Kodeks kanonskog prava iz 1917.

Evo jedne lijepe vijesti. Odavno je na internetu dostupan hrvatski prijevod Zakonika kanonskog prava iz 1983. koji je i danas na snazi. Od nedavno se pojavilo i latinsko-hrvatsko izdanje Kodeksa kanonskog prava iz 1917. [172 MB]. Vjerujem da ovo izdanje može dobro poslužiti onima koji nisu dovoljno vješti u latinskom, a žele usporediti stari i novi zakonik. U tom smislu može vam biti od koristi i knjiga o. Crnice Priručnik kanonskog prava Katoličke Crkve iz 1945. koja se nalazi u našoj zbirci starije hrvatske filozofske i teološke literature.

Turinsko platno

http://www.shroud.com/

Tri godine

Prošlog četvrtka proslavili smo datumsku, a prošle nedjelje liturgijsku godišnjicu početka služenja tradicionalne svete mise u crkvi sv. Martina u Zagrebu. Prije tri godine, na nedjelju Sedamdesetnicu (1,2), započelo je redovito održavanje do danas jedine javne tradicionalne misa u Hrvatskoj (pa i šire). Svi koji slušamo misu u sv. Martinu zahvalni smo Bogu na tako velikoj milosti.

Moglo bi se ovom prigodom komentirati proteklo razdoblje s različitih stajališta, ali u ovom tekstu pokušat ću zapisati neke osobne dojmove koji su se oblikovali kroz te godine. Iako sam tradicionalnoj misi nazočio dosta puta i prije mise u sv. Martinu, iskustvo (gotovo) svakonedjeljnog slušanja stare mise donosi redovitost koja mi je nedostajala. I danas većinu dana u tjednu slušam misu, naravno novu. Novoj misi prisustvovao sam od rođenja na tisuće puta i zato je sasvim razumljivo da uspoređujem te dvije liturgije. Nadam se da se nitko neće naći uvrijeđenim onim što ću u nastavku napisati. U ovom tekstu mi nije cilj baviti se teološkim razlikama i utemeljenjima novog i starog rimskog obreda. Na našem blogu time smo se bavili u prošlosti i bavit ćemo se u budućnosti. Ovdje mislim iskreno i, koliko je to moguće, otvoreno iznijeti svoje iskustvo.

A moje iskustvo kaže da je stara misa u svakom obliku i svakoj pojedinosti superiorna novoj. U pristupnim molitvama, u ispovijedi, u čitanjima, u liturgijskom kalendaru, u vlastitim molitvama, u orijentaciji i položajima svećenika i puka tijekom mise, u ofertoriju (prinosu darova), u kanonu, u riječima pretvorbe, u tihom i glasnom govorenju molitava, u tome što svećenik sam moli Očenaš do pred kraj, u predpričesnim molitvama, u pričesti svećenika i naroda, u završetku mise, u molitvama nakon mise, u jeziku, u ruhu, u pjevanju, u odgovaranju, u šutnji, u svemu...

Nikad nisam shvaćao one koji kažu: "Da, stara misa je jako lijepa, ali možda bi se moglo uvesti..." Možda za četrdeset ili osamdeset godina budem drugačije razmišljao, no sada mi se čini da ne treba ništa dirati. Ako išta, treba još više pripaziti da sve što jest, ostane u ovim turbulentnim vremenima kakvo jest. Reći će neki, liturgija je živa stvar, ona se kroz povijest uvijek razvijala. Slažem se, pričekajmo sto, dvjesto godina prije nego promijenimo neku "sitnicu". Uzmimo si vremena da o njoj dobro razmislimo. U međuvremenu, dovoljno je dati se oblikovati onom liturgijom koju imamo, koja nam je predana (bez obzira na možebitne manjkavosti liturgijskih reformi za Pija XII. i bl. Ivana XXIII.). Meni je stara liturgija u svemu dala odgovor na one težnje i probleme u misi koje nisam znao i mogao imenovati od najranijeg djetinjstva do dana kada sam prvi put za nju čuo. U njoj vidim, razumijem i osjećam da je sve na svome mjestu. Najviše volim pročitati promjenjive dijelove pojedine nedjelje (pjesme, čitanja, molitve) prije mise i zatim na misi slušati i sudjelovati u bogoštovlju za koje osjećam da je Bogu ugodno. Čak i uz moju nedostojnost, ovo štovanje ostaje objektivno potpuno i ispravno.

Primjetio sam da mi je sve teže koncentrirati se na novoj misi ako ne molim krunicu. Jasno mi je da golemoj većini ljudi oko mene odgovara neprekidni dijalog svećenika s narodom, određena neformalna atmosfera potencirana improviziranim nagovorima i molitvama, okrenutošću svećenika narodu i kretanjem raznoraznih laičkih službenika i službenica po svetištu. Uopće se ne želim uspoređivati jer i sam lako vidim ljude koji su sasvim sigurno bolji vjernici i bolji ljudi.  Bez krunice ja se jednostavno isključim i odgovaram ono što je do mene (u principu dijelove koje bih odgovarao i na tradicionalnoj misi). Stvari koje bi me prije uzrujale (ako vam treba primjer, pogledajte npr. 32. minutu ovog videa) uz krunicu i svijest da ću za tjedan ili dva opet moći slušati misu kakva nam je predana, više me ne uznemiruju toliko. Premda mi je i dalje žao zbog toga što se događa, ja u taj novi obred više ne polažem ni svoje povjerenje, ni da budem iskren, svoje srce. Naravno, i dalje pokušavam usmjeriti dušu Kristu uz pomoć BD Marije, svetaca i anđela, i dalje se klanjam Gospodinu stvarno nazočnom u Presvetom Oltarskom Sakramentu. I dalje slušam sveto Evanđelje i primam svetu Pričest. Ali ovo okruženje, bilo izvanjska modernistička crkva, bilo unutarnja konstrukcija samog bogoslužja ne predstavljaju temelj mog vjerskog i općenitog života. Zahvalan sam Bogu jer mogu u takvoj hali (doslovno i preneseno) slušati svetu misu, no znam da me, bliže ili dalje, čeka katedrala.

Razvila se posljednjih dana na internetu zanimljiva rasprava o beskorisnosti takozvane reforme reforme, tj. približavanja novog obreda liturgijskoj tradiciji Crkve preuzimanjem pojedinih elemenata starog obreda (okrenutost svećenika, rimski kanon, latinski itd.) Ta reforma reforme u Hrvatskoj, koliko znam, nije imala nikakva ispoljavanja. Bez obzira na to, u skladu s onim što sam prije napisao, nije mi taj pokret djelovao uvjerljivo. Zašto ginuti zbog toga da se ukinu ženske ministrantice, zbog toga da se ponekad smije otpjevati Gloria ili Credo gregorijanski na latinskom i tisuća drugih stvari kad je bolje jednostavno uvesti tradicionalnu latinsku misu. Znam da za mnoge svećenike to predstavlja nešto nezamislivo, ali iskustvo (i to ne moje malo, nego puno veće onih koji se time bave dugo vremena) govori da je lakše i bolje odmah početi služiti stari obred, nego u novi unositi elemente koji se protive onome za što je dizajniran. Odmah da se ogradim, neke elemente poput pričesti na ruku, zaista je nužno suzbijati zbog opasnosti svetogrđa kojemu su prilika.

Možda sam previše vremena proveo u usporedbama. Lako je vidjeti zašto. S jedne strane, duhovne stvari je gotovo nemoguće (barem meni) zapisati u prihvatljivom obliku na blogu. S druge strane, 99% misa koje se služe u Hrvatskoj su novus ordo mise. Ako čitatelj i ne razumije što mi je privlačno u starom obredu, možda će razumjeti (makar se i ne slagao) što mi je odbojno u novom.

Vjerojatno će netko (s pravom prigovoriti) da se uopće ne osvrćem na duhovne plodove tradicionalne mise u mom životu. Ja o tim plodovima ne mogu objektivno suditi i uostalom ne želim o takvim stvarima pisati na javnom blogu. Jesam li ja postao svetiji? Sigurno da nisam ni približno koliko sam trebao. Možda ću zaista zbog toga biti još strože suđen jer u tradicionalnoj misi i nauku koji sadržava mogu jasno vidjeti i cilj kojemu dovoljno ne težim i put s kojega često skrećem i sredstva kojima se ne želim poslužiti. Bez obzira na to, smatram da je bolje biti tradicionalni katolik, nego moderni katolik slično kao što je bolje biti kršten, nego nekršten.

Razmišljanja o Svetoj Misi uz apostola Euharistije 45

uvod; čitav serijal

BOG JE TU!

VII

Dobro znam da ne treba drhtati od straha pred Bogom, da se treba usuditi ući u njegovu prisutnost, ali ne treba pokazati stavom da preziremo tu prisutnost. Strogo držanje pomaže nam da dobro molimo. No mi odbijamo zauzeti strogo držanje da bismo udovoljili svojoj lagodnosti. Mislimo da smo umorni i tijelo nas često zavede. No da papa dođe, umor nas ne bi spriječio da klečimo. I kad smo zaista umorni, ne bojmo se patnje, jer ona širi krila molitve. Čak i u tom slučaju zadržimo strogo i ustrajno držanje. Neka ljudi iz svijeta, ako su umorni, sjednu i pritom zadrže čvrsto držanje i ne leže opušteno na svom stolcu. Nemojte zauzeti držanje koje opušta dušu i čini je nesposobnom za molitvu. A mi, redovnici, budimo na koljenima. To je pravo držanje klanjatelja. Ako smo suviše umorni, ustanimo. I to je stav poštovanja. No nikada ne sjedajmo. Budimo vitezovi euharistijskoga Boga. Ako naše srce ne izgara ljubavlju, neka barem tijelo potvrdi našu vjeru i našu želju da ljubimo i činimo dobro. Neka, stoga, naše tijelo moli, neka se klanja. Budimo svi dvorani kralja Isusa. Razmišljajte o tome da je Gospodar ovdje i na tome napajajte duh. Budite pozorni: Gospodin Isus Krist zaista se nalazi na ovome mjestu.

O celibatu

"mnogi [su se] biskupi u različitim pojedinačnim Crkvama požurili u ljudskoj preuzetnosti promijeniti predaje otaca i stoga zapali u tamu hereze, cijeneći tako više čast kod ljudi, nego zasluge kod Boga"

(Inocent I., usp. str. 19 dolje nav. dj.)

Alfons Maria kard. Stickler - Celibat klerika
(posebno važna poglavlja 2. i 3.)

Kraći članci:
- Katolik.hr, Klerički celibat
- Christus Rex, Klerički celibat
- Splendor Domini, O suzdržljivosti

Razmišljanja o Svetoj Misi uz apostola Euharistije 44

uvod; čitav serijal

BOG JE TU!

VI

A zar naše tijelo, koje prima život od Boga i u svakom trenutku živi od njegovih dobročinstava, Bogu ne duguje ništa? Treba, dakle, moliti Boga stavom punim poštovanja. Nedostojno držanje tijela omekšava dušu, dok je stav ruku podignutih prema nebu snaži i pomaže joj. Nije potrebno da se trapite suviše nezgodnim držanjem, ali trebate održati strog stav. Nikada pred Bogom ne zauzimajte opušten položaj. To izaziva prezir. Ljubite Ga, budite nježni i osjećajni, ali nikada opušteni. Gotovo svaka suhoća i manjak pobožnosti u molitvi proizlaze iz stava nepoštivanja. Ako ste na putu ili molite kod kuće, zauzmite držanje koje vam je manje nezgodno. Ali pred Gospodinom se morate klanjati svim svojim čulima. Sjetite se kako je Bog u tom pitanju bio strog u starom zakonu. Kakve li su sitničave pripreme prolazili leviti! Bog je htio da osjećaju koliko ovise o Njemu i pripremiti ih da dobro mole. A kada nam nedostaje to vanjsko poštovanje, naša pobožnost odumire.

Gostujući autor - O copyrightu (dodatak)

Prije godinu dana objavio sam Mateov članak o copyrightu koji je izazvao razumljivu diskusiju. Par dana nakon toga abdicirao je papa Benedikt  XVI. i rasprava na ovom blogu krenula je drugim smjerom.

Mateo me zamolio da objavim ovaj dodatak, odnosno ispravak njegova prvog članka. S jedne strane rado to činim jer mislim da je tema copyrighta dovoljno važna da se ponovno na nju navratimo. S druge pak strane sa zebnjom očekujem kakve će kataklizme pokrenuti ova objava.

Nekoliko vremena nakon pisanja članka o copyrightu ukazano mi je na činjenicu da je copyright zapravo samo još jedna vrsta državnog monopola, što onda poteže pitanje, ako hoćemo dokučiti pravednost copyrighta, ima li, prema crkvenoj filozofiji, država pravo uvesti monopole.

Nakon istraživanja, otkrio sam da, iako su crkveni filozofi osuđivali privatno stvoreni monopol kao nepravedan, naučavali su da država doista ima pravo ustanoviti neki monopol, ako je u korist općeg dobra. Ipak, za razliku od teze iz mog članka, iz financijskog gledišta nije potrebno da to bude jedini način ostvarenja općeg dobra jer država ima pravo tražiti od građana da doprinose za opće dobro (problem je ima li pravo bez apsolutne potrebe ograničavati njihovo pravo vlasništva). Međutim, po crkvenoj filozofiji, monopol se smije ustanoviti samo "iz pravedna razloga" te ako se ne radi o životnim potrepštinama. Pitanje, dakle, ostaje je li konkretno copyright u korist općeg dobra.

Vrlo lako dolazimo do jednog vrlo jednostavnog razloga zašto je copyright protiv općeg dobra: copyrightom se daje eksluzivno pravo autoru na neku stvar, npr. proizvod, kroz veliki broj godina (danas je to u praksi puno godina nakon autorove smrti). Na taj način se sprječava drugoga da iskoristi autorovo otkriće kako bi poboljšao ili unaprijedio taj proizvod, ili kako bi na osnovu njega napravio kvalitetniji proizvod (knjigu, film, motor, igru itd.). S druge strane, autor originalnog proizvoda može jednostavno sjediti na lovorikama i skupljati novac koji mu stiže od prava. Na taj način oštećeno je opće dobro, tj. napredak društva, u korist partikularnih interesa.

Ilustrirajmo ovo jednim primjerom, uzmimo opet Georgea Lucasa, kao i u prošlom članku. Da Lucas nije dobio copyright na Ratove zvijezda, bilo koji autor mogao bi napisati nastavke i bilo koja filmska kompanija mogla bi snimiti film. Ne samo da vjerojatno ne bi morali čekati 20 godina za prvi dio trilogije, nego bi svi nastavci sigurno bili puno kvalitetniji (zna se da konkurencija jača kvalitetu u svemu), ne samo zato što bi netko napisao bolji nastavak od Lucasa, nego i zato što bi se Lucas više potrudio da ostane na vrhu.

Na linku ispod nalazi se knjiga koja govori upravo o ovoj temi (nisam je još cijelu pročitao, ali dio koji jesam je zanimljiv i obećavajući), i konkretno spominje u Uvodu primjer Jamesa Watta, koji je iskoristio patent koji je dobio 1769. i 1775. na parni stroj kako bi efektivno industrijski napredak cijelog čovječanstva (tzv. Industrijsku revoluciju) blokirao oko 30 godina - sve dok mu nije istekao patent: http://levine.sscnet.ucla.edu/general/intellectual/againstnew.htm

Peticija za franjevce od Bezgrješne

Pokrenuta je peticija za pravedno rješavanje slučaja franjevaca od Bezgrješne. Iza peticije stoje različite Una Voce udruge od kojih je najvažnija Pro Missa Tridentina. O razvoju situacije možete se najbolje informirati kod Splendora. Tekst ove peticije na različitim jezicima naći ćete ovdje. Isprintat ću nekoliko primjeraka peticije na engleskom koja će biti dostupna za potpisivanje sutra, u nedjelju 9. veljače prije i poslije tradicionalne mise u sv. Martinu. Naglašavam da će se potpisivati isključivo izvan crkve, štoviše, neće biti nikakvih vidljivih obilježja, nego ćete morati pitati nekog od ondje nazočnih da vas uputi gdje potpisati. Ne trebate osjećati nikakav pritisak da potpišete i zamolit ću onoga tko bude držao ovu peticiju (opet naglašavam, izvan crkve) da ne nudi tekst na potpis, nego da ga potpišu samo oni koji to zaista žele. Onda ću u ponedjeljak skenirati potpisane listove i poslati na navedenu adresu. Ako ne stignete potpisati, nema problema, možete slobodno sami potpisati i poslati listove. Ja planiram samo sutrašnju akciju oko ove peticije.

Razmišljanja o Svetoj Misi uz apostola Euharistije 43

uvod; čitav serijal

BOG JE TU!

V

Činimo, stoga, tako u crkvi gdje se nalazi samo naš Gospodin. Nakon ulaska provedite trenutak posve sabrani. Šutnja je najveći znak poštovanja. Prva priprava za molitvu jest poštovanje. Većina naših suhoća u molitvi i nedostatka pobožnosti nastaje iz nedovoljnog iskazivanja poštovanja Gospodinu pri ulasku, odnosno zbog našeg nepoštivanja u držanju. O, odlučite dakle jednom zasvagda instiktivno mu iskazivati poštovanje! Nema potrebe pritom razmišljati. Mora li se Gospodin dokazivati svaki put kada ulazimo u crkvu? Treba li nam svaki put poslati anđela da nam kaže da je On ondje? Dakako, to bi bilo žalosno, ali nažalost i toliko potrebno. Dugujete Gospodinu vanjsko poštovanje, molitvu tijela. Ništa toliko ne pomaže molitvi duše. Pogledajte s kakvom je pomnom pažnjom Crkva uredila i najsitnije detalje vanjskog štovanja. To je stoga što ta molitva proslavlja Isusa Krista. On nam je dao primjer toga moleći na koljenima. Isusa se obično prikazuje u stavu molitve, raširenih ruku uzdignutih prema nebu. Apostoli su sačuvani ovaj način molitve, a i svećenik ga koristi u Svetoj Žrtvi.

Opasnosti Taizea

 

Prenosim najprije komentar s mog kratkog posta o sv. Margareti Clitherow.

Nisam do sada nikad komentirala, premda prilično dugo čitam ovaj blog, ali vidjevši ovaj post, osjetila sam da ovdje mogu iznijeti svoje iskustvo/problem.
Moj zaručnik je ove godine išao s jednom zajednicom u Strasbourg, za Novu godinu. Do tada se nas dvoje nismo nikad prepirali oko teoloških pitanja (nije bilo potrebe), ali kad ja nisam htjela ići s njim i kad sam mu rekla da je razlog taj što se to protivi mojoj vjeri, nastala je svađa. Naravno, on je otišao, a ja sam ostala kod kuće moleći da spozna istinu.
Kad se vratio, sav oduševljen mi priča kako su bili na protestantskoj "misi" i umjesto vina su imali sok od grožđa. Kaže da je to baš super, jer ima u toj "crkvi" bivših alkoholičara, pa se zbog njih uzima sok od grožđa, baš pažljivo.. I oni su se svi "pričestili" - kruhom i sokom od grožđa. Nisam mogla prijeći preko toga i rekla sam mu kao prvo da to nije bila misa, da to nije bila pričest, i da to nije crkva i da bi se on trebao ispovijediti zbog toga što je sudjelovao u tome. Nakon toga je postao vrlo agresivan prema meni, ne fizički, već verbalno. U taj nesretni Strasbourg je išao s jednom karizmatskom zajednicom koje nije bio član (išao je s prijateljem), no nakon toga je ušao u tu zajednicu i neki dan mi je rekao da on i njegova zajednica mole za mene da me Gospodin oslobodi zloduha oholosti i netrpeljivosti.
Kad sam mu pokazala ovaj post o (ne)molitvi s protestantima, rekao mi je da kad mu budem žena, zabranit će mi čitat ovaj blog. Tim riječima. Da mi nije mučno, smijala bih se toj izjavi.
Uvijek sam mislila da ću se udati za katolika, drugo mi nikad nije ni padalo na pamet, a sad idem prema tome da ću za tri mjeseca dobiti muža protestanta par exellence, u katoličkoj koži.
Premda ga volim, savjest mi govori da ne ulazim u taj brak...

Marija

Ne ulazeći dakako u odnose među zaručnicima rekao bih da je čitateljica u ovom slučaju dobro postupila upozorivši na to da katolici čine grijeh primajući protestantsku "pričest". Bojim se da ne čitanje ovoga bloga neće pomoći čitateljici, nego su problemi puno dublji.

Ovaj me žalosni slučaj potaknuo da se prisjetim vlastitog iskustva s Taizé pokretom. Nikad mi ta duhovnost nije posebno odgovarala, ali sam išao s braćom na novogodišnji susret u Milanu 2005/6. i sudjelovao sam u pripremama oko susreta u Zagrebu koji je uslijedio iduće godine. U Milanu sam većinu vremena proveo turistički, uostalom mislim da iz tih razloga većina mladih i putuje na ta događanja. Nije mi imalo smisla provoditi previše vremena na molitvi u velesajamskim dvoranama kad su ondje dostupne prekrasne bazilike. Drago mi je što sam išao jer inače ne bih imao priliku pomoliti se pred tijelima sv. Ambrozija ili sv. Karla Boromejskog. U Zagrebu sam pak naradivši se oko prihvata gostiju upoznao mlade ljude, vjernike iz župe, s kojima sam i danas u dobrim odnosima.

Te taizeovske molitve imale su svojih pozitivnih strana, poput smirene atmosfere, mnoštva svijećica, naglaska na tišini, pa čak i pjesmica koje su bolje od protestanskog tamburanja što se danas može čuti po našim crkvama. Meni nikad nisu pasale jer mi nema smisla klanjati se, meditirati i što već ne pred svijećicama ili križem kad ti je dostupna crkva u kojoj je Presveti Oltarski Sakrament. Nešto ili bolje rečeno, Netko, očito fali.

Naravno, u Zagrebu sam iskusio i negativne strane ovih susreta. U našoj župi bilo je smješteno i protestanata koji su zajedno sa svima ostalima došli na jednu, čini mi se nedjeljnu, misu. Nitko ih nije upozorio da se ne smiju pričešćivati i naknadno sam saznao da su se neki od njih pričestili. Mene je to dosta zabolilo i dogovorio sam s tadašnjim kapelanom da prije pričesti na završnoj misi susreta kažem tko smije primiti pričest (mislim da ni mnogi katolici to do tada nisu čuli, makar i bilo na engleskom). Neke je to povrijedilo. Jedna je časna sestra, koliko sam čuo komentirala to protestansko pričešćivanje rekavši da to Isusu nije moglo puno smetati jer je on ionako odabrao roditi se u štalici, pa mu i dolazak u nečiste duše neće naškoditi. Naravno, šteta je bila za one koji su ga svetogrdno primali i za one koji su tome svjedočili.

Ostaje svakako i pitanje zajedničke molitve s protestantima. Koliko god bl. Ivan Pavao II hvalio Taize kao izvor vode za ljude koji njime prolaze, postoji ipak nešto duboko nenormalno u tome da oni koji pripadaju heretičkim zajednicama mole s katolicima, čak i ako su te molitve većinom biblijski odlomci ili zazivi.

Dva-tri pitanjca

Listao sam nedavno staroslavenski misal (267 MB!) iz 1927. te naiđoh na stranici 115 u dodatku na ovu zanimljivu grafiku (kliknite za uvećani prikaz).

Pa me to potaklo da upitam:
1. Znam da su i neki katolici Rastka Nemanjića, tj. sv. Savu cijenili, ali s obzirom da je on živio nakon raskola, zanima me je li mu igdje u katolika postojao (makar i vrlo ograničen) svetački kult?
Nakon malo klikanja naiđoh na wikipediji na ovaj članak o svetim Sedmopočetnicima što me dovelo do pravoga sv. Save prikazanog na gornjoj slici koji je živio kao i ostala šestorica u 9. stoljeću. Ipak gornje pitanje, koje je izgleda potpuno nevezano, i dalje me zanima.
2. Tko je ovaj "Frvktvos Krčki"?

S obzirom da je danas blagdan sv. Blaža (Vlaha) i sv. Tripuna imam i ovo pitanje za koje još ne nađoh definitivni odgovor:
3. Je li podudaranje datuma blagdana ovih dvaju svetih mučenika uvjetovano suparništvom Dubrovnika i Kotora?

Znam da su čitatelji ovog bloga obično pametniji i načitaniji od mene, pa vjerujem da će mi u komentarima razjasniti ove dvojbe.

Razmišljanja o Svetoj Misi uz apostola Euharistije 42

uvod; čitav serijal

BOG JE TU!

IV

Učinite, dakle tako kada znate koliko dugo možete ostati u crkvi: sve drugo pustite. Ako ste došli moliti, niste došli razmišljati o poslovima koji vas čekaju. Stoga, ako vas duh i brige more, ostavite ih sve pred vratima i ne brinite se više. Ostanite, zauzmite položaj pun poštovanja. Zauzmite bolje držanje. Neka Gospodin vidi da prezirete smetnje koje vas more. Svojim držanjem, a tako i duhom, priznajete njegovo božanstvo, njegovu prisutnost. Ako samo to učinite, već ste učinili mnogo. Zamislite sveca kako ulazi u crkvu. On ulazi i ne zamara se onima koji se ondje već nalaze. Sve zaboravlja i vidi samo našeg Gospodina. Pred papom jedva da i pomislimo na biskupe ili kardinale. Sveci u nebu ne iskazuju poštovanje jedni drugima. Ne, Bogu jedinom pripada sva čast i slava.