Intervju kardinala Burkea za The Wanderer

 

"Raymond Leo kard. Burke, zaštitnik Suverenog vojnog malteškog reda, koji je donedavno bio prefekt Vrhovnog sudišta Apostolske signature u Rimu od lipnja 2008. do studenog 2014., nedavno je posjetio svetište Gospe Guadalupske u La Crosseu u Wisconsinu. Još ranije služio je kao nadbiskup St. Louisa i biskup La Crossea kada je utemeljio svetište. Uzoriti je dao intervju 'The Wandereru' na blagdan Gospe Guadalupske, tijekom kojeg je podijelio svoje uvide o različitim temama, uključujući nedavno završenu Izvanrednu sinodu o obitelji i novoj evangelizaciji.

Pitanje: Prošlo je više tjedana od Izvanredne biskupske sinode o obitelji. Što vidite kao trajni učinak uznemirujućeg preliminarnog izvještaja? Mislite li da su naknadne promjene u zaključnom izvještaju otišle dovoljno daleko? Što će se događati kod pripreme Generalne sinode sljedeće jeseni i tko će na njoj sudjelovati?

Odgovor: Vrlo uznemirujuće preliminarno izvješće - za koje sam rekao da nije bilo 'relatio' ili izvještaj, nego pravi manifest - pomoglo je da se sinodalni oci probude pred jednom agendom na djelu koja je dirala u istinu o braku. U vremenu između preliminarnog izvještaja i konačne 'relatio', male skupine su vrlo marljivo radile kako bi popravile ozbiljnu štetu koju je učinio preliminarni izvještaj - i bilo je napretka u tomu.
Primjerice, preliminarni izvještaj nema praktično nikakvog utemeljenja u Svetom pismu ili u vrlo bogatoj nauku crkvenog Učiteljstva o braku - ako se samo pomisli na 'Familiaris consortio' Ivana Pavla II. [apostolska pobudnica o ulozi kršćanske obitelji u modernom svijetu].
Mislim da su promjene učinjene u završnom izvještaju bile veliko poboljšanje, no ne mislim da su bile dovoljne. Jedna stvar koja me uznemiruje su tri paragrafa kojima se može dosta toga prigovoriti, i koja nisu dobila dvotrećinsku potporu sinodalnih otaca, no ipak su bila uključena u konačni tiskani tekst. Treba ići na kraj dokumenta da bi se vidjela bilješka koja naznačuje da nisu bili prihvaćeni. To se nikad prije nije dogodilo na jednoj Biskupskoj sinodi. Ako prijedlog nije dobio odobrenje dviju trećina članova s pravom glasa, jednostavno ne bi postao dio konačnoga sinodalnog dokumenta.
Lineamenta [pripremni dokument] za nadolazeću Generalnu sinodu 2015. formulirana su i izdana tako da se dobije povratna informacija od dijeceza u svijetu. Na temelju odgovora koji stignu, vatikanski će ured za Biskupsku sinodu napraviti radni dokument - 'Instrumentum laboris' - za uporabu redovitom sazivu Biskupske sinode kad se okupi u listopadu 2015.
Što se tiče članova, znamo da će uključivati predstojnike rimskih dikasterija i predstavnike koje su odabrale biskupske konferencije. Oni sudionici za koje ne znamo, oni su od kojih će posebnim pozivom Sveti Otac zatražiti da sudjeluju.

P: Pojam 'razvoj nauka', kako ga je artikulirao kardinal Newman u svom slavnom članku iz 1845., citirali su neki biskupi na Izvanrednoj sinodi. Molim Vas, objasnite nam što on znači i kada se primjenjuje! Je li opravdana njegova primjena kad se rabi za predložene promjene u dogmatskom nauku o braku, obitelji, primanju pričesti i drugim temama koje su uključene u završni sinodalni izvještaj?

O: 'Razvoj nauka' označava bolje razumijevanje u Crkvi vjerskih istina, koje ostaju nepromijenjene i nepromjenjive su. Drugim riječima, Crkva može produbiti svoje uvažavanje istina kao što su npr. nerazrješivost braka i stvarna prisutnost Našega Gospodina u Euharistiji. Tehnički govoreći, doktrina se ne razvija - ostaje ista. Ono što se postiže je bogatije uvažavanje dotične doktrine.
Na primjer, ne može biti promjene u odnosu na primanje pričesti onih koji žive u neregularnim bračnim zajednicama. Doktrina je jasna - to je riječ samog Krista koji je rekao: 'Svaki koji se odvoji od svoje žene i uzme drugu, čini preljub'. Značenje je vrlo jasno jer su mu i njegovi učenici rekli: 'Ako je tako između muškarca i žene, bolje je ne ženiti se'. No, naš Gospodin ih uvjerava da ako je osoba pozvana na brak, Bog će joj dati milost da živi taj sakrament. Dakle, ne može biti promjene glede istine o nerazrješivosti braka. Stoga oni koji teže drugom braku, a još su vezani u bračnoj zajednici, ne mogu primiti svetu pričest. Oni žive u objektivnom stanju teškog grijeha. Bilo bi isto s obzirom na sugestiju da Crkva može otkriti elemente dobra u izvanbračnim spolnim odnosima. To je nemoguće - to su vrlo grješni odnosi i u njima ne može biti ništa dobra, isto vrijedi i za istospolne čine.

P: Vratimo se onom što ste ranije spomenuli; primijetili ste da su tri sporna paragrafa, iako nisu uspjela dobiti dvotrećinsku većinu, uključena u završni izvještaj. Vi ste bili tražili da se te 'vruće teme' izuzmu. Mislite li da postoji legitimna mogućnost da se one uklone prije Generalne sinode?
Kako, u međuvremenu, vjernici katolici mogu odgovoriti na pitanje glede percepcije mnogih da je Crkva na pragu mijenjanja svog nauka? Koje pozitivne korake mogu poduzeti laici?

O: Uzdam se da postoji mogućnost da se oni skinu sa stola prije Generalne sinode - to je razlog zašto sam na tom ustrajao. Međutim, to neće biti lako zato što su oni koji to guraju na pozicijama od velikog utjecaja glede Biskupske sinode.
Crkva ne može promijeniti svoj nauk o nerazrješivosti braka i teškoj grješnosti spolnih odnosa izvan bračne zajednice te teške grješnosti istospolnih čina.
Laici se trebaju hraniti naukom crkvenog Učiteljstva o braku, naukom koji se nalazi u Katekizmu Katoličke Crkve. Moraju svjedočiti o njemu u svakodnevici, ne samo s drugim katolicima, nego s ljudima koji nisu katoličke vjere, da bude jasno da Crkva ne mijenja svoj nauk - ona to, doista, ne može.
Nadam se da će biti prilika za vjernike laike da sudjeluju na studijskim danima glede crkvenog nauka o braku i njegovoj ljepoti. Nadam se da će biti i demonstracija i drugih javnih manifestacija u potporu istini o braku.

P: Rečenicu: 'Tko sam ja da sudim?', mediji i dalje rabe i zlorabe i izvor je pomutnje među mnogim vjernicima laicima. Prema Vašem mišljenju, koje korake treba poduzeti crkveno Učiteljstvo da ispravi krivu percepciju te izjave? Kada je prihvatljivo suditi, a kada nije?

O: Izjavu 'Tko sam ja da sudim?' treba shvatiti prema zdravom katoličkom nauku i praksi, naime: 'Tko sam ja da sudim pojedinca?'. Trebamo se uvijek suzdržati od suđenja pojedinca jer da bi bio u teškom grijehu, on mora imati znanje i puni pristanak volje. Crkva je uvijek naučavala da moramo ljubiti grješnika, a mrziti grijeh.
S druge strane, čovjek mora osuđivati zla djela kao zlo. Ne možemo se pretvarati, tolerancija ne može nadomjestiti istinu. Ako vidimo čin koji objektivno nije u redu, moramo suditi. Primjerice ako se ljudi bave izvanbračnim aktivnostima, treba biti milosrdan prema njima, ljubiti grješnika, ali istodobno biti vrlo jasan da je to što rade vrlo nemoralno.

Ono dobro u patnji

P: Još jedno pitanje 'kulture smrti' tiče se eutanazije. Nedavno je jedna dvadeset i devetogodišnjakinja s neizlječivim tumorom na mozgu odabrala 'dostojanstvenu smrt', 'nježno umrijeti' u vrijeme i na mjestu po svom izboru uz članove svoje obitelji, i uz omiljenu glazbu u pozadini. Vatikan se, uključujući Svetog Oca i Papinsku akademiju za život, izjasnio protiv prakse pomoći u samoubojstvu. Članovi obitelji i zagovornici pomoći u samoubojstvu odgovorili su inzistirajući da je to pitanje ljudskog prava, da se religijska vjerovanja Crkve ne bi trebala nametati drugima, čak da vatikanskim dužnosnicima nedostaje osjećajnosti i sućuti. Molim Vas, objasnite nam zašto su takve reakcije zapravo obmanjujuće i oblik lažne sućuti!

O: Ne može biti ljudskog prava koje ide protiv nedodirljivog dostojanstva ljudskog života od trenutka začeća do naravne smrti. Nitko ne može tvrditi da je ljudsko pravo okončati nečiji život. To je samoubojstvo i protivno je naravnom zakonu. Crkva tu nikom ne nameće svoje konfesionalno vjerovanje. Ona se jednostavno pridržava moralnog zakona koji je upisan u svako ljudsko srce, naime da je ljudski život Božji dar koji nam on slobodno daje i koji nas u svoje vrijeme opet k sebi poziva. Vrlo je žalosno što smo izgubili svaki smisao za ono dobro u trpljenju, imati udjela u Kristovoj patnji za dobro drugih i Crkve. Dajemo bolesnicima i patnicima ideju da je njihova patnja bekorisna, dok je ona zapravo poziv na nesebičniju i čistiju ljubav prema Bogu i bližnjemu. Pristaše eutanazije imaju potpuno antropocentrično, racionalistično shvaćanje ljudskog života. Oni ga vide kao mehaničku operaciju koja se može okončati u situaciji patnje po vlastitom izboru i prema orkestriranim okolnostima. Sućutan je pristup pomoći nekom da prihvati svoju patnju i s nadom i povjerenjem čeka da ga Bog pozove k sebi.

P: Čini se da kriza kateheze koja je započela prije dvije-tri generacije još traje u našem društvu. Mnogi koji se ispovijedaju katolicima ne priznaju (ili barem ne prihvaćaju) temeljna načela vjere, posebno glede moralnosti i naravnog zakona. Na primjer, ankete pokazuju da katolici koriste kontracepciju, razvod i ponovnu ženidbu na istoj razini kao i ostatak društva. Jeste li uočili kakav znak nade glede obnove kateheze kao odgovor na poziv za novom evangelizacijom?

O: Vidim znake nade. Mislim npr. na marijanski apostolat za katehete. S vremena na vrijeme čujem o jakim dijecezanskim katehetskim programima.
No, dok se ne vratimo potpunoj prezentaciji naše vjere od ranih godina - počinjući čim su djeca sposobna shvaćati - nastavljajući sve dubljom formacijom tijekom godina, bit ćemo u situaciji gdje narod neće vjerovati u moralni zakon, da ne spominjemo ostalo što vjera uči.
Iako ima dobrih znakova, ne možemo spavati na lovorikama - potrebna je intenzivnija reforma kateheze. Na sinodi o obitelji, primjerice, bilo mi je bjelodano da je jedan od većih problema što ljudi ne razumiju brak, taj što nisu bili pravilno katehizirani. Nažalost, to se katkad odnosi i na kler.

Izvanredni oblik

P: Što možete reći o odnosu između svete liturgije i nove evangelizacije? Je li sveta liturgija periferne važnosti naprema propovijedanju evanđelja ili ima bitnu ulogu u imperativu evanđelja da se navješta Isus Krist? Ako su te dvije crkvene aktivnosti bitno povezane, kako se ta povezanost može jasnije pokazati i potpunije živjeti unutar obične župe? Ima li šira rasprostranjenost izvanrednog oblika mise ikakve uloge u naporima nove evangelizacije?

O: Sveta liturgija je apsolutno prvi čin nove evangelizacije. Dok se ne klanjamo Bogu u duhu i istini, dok ne slavimo svetu liturgiju s najvećom mogućom vjerom u Boga i u njegovo božansko djelovanje koje se događa na svetoj misi, nećemo primiti nadahnuće i milost za provođenje nove evangelizacije. Sveta nam liturgija pokazuje oblik nove evangelizacije jer je ona izravan odnos s otajstvom vjere: utjelovljenjem Kristovim za otkupljenje. Da po izljevu Duha Svetoga u naša srca pobijedi grijeh u našim životima i zadobije nam milost božanskog života, udjela u životu Presvetog Trojstva.
Prve tri zapovijedi se tiču štovanja Boga. Sveta liturgija je ta koja uspostavlja pravi odnos s Bogom i među bližnjima koji smo pozvani živjeti u svakodnevici.
Način na koji se ta veza može uvjerljivije živjeti u župnom životu je slavljenjem svete liturgije na takav način da svi vjernici shvate da svećenik djeluje u osobi Kristovoj. Moraju razumjeti da je Krist sâm taj koji silazi na naše oltare da doista uprisutni svoju žrtvu; moraju ujediniti svoja srca s Njegovim slavnim probodenim Srcem da se očiste od svakog grijeha i tako ojačaju za ljubav prema Bogu i bližnjemu.
Ako se sveta liturgija slavi na antropocentričan način, na horizontalan način prema kojem više nije jasno da je to božanska akcija, jednostavno postaje društvena aktivnost koja se može relativizirati kao i sve drugo i nema nikakva trajnijeg utjecaja na naš život.
Mislim da celebracija izvanrednog oblika može odigrati vrlo značajnu ulogu u novoj evangelizaciji zbog njenog naglaska na transcendentnom u svetoj liturgiji. Drugim riječima, ona naglašava realnost sjedinjenja neba i zemlje po svetoj liturgiji. Kristovo djelovanje po sakramentalnim znakovima, preko svećenika, vrlo je jasno izvanrednom obliku. Dakle, pomaže nam da budemo smjerniji i u celebraciji redovitog oblika.

P: Grad Houston je nedavno zaprijetio kaznom mjesnom župniku zbog propovijedi koje su bile protiv propisa o jednakim pravima [Houston Equal Rights Ordinance] koje je gradonačelnica potpisala nekoliko mjeseci prije izborâ u studenom. Nažalost, to flagrantno kršenje vjerske slobode nije izolirani slučaj. Sve više zakonodavnih akcija i izvršnih naredaba koje prijete prakticiranju naše katoličke vjere postaje zakonima. Koji je prema Vašem mišljenju pravi katolički odgovor na te trendove i što vjernici laici mogu učiniti da to preokrenu?

O: Moramo ustrajati kod naše vlade da se slobodno prakticiranje naše vjere ne može isključivo ograničit na četiri zida naših bogomolja. Ono mora uključivati sve ono što zahtijeva naša savjest od nas kao djece Božje, kao onih koji mu se klanjaju u duhu i istini. Moramo se strogo suprotstaviti tim pokušajima da nas se ušutka u svjedočenju naše katoličke vjere, makar to značilo ići u zatvor. Moramo pred cijelim društvom jasno ukazati na kršenje vjerske slobode koja je uključena u takvo djelovanje.

P: Čini se da postojanje pakla i mogućnost vječne propasti mnogi olako shvaćaju, pa i među klerom. Mnogi koji se smatraju katolicima misle da je u redu pribivati misi samo na Božić i Uskrs, koristiti kontracepciju, suložništvo itd., a ipak ostati na putu koji vodi u nebo. Argumentira se da Bog koji je sama ljubav i milosrđe neće osuditi nikoga osim najgnusnijih tirana (tj. masovnih ubojica poput Hitlera). Čini se da su mnogi zaboravili da je naš svemilosrdni Bog također svepravedan. Što je prema Vašem sudu dovelo do tog mentaliteta i što treba učiniti da mu se suprotstavi?

O: Vjerujem da je glavni uzrok toga nesretnog mišljenja, gubitak osjećaja za grijeh. Mnoge nisu naučili Deset zapovijedi kao zakonu života koji nam je Bog dao na početku - da je Deset zapovijedi izraz naravnoga moralnog zakona koji je Bog upisao u svačije srce. Onda ljudima nedostaje i osjećaj potrebe da budu otkupljeni, da su ovisni o pomoći Božje milosti da mogu živjeti dobar život.
Istodobno su mnogi izgubili osjećaj za krjepost poniznosti. Drugim riječima, izgubili su osjećaj da su stvorenja, sinovi i kćeri Božji koji su u svom životu i daljnjem postojanju potpuno ovisni o njemu. Izgubili su iz vida činjenicu da ih je On stvorio i pozvao u život prema redu koji vodi k sreći ne samo u ovom životu, nego obećava vječnu sreću u budućem.
Kad ljudi krše taj red počinjavajući grijeh - ne samo gnusne grijehe, nego bilo koji oblik grijeha, pa i laki - oni na neki način izražavaju oblik preziranja Božje ljubavi, Njegova života u njihovu životu i reda koji je stavio u njihove živote. Bog svakoga od nas poziva na obraćenje, na pokajanje zbog prijestupa počinjenih protiv Njega. Svaki od nas treba imati jak osjećaj da nismo vrijedni Božje ljubavi. Jednostavno nismo vrijedni - grješnici smo - i svatko tko misli ispravno, ne može misliti drugačije. Što milosrđe znači ako nema poštovanja za istinu našeg stanja?
Nedavno je netko kazao: 'Svi ćemo doći u nebo'. U to sam vrijeme bio u posjetu jednoj osnovnoj školi i jedan dječak je podigao ruku i upitao: 'Ako svatko ide u nebo, koji je smisao Isusa Krista? Kakvog smisla ima nastojati slijediti moralni zakon?'.

P: U poglavlju koje ste napisali za knjigu 'Ostati u Kristovoj istini', naglasili ste važnost traženja istine u pravnom procesu da se odredi jesu li muškarac i žena u valjanom braku. Često ste se vraćali na dvije ključne točke: 1.) spasenje duša i 2.) da je crkvena disciplina koju treba slijediti 'pažljivo razvijana tijekom kršćanskih stoljeća'.
Ipak, danas postoji poziv za jednostavnijim procesom, da ga se učini više pastoralnom nego pravnom odlukom. Molim Vas, protumačite nam razliku između pravnih i pastoralnih razmatranja i zašto treba tražiti objektivnu istinu. Zatim, kad se pogrješno donese odluka o ništavosti, čija je krivica: suda (tj. suca, branitelja veza i drugih članova suda), para (tj. muža i/ili žene koji traže proglašenje ništavosti) ili i jednih i drugih?

O: S obzirom na spasenje duše, put k spasenju je naš poziv u životu. Svoju dušu spašavamo po vjernosti našem pozivu, bili pozvani na bračni život, u svećeništvo ili posvećeni život. Ako smo nevjerni, u opasnosti smo da izgubimo svoje spasenje. To je razlog zašto nam je pitanje otkrivanja vlastitog poziva toliko važno kad odrastamo i da poslije, kad prihvatimo svoj poziv, uložimo svu energiju da ga živimo u punini.
Tako da pitanje proglašenja ništavosti braka, nije samo stvar toga da se ljudima olakšaju životne okolnosti. To ima nešto s obećanjem koje su muž i žena dali pred Bogom da će živjeti u vjernoj, trajnoj i prokreativnoj ljubavi jedno prema drugom. Osim ako na neki način to obećanje nije učinjeno - ili zato što osoba nije bila sposobna obećati ili zato što je podmuklo zatajila bitni aspekt bračnog saveza - radi se o valjanom braku i osoba je obvezna živjeti u vjernosti dok ih smrt ne rastavi.
Stoga je Crkva zato što je to razumjela, tijekom stoljeća razvila jedan pažljivi proces da se dođe do istine. Ako jedna strana dođe pred Crkvu i ustvrdi da joj je brak nevaljan, Crkva mora potražiti dokaze - kako one koji podupiru taj zahtjev, tako one koji mu se protive - tako da sudac može donijeti odluku s moralnom sigurnošću, tj. odluku o kojoj ne može biti razumne sumnje u to da je tvrdnja o ništavosti istinita. Tako par koji je zatražio proglašenje ništavosti može zatim biti u miru oko ulaska u valjani brak.
Pravni proces je, zapravo, vrlo pastoralan. Krivo je praviti dihotomiju između onoga što je pravno i što je pastoralno, jer brak ustanovljuje odnos između dviju osoba u pravdi koja ima pravni karakter. Samo po pravnom procesu netko može biti u miru oko ništavosti braka i time imati slobodu da uđe u brak s drugom osobom. To je najpastoralnija stvar.
Uvijek kažem da je pravda do koje pravni proces nastoji doći minimum, ali nenadomjestiv uvjet za milosrđe. Kako možeš govoriti o milosrđu ako nisi pravedan?
Na primjer, da Crkva olako proglašava brakove ništavima, bila bi to nepravda protiv dviju strana i svih ostalih povezanih s tim brakom. Ne radi se samo o dvije strane - tu su djeca, rodbina i cijelo društvo. Pomislite na ogromnu štetu koja je nastala u našem društvu po razvodima bez krivice i zatim objesnim razvodima. Brak kao institucija je u krizi, tako da distinkcija između pravnog i pastoralnog jednostavno ne postoji.
Ako se krivo donese presuda o ništavosti, dakle ako se dâ zbog toga što proces nije bio ozbiljno vođen, a suci donesu odluku bez moralne sigurnosti, tada to pada na savjest suda. Moramo vjerovati da strane djeluju u dobroj vjeri. Drugim riječima, strane dolaze pred sud, mole za presudu i sud im ju daje. Ne možemo ih držati odgovornima za krivu presudu osim ako namjerno izlože sudu lažne dokaze i na neki ga način prevare. Teško je zamisliti da se to može dogoditi, stoga moramo pretpostaviti da su u dobroj vjeri. Želim reći da nije svaki propali brak kandidat za proglašenje ništavosti. Mnogi brakovi propadaju zbog grijeha. Na primjer, neki je par sklopio valjani brak, godinama je skupa živio i ima djecu. Zatim, u nekoj krizi srednjih godina muž uđe u vezu s mladom tajnicom koja pokaže interes za njim te napusti ženu i djecu. Je li taj brak ništavan? U SAD-u smo imali razdoblje (posebno od 1971. do 1983.) tijekom kojeg se davalo vrlo mnogo izjava o ništavosti, kad proces nije poštovao iskušani postupak Crkve. Ljudi nisu bez razloga proglašenje ništavosti nazvali 'katoličkim razvodom'. Vidjeli su da se ništavima proglašavaju brakovi koji su očito bili valjani.

Proljeće vjere

P: Čemu nas na ovaj veliki dan, blagdan Gospe Guadalupske, može poučiti ona kao zvijezda nove evangelizacije? Jesu li zbivanja koja su se dogodila 1531. na Tepeyacu u Meksiku važna i za nas danas? Vidite li na horizontu naznake 'proljeća vjere' o kojem su govorili zadnji pape?

O: Sigurno je da je poruka Gospe Guadalupske sv. Ivanu Didaku, a po njemu svim ljudima Amerika, relevantna i danas kao što je bila onda. To je poruka Božje milosrdne ljubavi za svoj narod kojom ga poziva da preobrazi svoj život i traži Njegovu milost po sakramentima ispovijedi i pričesti. Gospina je poruka tada bila usmjerena posebno na strašnu situaciju napada na ljudski život, proširenu praksu žrtvovanja ljudi kod američkih domorodaca. Postojalo je i nasilje između španjolskih osvajača i urođenika koji su uvelike gubili živote, imovinu i dobra.
Gospa je došla kao majka da ih pouči da je Bog Gospodar života, pa stoga treba poštovati svaki ljudski život, i da se Bog neizmjernom i neprestanom ljubavlju skrbi za svako svoje dijete. Ta je poruka pokrenula velika obraćenja. Toliko ih je zatražilo milost krštenja da su franjevci koji su bili zaduženi za evangelizaciju teško mogli fizički izdržati sa zahtjevima za vjerskom poukom i krštenjem. Tako je moćna ta poruka.
Vidim naznake 'proljeća vjere'. Vidim ih u hodočasnicima koji dolaze ovamo u svetište Gospe Guadalupske. Htio bih da mogu provesti više vremena ovdje jer sam susreo toliko ljudi koji svim srcem pokušavaju voditi dobar život, nadvladati grijeh u svom životu, živjeti prema istini evanđelja. Dnevni broj hodočasnika nastavlja rasti i njihov susret s Kristom se zbiva po sakramentima pokore i svete pričesti.
Mnogo je toga što treba učiniti. Moram reći da se čini kako u sadašnjem trenutku tamni oblak prijeti proljeću, sa svom tom zbrkom o braku i ostalim temeljnim moralnim pitanjima. Vjernici moraju nastaviti gorljivo moliti da Crkva nadvlada izazov sadašnjega trenutaka. Uvijek je tako da kad Duh Sveti proizvodi nešto veliko, upada đavao i pokušava to razoriti preko zbrke i zablude. Moramo se oduprijeti i pobijediti tu zbrku i zabludu kako bi se proljeće nastavilo."

http://thewandererpress.com/most-viewed/the-wanderer-interviews-his-eminence-cardinal-burke/