Katedrala

Lisieux [lizje] je od otprilike 6. stoljeća pa do francuske revolucije bio biskupsko središte. Nakon toga je postao dio biskupije sa središtem u Bayeuxu. Katedrala sv. Petra je građena u 12. i 13. stoljeću. Lijevi (sjeverni) toranj je izvorni, a desni je nastao u 16. i 17. stoljeću.

Ako ste u Lisieuxu više od jednoga dana, zgodno je proći turom koja počinje u blizini turističkog informativnog ureda i vodi vas do svih važnijih mjesta srednjovjekovnog Lisieuxa. Na dvanaestak pozicija po gradu postavljene su ploče s tumačenjima građevina i života u Lisieuxu dok je on bio važnije središte, a ne samo mali provincijski gradić kakav je dočekao Terezijinu obitelj.

Pored katedrale su zgrade bivše biskupske palače.

Unutrašnjost je tipična gotička kakvu bi čovjek i očekivao.

Najprije nekoliko vitraja, pogađajte sami koje scene prikazuju.

Zatim i nekoliko kipova.

Blizu ulaza je vrlo jednostavan način da skupite par stotina dana oprosta (danas bi se reklo djelomični oprost).

Isti sam kip vidio i u jednoj crkvi u Caenu, ali bez ovog natpisa koji je vjerojatno uklonjen.

Terezija je svaki dan išla u ovu katedralu na misu i to u Gospinu kapelu nadodanu na polukružni kraj crkve. Kapelu je u stilu kasne gotike dao izgraditi biskup Pierre Cauchon kojega prati zao glas jer je bio sudac u procesu svetoj Ivani Orleanskoj. Kad god vam ga neki Francuz spomene, rado će vas podsjetiti da mu ime zvuči kao francuska riječ za svinju.

(ploča koja podsjeća na Terezijine posjete kapeli)

(kanonik i njegov svetac zaštitnik pred BD Marijom i Kristom, ovo je samo jedan od više primjera)

Katedrala je kao i mnoge druge u Francuskoj za vrijeme revolucije bila korištena kao hram razuma. Inače, prošli ponedjeljak je bio praznik kojim se obilježava početak te, moglo bi se reći, đavolske pobune.

Nedjeljom je cijela obitelj bila u jednoj od pokrajnjih kapelica odakle se dobro vidio glavni oltar.

Evo i nekoliko riječi same svetice:

Blagdani! Ah, ako su veliki bili rijetki, svaka je sedmica donijela po jedan koji je bio vrlo drag mome srcu: nedjelju! Kakav je dan bila nedjelja! To je bio blagdan dragoga Boga, blagdan počinka.
[...]
Zatim bi cijela obitelj pošla k svetoj Misi. Cijelim putem, pa i u crkvi, mala "tatina kraljica" držala ga je za ruku, njezino je mjesto bilo kraj njega. Kad smo morali sići za propovijed, trebalo je naći još dvije stolice jednu pokraj druge. To nije bilo tako teško: čini se da je svima bilo drago vidjeti tako lijepa starca s tako malom djevojčicom, da su se ljudi micali da im dadu mjesta. Moj ujak, koji se nalazio u klupama crkvenih tutora, veselio bi se videći nas da dolazimo; govorio bi da sam ja njegova mala sunčana zraka...

Nisam se ništa uznemirivala što me gledaju; slušala sam vrlo pažljivo propovijedi, koje međutim nisam baš mnogo razumjela. Prva propovijed koju sam razumjela i koja me duboko dirnula bila je propovijed o Muci Isusovoj koju je propovijedao velečasni Ducellier, i otada sam razumjela sve druge propovijedi. Kad je propovjednik govorio o svetoj Tereziji, tata se nagnuo k meni i rekao mi sasvim tiho: "Slušaj dobro, moja mala kraljice, govori se o tvojoj svetoj zaštitnici."

Inače, mogli biste pomisliti iz ovih riječi da je Terezija bila razmažena, ali nije tako. Ona je doista bila od svih mažena i pažena jer je bila tako draga i ljubazna, miljenica obitelji od malih nogu. Sama kaže da joj je dragi Bog dao prirođenu sklonost prema dobru. Kada bi je u nečemu ispravili, brzo je prihvaćala pouku i činila kako valja.

U spomenutoj kapelici Tereziji je na kraju mise jedne nedjelje u srpnju 1887. iz misala koji je upravo zatvarala ispala sličica. Tako je godinu dana prije ulaska u karmel shvatila svoje poslanje: moliti i žrtvovati se za obraćenje grešnika.

Gledajući jedne nedjelje sliku našega Gospodina na križu, dirnula me krv koja je kapala iz jedne od njegovih božanskih ruku. Osjetih veliku žalost misleći na to kako je ta krv kapala na zemlju a da se nitko nije požurio da je pokupi, i ja odlučih da ću u duhu stalno biti podno križa da hvatam božansku rosu koja je tekla s njega, shvaćajući da ću je tada morati rasipati na duše... Neprestano je također u mom srcu odzvanjao uzvik Isusov na križu: "Žedan sam" (Iv 19, 28) Te su riječi raspirivale u meni nepoznat i veoma živ žar ... Htjela sam napojiti svoga Ljubljenoga, a sama sam se osjećala kako me pali žeđ za dušama...

Evo kako Terezija piše svojoj sestri Paulini koja joj je u to vrijeme bila priorica u karmelu, prisjećajući se svoje prve ispovijedi.

Ljubljena moja Majko, s kakvom ste me brigom vi pripremili! Rekli ste mi da neću svoje grijehe reći čovjeku, nego dragom Bogu. U to sam uistinu bila čvrsto uvjerena te sam obavila svoju ispovijed s velikim duhom vjere; zapitala sam vas dapače ne moram li kazati velečasnom Ducellieru da ga ljubim od svega srca, jer sam imala govoriti dragom Bogu u njegovoj osobi...

Dobro poučena o svemu što mi je trebalo govoriti i činiti, ušla sam u ispovjedaonicu i klekla, ali otvorivši prozorčić, velečasni Ducellier nije vidio nikoga. Bila sam tako malena da mi se glava nalazila pod daščicom na koju se naslanjaju ruke. Tada mi on reče neka ustanem i stojim. Poslušah odmah, digoh se i okrenuh se k njemu da ga dobro vidim, te obavih svoju ispovijed kao velika djevojka i primih njegov blagoslov s velikom pobožnošću, jer ste mi vi rekli da će u tom času suze maloga Isusa očistiti moju dušu. Sjećam se da me je prva pouka koju sam dobila potakla osobito na pobožnost prema Blaženoj Djevici, i ja odlučih da podvostručim svoju ljubav prema njoj. Izišavši iz ispovjedaonice bila sam tako zadovoljna i tako lagana da nikada nisam osjetila toliko radosti u svojoj duši. Otada sam se ispovijedala na sve velike blagdane, i bio je pravi blagdan za mene svaki put kad sam išla na ispovijed.

I danas je moguće ispovijediti se u toj ispovjedaonici, ali nadam se da sami znate kako neizmjerne milosti dobivate od dobre ispovijedi i na svakom drugom mjestu. 

Budući su svih pet kćeri gospodina Louisa Martina postale redovnice, novce koje je čuvao za njihove miraze odlučio je namijeniti za izradu novog glavnog oltara u "katedrali".

Pred ovim se kipom Gospe karmelske Celine molila prije ulaska u karmel. Ona je zadnja od sestara koje su ušle u karmel.

Otac obitelji Louis Martin je pod stare dane postao senilan. Jednom se izgubio te su ga nekoliko dana kasnije pronašli u drugom gradu. Razdoblja lucidnosti poput onoga kada je bio nazočan ulasku svoje Terezije u karmel izmjenjivala su se s težim trenutcima. Kada je jednom, pomislivši da je na bojnom polju, posegnuo za revolverom, odlučili su smjestiti ga u psihijatrijsku bolnicu u Caenu. Nekoliko godina poslije proglašen je neopasnim za okolinu i do smrti koja je uslijedila dvije godine kasnije za njega se brinula Celine. Mjesec dana poslije očeve smrti ušla je i ona u karmel.

(I Tereziju su kad je postala nepokretna vozili u ovim očevim kolicima.)