Bazilika

Papa Pio XI. koji je Tereziju proglasio 1923. blaženom, 1925. svetom, a 1927. zaštitnicom misija smatrao je ovu sveticu zvijezdom svoga pontifikata. On je dao poseban poticaj planovima da se svetici u čast u Lisieuxu izgradi velika bazilika koja bi prihvatila rastuće brojeve hodočasnika. Unatoč protivnim mišljenjima jednog dijela francuskog episkopata, pa i lokalnog biskupijskog klera, Pijo XI. je od mjesnog biskupa zatražio da bazilika bude vrlo velika, vrlo lijepa i što brže izgrađena. Mnogi su se angažirali u izgradnji, a ja ću spomenuti samo mons. Octavea Germaina koji se kroz dvadeset pet godina kao osoba zadužena za hodočašća u Lisieux tome svim snagama posvetio.

Koga zanima kako je izgradnja i uljepšavanje teklo, lako će naći informacije na internetu, a ja prelazim na nekoliko fotografija.

Prilaz bazilici.

Zvonik izgleda dosta ružno jer je to nedovršena verzija onoga kakav je trebao biti. Ipak, zvuk zvona, pogotovo kad izvode neke melodije je vrlo ugodan.

Kripta mi je draža od gornje crkve što nije neobično jer je kripta potpuno prekrivena mozaicima koji su gotovo svi u art deco stilu, napravljeni su na prijelazu iz dvadesetih u tridesete godine 20. stoljeća. Sama gornja crkva uređena je pak većinom kroz desetak godina nakon drugog svjetskog rata. Trebala je također biti u potpunosti prekrivena mozaicima, ali i ovako izgleda vrlo impresivno. Inače, bazilika je prošla poprilično dobro kroz 2. svjetski rat. Posebno je zanimljivo da unatoč tome što je u bombardiranjima u lipnju 1944. tri četvrtine Lisieuxa uništeno, mjesta obilježena Terezijinom prisutnošću: les Buissonnets, katedrala i karmel nisu oštećeni.

Iako se na ovoj slici ne vidi, lijeva lađa u kripti završava oltarom s likom Djeteta Isusa kojeg je Terezija posebno štovala, desna lađa oltarom na kojemu je kip Djevice od Osmijeha, a iza glavnog oltara posvećenog sv. Tereziji nalazi se mozaik na kojemu istaknuto mjesto imaju posljednje riječi koje je Terezija izrekla u smrtnoj agoniji: "Oh ! je l'aime ! Mon Dieu je vous aime !" (Oh! ja ga ljubim... Bože moj... ja... te ljubim!)

Pri ulazu u kriptu nalazi se relikvijar s tijelima Terezijinih roditelja Louisa i Zelie Martin beatificiranih 2008. godine.

Evo i nekoliko slika iz gornje crkve.

Terezija je voljela anđele, pa ćete ih naći posvuda po zidovima i svodovima.

Relikvijar s kostima svetičine desne ruke (jasno, jer je njome napisala svoja duhovna remek-djela) nalazi se u desnom dijelu bazilike.

S lijeve strane ulaza u kriptu može se posjetiti mali muzej voštanih figura u kojemu je tuce prizora iz svetičina života. Iako nije nešto posebno i lutke nisu pretjerano realistične, vrijedi ga pogledati slušajući opise s audio vodiča.

 (kao što vidite ima ne baš točnih sitnica poput manipula na desnoj ruci, debelih hostija s integralnim brašnom koje su danas tako popularne, a i ova kapica na ministrantu dok se dijeli pričest mi je sumnjiva)

(ovaj trenutak ćete sigurno već sami znati prepoznati)

S desne strane ulaza u baziliku možete proći do kino dvorane gdje je moguće pogledati na francuskom prilično dobar film o svetoj Tereziji. Ako želite čuti englesku ili neku drugu verziju, onda se spustite u pastoralni centar Ivana Pavla II. gdje ćete naći i wc, suvenirnicu te informacije.

Ja sam iskoristio priliku i popeo se na kupolu bazilike. Taj uspon, ulaz u muzej voštanih figura i film su jedine stvari u Lisieuxu koje sam dosad naveo, a da se plaćaju, no cijena svake od njih je oko dva do tri eura, dakle vrlo prihvatljiva.

Pogled prema centru Lisieuxa.

Nije neobično što je bazilika blizu željezničkog kolodvora jer su se goleme količine materijala koje su bile potrebne tako lakše dovozile. 

 Može se prošetati i s unutrašnje strane kupole.

Ako ste gadljivi prema ptičjem izmetu ne bih vam savjetovao uspinjanje na drugu razinu. Ako vam pak smeta gaziti po ostatcima uginulih ptica, nemojte se penjati na najvišu, treću razinu kupole.

(ovo nije najgori prizor, ali nisam se htio predugo zadržavati na stepenicama)

Iza bazilike je vrlo ugodan križni put. Ondje je bio i grob Terezijinih roditelja prije nego su premješteni u kriptu.

Mislim da nisam još spomenuo, ali za moga boravka Lisieux je bio poprilično prazan grad. To me pomalo začudilo jer kažu da je drugo po veličini hodočasničko središte u Francuskoj (prvo je Lurd). Nigdje nisam naišao na gužve, čak ni na najpopularnijim mjestima. Ne znam što je tomu razlog, možda su Francuzi otišli na neke druge izlete za produženi vikend. Što se tiče vremena, dočekalo me pomalo ružno vrijeme, ali nakon toga je bilo vrlo dobro. Ujutro je u Lisieuxu bilo hladno, recimo dvanaestak stupnjeva, ali do popodneva bi sunce već dobrano ugrijalo. Ipak nije bilo sparno kao u Zagrebu kad sam se vratio.

To je više-manje to od Lisieuxa, ostala su mi još dva izleta za obraditi, jedan u Mont Saint Michel, drugi u Caen.