"iz zemlje uzet si bio - prah si, u prah ćeš se i vratiti"

Miseréris ómnium, Dómine, et nihil odísti eórum quae fecísti, dissímulans peccáta hóminum propter paeniténtiam et parcens illis: quia tu es Dóminus Deus noster.

(Mudr. 11, 24-27). Gospodine, Ti se svemu smiluješ i ne mrziš ni na što, što si učinio; Ti ne gledaš na grijehe ljudske, ako čine pokoru i praštaš im tada, jer Ti si Gospodin Bog naš.

(korizma; Smiluj mi se palome!)

***

Pepelnica

  1. Danas obavlja svećenik na vjernicima ozbiljnu ceremoniju. Siplje im na glavu pepeo i govori ove riječi: »Spomeni se, čovječe, da si prah i u prah ćeš se pretvoriti.« Na taj način bilježi svećenik svakome smrtnu osudu na čelu, jer kao da veli: »Ti moraš umrijeti.« I ništa nije tako sigurno i stalno kao smrt. Jednom će doći čas, kada ćemo ovaj život svršiti i preći u drugi. Stalno je, da ćemo umrijeti, ali je nestalno, kada ćemo umrijeti. Hoću li umrijeti iza 50 godina ili možda iza 5 godina, poslije pet mjeseci, pet sedmica, danas ili nakon pet sati. Toga ne znam. Ali jedno znam, da je bezuvjetno potrebno, da sam uvijek na smrt spreman.
  2. Kako su ludi svi oni ljudi, koji tako žive kao da će uvijek ostati na ovom svijetu. Kakav je to naopaki život, kad se samo misli na vremenite stvari, kad se uvijek samo brine i radi, da čovjeku bude na ovome svijetu ugodno, a kod toga se ne misli na ono jedino što je potrebno, te se zaboravlja na svoju neumrlu dušu. Bog nam je ovo nekoliko godina života dao samo zato, da ih upotrijebimo za vječnost i da mu svaki čas života služimo. Sve se mora činiti Bogu za ljubav. Njemu na slavu neka budu naše molitve, posao, jelo, pilo, spavanje, odmori i zabave, sve bez iznimke nek je Bogu posvećeno. Tko ne živi tako u sve dane, taj vodi sasvim naopaki život, i kako mu grozno mora biti poslije ovoga života otići u vječnost. Kad bi ljudi malo više mislili na smrt, sigurno ne bi živjeli tako bezbrižno i lakoumno i ne bi počinjali jedan grijeh za drugim. O sv. Alfonzu pripovijeda se, da se je osamnaest godina na smrt pripravljao danomice. Zato je i živio i umro tako sveto. U knjižici »Nasljeduj Krista« nalazi se ovo: »Blažen onaj, koji ima uvijek pred očima smrtnu uru i na smrt se dnevno pripravlja. Kad jutro svane, misli, da ne ćeš dočekati noći. Kad pak dođe noć, ne smiješ misliti, da ćeš jutro dočekati. Mnogi su umrli naglo i neočekivano, jer će u onom času, u kojem se mi ne nadamo, doći Sin čovječji. Sretan i blažen onaj, koji tako živi, da ga smrt zateče u takovom stanju, u kakovom želi umrijeti.«
  Stvori danas čvrste odluke kod sv. Pričesti sa svoj budući život, a osobito za današnji dan!

(Put Srcu Spasiteljevu, Zagreb 1934.)