Načelna »jednakost« svih članova Crkve i raznolikost službi

Jedan me čitatelj zamolio da objavim i ovaj izvadak iz von Hildebrandove knjige ne bih li tako upozorio mlade svećenike na posebnu opasnost u modernim pristupima suradnje i rada s laicima i laikinjama, posebno grupama mladih. Rado to činim.

***

Nema sumnje, i ovdje postoji zajedništvo svih živih članova mističnog tijela Kristova, u kome su svi jednaki, ukoliko se osobnom svetošću ne ističu daleko iznad ostalih. No ta »jednakost« svih članova mističnog tijela Kristova ne protuslovi ni na koji način spomenutoj službenoj hijerarhiji. Apstrahirajući od teze – u osnovi netočne – da svaka hijerarhija i nejednakost uvjetuju odvajanje, treba upravo u odnosu između svećenika i laika upozoriti na to da je za sakralni karakter svećaništva i za njegovu funkciju kao djelitelja sakramenata, kao i dušobrižnika, bitno da laik gleda na svećenika s mnogo poštovanja i da mu se ne približava kao drugu (da ne kažemo kao »frère et cochon«). On ga također ne smije promatrati ni kao cijenjenog prijatelja, kod kojega će tražiti utjehu i savjet. U prvom redu, nekoga možemo smatrati prijateljem samo na temelju njegova individualnog karaktera, njegova bića, ali ne na temelju njegove službe, pa ako prijateljstvo i pouzdanje u individualne osobine nekog čovjeka u nekom pogledu predstavljaju dublje zajedništvo, onda je, s druge strane, počitanje prema svećeniku i pouzdanje u njega na temelju njegove sakralne, nadnaravne službe nešto sasvim novo i seže u dubinu duše, koja se inače ne aktualizira. Povijest, kao i iskustvo što ga može imati svaki katolik, jasno pokazuju da zaista religiozan laik tu »raznoličnost svećenika«, tu oslobođenost od svjetovnih veza traži upravo u svećeniku i da se upravo na tome temelji njegovo povjerenje prema svećeniku. Ako, naprotiv, svećenik nije na temelju svoje službe uzdignut iz zajednice, već je socijalna figura, kao – na primjer – liječnik, ljekarnik, sudac, učitelj itd., jednom riječju: jedan među drugima, onda to potkopava pravi, plodonosan odnos prema njemu i razara duboko, jedinstveno, religiozno-nadnaravno zajedništvo s njime. Već živa vjera da je svećeniku dana vlast posvećivanja, što je on zastupa na Kristovu oltaru, mora laika ispunjati dubokim poštovanjem te isključuje svako drugarstvo i ulagivanje. Samo ono što naglašava taj karakter sakralnog, jedinstvenog položaja svećenika može biti blagoslovljeno te unapređivati pravo, od Boga željeno poslanje svećenika, njegov apostolat, kao i plod u dušama laika.