Nizozemska bez Krista

Matteo Matzuzzi
IL FOGLIO
24. siječnja 2015.

Nizozemska bez Krista

Da bi se razumjelo današnju Nizozemsku, ateističnu i sekularističnu, multikulturalnu i prijemčivu, kažu da se za to treba prisjetiti sedamdesetih godina kada je na europskim nogometnim igralištima harala mitska Mehanička naranča [Arancia meccanica] Rinusa Michelsa, nacionalni spomenik o kojem se pozitivno izrazio čak i Johan Cruijff koji je o smrti tehničara koji je revolucionirao nogomet Oranja, ostavio postrani svoju poslovičnu uznositost i priznao maestru veličinu vođe. Bila je to prva slobodarska [libertina] nacionalna nogometna reprezentacija u povijesti koja je odbacila one etičke, ili pseudoetičke, kodekse koji su dandanas u modi, i koja je razbila gotovo parasakralni tabu suzdržavanja od spolnih odnosa prije utakmica. Dok su ostali bili spremni utrošiti mjesec dana na taktike, proučavanje poteza i protupoteza kako bi se doma vratili s trofejem, oni su se zabavljali. I to toliko arogantno da su mogli izobličavati svaku normu koja je do tada bila kodificirana; toliko snažno da su među stative gola na Svjetskom prvenstvu stavili trideset i četverogodišnjeg gospodina koji nije bio niti profesionalac. Oni su bili prvi koji su na pripreme vodili supruge, zaručnice i ljubavnice.

'Smjeli smo činiti sve ono što smo htjeli', rekao je godinama poslije toga jedan od njih kad se stroj kojeg su smatrali savršenim pokazao kao sjajna utopija, kad se vidjelo da nikada nisu ništa osvojili. Mehanička naranča pomaže u tumačenju Nizozemske koja je elaborirala šezdesetosmašku slobodu, koja je od prijestupa učinila nešto što se mora. Činjenica je da je 'poslije kršćanstva previše obilježenog rigidnim moralizmom, uslijedila radikalna pobuna, toliko radikalna koliko je to karakter Nizozemaca. Nisu više sposobni nimalo vjerovati ni u što. Postali su suprotnost onomu što su bili' - tumačio je 2009. u intervjuu za 'Avvenire' kardinal Adrianus Simonis, utrechtski nadbiskup u miru. Čini se, dodao je melankolično, da je taj narod 'zaboravio kršćanski fakt, ono što je bit kršćanstva'.

Pa i mjesna Crkva, ona kardinala Bernarda Jana Alfrinka, koji je ušao u povijest ne samo po 'novom nizozemskom katekizmu' natopljenim modernizmom i otvaranjima svemu onom što se prije bilo osuđivalo, zabranjivalo i suzbijalo, već i po tomu što je na zadnjem koncilu ušutkao riječi tajnika Svetog uficija, kardinala Alfreda Ottavianija, prepustivši se kontaminaciji duhom vremena. Svega je toga postao svjestan sredinom osamdesetih godina Ivan Pavao II., koji se kao osvajač masâ, misa na stadionima i neizmjernim otvorenim prostorima diljem svijeta, našao u situaciji da prolazi pustim središtem Utrechta. Samo osam tisuća znatiželjnika - među kojima su katolici možda bili manjina - okupilo se uzduž ograda da bi vidjeli rimskog papu. Među malobrojnim nazočnim redovnicima poneki fratar dominikanac u vlastitom habitu s velikom fotografijom Leonarda Boffa, teologa oslobođenja i kulta majke zemlje koji je poslije napustio svoj red, teoretičara velikog crkvenog proljeća nad kojim je bio upitni pogled Josepha Ratzingera, u to vrijeme prefekta Kongregacije za nauk vjere. Možda su to bili oni isti dominikanci koji su nakon promulgacije motuproprija 'Summorum Pontificum' 2007., po crkvama širili brošure u kojima su zagovarali služenje mise u odsutnosti svećenika: nema svećenika? Pa neka onda budu laici ti - muškarci i žene, bez razlike - koji će izgovarati riječi posvete koje, prema sudu nizozemskih dominikanaca, 'nisu prerogativi posvećenih'.

Čini se da danas ne bi bilo ni tih osam tisuća da pozdrave Pontifeksa. Današnje brojke govore: Nizozemska je ateistička zemlja. Po prvi put u povijesti samo 17% stanovnika se izjasnilo vjernicima. Ateista je 25%, agnostika 60% - usprkos tomu što je 53% Nizozemaca uvjereno da postoji život nakon smrti. Svjedno je vjeruju li to iz straha ili iz nade. Pomalo su kao Englezi koji prema jednom istraživanju više vjeruju u NLO, nego u opstojnost Božju. Benedikt XVI. je prije četiri godine već imao pred sobom žalosnu sliku toga stanja.

Primajući u Vatikanu veleposlanika Josepha Weteringsa, Prvosvećenik koji je danas u miru rekao je da je 'sloboda religije ugrožena ne samo pravnim ograničenjima u nekim dijelovima svijeta, nego također antireligijskim mentalitetom u brojnim društvima, pa i u onima u kojima ona uživa pravnu zaštitu. Nadamo se da će Vaša vlada paziti da se sloboda religije i kulta nastave štititi i promicati kako u zemlji, tako i izvan nje'. Joseph Ratzinger je upravo u slobodi bez granica koju se desetljećima propagiralo kao dogmu, vidio uzrok krize: legalizacija droga, prostitucija u izlozima, eutanazija i pobačaj, vjenčanja među osobama istog spola. 'Iako je Vaša zemlja bila prvakinja slobode pojedinaca da mogu činiti vlastite odabire - primijetio je Benedikt XVI. - ti potonji bi se trebali obeshrabrivati ukoliko škode onomu koji ih bira ili drugima, za dobro pojedinaca i društva u cjelini. Katolički socijalni nauk veliku važnost stavlja na zajedničko dobro i integritet pojedinaca te uvijek treba brinuti kako bi razabrao jesu li percipirana prava doista u skladu s naravnim načelima o kojima sam prethodno govorio.' No, povijest je u međuvremenu krenula svojim neizbježnim tijekom.

Dvije godine kasnije je nadbiskup Utrechta (gdje je Ivan Pavao II. bio tako hladno primljen 1985., ali koji je Svetoj Apostolskoj Crkvi dao papu Hadrijana VI., obnovitelja kojeg su mrzili kurijalni kardinali i koji je prezirao koncerte i k tomu planirao uništiti Michelangelov svod u Sikstinskoj kapeli) učinio je papu Franju dijelom svoga bolnog krika: prosječan broj onih koji godišnje napuštaju Crkvu je 18 000, negativan godišnji rekord je bio 2010. i to 23 000; broj njegovih župa je s 326 opao na 49. Nema više svećenika, a u jednoj župi samo se jedna crkva koristi za celebraciju euharistije. Kardinal Willem Jacobus Eijk koji je daleko od progresivne škole Alfrinka i one belgijskih susjeda Suenensa i Danneelsa, rekao je: 'Prije 2020. trećina od sada otvorenih crkava za bogoslužje, bit će zatvorena'.

Kardinal je dodao da je razlog taj što više 'nema financijskih sredstava niti samih katolika'. To je zajednički problem svih kršćanskih konfesija, kako pokazuju brojke. Na stranici 'Rossoporpora.org' vatikanist Giuseppe Rusconi otkriva da je 1971. bilo 35,9% protestanata u Nizozemskoj, dok ih je 2010. bilo 15,6% (katolici su od 40,4% spali na 24,5%). 'Godine 2014. kad su se udružile tri glavne protestantske denominacije (strogi kalvinisti, umjereni kalvinisti i luterani), stado je brojilo 2 400 000 ovaca. Danas ih je manje od 1 800 000' - kaže Rusconi. 'Činjenica je' - tumači kardinal Eijk - 'da je protestantska crkva u Nizozemskoj proces sekularizacije počela već u prvoj polovici XX. st., dok je u Katoličkoj Crkvi on započeo od '60.-ih godina'. Koncil nije problem jer su se 'već neposredno nakon II. svjetskog rata vidjeli problemi i među katolicima, gubio se odnos s naukom i vjera više nije doticala svakodnevni život'. Zasigurno, teorije Edwarda Schillebeeckxa, teologa karakteriziranog 'militantnim' u članku koje je Osservatore Romano objavio 2009., nisu pomogle da nastavi gorjeti već slabašan plamen vjere. Rođen u Antwerpenu, Schillebeeckx je studirao humanistiku kod isusovaca, bogoslovnu formaciju dobio je u Louvainu, 'bio je privilegirani svjedok borbe u kojoj je Katolička Crkva nastojala popraviti distancu s modernim svijetom koja se sve više povećavala' - pisao je msgr. Franco Giulio Brambilla, biskup Novare i predsjednik Bogoslovnog fakulteta u sjevernoj Italiji. Prema njemu je Schillebeeckxov dolazak u Nijmegen u Nizozemskoj, tijekom II. vatikanskog koncila, označio prekretnicu kod dominikanca Schillebeeckxa koji je od 'kritičnog posrednika pred novim nemirima nizozemske Crkve' došao do osporavanja uskrsnuća Kristova kao objektivne činjenice vjere. Monsinjor Brambilla piše da je jedan od razloga zbog kojeg ga je Kongregacija za nauk vjere stavila na indeks bilo i: 'njegovo podcjenjivanje uskrsnuća Isusova kao iskustva obraćenja, doveo je u sumnju dostatnost njegove povijesno-bogoslovne rekonstrukcije'.

Perspektiva za Nizozemsku, prema današnjim brojkama, je da će islam za pet godina postati druga religija u državi, dok će protestanti spasti na 4 ili 5 posto pučanstva. Puko postojanje u javnosti. Svjestan je toga bio župnik sv. Katarine u Doetinchemu (razorene u II. svjetskom ratu) kad je videći da se klupe neprestano prazne, odlučio u crkvi ugostiti 'Karnevalsko društvo' s lijepim bazenom ispred oltara s plesačicama za animiranje ceremonije.

S druge strane, teško je osvojiti srca novih vjernika ako čak i pastiri katkad otkrivaju da ne vjeruju u postojanje Boga. 'Božje nepostojanje za mene nije zapreka, nego preliminarni uvjet za vjerovanje u Boga. Ja sam ateistički vjernik. Bog nije biće, nego riječ koja određuje što može postojati među ljudima', protumačio je župnik Klaus Hendrikse, već poznat po ateističkom manifestu kojim je pozvao svoju crkvu da ocrta sinodalnu debatu koja je za objekt imala egzistenciju Vječnog Oca. I ne radi se tu o izoliranom slučaju, procjenjuje se da je približno jedan od šest protestantskih pastora ateist. Prije malo više od deset godina uzbuđenje je izazvao slučaj Thorkilda Grosbolla, pastora protestantske danske crkve, koji je s propovjedaonice izjavio da je umoran od govora o 'čudesima i vječnom životu', te primijetio da 'Bog pripada prošlosti i da ga se može smatrati izašlim iz mode'. Čak ga je i nadležna gospođa biskupica uzalud nastojala maknuti iz službe. Napokon, i sami su 'ateistički vjernici' koji su slušali Grosbollov govor dijelili njegovo mišljenje. Bio je to on sam koji je 2008. odustao od svega i povukao se u privatni život.

Jedino preostaje ono što se dogodilo u Francuskoj koja je već postala plijenom sekularizma, i gdje se zatvaraju crkve, ruše do temelja ili na aukcijama nude za najbolju cijenu: to je također opća praksa u Beču kojim duhovno ravna kardinal Christoph Schönborn, dominikanac, koji zbog manjka vjernika prepušta crkve pravoslavcima. Obvezatna postaja pri posjetu Utrechtu je stara gradska crkva sv. Jakova, koja je danas luksuzni apartman u stilu Bauhausa. Firma 'Zecc' bila je zaslužna za 'preobrazbu' zgrade. Njihovi arhitekti od jutra do večeri traže suvišne crkve, preuzimaju ih od biskupija i pretvaraju u nešto korisno. Ponestaje mašte dizajnerima interijera. U Arnhemu, veliki modni butik imena Humanoid nije ništa drugo, nego stara crkva iz 1889. u kojoj se prodaju ženske haljine broja 32 i odijela sa šljokicama koja vise na mjestima gdje su donedavno bile slike križnog puta, kutije cipela s potpeticama na mjestu krsnog zdenca i uskrsne svijeće. 'Svako zatvaranje crkve izaziva raspravu', kaže prije nekoliko tjedana u 'Wall Street Journalu' Albert Reinstra koji se bavi bogoštovnim građevinama za ustanovu koja brine o nizozemskim kulturnim dobrima. 'Što s njima kad se isprazne?'.

Otac Clement, prior augustinaca u Nizozemskoj, govori kako je njihov red 1958. tamo imao 380 redovnika. Danas ih je samo 39, a najmlađi fratar ima 70 godina. 'To je za mene žalosno' - kaže otac Clement kojemu zasigurno nije utjeha gledati 'Arnhem Skate Hall'. To je jednom bila crkva. Oltar i orgulje su odvojeni i prodani staretinarima. U jednom prašnjavom ormaru još se nalazi neka glazbena partitura. Na zidu skateboard, u lađi dvadesetak mladića rola, urla i pada uz 'rap' glazbu u pozadini. Još postoji i jedan kip nepoznatog svetca na kojeg je netko nabacio gumu, bilježi pozorni Wall Street Journal. Usprkos svemu, posjetiteljima se sviđa preuređenje: 'Stvoreno je veličanstveno ozračje, pomalo srednjovjekovno' - kaže jedan mladić. Malobrojni stariji protestiraju, netko kaže da je to protiv časti vjere, no u općini tumače da nema novca da se otvorenim drži bogoštovno mjesto koje je desetljećima prije svake nedjelje okupljalo do tisuću vjernika. Župnik kaže da dečki, napokon, ne čine ništa loše. Ništa zato što se njihova natjecanja odvijaju pod milosrdnim Kristovim okom s mozaika. 'Nije to casino ili javna kuća'- uvjerljivo kaže svećenik. To je samo dvorana za one koji se hoće zabavljati sa skateboardom. Cijena ulaznice je 4 €.

Katolički svećenik je možda mislio na to da je sve moglo biti puno gore. Dosta je sjetiti se Oude Kerk u Amsterdamu, najstarije crkve u gradu izrađene u zoru XIV. st., sada unutar 'Red Light Districta', Četvrti crvenih svjetiljaka. Izlazeći iz crkve, čela još mokra od svete vode, odmah se nailazi na gospođice u izlozima koje kucaju na staklo da privuku pozornost vremešne gospode koja upravo odlazi s mise. Kada je sve dobro, crkve postaju muzeji kao Nieuwe Kerk gdje su krunjeni kraljevi Oranja. 'Čudno je' - piše novinarka 'Avvenirea', Marina Corradi u jednoj reportaži iz nizozemskog glavnog grada - 'taj niz crkava koje to više nisu, već su kondominiji, lokali, džamije'. Kardinal Simonis je gotovo proročki za '30Giorni' jubilarne 2000. rekao da je u zadnjoj četvrtini XX. st. bilo 'više libertinizma u vjeri, pa onda i u moralu'. No, libertinizam 'ne vodi nikamo jer nema nasljednika. I to se može vidjeti. Ti pokreti i skupine koji su ga prakticirali nalaze se na dnu, dočim oni koji su ostali s tradicijom privlače i danas. U Nizozemskoj danas kažemo da trebamo pročišćenje: uma, povijesti, svega što je jednostrano dogmatično ili moralistično'.

Izvor: http://www.ilfoglio.it/articoli/v/124926/rubriche/olanda-senza-cristo.htm