolabilnu, potrebu iskociti iz ovog zivota... kao da njihova svijest nije vise u tijelu. Mene zanima bi li u tom slucaju, a jos ako pretpostavimo da put duse iz mrtvog tijela u nebo nije bas kratak, dusa mogla biti ta koja koja bi se pokajala. Prije nebeskog sudista i izrecene presude naravno.
      DD

      Izbriši
    6. Nakon odvajanja duse od tijela, nema vise mogucnosti pokajanja.

      Izbriši
    7. Rim 11,33,, O dubino bogatstva, mudrosti i znanja Božjega! Kako su nedokučive njegove odluke, i kako neistraživi njegovi putovi!"
      Robelar

      Izbriši
    8. Covjek koji nevjeruje Bogu i svoju slobodnu volju u izboru svog puta zeli okoncati zivot na zemlji sam sebe osuduje na vjecno otudenje od Boga ljubavi , jer vise nista nemoze uciniti . Nebojte se onih koji ubijaju tijelo , bojte se onih koji ubijaju dusu , jer poslije vise nista nemogu uciniti . U samoubojstvu covjek je sam ubio dusom i tjelom postaje mrtav .

      Izbriši
  4. Sotonska "kultura Smrti", je naime dosegla svoj najviši nivo, i danas je u punom jeku. Njegove sluge, sa raznim titulama, raznih odora i u raznim službama, kao npr. državnici, političari jurišaju sa kosom u rukama uz pokliče "SMRT, SMRT", uz gotovo neprimjetne otpore, i to tek tu i tamo od onih koji donekle još pripadaju ljudskoj rasi, bilo vjernika, bilo nevjernika.

    Nadovezao bih se na komentar našeg vjernog i vrijednog Robelara, o samoubojstvu ili tzv. samoeutanaziji, te bih ovim putem htio naglasiti kako su mnogima one najgore, najopasnije stvari počele promicati pažnji (pa i reakciji), otporu, te kako na njih gotovo da postajemo imuni, pa i indiferentni. Jer toliko je toga zla i tako
    velikom brzinom to zlo napreduje, obuzima ovaj svijet munjevitom brzinom i naširoko...
    Nakon što su nedavno "pomogli ubiti" (ili kako to moderni, antikršćanski, sekularni svijet voli kulturno reći: "eutanazirati") maloljetno dijete u Belgiji, jučer ujutro MINISTRICA (pa još) ZDRAVLJA države Nizozemske je u TV emisiji u svom iterview-u
    svima pojasnila zašto naime Nizozemska treba i mora asistirati, pomagati, (potajno i poticati) na samoubojstvo onih osoba koje bi jednostavno pomisille da je njihov život "odživljen"!? Tj. onih ljudi koji nisu niti bolesni, a kamo li da pate (patnja- što je po njihovim ispranim mozgovima- neljudski),- nego dakle, ljudi koji tek pomisle da su dovoljno živjeli i da dalji život više nema smisla za njih.

    Ona, dakle ministrica "zdravlja", Edith Schippers", inače pripadnica političke partije VVD (Narodna stranka za "slobodu" i demokraciju", konzervativno-liberalna politička stranka), - zalaže se za ubijanje građana svoje države, onih koji bi dakle mogli doći u kušnju te pomisliti kako više ne trebaju živjeti... I u ovome ima podršku svoje stranke, ali zasada, i stranke "Pvda" (Radnička stranka"). Ove dvije su inače vodeće stranke u državi...
    Nizozemska je prva država u svijetu koja je "eutanaziju", odnosno "ubojstvo iz tzv. milosrđa" - 2002 godine proglasila legalnim i ozakonila. 2015 godine je od broja svih umrlih u toj državi, 3,9% prouzročeno ubojstvom "iz milosrđa".
    Ne zaboravimo pritom, kako upravo ova riječ od Zloga i njegovih slugu, upravo DANAS najčešće biva izvrgnuta, izopačena - od svog
    stvarnog značenja!
    Ispod je poveznica na članak prenesen sa reuters-a, na engleskom jeziku:
    https://plus.google.com/+DonQuijotNL/posts/9L48Zo64UyR
    JbD

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. JbD, postoji li neki razlog zasto kad na toj svojoj stranici prenosite tekstove s ovog bloga ne stavite na kraju i link na ovaj blog iako za vecinu drugih blogova to radite?

      Izbriši
    2. Toma,
      postoji, mada nije toliko bitan. Nekada naime ima par ili više riječi dodatnog teksta na prenesenom postu, nego li je na originalnom blogu. A ako je cio tekst prenesen, pa i sa poveznicom na originalni članak, onda ja ne vidim smetnje u tome. Smeta li to vama?
      JbD

      Izbriši
    3. Radite kako hocete, vasa je stranica. Samo mi je bilo neobicno.

      Izbriši

Upute za komentiranje

Kako bi se razlikovali sugovornici, obavezno koristite neko ime ili nadimak koji možete dodati i na kraju komentara. Potpuno anonimni komentari najčešće se brišu.

Nijedan komentar objavljen na ovom blogu ne podrazumijeva ni u kojem stupnju prihvaćanje od autorâ ovog bloga mišljenja koja su u komentaru izražena.