Gospodine, smiluj se na brižni narod kršćanski. On je ono polje, što si Ti, Tvoji apostoli posijali naukom evandjeoskim. Ali vidi, koliko je kukolja prisijao obćeni naš neprijatelj! Oh! koliko je naroda, koliko je kraljevina pokvareno stramputnim i škodljivim naucima! A tko može izčupati onaj opasni kukolj, što uviek bokori i prodire, da poduši liepo žito katoličke istine? Ah, nitko drugi do Tebe, koji si svemoguć. Ti ponizi ono množtvo krivovjernika, koji Ti uznemiruju Crkvu; i daj da nestane bludnja, da svi ljudi živom vjerom prionu uz Tebe, ne odstupiv ni za dlaku od svega, što ona uči, da vjerujemo i djelujemo.P. Da neprijatelje svete Crkve poniziti dostojiš se.
O. Tebe molimo, čuj nas.
Otče naš... Zdravo Marijo... Slava Otcu.
(iz molitvenika Rajski cvjetovi, vjerojatno 1911. g., s dopuštenjem biskupske oblasti)
(bokoriti se - razrastati; obćeni - zajednički, opći)
Kakva je to molitva!? Izravno osuđuje našu krivovjernu braću u Kristu!? Pa gdje vi živite!? .... Lijepo vam je jučer dobri papa Franjo rekao da su to bila djela katolika pod đavoljim utjecajem.
OdgovoriIzbrišiFerdinand Zvonimir
Gdje je papa to rekao? Moze link?
IzbrišiSlužbeno zasad samo na talijanskom:
Izbrišihttp://w2.vatican.va/content/francesco/it/speeches/2014/july/documents/papa-francesco_20140728_caserta-pastore-traettino.html
Engleski prijevod ima Zenit
http://www.zenit.org/en/articles/pope-s-address-to-pentecostal-community-in-caserta?utm_source=feedburner&utm_medium=feed&utm_campaign=Feed%3A+zenit%2Fenglish+(ZENIT+English)
"Some of those who made these laws and some of those who persecuted, denounced their Pentecostal brothers because they were “enthusiasts,” almost “madmen “ who ruined the race, some were Catholics … I am the Pastor of Catholics: I ask forgiveness for this! I ask forgiveness or those Catholic brothers and sisters who did not understand and who were tempted by the devil and did the same thing that Joseph’s brothers did. I ask the Lord to He give us the grace to admit and forgive … Thank you!"
Ferdinand Zvonimir
Evo link: http://w2.vatican.va/content/francesco/it/speeches/2014/july/documents/papa-francesco_20140728_caserta-pastore-traettino.html
IzbrišiRoswitha
Da vidimo kakva je to točno molitva koja "izravno osuđuje krivovjernu braću u Kristu" - točnije, razmotrimo pojam "krivovjerne braće u Kristu". Tko je brat u Kristu? Onaj koji je u samom startu, kao što pojam kaže, U Kristu, a Krist je za sebe sam rekao da je Istina ("Ja sam Put, Istina i Život") - kako onda netko može biti krivovjerni (iliti ne-na-tragu-Istine) brat u Istini?
IzbrišiDruga stvar... Da vidimo koga to molitva osuđuje:
- "koliko je kukolja prisijao obćeni naš neprijatelj" - taj naš neprijatelj nije nitko od naše braće već Đavao.
- "koliko je naroda, koliko je kraljevina pokvareno stramputnim i škodljivim naucima" - ni tu nema osude već konstantacije. I usudiš li se kazati kako nije tako? Zar nije toliko mnogo naroda iskvareno?
- "A tko može izčupati onaj opasni kukolj, što uviek bokori i prodire, da poduši liepo žito katoličke istine" - opet se ne govori o osudi braće već o čupanju kukolja laži i grijeha koji su oprečni katoličkoj istini. Grijeh =/= grešnik.
- "Ti ponizi ono množtvo krivovjernika" - opet se ništa lošega ne traži. Naime, tek ponižena osoba može se obratiti i biti potom spašena. Ili, zar trebamo moliti "ti uzvisi i uzveličaj krivovjernike kako bi se još više učvrstili u svom zlu" - zar bi to bio izraz ljubavi, željeti im da propadnu u svom grijehu?
- "da svi ljudi živom vjerom prionu uz Tebe" - i opet nema osude braće u Kristu. Kud ćeš ljepše želje za sve ljude nego da budu spašeni jer su živom vjerom prionuli uz Krista...
Dakle, gdje je točno problem sa molitvom?
CaV,
Izbriši"Ti ponizi ono množtvo krivovjernika" - opet se ništa lošega ne traži.
Vaša rečenica je strašna!!! Nemam ni snage ni volje to komentirati. Molit ću se za vas papi Franji, a i nesretno preminulom biskupu Palmeru, velikom papinom prijatelju.
E da, i kad se kaže "krivovjerne braće u Kristu" ovo "krivovjerne" je više od milja. Katolici su "pravovjerna braća u Kristu" i to je to, druge razlike nema, jer se i jedni i drugi spašavamo po svojem odnosu s Kristom i naravno ako živimo pravedno po savjesti.
Ferdinand Zvonimir
Eh, isprva se nisam mogao odlučiti je li komentar ozbiljan ili sarkastičan, onda sam došao umoran, napisao dugačak odgovor, pročitao cijelu stvar ispočetka... i sad imam dojam da sam se zaletio i nasjeo na mamac ironije :P Ako jesam, svaka čast, upecan sam :)
IzbrišiFerdinand,
OdgovoriIzbrišiGovorim iz osobnog iskustva obraćenja kada kažem da je potrebno poniženje da bi se spoznala prava istina i ljubav. Dok nisam doživio to poniženje (a bio sam krivovjernik), oholo sam zastupao razne bezbožne stavove koje su mene, kao i moje bližnje, vodili u propast. Za vas je moja rečenica strašna, no za mene je poniženje bilo najveći čin milosrđa što sam ga primio - jer bez njega bih i dalje oholo stupao u svojoj zabludi i zavodio kao što sam sam bio zaveden.
Također, nekoga se teško može nazvati krivovjernikom od milja, jer sam pojam krivovjernosti teška je stvar. No, težina tog pojma najčešće je skrivena od onih koji sami nisu iskusili težinu krivovjernosti, kao i do čega ona dovodi. Ja sam kršten, a ipak prije obraćenja nisam bio brat u Kristu katolicima, jer je Krist kojega sam ja ispovijedao bio bitno drugačiji od onoga kojega Katolička Crkva navješta. Tako, biti krivovjeran i biti brat u Kristu teško su spojivi pojmovi.
A kazati kako se i krivovjerni spašavaju po Kristu također je teška tvrdnja. Naime, takvi su upoznali Krista, ali su ga iskrivili u skladu sa onim što paše njihovim pothranjenim savjestima. Po kojem se Kristu onda takvi spašavaju? Po Kristu koji dozvoljava homoseksualne brakove? Jer poznam ljude koji ispovijedaju takvoga Krista. Po Kristu koji je toliko pun "milosrđa" da ne bi ni prstom mrdnuo za pravednost? Poznam i takve. Po Kristu koji ismijava ono što Crkva naučava? I takve sam upoznao. Ti su ljudi upoznali Krista, i bio im je pretežak. Kao i u Evanđelju, i takvi su rekli "Tvrda je to besjeda! Tko je može slušati?" (Iv 6,60). Ti su napustili pravoga Krista, i sebi stvorili kriste koji im više pašu.
I onda vi kažete da je molitva za takve ljude nešto što čine/mole ljudi pod đavoljim utjecajem. Ta tvrdnja je sablažnjiva. Tko čini đavlovu volju - onaj koji moli da čovjek bude priveden Bogu i Njegovoj istini i ljubavi, ili onaj koji u ime tolerancije i ljudskih obzira, ne želeći da se netko nađe uvrijeđen, prihvaća tuđe zablude?
Samo da učinim odgovaranje lakšim dodati ću: "Pođite po svem svijetu, propovijedajte Evanđelje svemu stvorenju." (Mk 16,15). Nema nigdje "prihvatite poganske običaje i božanstva" već samo "propovijedajte Evanđelje".
Caritas et Veritas kažeš: 'Naime, tek ponižena osoba može se obratiti i biti potom spašena.'
IzbrišiTo ti je zabluda, i to još kakva! Sotona je prosto ushićen i raduje se nad tobom, koji si 'pokupio' tu zabludu, ali i nad štetom koju ona takva još može prouzročiti. Samo obraćena osoba, koje je obraćenje isključivo plod Božje milosti, može se i hoće, ako dakle ustraje u Božjoj, Isusovoj prisutnosti, prijateljstvu, 'prisnosti par excellence', poniziti, ponižavati, i tako ostati u Bogu, ostati spašena; ješ jednom - spašena ('prošlo, svršeno vrijeme'). Agere sequitur esse. 'Naviještanje Evanđelja svemu svijetu i stvorenju', je prilično različita stvarnost od 'ponižavanja', koje je put kojega već obraćena, već spašena osoba 'dijeli' s' cijelim, jednim Kristom - sa Crkvom (izvan koje nema spasa). Naviještanje Evanđelja pretpostavlja to da ti ne znaš je li osoba kojoj naviještaš u milosti, e da bi poniženje u tom slučaju polučilo efektan i pozitivan učinak, 'progres u nebo'. Kristov put, put poniženja, nemoguće je dakle proći bez Božje milosti, nemoguće je njime uopće kročiti. Isus svemu (spasenju) prethodi. Bog, po svojoj milosti. U protivnom, to bi de facto bio put pakla, propasti, put na kojemu namjesto Krista za suputnika imaš đavla.
Č.
Č - Bojim se da je ovdje greška moje nedorečenosti više nego same zablude.
IzbrišiNaravno, nigdje ne isključujem Boga samoga, ili Njegovu milost, kao ključnog za proces obraćenja. Na kraju krajeva, sama vjera jest plod milosti, a ne rezultat umovanja i intelektualnog zaključivanja. Sa spomenom poniženja ciljao sam na sljedeću analogiju: u punu čašu ne može se uliti još više (kao što se u oholu osobu utvrđenu u svojim stavovima ne može uliti drugačijeg razmišljanja i životnih navika) - potrebno je prvo čašu isprazniti da bi se ulilo nanovo.
Drugim riječima, Božju milost kao pokretača obraćenja nisam isključio već ju jednostavno nisam spomenuo. Daleko bilo od mene da smatram da čovjek može obratiti čovjeka, i to ponižavajući ga. Takvo djelovanje, lišeno Božje milosti, nužno završava samo povrijeđenim, neprijateljski nastrojenim i ranjenim čovjekom, a ne iskreno obraćenim srcem.
'Puna čaša' - to je 'njiva', to si ti, sam u intimnom odnosu sa Bogom, susretu, koji dakle surađuješ s' Božjom milošću, sobom u sebi samom - odričeš se sebe po pozivu Kristovu, na putu sa Kristom, do savršenog jedinstva u Kristovoj službi, do konačnog jedinstva u ljubavi, savršenstvu bez mane, do Neba. Božja pak 'njiva', 'polje', koje je cijeli svijet, sve stvorenje, od tebe u naviještanju zahjeva prvenstveno tvoje osobno posvećenje, savršenstvo, opet po milosti koja prethodi, poziv kojega je na osobnu svetost naznačen u Mt 5, 43 – 48. Molitva je Bogu ugodna da iščupa sav kukolj nepoćudne strasti i osobne volje, a ne da bi nekakvim ispraznim moljakanjem surađivao sa njime, nesavršen i slab kakav jesi, u Providnosti, jer ti to svakako radiš, skupa sa đavlom (nemoj pogrješno shvatiti) koji je, koje je sve što postoji, pod Njegovom ingerencijom. Ne valja pasti u zamku da si 'pajdo s' Bogom', sve dok živiš u sebi, sve dok u tebi ima najmanjeg prostora tvojoj volji, namjesto Božjoj, po Kristu, Isusu.
IzbrišiČ.
CaV,
OdgovoriIzbrišiIskreno ne bih se ni trudio odgovarati na vaš mračni tvrdi srednjovjekovni lefebvrovski (od)govor, ali način na koji ste izravno napali i papu Franju tjera me teške volje da vam odgovorim. Ne mislim se spuštati na vaš predkoncilski nivo pa ću vam samo poslati link na papin nagovor od prije neki dan gdje papa lijepo kroz jednu istinitu prispodobu objašnjava kako trebamo postupati s našom krivovjernom braćom http://www.harvestingthefruit.com/dear-gabby/
p.s. Mislite li da se evangelički biskup Palmer nije spasio jer je imao krivu spoznaju Krista !? ili ste pak toliko oholi da mislite da naš papa nije tako pametan kao vi, pa da se nije sjetio upozoriti svog dobrog prijatelja biskupa da se po tom njegovom krivovjerju neće spasiti!?
Ferdinand Zvonimir
Nije kod vas 'tradicionalista' (i svih ostalih mogući etiketa i epiteta, koji naznačuju vaša nastojanja) toliko na stvari oholost već strah od slobode, slobode u Kristu; strah koji je naučen i poučavan na svakodnevnoj bazi još od 'ulaska' u ovaj pali svijet, palu stvarnost, i u njihove uhodane strukture. Drugi Vatikanski koncil je prelijepo i veličanstveno djelo Duha Svetoga, kojega je cijela Crkva (tada) iz nutra prepoznala kao glas Pastirev, no ljudi poradi sopstvena im interesa, a napose tu odgovornost snosi kler i laikat koji se s njima slizava, sve poradi kvarna i prolazna svjetovna probitka, 'gaina', ne žele slobodu u Kristu, i svoja dobra i svoje srce, svoje blago, sigurnost i slobodu temelje u propadljivom. Klasična je to priča izlaska gdje se narod slab i strašljiv okreće sebi, zatvara u sebe, napušta Boga i klanja se idolima, klanja se strahu koji nije Božji, koji ne utvrđuje u ljubavi i mudrosti.
IzbrišiČ.
Zanimljiv članak, i jedan koji mogu razumjeti :)
IzbrišiVjerujem kako se biskup Palmer nije spasio, kao što se nisam spasio ni ja, ni vi, ni itko trenutno živ, na dvije razine - prvo spasenje ili prokletstvo se događa poslije smrti, nakon osobnog suda, a biskup Palmer je (ispričavam se ako griješim) još uvijek živ. Drugo, ne spašava se on sam, već spašava Krist. "Nitko ne dolazi Ocu osim po meni", vjerujem da vam je poznat taj redak.
Također, ono o čemu razgovaram sa vama nipošto ne bi bilo ono o čemu razgovaram sa evangelicima, tako da bi se i način i tema razgovora razlikovali. Vama, na blogu, vjerujem da mogu pristupiti teološki (što vi, čini se, smatrate mračnim, tvrdim i srednjovjekovnim govorom). S druge strane, nekom protestantu ću nastojati pristupiti pastoralno, zadobiti njegovo povjerenje, i potaknuti njegovu ljubav prema Kristu. Tako, podupirem nastojanja pape Franje oko osvajanja srca onih koji su od Katoličke Crkve odijeljeni - ta se srca neće osvojiti batinom, kaznom i prijetnjama. Vjerujem samo kako vi, ovdje prisutni, niste protestanti, pa se mogu upustiti i u nešto više teologije sa manje pastoralne razboritosti ;)
P.S. Ako me sarkazam opet upecao te je moj odgovor ispao obiljniji nego je trebao (budući da nisam uputio ni jednu kritiku papi Franji)... morat ću popraviti svoj sarkazomjer :)
CaV,
Izbriši"a biskup Palmer je (ispričavam se ako griješim) još uvijek živ"
http://en.wikipedia.org/wiki/Tony_Palmer_(bishop)
"Tako, podupirem nastojanja pape Franje oko osvajanja srca onih koji su od Katoličke Crkve odijeljeni - ta se srca neće osvojiti batinom, kaznom i prijetnjama."
Eto tu se konačno slažemo. Srca treba osvajati, a ne gledati tko je pravovjeran ili krivovjeran. Najbitnije je kakav je netko čovjek i što mu je u srcu. Papa Franjo je zasigurno svojim divnim prijateljskim odnosom osvojio srce biskupa Palmera. Zato biskup Palmer i je danas tamo gdje je. Da mu je Papa ili netko drugi pokušao kaznama, prijetnjama ili nečim sličnim promijeniti njegovo "krivovjerje", onda biskup Palmer ne bi danas bio tamo gdje sad vjerojatno je ...
Ferdinand Zvonimir
Jesam li ja jedini koji vidi popriličan problem s ovom molitvom u tome da ona zaziva čupanje kukolja? Što je, onako, u direktnoj suprotnosti s prispodom iz Evanđelja na koju se molitva nadovezuje: tamo je vrlo jasno zapovijeđeno da se kukolj ne smije čupati, nego da ga se treba pusti da raste skupa sa žitom do žetve, kada će biti odijeljen i spaljen.
OdgovoriIzbrišiNije li dakle molitva koja priziva čupanje kukolja (što očito nikad ne može biti napravljeno a bez da se pritom ne ošteti i žito u kojem raste) u direktnoj suprotnosti s Evanđeljima?
Ovdje je kukolj vise krivovjerja koja guse "liepo zito katolicke istine", a ne toliko sami ljudi. Uostalom, jedino Bog moze pocupati kukolj, a da ne osteti zito, pa se njemu za to i molimo.
IzbrišiMožda i može, samo što u evanđeoskoj prispodobi jasno i glasno zabranjuje da se kukolj čupa. A jasno je i zašto to zapovijeda. Krivovjerja kao ideje i ljudi koji ih nose se teško mogu zaista odvojiti, nit u danoj prispodobi nit u stvarnom životu, a ljudima se teško mogu čupati neke krive ideje iz mozga bez da se pritom ne iščupa i sam mozak, što u produženoj metafori znači da se ti ljudi pobiju. A to naravno ne može biti ono što želi Bog, nego upravo ono što želi Neprijatelj, koji je zasijao kukolj ne zato jer jako voli kukolj pa ga brine što će biti od njega, nego naprosto zato jer hoće ovako ili onako uništiti ljetinu, bilo da se ista zaguši, bilo da se počupa. Bog zato mudro zabranjuje da se kukolj čupa, nego zapovijeda da se čeka do žetve, kada će se isti moći odvojiti od žita.
IzbrišiDa iz prispodobi pređemo u stvarni svijet, kad god se crkva protiv krivovjera borila na način kako to nalaže Bog, tj., da je naprosto odijelila žito od kukolja, to je imalo efekta, jer žito bi nastavilo rasti, a kukolj bi samog sebe zagušio. Primjer su veliki ekumenski koncili iz prvog tisućljeća kršćanstva, na kojima se samo jasno definiralo što je pravovjerje, a potom se pustilo krivovjerje da samo od sebe atrofira. Kad je crkva išla u ime Božje čupati kukolj, to je redovito imalo katastrofalne i posve kontraproduktivne rezultate. Primjer su recimo križarski ratovi protiv katara i valdeneza u srednjem vijeku, kada su kao kolateralne žrtve znale pasti i na tisuće katolika da bi se pohvatalo nekoliko stotnika (ako i toliko) heretika. A hereza nikad nije istrebljena usprkos svom tom krvoproliću, nego je samo još jače zaživjela u protestantskoj reformaciji koje stoljeće potom.
Zaključak je, dakle: ne zazivati čupanje kukolja, jer počupani kukolj samo još jače raste.
Mislim da presimplificirano tumacite povijest Crkve.
IzbrišiI Crkveni oci su pravili razliku tumaceci ovu prispodobu, evo sto primjerice kazu:
CHRYSostom; This the Lord spoke to forbid any putting to death. Or we ought not to kill an heretic, seeing that so a never-ending war would be introduced into the world; and therefore He says, Lest you root out with them the wheat also; that is, if you draw the sword and put the heretic to death, it must needs be that many of the saints will fall upon them. Hereby He does not indeed forbid all restraint upon heretics, that their freedom of speech should be cut off, that their synods and their confessions should put broken up - but only forbids that they should be put to death.
AUGustine; This indeed was at first my own opinion, that no man was to be driven by force into the unity of Christ; but he was to be led by discourse, tended with in controversy, and overcome by argument, we might not have men feigning themselves to be Catholic whom we knew to be declared heretics. But this opinion of mine was overcome not by the authority of those who contradicted me, but by the examples of those that showed it in fact; for the tenor of those laws in enacting which Princes serve the Lord in fear, has had such good effect, that already some say, This we desired long ago; but now thanks be to God who has made the occasion for us, and has cut off our pleas of delay. Others say, This we have long known to be the truth; but we were held by a kind of old habit, thanks be to God who has broken our chains Others again; We knew not that this was true, and had no desire to learn it, but fear has driven us to give our attention to it, thanks be to the Lord who has banished our carelessness by the spur of terror. Others, We were deterred from entering in by false rumors, which we should not bare known to be false had we not entered in, and we should not have entered in had we not been compelled; thanks be to God who has broken up our preaching by the scourge of persecution, and has taught us by experience how empty and false things lying fame had reported concerning His Church. Others say, We thought indeed that it was of no importance in what place we held the faith of Christ but thanks be to the Lord who has gathered us together out of our division, and has shown us that it is consonant to unity of God that He should be worshipped in unity. Let then the Kings of the earth show themselves the servants of Christ by publishing laws in Christ's behalf.
ID (Augustine); But who is there of you who has any wish that a heretic should perish, nay, that he should so much as lose all? Could the house of David have had peace in no other war but by the death of Absalom in that war which he waged against his father; notwithstanding his father gave strict commands to his servants that they should save him alive and unhurt, that on his repentance there might be room for fatherly affection to pardon; what then remained for him but to mourn over him when lost, and to console his domestic affliction by the peace which it had brought to his kingdom Thus our Catholic mother the Church, when by the loss of a few she gains many, soothes the sorrow of her motherly heart, healing it by the deliverance of so much people. Where then is that which those are accustomed to cry out, That it is free to all to believe? Whom has Christ done violence to? Whom has He compelled? Let them take the Apostle Paul; let them acknowledge in him Christ first compelling and afterwards teaching; first smiting and afterwards comforting. And it is wonderful to see him who entered into the Gospel by the force of a bodily infliction laboring therein more than all those who are called by word only. Why then should not the Church constrain her lost sons to return to her, when her lost sons constrained others to perish?
Primjer su veliki ekumenski koncili iz prvog tisućljeća kršćanstva, na kojima se samo jasno definiralo što je pravovjerje, a potom se pustilo krivovjerje da samo od sebe atrofira. Kad je crkva išla u ime Božje čupati kukolj, to je redovito imalo katastrofalne i posve kontraproduktivne rezultate... A hereza nikad nije istrebljena usprkos svom tom krvoproliću, nego je samo još jače zaživjela u protestantskoj reformaciji koje stoljeće potom..
IzbrišiOvo s prvim tisućljećem ne stoji, a sa konstatacijom o srednjovjekovnim herezama i protestantima iz 16. stoljeća ne bih se složio.
Kalcedonski koncil (451.) rezultirao je ogromnom podjelom u Istočnom Rimskom Carstvu (zapadno je upravo propadalo). Problem je bio specifičan utoliko što se neslaganje između pravovjernih i monofizita dao geopolitički prebaciti na skukob između cara i Konstatinopola i Male Azije s jedne i Antiohije i Aleksandrije (odnosno Sirije i Egipta) s druge. Justinijan (muž monofizitkinje) je pokušao ići uz dlaku monofizitima kad su neki spisi tada već pokojnih biskupa na II. carigradskom (V. općem) saboru osuđeni kao nestorijanski (nema ništa kontroverzno u toj osudi samo, ali jest činjenica da ti spisi nisu predstavljali stvaran veliki problem nego je osuda poslužila kao politički pokušaj približavanja monofizita caru) Kad su u 4. desetljeću 7. stoljeća (dakle 180 godina nakon Kalcedona) muslimani nekoliko godina nakon završetka "rata svih ratova" između (istočnog) Rimskog carstva i Perzije navalili na iscrpljene velesile monofiziti u Egiptu i Siriji se baš nisu pretrgnuli braniti interese Carigrada (a isto tako je bilo i par godina ranije u ratu s Perzijom). I 180 godina nakon Kalcedona monofozita je bilo puno, a broj im se nije smanjio zbog povratka katoličanstvu nego zbog prelaska na islam.
Što se tiče albigenza, katara, valdenza... te hereze nisu "preživjele" zbog pogrešnog načina suzbijanja. Naprosto je riječ o herezama koje se uvijek lijepe na plodno tlo zbog ljudske nesavršenosti (mi katolici bismo rekli zbog čovjekove pale naravi nakon pada Adamovog). U 12. stoljeću dolazi do razvoja gradova i pojave gradske sirotinje, na zapadu prvi put od 5. stoljeća, a isto tako i gradskih bogataša (koji, za razliku od plemstva, nisu ratnici). Manje-više iste hereze bauljaju gradovima nekoliko stoljeća, ali ne pogađaju vojničko plemstvo. Istom kad raste moć kraljeva (a u Njemačkoj lokalnih knezova) nauštrb vazala, kad vojska postaje plaćenička, a novi plemići ne regrutiraju se iz ratničkih nego iz dvorskih krugova (u Engleskoj se ta razlika drastično vidi između zadnjeg Plantageneta tj. Richarda III. kojeg su izdali i doslovno glave koštali njegovi vazali i Henrika VII. i VIII. Tudora: u razmaku od samo 50 godina od grofa Warwicka od kojeg strepe i crvena i bijela ruža do samovladara Henrika VIII.). Dok u 12. i 13. heretici koje čine građani i par lokalnih grofova nemaju šanse protiv većine grofova (francuski kralj je bio protiv vojne na albigenze, ali tko ga pita kad većinu francuske vojne sile čine grofovi koji vode vojnu), u 16. stoljeću vladar (engleski kralj ili neki njemački knez) je dovoljno jak da sa svojom svitom (dvorskim novopečenim plemstvom bez puno zemlje) prisvoji imovinu samostana i dodatno, stavi Crkvu pod svoju kontrolu). Hereza kao ideja pali među bogatim građanstvom (npr francuski hugenoti). Kraljevi i knezovi postupali su primarno iz pohlepe.
Mi smo u Hrvatskoj bili blagoslovljeni banom Bakačem (1608.: "Ovim mačem, ako drugačije ne bude moguće, iskorijenit ćemo tu kugu. Još imamo tri rijeke: Savu, Dravu i Kupu, iz njih ćemo dati novim gostima da piju vodu.") dok su u Francuskoj i Mađarskoj kalvinisti, iako manjina, bili zbog svoje staleške pripadnosti utjecajni i vječno su nešto rogoborili, podrivali i kvarili.
Uzmi si ti Ferdinand Zvonimnir tu krivovjernu braću kući.
OdgovoriIzbriši