Karmel

U trenutku kad je Terezija ušla u karmel u Lisieuxu 1888. taj je samostan bio tek pedeset godina star. Terezija je želeći ući što prije u karmel prošla kroz mnoge peripetije, uključujući odbijanje ranijeg ulaska od strane biskupa u Bayeuxu i putovanje u Rim gdje su je sa susreta s Lavom XIII. morali iznijeti švicarski gardisti jer nije htjela prihvatiti papin pomirljivi odgovor "ući ćeš ako je to Božja volja".

Unatoč velikoj radosti zbog ostvarenja svoga poziva, Terezija je na novi život gledala vrlo realistično:

Našla sam da je samostanski život upravo onakav kako sam ga zamišljala. Nijedna me žrtva nije iznenadila, ali ipak, vi to znate, ljubljena moja Majko, prvi moji koraci naišli su na više trnja nego ruža!

***

Ispred karmela raste mnogo cvijeća, samo dva detalja za ljubiteljice cvijeća koje čitaju ovaj blog.

Već prema ogradi/zidu ispred crkve, možete vidjeti da je bilo modernih intervencija u samostanski prostor. S lijeve strane crkve ulazi se u lijepi muzejčić posvećen sv. Tereziji, desno od toga je nekakva bezvezna dvorana za razmatranje ili meditaciju i konačno crkva. S obzirom da sam unaprijed upozoren da je crkva "obnovljena" u prošlom desetljeću, nisam se posebno iznenadio.

Fotografije nisu posebno dobre, ali su dovoljno jasne da vam dočaraju dvije stvari. Prva su ove blesave drvene ploče po zidovima koje nemaju nikakve svrhe osim da malo banaliziraju prostor (što je jasno naglašeno korištenjem istog materijala i za svetohranište i mensu oltara) i sakriju brojne zahvalne ploče ugrađene u zidove crkve. Također, nove i neudobne klupe nemaju klecala, a pod je betonski. Treba li uopće spominjati da većina vjernika te sve karmelićanke uopće ne kleče ili poklecaju za vrijeme mise. Druga stvar koju možete zapaziti je da su od nedavne promjene iliti reformacije karmelićanke u istom prostoru gdje i vjernici, ispred oltara. Prije su, dakako, bile odijeljene rešetkom i to u prostoru koji je s desna gledao na oltar. Sada se klauzura sastoji u malim staklenim vratašcima koja se ionako otvaraju tijekom mise da svećenik može proći dijeliti pričest. Ja sam se čudio karmelićankama kod nas, ali one su iza svojih provuci-i-glavu-i-ruke rešetki prave zazidane djevice u usporedbi s odvojenošću u ovom karmelu.

Evo još nekih detalja. Lijepo je što nisu uništili vitraje iako su neke od njih prekrile one drvene ploče.

 (Terezija dobiva blagoslov kod ulaska u karmel od svog oca Louisa)

Mnoštvo je zahvalnih ploča po zidovima crkve i okolnih prostora.

Sveti Josip, zaštitnik karmelićana i karmelićanki.

Kao što sam već napisao u uvodu ovog serijala, karmel je bio vrlo blizu moga smještaja (u sklopu kojeg je odvratna nova kapelica), a ujedno mi je bio i draži za molitvu od velike bazilike. Posebno pokrajnji dio uz crkvu s desne strane gdje se čuva škrinja u kojoj je kip sv. Terezije i ispod toga njezini tjelesni ostatci.

Primjetit ćete da je iznad škrinje originalni kip Gospe od Osmijeha o kojoj sam pisao u tekstu o Terezijinom domu les Buissonnets. Na samoj škrinji se vide dva grba. Donji je karmelski grb, a gornji je Terezijin i objašnjenje elemenata koji ga sačinjavaju moći ćete pročitati uskoro u ovom postu. Također na gornjem dijelu stoji napisano: "Je veux passer mon ciel à faire du bien sur la terre." To je poznata Terezijina izjava: "Da, proći ću svoje nebo čineći dobro na zemlji." Ništa manje poznate su riječi koje se na ove nadovezuju, a zbog kojih se sv. Tereziju prikazuje na kipovima i slikama s ružama: "Nakon moje smrti dat ću da na zemlju pada kiša ruža." Uočit ćete da se na tu kišu ruža poziva i gore uslikana ploča sa zahvalom za primljenu milost.

Do škrinje se ne može prići jer je taj prostor okružen rešetkama. Ako želite zapaliti svijeću pred Terezijinim relikvijama, morat ćete se prošetati do bazilike, ali ono što možete ovdje učiniti ako ste tako raspoloženi, jest ostaviti cvijeće koje će kasnije časne sestre staviti u vazu. Praktično je što se blizu karmela nalazi nekoliko cvjećarnica.

Iznad rešetki nalazi se ova slika.

Tako se ovdje na latinskom, a na portalu bazilike na francuskom ponavljaju Gospodinove riječi toliko drage Terezijinoj duhovnosti: "Tko god se dakle ponizi kao ovo dijete, taj je najveći u kraljevstvu nebeskom." (Mt 18,4)

Ispod Terezijinog počivališta nalazi se grob ostalih triju sestara karmelićanki iz obitelji Martin.

U karmelu se svaki dan održava nekoliko misa ujutro. Koliko sam ja vidio, to su tipične normalnije novus ordo mise s lijepom gestom da nema pružanja ruku na znak mira. Ono što bih svakako preporučio ako ste ondje u srpnju ili kolovozu jesu večernje molitve u 20:30 od utorka do subote. Sjednete se negdje u srednjem prema stražnjem dijelu crkve, pa možete svako toliko baciti pogled na sv. Tereziju nadesno. Svećenici koji drže te molitve se izmjenjuju, jedan dan je razmatranje bilo vrlo lijepo i poticajno, vidjelo se da svećenik voli Majku Božju i sv. Tereziju. Drugi dan je bilo nešto dosadnije, ali kako rekoh, uvijek možete pogledati što Terezija radi u svojoj škrinji.

***

Iz muzeja koji sam već spomenuo donosim vam podosta slika uz objašnjenje gdje smatram da je potrebno.

Nekoliko svetih sličica koje je Terezija voljela.

Vijenac koji je Terezija nosila kod davanja redovničkih zavjeta. Za jedne od večera o kojima sam već pisao, pored našeg stola je prošlo nekoliko djevojčica s takvim vijencima na glavi (no osim toga odjevenih u normalne haljinice). S obzirom da Francuzi s kojima sam taj dan sjedio nisu imali pojma o čemu se tu radi, odlučili smo priupitati jednu od djevojčica i uskoro nam se pridružila cijela obitelj koja uz oca i majku ima i petero djece. Otac obitelji je bivši anglikanski svećenik koji je iskoristio ponudu pape Benedikta XVI., zajedno s obitelji postao katolik, ušao u anglikanski ordinarijat u Engleskoj te zaređen za svećenika. Meni je bilo drago konačno upoznati nekoga iz tih ordinarijata o kojma se može čitati na internetu i spomenuo sam kako su u prosjeku njihovi članovi pravovjerniji od onih koji su već bili u Crkvi. Francuski je pak svećenik bio oduševljen činjenicom da je velečasni oženjen i da ima više djece. Obitelj je bila na proputovanju francuskim svetištima, a djevojčice su vijence nosile u čast svetoj Tereziji.

Terezijin je samostan jedan dio prihoda dobivao od prodaje svetih sličica ili knjiga koje su sestre ukrašavale, pa je i ona sudjelovala u tom poslu.

Terezija je bila umjetnički nadarena, pogledajte kako je lijepo misno ruho napravila od majčine haljine.

U muzeju je stavljena samo umanjena fotografija misnice, ali se na njoj lijepo vidi delikatnost Terezijinih promišljanja. Evo objašnjenja simbolike: dvije ruže na dnu iz kojih raste ostalo cvijeće su roditelji Louis i Zelie, ljiljani su njihova djeca, petero žive koje predstavljaju otvoreni cvjetovi i četvero pokojnih koji su predstavljeni zatvorenim cvjetovima. Tereziju simbolizira cvijet koji se djelomično sakrio u poniznosti iza Kristovog svetog lica (ne zaboravite da je puno ime sv. Terezije upravo Terezija od Djeteta Isusa i Svetog Lica).

Terezija je bila i sakristanka.

Sestre su morale obavljati i teže poslove, primjerice obrađivati zemlju i brinuti se oko životinja...

... ili prati veš.

(četvrta s lijeva)

(primjetite kako je Terezija označila svoje klompe trskom koja je simbol poniznosti)

Još nekoliko fotografija.

 (objašnjenje Terezijinog grba)

(otvoreni prozorčić na maketi je oznaka Terezijine sobe u samostanu)

(plan karmela u Terezijino doba)

Što ću raditi u Karmelu, izjavila sam svečano pred nogama Isusa u hostiji, na ispitu prije polaganja zavjeta: "Došla sam da spasavam duše, a osobito da molim za svećenike." Kad se hoće postići kakav cilj, treba prihvatiti sredstva koja vode do njega. Isus mi je dao da shvatim da mi samo preko križa hoće dati duše, i moja je sklonost prema trpljenju rasla koliko se povećavalo moje trpljenje.

Zadnjih godinu i pol života Tereziju nije razdirala samo sušica, nego i tamna noć vjere. U takvom stanju napisala je na posljednjoj stranici svoje knjižice s evanđeljima vlastitom krvlju Vjerovanje.

"O moja Majko, uvjeravam vas da je kalež pun do vrha!..."