Opasnosti Taizea

 

Prenosim najprije komentar s mog kratkog posta o sv. Margareti Clitherow.

Nisam do sada nikad komentirala, premda prilično dugo čitam ovaj blog, ali vidjevši ovaj post, osjetila sam da ovdje mogu iznijeti svoje iskustvo/problem.
Moj zaručnik je ove godine išao s jednom zajednicom u Strasbourg, za Novu godinu. Do tada se nas dvoje nismo nikad prepirali oko teoloških pitanja (nije bilo potrebe), ali kad ja nisam htjela ići s njim i kad sam mu rekla da je razlog taj što se to protivi mojoj vjeri, nastala je svađa. Naravno, on je otišao, a ja sam ostala kod kuće moleći da spozna istinu.
Kad se vratio, sav oduševljen mi priča kako su bili na protestantskoj "misi" i umjesto vina su imali sok od grožđa. Kaže da je to baš super, jer ima u toj "crkvi" bivših alkoholičara, pa se zbog njih uzima sok od grožđa, baš pažljivo.. I oni su se svi "pričestili" - kruhom i sokom od grožđa. Nisam mogla prijeći preko toga i rekla sam mu kao prvo da to nije bila misa, da to nije bila pričest, i da to nije crkva i da bi se on trebao ispovijediti zbog toga što je sudjelovao u tome. Nakon toga je postao vrlo agresivan prema meni, ne fizički, već verbalno. U taj nesretni Strasbourg je išao s jednom karizmatskom zajednicom koje nije bio član (išao je s prijateljem), no nakon toga je ušao u tu zajednicu i neki dan mi je rekao da on i njegova zajednica mole za mene da me Gospodin oslobodi zloduha oholosti i netrpeljivosti.
Kad sam mu pokazala ovaj post o (ne)molitvi s protestantima, rekao mi je da kad mu budem žena, zabranit će mi čitat ovaj blog. Tim riječima. Da mi nije mučno, smijala bih se toj izjavi.
Uvijek sam mislila da ću se udati za katolika, drugo mi nikad nije ni padalo na pamet, a sad idem prema tome da ću za tri mjeseca dobiti muža protestanta par exellence, u katoličkoj koži.
Premda ga volim, savjest mi govori da ne ulazim u taj brak...

Marija

Ne ulazeći dakako u odnose među zaručnicima rekao bih da je čitateljica u ovom slučaju dobro postupila upozorivši na to da katolici čine grijeh primajući protestantsku "pričest". Bojim se da ne čitanje ovoga bloga neće pomoći čitateljici, nego su problemi puno dublji.

Ovaj me žalosni slučaj potaknuo da se prisjetim vlastitog iskustva s Taizé pokretom. Nikad mi ta duhovnost nije posebno odgovarala, ali sam išao s braćom na novogodišnji susret u Milanu 2005/6. i sudjelovao sam u pripremama oko susreta u Zagrebu koji je uslijedio iduće godine. U Milanu sam većinu vremena proveo turistički, uostalom mislim da iz tih razloga većina mladih i putuje na ta događanja. Nije mi imalo smisla provoditi previše vremena na molitvi u velesajamskim dvoranama kad su ondje dostupne prekrasne bazilike. Drago mi je što sam išao jer inače ne bih imao priliku pomoliti se pred tijelima sv. Ambrozija ili sv. Karla Boromejskog. U Zagrebu sam pak naradivši se oko prihvata gostiju upoznao mlade ljude, vjernike iz župe, s kojima sam i danas u dobrim odnosima.

Te taizeovske molitve imale su svojih pozitivnih strana, poput smirene atmosfere, mnoštva svijećica, naglaska na tišini, pa čak i pjesmica koje su bolje od protestanskog tamburanja što se danas može čuti po našim crkvama. Meni nikad nisu pasale jer mi nema smisla klanjati se, meditirati i što već ne pred svijećicama ili križem kad ti je dostupna crkva u kojoj je Presveti Oltarski Sakrament. Nešto ili bolje rečeno, Netko, očito fali.

Naravno, u Zagrebu sam iskusio i negativne strane ovih susreta. U našoj župi bilo je smješteno i protestanata koji su zajedno sa svima ostalima došli na jednu, čini mi se nedjeljnu, misu. Nitko ih nije upozorio da se ne smiju pričešćivati i naknadno sam saznao da su se neki od njih pričestili. Mene je to dosta zabolilo i dogovorio sam s tadašnjim kapelanom da prije pričesti na završnoj misi susreta kažem tko smije primiti pričest (mislim da ni mnogi katolici to do tada nisu čuli, makar i bilo na engleskom). Neke je to povrijedilo. Jedna je časna sestra, koliko sam čuo komentirala to protestansko pričešćivanje rekavši da to Isusu nije moglo puno smetati jer je on ionako odabrao roditi se u štalici, pa mu i dolazak u nečiste duše neće naškoditi. Naravno, šteta je bila za one koji su ga svetogrdno primali i za one koji su tome svjedočili.

Ostaje svakako i pitanje zajedničke molitve s protestantima. Koliko god bl. Ivan Pavao II hvalio Taize kao izvor vode za ljude koji njime prolaze, postoji ipak nešto duboko nenormalno u tome da oni koji pripadaju heretičkim zajednicama mole s katolicima, čak i ako su te molitve većinom biblijski odlomci ili zazivi.