Zadnjih dana umnožio se broj objavljenih tekstova o SSPX-u na hrvatskom (v. npr. Bitno.net - 1, 2; Lex Vivendi - 1, 2; HRsvijet; Christus Rex). Učinilo mi se zato zgodnim objaviti članke koji su u tiskanom izdanju časopisa Nacija izašli prošle godine o čemu sam vas tada obavijestio (1, 2). Zahvaljujem autoru teksta koji mi je dao dopuštenje da to učinim.
Prije Drugog vatikanskog sabora
Marcel Lefebvre rođen je 29. studenog 1905. u Tourcoingu u Francuskoj. Za svećenika je zaređen 1929. godine, a godine 1947. zaređen je i za biskupa. Odmah nakon zaređenja za svećenika, Lefebvre se priključio Kongregaciji Svetog Duha (također poznati i po nazivu Oci Duha Svetoga). Kao takav, 1934. imenovan je rektorom sjemeništa u Librevilleu. Na toj funkciji ostao je do 1947. kada ga je Sveti Otac Pijo XII. imenovao apostolskim vikarom u Dakaru (Senegal).
Mladi biskup se tako našao u Africi, odgovoran za tri i pol milijuna duša, od kojih su svega 50.000 bili katolici. Godinu dana kasnije, 1948. godine, papa mu daje još veće ovlasti i odgovornosti, imenovavši ga apostolskim delegatom za francuski dio Afrike. Time je biskup Lefebvre postao nositelj papinske vlasti u Africi nad 46 biskupija. Prema želji pape Pija XII., u Africi je žurno trebalo uspostaviti čvrste eklezijalne strukture, sa stvarnom hijerarhijom (biskupije umjesto vikarijata). U tom smislu, biskup Lefebvre postao je odgovoran za imenovanje novih biskupa, povećanje broja svećeničkih i redovničkih zvanja, kao i povećanje broja crkava i župa u raznim biskupijama. U svemu ovome biskup Lefebvre bio je i više nego uspješan, pa ga i danas mnogi u Africi pamte kao duhovnog oca koji ih je uveo u vjeru i donio im poruku spasenja.
Godine 1955. apostolski vikarijat u Dakaru postaje nadbiskupija, pa Lefebvre biva imenovan prvim nadbiskupom i metropolitom Dakarske nadbiskupije. Kao iskusnog misionara, papa Pijo XII. imenuje ga prvim i glavnim savjetnikom u pisanju enciklike Fidei Donum (1957), upućene klericima i misijama Trećeg svijeta, vapeći za novim misionarima. Tom prilikom se između pape Pija XII. i nadbiskupa Lefebvrea razvilo i jedno prisno prijateljstvo, koje će potrajati sve do smrti Vrhovnog svećenika.
Na Općem kapitulu Kongregacije Svetog Duha održanom 1962. godine, mons. Lefebvre izabran je za vrhovnog poglavara (superior generalis) Kongregacije, ponajviše zbog velikog ugleda koji je uživao kao gorljivi misionar. Već tada su se mogli čuti glasovi liberalnih i progresivnih struja unutar Kongregacije koji nisu odobravali ovaj izbor, smatrajući mons. Lefebvrea odveć konzervativnim i staromodnim, preprekom nadolazećoj modernizaciji Crkve.
Nakon Drugog vatikanskog sabora
Kao što je danas dobro poznato, Drugi vatikanski sabor uložio je određena nastojanja kako bi Crkvu približio svijetu, u pokušaju da premosti jaz između svetog i svjetovnog, a u nadi da će na taj način što više ljudi prepoznati svjetlost Istine koju Crkva pronosi kroz stoljeća. Nažalost, mnogi modernisti (na koje je papa Pijo X. upozorio gotovo pola stoljeća ranije u svojoj glasovitoj enciklici Pascendi Dominici Gregis, nazvavši modernizam “sintezom svih krivovjerja”) ugrabili su svoju priliku. Za liberale i moderniste, Drugi vatikanski sabor predstavljao je idealnu priliku da promoviraju svoje ideje i pokušaju ih nametnuti cijeloj Crkvi. Jasno shvaćajući da nije moguće natjerati sveti ekumenski sabor da u koncilske dokumente ugradi otvorenu herezu, liberali i modernisti odabrali su lukaviju taktiku: taktiku dvoznačnosti. Usporedimo li dokumente Drugog vatikanskog sabora sa dokumentima bilo kojeg drugog ekumenskog sabora u prošlosti (njih dvadeset), odmah ćemo uočiti razliku u izražavanju: jasan, jezgrovit i nedvosmislen govor ranijih stoljeća zamijenjen je opširnim i opisnim izričajem, često otvorenim za dijametralno suprotne interpretacije. Taktika modernista se dakle sastojala u tome da u dokumente najprije ugrade dvoznačnosti, a zatim ih interpretiraju na način koji odstupa od dotadašnje Tradicije Crkve. A kako bi u tome uspjeli, trebalo je prije svega neutralizirati one glasove u Crkvi za koje se znalo da će ostati vjerni Tradiciji i da nikada neće pognuti glavu pred progresivizmom koji graniči sa herezom. Jedna od prvih meta bio je upravo nadbiskup Lefebvre.
Iako je mons. Lefebvre od strane pape Ivana XXIII. bio imenovan članom središnje pripremne komisije koja je trebala izraditi nacrte koncilskih dokumenata (Lefebvre je bio čelnik radne skupine biskupa strogo privrženih Tradiciji, zvane Coetus Internationalis Patrum), modernistički lobi ubrzo je preuzeo kontrolu, preuzevši glavnu riječ u vođenju Koncila. O tome je glasoviti povjesničar i pisac Roberto de Mattei posvetio cijelu knjigu od preko šest stotina stranica (Il Concilio Vaticano II. Una storia mai scritta).
Prvi udar na mons. Lefebvrea uslijedio je 1968. godine, na Općem kapitulu Kongregacije Svetog Duha. Glavna tema kapitula bila je rasprava o promjenama koje je uveo Drugi vatikanski sabor, a prva odluka po sazivanju kapitula bila je da namjesto vrhovnog poglavara imenuje nekoliko moderatora koji će voditi rasprave. Ponižen i posramljen takvom odlukom, mons. Lefebvre momentalno je podnio ostavku papi Pavlu VI., izjavivši kako ne može biti poglavar reda koji ga više ne želi slušati.
Na mons. Lefebvrea, tog velikog misionara i osobnog prijatelja pape Pija XII., sve više se počelo gledati kao na smetnju i prepreku Crkvi koja kreće u novo doba. Njegovi prigovori i izrazi zabrinutosti često su s podsmjehom odbacivani, kao odveć zastarjeli i neprilagođeni modernom vremenu. Čovjek koji je do jučer bio obasipan svim mogućim crkvenim častima i smatran osobom od osobitog povjerenja, odjednom je smatran neprijateljem Crkve i napretka, nazadnim reliktom prošlosti koji propovijeda vjeru koju nitko više ne ispovijeda.
Prigovori mons. Lefebvrea
Prigovori mons. Lefebvrea koji se odnose na neke koncilske dokumente, te njihovu interpretaciju i implementaciju, mogu se podijeliti na četiri skupine. O tome će više biti riječi u “Otvorenom pismu zbunjenim katolicima”, pa ćemo ovdje navesti samo osnove.
1. Lažni ekumenizam. Mnogi postkoncilski teolozi i klerici smatrali su (nažalost, mnogi to i danas smatraju) da cilj ekumenizma nije dovesti odlutalu braću u okrilje jedne, svete, katoličke i apostolske Crkve, već isključivo promicati razumijevanje, toleranciju i suživot. Prema njima, katolici ne bi trebali težiti tome da kršćani odvojeni od Katoličke crkve prihvate katoličku vjeru, već naprosto njegovati toleranciju i uvažavanje prema drugim crkvama i denominacijama. Isto vrijedi i za odnos prema drugim religijama.
2. Vjerska sloboda. Za razliku od vjerske tolerancije koja kaže da je u pluralističkom građanskom društvu dozvoljeno tolerirati postojanje lažnih religija i priznati im pravo na kult, doktrina o vjerskoj slobodi kaže da je moralna dužnost države da omogući javno ispovijedanje lažnih religija. Ovaj nauk je dijametralno suprotan od onoga što su naučavali svi prethodni pape i koncili - naime da zabluda nema nikakva prava i da ju se u najboljem slučaju može tolerirati radi izbjegavanja većeg zla. Doktrina o vjerskoj slobodi s vremenom je dovela do praktičkog gašenja katoličkih država i doprinijela rapidnom širenju sekularizma kao jedine prihvatljive političke opcije.
3. Kolegijalnost. Prema modernistima, papa nije vrhovni i autonomni vladar i upravitelj Crkve, već on svoju vlast vrši isključivo u suradnji sa zborom (kolegijem) biskupa. Doveden do krajnosti, ovaj nauk kaže da bi Crkva zapravo trebala biti demokracija i da papa smije donositi odluke samo ako ih prije toga odobri kolegij biskupa. Takva doktrina najviše podsjeća na herezu koncilijarizma iz 15. stoljeća prema kojoj Crkvom upravljaju koncili, a ne pape (ta hereza je definitivno osuđena od strane pape Julija II. 1512. godine).
4. Nova misa. Prema mišljenju, mons. Lefebvrea, novi red mise koji je nakon Drugog vatikanskog sabora proglasio papa Pavao VI. po svojoj pojavnosti znatno odudara od sakramentalne stvarnosti koja se u Misi ponazočuje. Upotreba narodnog jezika u liturgiji (nasuprot sakralnom liturgijskom jeziku; latinskom ili gdjegod staroslavenskom), okretanje svećenika prema puku (umjesto prema Bogu prisutnom u svetohraništvu), znatno skraćene molitve, osiromašenje liturgijskog ruha, ulazak svjetovne glazbe u liturgiju, pričest na ruku i nemarno postupanje prema posvećenim česticama, veliki prostor za improvizaciju i kreativnost celebranta, oltar (žrtvenik) postaje stol, svećenik (prinositelj žrtve) postaje “predsjedatelj euharistijskog slavlja” ... sve to, smatrao je Lefebvre, predstavlja veliku opasnost za katoličku vjeru puka, posebno vjeru u Stvarnu Prisutnost Isusa Krista pod euharistijskim prilikama i žrtveni karakter Mise. Osim samog Lefebvrea, prigovore na novu misu papi Pavlu VI. uputio je i kard. Ottaviani, bivši prefekt Svetog Uficija, u svom poznatom pismu “Kratak kritički pregled Novog reda Mise” (pismo je dostupno i na hrvatskom jeziku, može se naći putem internet tražilice). Tim kritikama pridružio se veliki broj aktivnih katolika-laika (spomenimo samo Dietricha von Hildebranda), redovnika i redovnica, svećenika, biskupa i kardinala. Adekvatan odgovor na te kritike do danas nije dan.
Bratstvo sv. Pija X.
Nakon što se povukao s mjesta vrhovnog poglavara Kongregacije Svetog Duha, mons. Lefebvre utemeljuje Svećeničko bratstvo sv. Pija X. (Fraternitas Saceredotalis Sancti Pii Decimi) ili SSPX. Učinio je to, kako je sam kasnije rekao, u nastojanju da sačuva autentično katoličko svećeništvo, tj. da mlade bogoslove i svećenike zaštiti od otrova modernizma koji je sve ozbiljnije počeo zahvaćati sjemeništa i bogoslovije. Društvo je kanonski utemeljeno 1969., uz dozvolu mjesnog biskupa u Fribourgu. 1971. sjedište Bratstva seli u Écône (Švicarska) gdje ostaje do danas. Osnovna načela Bratstva sv. Pija X. bila su i ostala: isključivo korištenje tradicionalne rimske liturgije i obrednika, stroga svećenička disciplina (svećenici SSPX-a uvijek nose reverende, svaki dan prikazuju sv. Misu, mole krunicu, mole puni tradicionalni brevijar, vrše pokoru, itd.), teologija utemeljena na sv. Tomi i skolastici (ni slučajno Nouvelle Théologie), kao i odbacivanje svakog oblika liberalnog modernizma koji je nakon Koncila uzeo maha u Crkvi.
Kao što je bilo za očekivati, utemeljenje Svećeničkog bratstva koje je odbijalo prihvatiti post-koncilske novotarije naišlo je na veliki otpor od strane liberala unutra Crkve. U studenom 1974. dva belgijska svećenika posjetila su Bratstvo kako bi, po nalogu kardinalske komisije, izvršili inspekciju nad sjemeništem. Za vrijeme svog boravka, svećenici su održali nekoliko predavanja u kojima su istaknuli da Crkva nakon Koncila nije više ista Crkva koja je postojala prije: da je ređenje žena već samo pitanje trenutka, da se dogme i njihovo tumačenje može i treba mijenjati kroz vrijeme, da je tradicionalno poimanje tjelesnog uskrsnuća našeg Gospodina otvoreno za raspravu, itd. Sablažnjen činjenicom da svećenici sa mandatom iz Rima mogu tako otvoreno širiti krivovjerja i očitovati svoju apostazu, mons. Lefebvre napisao je svoje najoštrije riječi:
Cijelim srcem i cijelom dušom prianjamo uz katolički Rim, čuvara katoličke vjere te tradicija potrebnih za očuvanje ove vjere, uz vječni Rim, učitelja mudrosti i istine.
Međutim, odbijamo i uvijek smo odbijali slijediti Rim neomodernističke i neoprotestantske tendencije koji se očitovao na Drugom vatikanskom saboru i nakon Sabora u svim reformama koje su iz toga proistekle.
Sve su ove reforme zbilja pridonijele i dalje sudjeluju u uništenju Crkve, urušavanju svećeništva, uništenju svete misne žrtve i sakramenata, gašenju redovničkog života, naturalističkoj i teilhardističkoj nastavi na sveučilištima i u bogoslovijama i u katehezi, nastavi koja je proistekla iz liberalizma i protestantizma i koju je nekoliko puta crkveno Učiteljstvo svečano osudilo.
Nikakav autoritet, pa čak ni najviši autoritet u hijerarhiji, ne može nas prisiliti da se odreknemo naše vjere ili da krnjimo našu vjeru koju je crkveno učiteljstvo već devetnaest stoljeća jednoznačno formuliralo i naviještalo.
Nedugo nakon toga, 1975. godine, novi biskup Fribourga uputio je dopis mons. Lefebvreu u kojem je službeno raspustio Bratstvo sv. Pija X. Nadbiskup Lefebvre to pismo je zanemario i nastavio raditi kao i ranije - kao vrsni poznavaoc crkvenog prava, monsinjor je dobro znao da Bratstvo koje je utemeljeno dozvolom mjesnog biskupa može biti raspušteno samo izravno od Svete Stolice, a ne odlukom drugog mjesnog biskupa.
“Stanje prijeke potrebe”
Od tog trenutka, mons. Lefebvre je procjenio da je kriza u Crkvi dosegla tolike granice, da postoje objektivni elementi da se proglasi “stanje prijeke potrebe”, tj. stanje u kojem je, radi spasenja duša i dobra Crkve, dozvoljeno kršiti određene kanonske propise. Ta stavka dobro je poznata u crkvenom pravu i primjenjuje se u izvanrednim situacijama (npr. suspendirani svećenik može udijeliti odriješenje grijeha umirućoj osobi ako se u blizini ne nalazi drugi svećenik; iako u redovnoj situaciji to ne bi smio). Sljedbenici nadbiskupa Lefebvrea u tom su činu prepoznali situaciju sličnu onoj u kojoj se našao biskup Atanazije (3. stoljeće) u vrijeme kada je Arijeva hereza zahvatila većinu kršćanskog svijeta, uključujući i većinu tada zarađenih biskupa. Biskup Atanazije nastavio je putovati i propovijedati, iako su mu mjesne crkvene vlasti to zabranile, a u jednom je trenutku čak bio i ekskomuniciran od strane pape sv. Liberija I. Njegove zasluge povijest je s vremenom prepoznala, tako da sv. Atanazija danas slavimo kao crkvenog oca, sveca i naučitelja.
Vodeći se svojim uvjerenjem o stanju prijeke potrebe, nadbiskup Lefebvre je 1975. godine, suprotno izričitoj zabrani od strane mjesnog biskupa, zaredio nove svećenike Bratstva. Samim time bio je kažnjen suspenzijom collatione ordinum (zabrana ređenja svećenika). U rujnu 1976. mons. Lefebvre pozvan je na privatnu audijenciju kod pape Pavla VI. U tom razgovoru, monsinjor je zatražio od pape da “tradicionalistima” (kako ih se nazivalo) da ista ona prava koja uživaju i mnoge druge novoiznikle grupacije unutar Crkve, i da pusti vrijeme da pokaže plodove. Papa je u početku bio sklon tom prijedlogu, ali nikada ga do kraja nije uspio provesti. Do tog trenutka Rimska Kurija je već postala toliko glomazna i umrežena raznoraznim lobijima, da je papa bio praktički onemogućen bilo koju odluku donijeti brzo i samostalno. Nakon smrti Pavla VI., mons. Lefebvre susreo se sa papom Ivanom Pavlom II., no također bez nekog konkretnog dogovora.
Godine 1987. mons. Lefebvre (81 god.) osjetio je da ga snage napuštaju. Znao je da, kada on jednom umre, više neće biti biskupa koji će moći zarediti nove svećenike za Bratstvo, te je najavio namjeru da zaredi novog biskupa. Za pomoć se obratio jednom od rijetkih ljudi u Kuriji koji ga je razumio i s kojim je imao gotovo prijateljski odnos - kardinalu Josephu Ratzingeru, prefektu Kongregacije za nauk vjere. Kardinal Ratzinger pokazao je iznimnu susretljivost prema prezrenom nadbiskupu. Sastavio je dokument koji u potpunosti regularizira kanonski položaj SSPX-a, uz obećanje da će dobiti dopuštenje za zaređenje jednog novog biskupa. Međutim, kard. Ratzinger nije naveo točan datum zaređenja, a zdravlje ostarjelog nadbiskupa svakim danom bilo je sve lošije.
Mons. Lefebvre se tako našao ispred najteže odluke u svom životu: zarediti biskupe bez dozvole Rima i tako na sebe i ređenike navući kaznu unaprijed izrečenog izopćenja; ili čekati datum iz Rima, riskirajući da ga nikada ne dočeka. Lefebvre se odlučio na prvu opciju i tako je 1988., bez papine privole, zaredio četiri biskupa. Prema kanonu 1382. Zakonika kanonskog prava, papa Ivan Pavao II. je tri dana kasnije izrekao ekskomuniciju, zajedno s novozaređenim biskupima. Lefebvre i njegovi sljedbenici smatrali su (i smatraju) da je takvo izopćenje nevažeće zbog “stanja prijeke potrebe”, tj. duboke krize u kojoj se nalaze Crkva i Rim.
Godine 1991. mons. Lefebvre je preminuo i sahranjen je u kripti Bratstva u Écôneu. Mnogi ugledni prelati nazočili su sprovodu, a neki su viđeni kako se dugo zadržavaju u molitvi pred kriptom preminulog nadbiskupa. Posebno je bila upečatljiva gesta kard. Silvija Oddija (tada prefekta Kongregacije za kler u Rimu) koji je nakon duge molitve na koljenima pred posmrtnim ostacima mons. Lefebvrea glasno rekao: Merci, Monseigneur!
Odnos s kard. Ratzingerom
Mons. Lefebvre jednom prilikom je izjavio: “Problem s Rimom je što na jednog Ratzingera dolazi stotinu vukova.” Već iz te izjave vidi se posebna naklonost koju je mons. Lefebvre imao prema kard. Ratzingeru, jednom od rijetkih prijatelja Tradicije u post-koncilskom Rimu. Naklonost je bila obostrana, i Ratzingera se često moglo čuti kako o Lefebvreu govori kao o dobrom prijatelju i velikom čovjeku Crkve. Takav je bio slučaj i u Hrvatskoj kada je kard. Ratzinger 2001. posjetio Zagreb: mnogi još uvijek pamte Ratzingerove riječi “uomo della Chiesa” (“čovjek Crkve”) koje je upotrijebio govoreći o mons. Lefebvreu.
Kard. Ratzinger i mons. Lefebvre sastajali su se i više puta razgovarali. Svaki razgovor bio je susretljiv i pun razumijevanja s obje strane. Kard. Ratzinger jako je dobro razumio prigovore mons. Lefebvrea i uvijek je činio sve što je u njegovoj moći kako bi omogućio Bratstvu kanonsko rješenje i dao mu pravno mjesto unutar Crkve. To ne znači da između dvojice prelata nije bilo neslaganja, posebno po pitanjima vjerskih sloboda i toga što znači da je Krist kralj nad ljudskim društvima. Prema mons. Lefebvreu, jedini autentični kršćanski poredak je katolička monarhija, autokratska država koja prihvaća i ispovijeda katoličku vjeru, u potpunosti se podlažući Božjem zakonu, i u kojoj Crkva uživa poseban status na temelju svog božanskog prava. Ratzinger je, s druge strane, smatrao da je demokracija kao uređenje kompatibilno s kršćanskim poretkom i da u modernom pluralističkom društvu nema puno smisla insistirati na konfesionalnim državama.
SSPX danas
Od 1994. godine do danas na čelu SSPX-a nalazi se biskup Fellay, jedan od četvorice “ilegalno” zaređenih biskupa iz 1988. godine. Jedan od prvih poteza novoizabranog pape Benedikta XVI. bio je sastanak s biskupom Fellayom na privatnoj audijenciji nedugo nakon završetka konklava. Na sastanku se razgovaralo o položaju SSPX-a, modernizmu i krizi unutar Crkve, te o nekim konkretnim prijedlozima za poboljšanje odnosa između Écônea i Rima. Papa Benedikt XVI. pokazao je veliku želju za postizanjem pomirenja, te upitao biskupa Fellaya što očekuje od Svete Stolice po tom pitanju. Biskup Fellay mu je tada predao tri zahtjeva: (1) skinuti nepravedno izrečenu ekskomunikaciju s biskupa zaređenih 1988; (2) potvrditi univerzalno dopuštenje svakom katoličkom svećeniku da slavi tradicionalnu misu i koristi tradicionalni brevijar; (3) da pokrene doktrinarne rasprave između Bratstva i Rima, kako bi Bratstvo dobilo priliku izložiti svoje prigovore na neke izričaje Drugog vatikanskog sabore, te njihovu implementaciju i provedbu.
Papa Bendikt XVI. ubrzo je udovoljio svim zahtjevima biskupa Fellaya. Ekskomunikacije su povučene, objavljen je motuproprij Summorum Pontificum koji svakom katoličkom svećeniku daje dopuštenje da slavi trad. latinsku misu (zahvaljujući tome danas se u Zagrebu u crkvi sv. Martina u Vlaškoj svake nedjelje u 11,30 h slavi Sveta Misa po tradicionalnom rimskog obredu), a doktrinarne rasprave su pokrenute.
Uslijed pogoršanog zdravlja i iscrpljenosti, papa Benedikt XVI. nije mogao do kraja sudjelovati na doktrinarnim raspravama između SSPX-a i Rima, već je imenovao povjerenstvo koje je u njegovo ime trebalo donijeti odluku. Nažalost, to povjerenstvo nije imalo sluh i strpljenje jednog Ratzingera, pa je kanonska situacija SSPX-a do danas ostala nerazrješena.
Sve pohvale Naciji, zato što nije pristrana, i autoru članka.
OdgovoriIzbrišiSve u svemu, članak je dosta odmjeren, no sadrži neke očite netočnosti:
Izbriši"Sablažnjen činjenicom da svećenici sa mandatom iz Rima mogu tako otvoreno širiti krivovjerja i očitovati svoju apostazu, mons. Lefebvre napisao je svoje najoštrije riječi... (slijedi Deklaracija iz 1974.)"
Mons. Lefebvre bio je još više sablažnjen time što su kasnije istu stvar činili brojni biskupi, kardinali, pa i sam Ivan Pavao II. tako da ovo svakako nisu bile njegove najoštrije riječi. Njegove najoštrije (i time ništa manje točne) riječi bi bile one u kojim kaže kako je Koncilijarna Crkva šizmatična jer raskida s Katoličkoj Crkvom kakva je uvijek bila, da u Rimu vladaju antikristi, jer čine i propovijedaju suprotno od Krista itd.
"Prema mons. Lefebvreu, jedini autentični kršćanski poredak je katolička monarhija..."
To nije točno. Mons. Lefebvre to nije nikad rekao. On je jednostavno smatrao, kao što vjeruju svi tradicionalni katolici i kao što je Crkva uvijek naučavala, da je jedini legitimni poredak onaj u kojemu Krist vlada (dakle, katolička država), bila to monarhija, republika ili nešto drugo.
"Biskup Fellay mu je [Benediktu XVI.] tada predao tri zahtjeva: (1) skinuti nepravedno izrečenu ekskomunikaciju s biskupa zaređenih 1988. ..."
Mons. Fellay nije zatražio skidanje izopćenja jer izopćenja nije nikad ni bilo, niti ih Bratstvo priznaje, nego je zatražio poništenje dekreta Ivana Pavla II. iz 1988., koji ne izopćuje nego samo proglašava da su se ti tradicionalni biskupi izopćili, što nije točno jer su jednostavno osiguravali nastavak propovijedanja cjelovite Vjere i dijeljenja sakramenata po vjekovnom rimskom obredu, koji su bili ugroženi djelovanjem upravo Ivana Pavla II. (među ostalim).
"Uslijed pogoršanog zdravlja i iscrpljenosti, papa Benedikt XVI. nije mogao do kraja sudjelovati na doktrinarnim raspravama između SSPX-a i Rima, već je imenovao povjerenstvo koje je u njegovo ime trebalo donijeti odluku. Nažalost, to povjerenstvo nije imalo sluh i strpljenje jednog Ratzingera, pa je kanonska situacija SSPX-a do danas ostala nerazrješena."
Ovo je također netočno, jer je Benedikt XVI. 30. lipnja 2012. uputio pismo mons. Fellayju u kojem je rekao da je on sam tražio da uvjet za dobivanje kanonskog statusa bude potpuno prihvaćanje Drugog vatikanskog i svih pokoncilskih naučavanja, što je neprihvatljivo za tradicionalne katolike jer bi to značilo prihvaćanje zabluda protiv Katoličke Vjere, ili kako se izrazio p. Couture, poglavar Azijskog distrikta Bratstva: "Kad je biskup Fellay to čuo, rekao je: ne, mi ne možemo prihvatiti što tražite jer zasigurno ima zabluda u samim tekstovima Koncila, zablude ekumenizma, kolegijalnosti, vjerske slobode. Ne možemo prihvatiti zablude Koncila i novu Misu."
Neću opširno komentirati (jer bi se previše odužilo) o raznim spornim tezama iz članka poput onih o Drugom vatikanskom koncilu, čije su zablude u članku umanjene i govori se o njima kao da su nastale tek nakon Koncila, a ne u njemu, ničim nije spomenuta jedna od najgorih koncilijarnih zabluda i hereza - nova ekleziologija iliti nova definicija Crkve (da su pripadnici heretičkih sekti u zajedništvu s Crkvom i da Duh Sveti koristi heretičke sekte kao sredstva spasenja, u Unitatis Redintegratio 3, što je izravno suprotno nepogrješivim izjavama Učiteljstva, npr. Firentinskog koncila u Cantate Domino, kao i univerzalnom i redovitom učenju Učiteljstva kroz stoljeća, koje je također nepogrješivo, čiji izraz se može naći npr. u Mortalium animos pape Pija XI.), govori se o Pavlu VI. kao nekakvom zatočeniku Vatikana, što je česti način na koji se pokušava opravdati uništavanje Crkve kojim su on i njegovi nasljednici predsjedali i predsjedaju itd. itd.
Još jedan u nizu tekstova koji nekritički sagleda situaciju SSPX-a, ne razlikuje se ne počemu od tekstova na bitno.netu.
OdgovoriIzbrišiAdministrator je uklonio komentar.
OdgovoriIzbrišiAdministrator je uklonio komentar.
IzbrišiPridružujem se pohvalama. Jako dobro obrazložena problematika.
OdgovoriIzbrišiS.Š.
Piše lex vivendi da se "saga fsspx nastavlja": https://www.facebook.com/hrvatska.katolicka.blogosfera?ref=stream. Ja bi rekao da se njegova osobna saga, i saga Ivana Zelića nastavljaju. Kada je napisao da mu dođe da "svaki mjesec šalje sumorum našim biskupima, popratno pismo i naputak" ostavio sam mu komentar koji je pobrisao, pa ga dajem ovdje:
OdgovoriIzbriši"zašto bi to učinio dragi prijatelju?! Trebaš samo ostati poslušan kao do sada. Kao što si poslušan Papi, trebaš ostati poslušan našim biskupima. Oni ne žele TLM u Hrvatskoj, niti ikakvu tradiciju. Sam si napisao "nije li najveća tradicija biti poslušan Papi kakav god on bio?" Sada samo primjeni za što se zalažeš, uskladi svoju volju sa biskupovom, i budi poslušan. Nije toliko bitno što Crkva uči i što je propisala, bitno je da slijediš biskupovu volju kakva god ona bila, i tada ćeš imati plod svoje vjere - svetu poslušnost, Đavo te neće prevariti."
Izvrsno ste razumjeli Kurzschluss u neokonzervativnom mozgu.
IzbrišiSve me malo podsjeća na Partiju: kad se vide strašne nepravde, odmah zakukaju-"Kad bi to drug Tito znao!" No, u sustav se i dalje slijepo vjeruje.
U svakom slučaju, neokonzervativci su pokazali tko su i što su. Što više buče, više će ljudi saznati za Tradiciju, a to je dobro.
Bitno.net se ovim člancima itekako kompromitirao. Pokazali su da ne posjeduju širinu. U biti, nisu je nikada ni imali!
Kikii
Izvrsno!
IzbrišiFascinira i dalje njihova upornost za promocijom SSPXa. Mislim da nakon ovoga više ništa neće biti kao prije. U "Lefebvrovskim" krugovima poznavat ćemo vrijeme prije Ivana Zelića i Lexa i vrijeme poslije njih. Možda da odmah napravimo novi termin „Lex Zelić“.
Za koju godinu kada će naš dragi Svećenik u svom hrvatskom SSPX prioratu govoriti o razvoju Bratstva na ovim prostorima, moći će reći: „sve do 2014 godine i tzv. Lex Zelića, Bratstvo je bilo vrlo malo poznato širem vjerničkom puku. Nakon Lex Zelića stvari su krenule nabolje, biskupi se više nisu mogli praviti da ne postojimo, razni mediji su nam počeli davati prostor, vjernici su više istraživali i ostalo je povijest ….“
Ferdinand Zvonimir
@M.Š:
IzbrišiSam si napisao "nije li najveća tradicija biti poslušan Papi kakav god on bio?" Sada samo primjeni za što se zalažeš, uskladi svoju volju sa biskupovom, i budi poslušan.
Ja bih na Lexovu mjestu taj komentar bila ostavila, da svjedoči koliko autor istog loše rezonira. Naime, lex je oženjen čovjek, laik, poslušnost koju klerici iz sspx-a duguju svojim zakonitim poglavarima nema veze s njim. To su kruške i jabuke, ne mogu se uspoređivati, što samo ukazuje koliko ti ne znaš razmišljati i sipaš nesadržajne komentare eto da bi nečim kontrirao.
Naglasiti činjenice bez ideološke prizme i dopustiti čitateljima da donesu svoju prosudbu. U tekstu se vidi da msgr. Lefebvre nije bio mlakonja, ulizica i heretik poput Künga, Rahnera, De Lubaca, Kaspera i mnogih koji će postati sivi i bezlični anonimusi koje neće samo povijest osuditi.
OdgovoriIzbrišiBernard
Imam ja jedno pitanje, onako općenito, pa ako ima netko sklon sspx strani i Lefebvreu da mi to pojasni. Najme kaj. Vidim ja da se ovdje u članku spominje Atanazije. Već sam prije primijetila da se brojni tradicionalisti furaju na tog Atanazija. Nisam se bavila nekim detaljnijim proučavanjem životopisa tog sveca, ali onako usput sam pokupila otprilike ovoliko koliko se spominje i u članku - da je on kao bio rijetki pravovjerni kad je većina u crkvi prianjala uz krivovjerje. Sad dodatno vidim da piše da je to njegovo prianjanje uz pravovjerje uključivalo i neposluh zakonitim crkvenim vlastima, pa bi se kao mogla vući paralela sa Lefebvreom. Međutim, Lefebvreov neposluh zakonitim crkvenim vlastima se veliki dio vremena događao dok su te crkvene vlasti značile Ivan Pavao II. I sad, dok je za Atanazija povijest pokazala da su protivnici bili krivovjernici, papa Ivan Pavao II će evo za par dana biti proglašen svetim. Koliko ja znam, crkveno proglašenje svetaca ima jamstvo nezabludivosti Duha Svetoga. I sad kako to ukopiti? Obrana Lefebvrea se oslanja na to da je papa Ivan Pavao drugi bio moralno nedostupan, da je vodio crkvu u takvu propast da je nastupilo stanje krajnje nužde, a taj isti papa biva proglašen svetim proglašenjem koje ima jamstvo nezabludivosti Duha Svetoga. Meni to nekako ne štima. Zna li ko koji je standardni odgovor na to pitanje?
OdgovoriIzbrišiKazu neki da je i papa LIberije isto cascen kao svetac. Naravno, tada jos nije bilo danasnjeg (ili jucerasnjeg, s obzirom da je nakon 2. vatikanskog promijenjen) procesa beatifikacije i kanonizacije.
IzbrišiPete Vere, bivši-lefebrovac veli:
Izbriši"Pope Liberius
Probably the most common claim I came across within SSPX circles was the claim that Pope Liberius (reigned A.D. 352-366) was a heretic, sympathetic to Arianism, who falsely excommunicated St. Athanasius. For this reason, the SSPX claims, Pope Liberius became the first pope in the history of the Church not be recognized as a saint. Of course, by analogy the SSPX considers Archbishop Lefebvre a modern St. Athanasius and Pope John Paul II a modern Pope Liberius.
Their argument is that if it happened once, it can happen again. And yet, as our Lord showed me in a rather amusing fashion, such claims have little basis in Catholic Tradition.
Convinced the SSPX claims pertaining to this situation were true, I was reading my copy of Henri Denzinger's Sources of Catholic Dogma one day when I noticed that Denzinger listed Pope Liberius as "St. Liberius." To say I was surprised would be an understatement — ironically enough, the SSPX had sold me the particular edition of Denzinger I was reading, since they held all subsequent editions as suspect. Yet this portion of Denzinger clearly did not accord with what was being preached from our local SSPX pulpit. So I simply dismissed this listing as a probable typesetting error and continued reading.
A mere ten pages later, I came across a papal epistle authored by Pope St. Anastasius subtitled "The Orthodoxy of Pope Liberius." In it, Pope St. Anastasius clearly states: "The heretical African faction [of the Arian heresy] was not able by any deception to introduce its baseness because, as we believe, our God provided that that holy and untarnished faith be not contaminated through any vicious blasphemy of slanderous men — that faith which had been discussed and defended at the meeting of the synod of Nicea by the holy men and bishops now placed in the resting place of the saints" (see art. 93 of the thirtieth edition).
So far, so good; God had clearly preserved the Church from Arianism through the actions and prayer of holy men. But who were these holy men, and how does this relate to Pope Liberius? I wondered. To my surprise, Pope St. Anastasius answered the question in the subsequent paragraph this way: "For this faith those who were then esteemed as holy bishops gladly endured exile, that is . . . Liberius, bishop of the Roman Church."
I was stunned by this pope's answer, for clearly there was a contradiction here: Was I to believe Archbishop Lefebvre and his followers as the authentic teaching from Catholic Tradition? Or was I to believe the teaching of Anastasius in his papal epistle Dat mihi plurimum — the claim of one who was a saint, a pope, and a writer much closer to the time the Arian heresy took place? When my local SSPX priest failed to provide an adequate solution for this quandary, I could only accept the claim of Pope St. Anastasius as the authentic voice of Catholic Tradition."
http://www.catholiceducation.org/articles/apologetics/ap0072.html
Zar papa Liberije I. nije naveden Rimskom martriologiju? Ne znam, pitam samo. Znam da ga pravoslavne Crkve štuju kao sveca i da ga se općenito prikazuje s aureolom.
IzbrišiInače, hard-core tradicionalisti će ti reći da postkoncilske kanonizacije ne spadaju u nezabludivost, jer se više ne koristi "formula nezabludivosti" koja se koristila ranije. Dakako, smatram da su to pretjerivanja, samo kažem radi potpunosti.
I ako je netko proglašen svetim, to ne znači da nije u životu imao propusta. Ne vidim zašto ne bi bilo moguće da Crkva u nekom trenu i IP2 i Lefebvrea časti kao svece, a da se cijela ova epizoda gleda kao jedan veliki nesporazum u kojem je svaki antagonist radio ono što mu se činilo da je u tom trenu najbolje, iz iskrene ljubavi prema Kristu i Crkvi.
Toma, da li da ja ovo shvatim da si i ti sklon sspx strani i Lefebvreu? :zubo: Malo sam nezgodno sročila pitanje, ali zahvaljujem na odgovoru. Daklem, kvaka je u papi Liberiju. Pa reko ja - hajd da se malo informiram o istome. Na pamet mi pade katolička enciklopedija, koja je pisana početkom stoljeća, što znači davno prije sspx-a, što znači da bi trebala biti nepristrano pisana. Svi noviji tekstovi o Liberiju, bojim se... I tako, nađoh ja taj članak. Pa evo, da podijelim link sa svekolikim čitateljstvom.
Izbrišihttp://www.newadvent.org/cathen/09217a.htm
Članak je malo poogroman, nemam ja volje to detaljno čitati, nego sam onako preletila dijagonalno. I koliko sam skužila, usporedba s Liberijem je poprilično nategnuta u najboljem slučaju. Naime, dotični papa nije bio predvoditelj hereze, nego je čak sporno je li uopće upao u herezu. On je naime pred hereticima čak morao bježati, bio je u egzilu dosta vremena, i onda se različiti autori ne slažu oko toga što se dogodilo nakon nekoliko godina egzila, je li uopće potpisao herezu, je li to napravio slobodno ili pod pritiskom, itd. To je neki skroz drugi par postola nego što je to izravna suprotstavljenost papi i njegovim odredbama, u kakvoj je bio Lefebvre po pitanju svog nezakonitog postupanja. Dakle, kod Atanazija je bilo Atanazije i papa zajedno protiv heretika, s tim da je pitanje je li papa u nekom trenutku na kratko poklekao. A ovdje je Lefebvre/sspx izravno protiv pape i crkvene hijerarhije. I to ne jedne, nego nekoliko njih zaredom. Kad se tome još doda da pričamo o vremenu kad vjerojatno ovlasti lokalnih biskupa, pravila poslušnosti, zakonitosti itd. nisu bila precizno definirana kao danas, pa je pitanje koliko se može govoriti o Atanazijevom 'nezakonitom' dpropovijedanju bez pristanka lokalnih crkvenih vlasti, onda moram reći da se meni osobno čini da ta usporedba Atanazija s Lefebvreom stoji na vrlo klimavim nogama, najblaže rečeno.
Da zaključim, nemam ja pojma što će biti, ko će bit proglašen svetim, a ko ne, svašta je moguće. Ali onako u okviru cijele priče meni se čini da je lik zabrazdio. Najbolje namjere i sve to, ali zabrazdio. Mislim, ako sam šta pokupila u svom vjerskom odgoju i religioznoj fazi, to je bilo - poslušnost, poniznost, poslušnost, poniznost. I to se isticalo u brojnim životopisima svetaca koje sam čitala. Lefebvre nije tako postupio, nego upravo suprotno. Taj njegov postupak je rezultirao životom u neposlušnosti, te na kraju šizmatičkim zaređivanjima biskupa. Vidit ćemo šta će bit od tog njegovog sspx-a, ali kako je krenulo ni to ne miriše na dobro.
Luka,
IzbrišiPa vrlo lako je doći do podatka da papa Liberije nije u Martirologiju.
Liberije (autor) je prenio podatke s nekog bloga o Liberiju papi. Izdanje Denzingera koje je dostupno u Tominim materijalima nigdje ne spominje sveca Liberija., nego se govori o biskupima "svete uspomene" (str. 54). Par redaka gore više spominje se "Konstancije, božanske uspomene". Sad, ako papa nije rimskog cara držao istinskim bogom, onda je vrlo upitno koliko je to Liberije svet zbog jedne rečenice u pismu (s njim se spominju pravi sveci, Euzebije iz Vercellija i Hilarije iz Poitiersa).
Dotični car je bio arijančina ili preciznije semiarijančina, pa je očito papa sv. Anastazije I. dobar diplomat. Ono kako reče Longin: napisat će se izjave, lupat će se u prsa...
Onda gore nešto više u tom istom Denzingeru (37, 40-41) imade djelo sv. Hilarija iz Poitiersa, kojeg Anastazije spominje u paru s Liberijem. Zapravo je Liberijevo sporno "učiteljstvo", dano kroz dotični Hilarijev spis. Hilarije je, inače, naučitelj.
Eto, samo radi potpunosti. Inače bi se na temelju citiranog bloga moglo tumačiti i da je Učiteljstvo izjavilo da je semiarijanski car Konstancije božanstvo :-)
Još što se tiče Petea Verea. Ispalo bi da je bl. Pio IX. bio bezveznjak koji se nije propitao o Vigiliju, Liberiju, Honoriju kad je I. vatikanski proglasio dogmu o nezabludivosti. A "neki lefevrovski krugovi" su tvrdili ovo i ono. Lefevrovski krugovi nisu znali za zaključke I. vatikanskog.
IzbrišiNa koncu je čovjek koji je kanonski pravnik uzeo svoje izdanje Denzingera i to onu stranicu koja mu se dopala, s božanskim Konstancijem, kao potvrdu svetosti pape Vigilija. Zabavno :-)
Reklo bi se da su ipak strasti u pitanju kad kanonski pravnik prolupa.
Na kraju, radi se samo o tome da se Atanazije nije osvrtao na ekskomunikaciju, pa izdao li je Liberije zbog neznanja ili prisile, ili je možda i nije izdao nego su carevi ulizice krivotvorili papire da sami ne izgube glavu.
IzbrišiPretpostavljam da se argument svetosti u Denzingeru izvodi iz logičke konstrukcije cjelovite rečenice, koju citiram da bude jasnije: "Za nju su rado podnijeli progonstvo (oni) koji su tada kao sveti biskupi bili provjereni, to jest Dionizije, od tada Božji sluga, opremljen Božjim naukom, ili oni, svete uspomene, koji su slijedili njegov primjer, Liberije biskup rimske Crkve, također i Euzebije iz Vercellija, Hilarije iz Galije, da ne govorim o mnogima koji su se radije odlučili da budu pribijeni na križ nego da hule na Boga Krista, ili pak da Sina Božjeg, Boga Krista, nazovu Gospodinovim stvorenjem, na što ih je prisiljavalo arijansko krivovjerje. Dakle, oni sveti i provjereni biskupi, i zatim se nabrajaju 4 (po istom načelu, sveta) biskupa, od kojih je Liberije drugi po redu, pa ne vidim logiku u tome da baš on ne bude jedan od tih svetih biskupa. Što se tiče "božanske uspomene" i "svete uspomene", lako je moguće da se ovdje više radi o nekom izrazu diplomatske kurtoazije. Pretpostavljam da nešto znači što se u dvije susljedne rečenice ne rabi identičan izraz: u hrvatskom izdanju (UPT) to su "božanske uspomene" i "svete uspomene", a na engleskom izdanju iz 1950. "holy memory" i "holy recollection", na latinskom "divae memoriae" i "sanctae recordationis"
IzbrišiDivus, božanski, je standardni poganski pridjev rimskih careva.. Dotični car je bio poluarijanaci i glavni izvor Atanazijevih problema. U pismu ga se časti lijepom uspomenom. Dakle, diplomacija je na djelu.
IzbrišiIz želje da se pročita više nego što piše može biti svašta. Roditelji liječnici često se kad im je dijete bolesno ponašaju kao da niti prvi osnovne nisu završili, a kamoli slušali anatomiju na 1. godini. Tako i dotični kanonist g. Vere misli strašću pa ispadne svašta.
,,onda moram reći da se meni osobno čini da ta usporedba Atanazija s Lefebvreom stoji na vrlo klimavim nogama, najblaže rečeno."
IzbrišiZa tebe kao renomiranog teologa, jasno. Čovječe, gdje sve ljudima danas pada na pamet da guraju nos...
jupi
"Na nekim temama bit će dopuštena slobodnija diskusija u granicama određenim od autora i urednika ovog bloga. Prihvaćanje ili odbijanje komentara čitatelja može biti uvjetovano sljedećim okolnostima čije stanje utvrđuju autori bloga:
OdgovoriIzbrišiNije dopušteno nepristojno izražavanje i vrijeđanje drugih osoba.
Nisu dopušteni komentari kojima je cilj poticanje svađe i polemike.
Komentari kojima je cilj prikriveno ili otvoreno podrivanje vjere ili morala bit će obrisani.
Nije preporučljivo iznošenje osobnih podataka, a ukoliko su ti podatci o maloljetnoj osobi, bit će obrisani.
Komentator mora navesti neko ime ili nadimak radi lakšeg razaznavanja sugovornika.
Ukoliko je vaš komentar obrisan, pokušajte utvrditi jeste li prekršili neku od prethodnih točaka."
Nisam prekršio nijednu točku od navedenih, a ipak mi je komentar obrisan.
"Ako mislite da vam je nanesena nepravda, pomolite se za autore ovog bloga i pokušajte im oprostiti."
Hoću.
Usporedba je bila neukusna, pa sam je obrisao
IzbrišiStari Profesore,
IzbrišiJa sam imao čast pročitati vaš kočijaški vic i stvarno mi nije jasno zašto vas je administrator pobrisao :-)
Šteta da možda ipak nije ostavio jer bi to bila dodatna Skica za portret našeg Profesora
Ferdinand Zvonimir
Glavno da je u Splitu i okolici prema Lex Zeliću najveći problem FSSPX
OdgovoriIzbrišiTko će se zamarati sitnicama poput ovoga http://www.bitno.net/vijesti/hrvatska/sve-ucestalije-provale-u-crkve-oskvrnjivanja-svetohranista/#.UycL9HyPKcw
Mogu i crne mise, samo je bitno da nije FSSPX
Dioklecijan
Pročitavši ovaj stari post kod Father Z:
OdgovoriIzbrišihttp://wdtprs.com/blog/2014/02/ask-father-valid-absolution-from-orthodox-priest-valid-but-not-from-sspx/
čini mi dosta uvjerljivo da su ispovijedi kod SSPX svećenika nevaljane. Kada bih pitao svog biskupa on bi se sigurno složio. Znam da u SSPX imaju svoju verziju ali ipak, kockati se sa svojom dušom zbog nekog inata? Strašno. Još se vjenčati kod SSPX ili krstiti djecu. Nemam riječi.
R.D.
Krstiti valjano može čak i nekrštena osoba. Valjanost krštenja je najmanji problem. A ovo za ispovijed moram priznati da ne razumijem. Kako sakrament moze biti nevaljan ako su prisutne i materija i forma sakramenta? Ako su valjane mise, zasto ne bi bili i drugi sakramenti? Ne znam?
IzbrišiNažalost, sakramentološke zloporabe su toliko česte. Imamo takvih slučajeva po Crkvi u Hrvata. Osporava se valjanost svih sakramenata čim dođe do nekakvih podjela i sukoba.
IzbrišiPa Vam se u susjedstvo uda pravoslavna vjernica koju je baka noću odnijela popu. I priznaje joj se i krštenje i prva sveta pričest i krizma, a i može se ispovijedati.
Kod Bratstva to sada ništa ne bi trebalo vrijediti, a kod pravoslavnih sve vrijedi, uključujući ispovijed i ženidbu. Nonsens!
Kikii
Osim toga, valja upozoriti na strašnu nedosljednost pokoncilskih struktura.
IzbrišiNaše bi vjernike po Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj i skandinavskim zemljama trebalo opomenuti, pozvati da ne sudjeluju na tzv. intercelebracijama u kojima sudjeluju protestantski pastori i pastorice i primjerice pastorica vrši elevaciju: katolički svećenik podiže hostiju, a pastorica kalež. Te su svete Mise vjerojatno nevaljane, barem u jednom dijelu, a djelomično i svetogrdne. Osim toga, kod tih ekumenskih seansi često se pričešćuju i nekatolici, a to je svetogrdna Pričest. Rastavljeni i ponovno (civilno) vjenčani masovno hrle na Pričest, kao i poznati homoseksualci.
Lex Zelić je ovdje trebao dignuti paniku i opomenuti naše misionare po Zapadu da pripaze i ne sudjeluju u ovim svetogrđima.
Sjećam se da sam s jednim prijateljem svećenikom došao u jednu veliku neogotičku kapelicu gdje su naši vjernici trebali imati sv. Misu. Prije nas su bili Vijetnamci - mi u uvjerenju Vijetnamci katolici. Kad smo otkrili one budističke štapiće - sve je smrdjelo po poganskim obredima - pobjegli smo glavom bez obzira. Pa ljudi moji, tu su se zazivali demoni. U katoličkoj kapelici, pod okom mjesnog župnika i lokalnog biskupa. Ovo zbilja nisu pojedinačni slučajevi, nego normalna praksa po Zapadu.
I nakon toga strahovati u kapelici Bratstva s velikim kipom Srca Isusova, Bezgrješnog Srca Marijina, Djeteta Isusa...ma dajte!
Kikii
Kaže Father Z:
IzbrišiBy contrast, an Orthodox priest is in communion with a bishop who has a diocese. That bishop, while in schism, has jurisdiction over his flock. Since he has jurisdiction, he can share that jurisdiction with priests that are subject to him. They have both orders and jurisdiction. Therefore, their absolution is valid.
Aha. Dakle, da si je FSSPX podijelio jurisdikciju, onda bi ispovijedi bile valjane? I monofizitski biskupi imaju jurisdikciju. Pretpostavljam da su i njihove ispovijedi valjane. Što je sa starokatoličkim svećenicima? Tko ima jurisdikciju u Rimu? Rimski biskup Franjo, ili gospodin Jovan Pavlović? Kad se hoću rastaviti od žene, gospodin Jovan, pretpostavljam. Srećom da će oikonomia uskoro ići i kod nas.
Stvari nisu toliko jednostavne. Biskupi FSSPX-a su "anomalija" u djelovanju Crkve, jer nemaju vlastite dijeceze, i ne odgovaraju nijednom biskupu na teritoriju dijeceze gdje se nalaze. Oni su pojednostavljeno, "stroj" za podjeljivanje sakramenata, na što su i sami pristali, ne želeći stvoriti paralelnu eklezijalnu strukturu, zato su posvećena samo 4 biskupa. Father Z dakle, ispravno primjećuje da nemaju jurisdikcije, a pretpostavljam da ni sami biskupi ne tvrde da ju imaju, jer je posve jasno da se radi o nesređenoj situaciji. Ta trenutna situacija je svojevrsno "lebdenje u zrakopraznom prostoru", dok se stvari ne riješe. Ekskomunikacije biskupa FSSPX-a su u međuvremenu podignute, no ostaje činjenica da se njihovi biskupi ne pomlađuju, a msgr. Williamson je izbačen. Dakle, ako u dogledno vrijeme ne dođe do "pomirenja", a sve okolnosti upućuju na to da neće, u idućih desetak godina će neminovno opet doći do nedozvoljenog ređenja, što za sobom povlači i ekskomunikaciju, i tada se stvar dodatno komplicira. Osim ako u međuvremenu ne dođe do čudesne Božje intervencije, ali to nam nije dano znati.
IzbrišiNisam ni rekao da biskupi Bratstva imaju jurisdikciju. Niti oni tvrde da je imaju. To nije sporno. Zanima me na temelju čega pravoslavni biskupi imaju jurisdikciju na područjima koja u času raskola nisu bila pod Carigradom (zapadna Evropa, Novi svijet).
IzbrišiTvoje pitanje je materijal za crkvene pravnike, što ni ja ni ti nismo. Ako se neki javi, ili dođem do nekog, pa ga priupitam, rado ću ti odgovoriti na to pitanje. Ovako bi to bilo samo nabadanje u stvarima u kojima nisam kompetentan diskutirati.
IzbrišiTvoje pitanje je materijal za crkvene pravnike, što ni ja ni ti nismo.. Odakle znaš da ja nisam :-p
IzbrišiA eto, imam dar razlučivanja zanimanja... :-)
IzbrišiTo da istočni raskolnici imaju jurisdikciju je moderno i netradicionalno tumačenje. Tradicionalno se uvijek učilo da niti raskolnici niti heretici nemaju jurisdikciju, npr. sv. Toma Akvinski kaže:
Izbriši"On the other hand, the power of jurisdiction is that which is conferred by a mere human appointment. Such a power as this does not adhere to the recipient immovably: so that it does not remain in heretics and schismatics; and consequently they neither absolve nor excommunicate, nor grant indulgence, nor do anything of the kind, and if they do, it is invalid."
(http://www.newadvent.org/summa/3039.htm#article3)
Međutim, iako se ovo dolje obično odnosi na katoličke svećenike, ispovijedi istočnih raskolnika bi se možda mogle smatrati valjane putem nadomještene jurisdikcije (jurisdictio suppleta), tj. Crkva nadomješta jurisdikciju za pojedine čine (npr. ispovijedi) u slučaju da se ispune određene uvjeti, u ovom slučaju to bi bila opća zabluda (error communis). Dakle, ta osoba i dalje nema jurisdikciju, nego njezin nedostatak nadomješta Crkva za taj pojedini čin. Razlog nadomještanja jurisdikcije je uvijek spasenje duša.
To isto se svakako može primijeniti na svećenike FSSPX-a, jer su oni katolici, a ne raskolnici ili heretici.
Kako je pozdrav “dobra večer” razotkrio papu Franju kao vrhunskog pastira, teologa, intelektualca i čovjeka
OdgovoriIzbrišiOh, brother.
IzbrišiKul!
IzbrišiIsus, Buda, Gandi, Mandela, Marx (Reinhart i Karl), Martin Luther (oriđinale i King), Rousseau, Robespierre, Rosa Luxemburg, Nečastivi.
Susret. Dijalog. Prožimanje.
Sori, Nečastivi se od sada treba zvati Dark Angel. Mislim da je riječ "nečastivi" ipak malo... politički nekorektna? Šovinistička? Dakle, k'o vraga nazove vrag ide u pakao.
Neoptrećen duh. Vidiš zgodnu mačku na cesti. Odete na piće. Poslije toga u krevet. Da to ne valja? Oni koji to kažu su... rigoristi i kršćanski ideolozi, fundamentalisti. Mandela i Arafat te gledaju s neba i kažu: budi kul, druže, spontan si... istražuješ, nema ograda.
Dobarvečer.
Lajkam :-)
Iza smiješka dobrog starca može stajati vrhunska biskupska, teološka i intelektualna potkovanost
OK, upotrijebljen je modalni glagol. Nisu napisali "stoji". Dakle, rečenica stoji.
Sv. Franjo nije bio "ekumenski" svetac:
Izbrišihttp://www.oltyn.org/page8/page23/page23.html
Usto, njegovog najpoznatijeg duhovnog sina, velikog čudotvorca sv. Antuna Padovanskog se ne naziva uzalud "čekić heretika".
Katolička Crkva nema "ekumenskih" svetaca, jer su svi sveci propovijedali obraćenje na Katoličku Vjeru i nijedan se nije molio s predstavnicima lažnih religija i govorio o tim religijama kao o nečemu dobrom ili sredstvu spasenja.
Mateo
IzbrišiZanimljivo razmišljanje. No, nisam stavljao naglasak na ekumeničnost sveca, nego ipak nešto drugo: Dobar dan!
Ipak ako postoji lažni ekumenizam, prema zdravo-razumskoj logici, mora postojati i pravi. Teško mi je zamisliti, u tom smislu, kako nema ekumenskih svetaca i to više nego li mislimo. Ne bih rekao kako primjerice sv. Leopold Bogdan Mandić nije ekumenski svetac. Dakle, ne lažno ekumenski, nego ekumenski. Ili ja krivo kopčam kršćansko nastojanje oko ekumenizma: naravno pravog, koji uključuje poimanje Crkve kao jednog stada s jednim Pstirom, jednom apostolskom glavom itd.... Međureligijski dijalog je pak nešto drugo.
Nadolazeća kanonizacija možda baci malo više svjetla i na ovu problematiku.
Luka,
OdgovoriIzbrišiZa valjano odrješenje svećenik treba imati jurisdikciju. Međutim, u slučaju da svećenik nema jurisdikciju (kao u slučaju Bratstva), Crkva u određenim slučajevima, npr. u smrtnoj opasnosti, kao i u svakom slučaju opće zablude de jure i de facto, ili pozitivne i vjerojatne sumnje, nadomješta jurisdikciju (kan. 209 u Kodeksu kanonskog prava iz 1917., kan. 144 u novom kodeksu).
Ova kanonska studija objašnjava i daje primjere tumačenja tog kanona od strane predkoncilskih i pokoncilskih teologa (prvo link na konkretan članak o ovom pitanju, a zatim link na cijelu studiju):
http://ireland.sspx.net/miscellaneous/validity%20confessions%20&%20marriages/code/2.htm
http://ireland.sspx.net/miscellaneous/validity%20confessions%20&%20marriages/code/index.htm
Conservatism and Traditionalism
OdgovoriIzbrišiDobar tekst, Toma.
IzbrišiČitajući tekst razmišljam kako svatko može doći u opasnost postati konzervativac - čuvati nešto ne prvenstveno zbog toga što to smatra dragocjenim nego jer ne želi da se to promjeni. Pa mi pade na pamet biskup Williamson kao neki konzervativni tradicionalist - tako barem meni izgleda...
S.Š.
Ako misliš na stav mons. Williamsona u vezi dogovora Bratstva s Rimom, onda se pokazalo da je mons. Williamson (kao i mons. de Galarreta i mons. de Mallerais, koji su isto smatrali) bio u pravu - da bi to predstavljalo opasnost za vjeru, jer bi biskupi modernisti imali kontrolu nad novim kapelama Bratstva (tj. mogli bi ih odbiti i tako vjernicima uskratiti svaku priliku Tradicije), a modernisti (jer, iskreno rečeno, to jesu) Benedikt XVI. i danas Franciscus bi imali gotovo potpunu kontrolu nad Bratstvom (Benedikt XVI. je otvoreno rekao u pismu biskupima svijeta da mu je cilj Bratstvo privesti Koncilu i priznavanju nove Mise).
IzbrišiI sam mons. Fellay je rekao, nakon što je izabran Franciscus i nakon što se već "uhodao", da je sam Bog očuvao Bratstvo od takvog sporazuma - jer bi sad bili u rukama i na milost i nemilost Francisca, koji je svoj stav prema tradicionalnoj Misi i pogotovo tradicionalnoj Vjeri pokazao dovoljno na Franjevcima Bezgrješne.
Dakle, pravo pitanje je, ako netko ne želi da se nešto promijeni, iz kojih razloga to ne želi? Ako netko ne želi da Bratstvo potpiše sporazum s Rimom jer bi to ugrozilo ispovijedanje Vjere, onda bih rekao da je to svakako dobar razlog.
Mateo, mislila sam na podjelu.
IzbrišiS.Š.
Mislim da je pater Karl Stehlin napisao veličanstven članak kao odgovor takozvanom "otporu" i njihovim argumentima. Članak imate na njemačkome i engleskome. Možda se tu nalazi konačan opis biskupa Williamsona: sličnost s tzv. "luteranskih prorocim XIX.stoljeća" je očita.
IzbrišiJedan od svećenika tzv."otpora" propovijeda u međuvremenu da svećenik treba biti u neku ruku anarhist...Da ne govorimo o otvorenim sedisvakantistima.
Zajednički naziv nakon nepune dvije godine u "otporu" samo je napadanje Bratstva. Koliko će svećenika "otpor" povući ne znamo. U svakom slučaju, u Bratstvo je ušlo u posljednje vrijeme jako puno dijecezanskih svećenika. Broj vjernika u velikom je porastu.Pater Stehlin spominje i nekolicinu prijatelja biskupa. Bratstvo će pobijediti i dalje se postojano širiti-to je sigurno.
Stav "otpora" se zbilja pokazao kao nepotrebno ustrajavanje na sredstvima koja danas nisu najprikladnija.
Sretab blagdan sv,Josipa, (su-)zaštitnika Tradicije!
Kikii
Samo za informaciju svima, mons. Williamsona se uspoređuje s "luteranskim prorocima XIX. stoljeća" zato što govori da je vrijeme u kojem živimo strašno, i da će Bog zasigurno u sljedećim desetljećima intervenirati dvostrukom kaznom (jedna u obliku svjetskog rata i progona Crkve, druga u obliku kazne s neba), iako ne znamo točno kad.
IzbrišiTo se slaže sa svim odobrenim katoličkim proročanstvima i ukazanjima, uključujući Fatimu, i realna je slika ovog vremena, tako da je ta usporedba bespredmetna.
Što se tiče drugih stvari, taj pokret otpora (kako sami sebi nazivaju) svakako ima problema i grešaka, međutim, u nekim stvarima se već pokazalo da su bili u pravu. Uistinu, što je bolji pokazatelj od Francisca da bi svako stavljanje pod upravu koncilijarnog Rima predstavljalo opasnost za Vjeru?
Bratstvo trenutnom politikom nažalost gubi svećenike (nedavno su izgubili Dominikance iz Avrillea, dosad poznate kao najbolje teologe u Bratstvu), a čini se da će slijediti i kapucini iz Morgona - odgovor p. Stehlina upućen je upravo jednom od njih, koji je, s dopuštenjem superiora, govorio o promjeni principa u Bratstvu. Žalosna je ta cijela situacija, ali nije čudna, jer kao što kaže i Sveto Pismo i papa Leo XIII., kad je udaren pastir, ovce se raštrkaju, a u Katoličkoj Crkvi od 60-tih vlada upravo kriza vrhovnog autoriteta.
Osobno sam upoznao mnoge Francuze u Tradiciji. Premda su prvi ustali za obranu Tradicije, s nekima od njih treba biti oprezan: katkad se stječe dojam da nedostaje osjećaj za katolicitet Crkve. Možda takve i ne zanima razvoj Tradicije u Njemačkoj ili tamo negdje u Poljskoj ili u nekoj Hrvatskoj. Francuska je situacija mjerodavna. No, Francuska nije Katolička Crkva.
IzbrišiBratstvo je pokazalo veliku ljubav prema svetoj Majci Crkvi, raspoloživost (su)trpjeti s ostalim udovima Crkve, vjeru u Providnost i dokazalo da praktično primjenjuje čvrstu vjeru da postoji vidljiva Crkva, da to nije neka fikcija kao za tzv"otpor".
Glede dominikanaca: koliko znam, ostao je jedan dio dominikanaca, među njima baš oni poznati teolozi.
Kikii
Pitanje čitateljima bloga: kojeg sveca preporučujete za zagovor da blog "christusrex" ponovno otvori komentare, pa da ne moramo i ovdje po 1000-ti put čitati okršaje "felejevskih" i "vilijamsonovih" struja, niti tumačenja nepogrešivog internet učiteljstva? Hvala.
IzbrišiED
"Glede dominikanaca: koliko znam, ostao je jedan dio dominikanaca, među njima baš oni poznati teolozi."
IzbrišiPrema stranici o tom bratstvu dominikanaca na Wikipediji, ima sveukupno "desetak svećenika" (pod Implantations: http://fr.wikipedia.org/wiki/Fraternit%C3%A9_Saint-Dominique), a maloprije sam našao ovo pismo vjernicima pod kojim ima potpis njihovog priora i još deset svećenika: http://www.ecclesiamilitans.com/2014/01/19/letter-of-appeal-to-the-faithful/ i deklaraciju izdanu u službenom časopisu tih dominikanaca, "Sel de la Terre": http://catholicforum.fisheaters.com/index.php?topic=3452607.0
Prema tome, to bi bili svi svećenici Dominikanaca iz Avrillea, a što se poznatih teologa, njihov prior je upravo najpoznatiji od svih, čiji članci su još prisutni na sspx.org (p. Pierre-Marie, OP) i na angelusonline.org (npr. onaj koji govori o valjanosti novog obreda posvećenja biskupa).
"...čvrstu vjeru da postoji vidljiva Crkva, da to nije neka fikcija kao za tzv"otpor"."
Mons. Lefebvre se ne bi složio s tom usporedbom i nazivanjem Koncilijarne Crkve "vidljivom Crkvom", za razliku od Bratstva i ostalih tradicionalnih katolika:
Nadbiskup Lefebvre: "Ovaj govor o 'vidljivoj Crkvi' od strane Dom Gerarda i g. Madirana je djetinjast. Nevjerojatno je da itko može govoriti o 'vidljivoj Crkvi', podrazumijevajući Koncilijarnu Crkvu, za razliku od Katoličke Crkve koju mi pokušavamo predstavljati i nastaviti. Ne kažem da smo mi Katolička Crkva. Nikad to nisam rekao. Nitko me ne može ukoriti da sam ikad sebe želio postaviti kao papu. Međutim, mi uistinu predstavljamo Katoličku Crkvu kakva je bila prije, jer mi nastavljamo što je uvijek činila. Mi smo ti koji imamo oznake vidljive Crkve: Jedna, Sveta, Katolička i Apostolska. To je ono što čini vidljivu Crkvu."
http://archives.sspx.org/archbishop_lefebvre/one_year_after_the_consecrations.htm
(Archbishop Lefebvre: This talk about the "visible Church" on the part of Dom Gerard and Mr. Madiran is childish. It is incredible that anyone can talk of the "visible Church", meaning the Conciliar Church as opposed to the Catholic Church which we are trying to represent and continue. I am not saying that we are the Catholic Church. I have never said so. No one can reproach me with ever having wished to set myself up as pope. But, we truly represent the Catholic Church such as it was before, because we are continuing what it always did. It is we who have the notes of the visible Church: One, Holy, Catholic, and Apostolic. That is what makes the visible Church.)
Vezano za ovu temu, na blogu Christus Rex je stavljen prijevod spomenutog pisma p. Stehlina, u kojem kritizira "pokret otpora" i jednog od tradicionalnih kapucina iz Francuske (povezanih s Bratstvom), koji je s dopuštenjem svog superiora govorio o nedavnoj promjeni principâ u Bratstvu, koja je dovela do velikih unutarnjih problema.
IzbrišiZanimljivo, umjesto da pobije tu tvrdnju p. Stehlin ju je nesvjesno upravo dokazao.
Evo ukratko nekoliko najočitijih primjera promjene principâ iz njegovog pisma:
1. Za prvo načelo stavlja poslušnost (to je već jako šokantno, u Bratstvu je prije prvo načelo uvijek bila Vjera, a tako je i u Crkvi), i kaže "Ali ako imam pred sobom zakonitog poglavara, dugujem mu bezuvjetnu poslušnost i tako posve sigurno ispunjam volju Bezgrješne" (jesu li Rim i biskupi zakoniti autoritet? Ako jesu, onda prema ovom i njima treba bit apsolutno poslušan. Mons. Lefebvre je npr. rekao da je bezuvjetna poslušnost poglavaru grijeh: http://www.sspxasia.com/Documents/Archbishop-Lefebvre/Interview_With_Archbishop_Lefebvre.htm)
2. Kao drugo načelo stavlja autoritet (opet veoma znakovito, opet ništa o Vjeri, samo poslušnost, za koju je mons. Lefebvre rekao da ju je napast iskoristila da u ime te poslušnosti navede katolike da budu neposlušni Tradiciji) i kaže: "Molim Vas, velečasni Oče, odbijajući zakoniti autoritet, potkopavate svoj vlastiti." (opet se isto može pitati jesu li Rim i biskupi zakoniti autoritet? Što bi ta rečenica značila kad bi se postavila s njima u vidu? Usto, kao član kapucina, čovjek komu se obraća p. Stehlin nije ni podređen autoritetima Bratstva, jer nije član Bratstva)
3. U petom načelu, koje zove "sin Crkve", izjednačava Koncilijarnu Crkvu s Katoličkom Crkvom, zabluda koja se u zadnje vrijeme jako proširila u Brastvu:
"Kada sam mislio na Crkvu, onda je to bila samo još „koncilska Crkva“ sa svom svojom zaslijepljenošću i svom svojom strahotom. Bilo je kao da za mene postoje dvije Crkve, tradicionalna (naš maleni svijet Tradicije) i koncilska koja za mene de facto više nije ni postojala. Međutim, postoji samo jedna Crkva kao Kristova zaručnica, kao mistično tijelo našega Gospodina.", i onda naravno kaže da se želi približiti toj crkvi (naravno da se želi približiti kad drži da je Katolička Crkva, međutim, zapravo se tim jedino može približiti Koncilijarnoj Crkvi)
.
Evo što je o tom jasno rekao mons. Lefebvre (također citat u gornjem komentaru):
"Ostati unutar Crkve, ili staviti se unutar Crkve - što to znači? Prvo, o kojoj Crkvi govorimo? Ako mislite na Koncilijarnu Crkvu, onda mi koji smo se borili protiv Koncila dvadeset godina jer želimo Katoličku Crkvu, mi bi trebali ponovo ući u tu Koncilijarnu Crkvu da bi je, navodno, učinili katoličkom. To je potpuno zavaravanje (iluzija). Ne formiraju podređeni nadređene, nego nadređeni formiraju podređene."
(http://archives.sspx.org/archbishop_lefebvre/one_year_after_the_consecrations.htm)
Naposljetku, u vezi onog što p. Stehlin govori o potrebi pomaganja 'majci' itd. najbolji je odgovor iz "Katekizma krize u Crkvi" p. Gaudrona, FSSPX:
"Za vrijeme epidemije, najosnovnija razboritost nalaže strogo odvajanje bolesnih od zdravih. Određena komunikacija ostaje neophodna (kako bi se brinuli za bolesne), ali je ograničena što više moguće i opasana velikim mjerama predostrožnosti. Isto je i s današnjom situacijom: nemoguć je česti kontakt s koncilijarnim autoritetima na redovitoj bazi bez da se izložimo razbolijevanju njihovim zabludama. Primjer zajednica 'Ecclesia Dei' daje uočljiv dokaz."
Tu je prijevod originalne propovijedi u vezi koje je p. Stehlin napisao pismo, pa neka svatko prosudi za sebe:
http://www.ecclesiamilitans.com/2014/02/06/sermon-by-father-jean-ofmc-on-the-third-sunday-after-the-epiphany-january-26th-2014/
,,Za prvo načelo stavlja poslušnost (to je već jako šokantno, u Bratstvu je prije prvo načelo uvijek bila Vjera, a tako je i u Crkvi)"
Izbriši- Već ti u samom uvodu lijepo piše: ,,Dopustite mi predstaviti Vam ih, ne po njihovom slijedu po važnosti, nego onako kako mi dođu na um.". Treba najprije pročitati što zaista piše (po mogućnosti bez rigorističkih naočala) a ne samo lupati ono što se pročita na nekim sumnjivim stranicama.
,,(jesu li Rim i biskupi zakoniti autoritet? Ako jesu, onda prema ovom i njima treba bit apsolutno poslušan."
- Opet treba malo dalje čitati pa će se naći nešto što nikako da sjedne u anarhističke glave tog patetičnog pokreta otpora: ,,Ali načelo je strogo: dok jedna gesta, odredba ili molba nije usmjerena protiv vjere ili ćudoređa, valja biti bezuvjetno poslušan!".
I naravno da Rim jest zakonit autoritet - osim ako nisi sedisvakantist pa tvrdiš da su papa i svi biskupi otpali od vjere i isključeni iz Crkve. Inače nije jasno kako spojiti tu vašu kontradikciju. A s izjavama nadbiskupa Lefebvrea ne valja žonglirati kako nam se prohtije - valjda je jasno da je imao različite faze svog mišljenja, i da su neke izjave izrečene u posebnom kontekstu i da ih valja uzeti cum grano salis. Ne postoji nikakav 'pravi' i 'krivi' nadbiskup Lefebvre, onaj optimističan otprije i rigorozan od poslije koji bi bio mjerodavan – kako nam to želi autoritativno protumačiti biskup Williamson, nego postoji jedan nadbiskup Lefebvre čije djelo nastavlja Bratstvo sv. Pija X., a ne neki ekscentrici čiji jedini utjecaj na prosječnog katolika može biti samo to da mu ogadi cijeli tradicionalni pokret (kako to p. Stehlin primijećuje).
,,Određena komunikacija ostaje neophodna (kako bi se brinuli za bolesne), ali je ograničena što više moguće i opasana velikim mjerama predostrožnosti."
- obilježje je fundamentalističke retorike podebljavati ono što nam se svidi a zanemarivati ono što nam ne odgovara. Naravno da je potrebno držati se na određenoj distanci od moderne Crkve, ali ipak treba zadržati određeni kontakt, upravo zato jer su to zakoniti autoriteti u Crkvi. Nije baš vidljivo kako taj vaš 'geto' taj kontakt ostvaruje, nego je njihovo ponašanje identično sedisvakantistima, i ostvarenje svih onih optužbi koje se predbacuju tradicionalistima – protestantski mentalitet naspram autoriteta, i svođenje pape na sliku na zidu. Takvi su i plodovi tog vašeg geta, da je uglavnom riječ o neuravnoteženim osobama i stavovima koji su ne ostvarenje (kako sami tvrde), nego karikatura Katoličke crkve.
Jakov
Već ti u samom uvodu lijepo piše: ,,Dopustite mi predstaviti Vam ih, ne po njihovom slijedu po važnosti, nego onako kako mi dođu na um."
IzbrišiMeđutim, prva dva principa su mu poslušnost i autoritet, a nigdje u principima nema Vjera. Za tradicionalne katolike prvi i apsolutni princip je Vjera. Njegov izbor principa svakako puno govori.
"Takvi su i plodovi tog vašeg geta..."
Oni nisu moje ništa, niti sam ja njihov. Već sam rekao da jednostavno vidim (poučen činjenicama i nedavnim događajima) da se pokazalo da su u dosta stvari u pravu, među ostalim, da su se u Bratstvu promijenili principi i umanjio borbeni duh protiv zabluda (npr. danas već poznati p. Themann je u svom poznatom predavanju rekao da nikad nije propovijedao o zabludama Koncila i da ne vidi zašto bi trebao o tom propovijedati, osim usputno - toliko o nasljedovanju mons. Lefebvrea) - čast izuzecima poput p. de Cacquerayja, koji o Koncilu i novoj Misi govori kao 'reinkarnacija' mons. Lefebvrea, da se tako izrazim, ali za kojeg je međutim prije oko mjesec dana najavljeno da će biti smijenjen s pozicije superiora francuskog distrikta (jedna od najutjecajnijih pozicija u Bratstvu) i zamijenjen p. Bouchacourtom (http://www.dici.org/actualites/france-labbe-bouchacourt-succedera-a-labbe-de-cacqueray-le-15-aout-prochain/), koji je nedavno šokirao i sablaznio tradicionalne katolike svojom izjavom u intervjuu da židovski narod nije počinio deicid (što se protivi katoličkom učenju) i osudom katolika (i to podupiratelja Bratstva) koji su u katedrali u Buenos Airesu molili krunicu kao reparaciju za vrijeme svetogrdne međureligijske molitve lokalnog biskupa sa židovima (http://www.clarin.com/edicion-impresa/Fraternidad-San-Pio-catolicos-Francisco_0_1039696144.html).
Oni koji nastavljaju djelo mons. Lefebvrea su oni koji se drže njegovih principa. Ovo pismo p. Stehlina međutim pokazuje da se on ne drži cjelovito tih principa, posebno izjednačavanjem Koncilijarne Crkve s Katoličkom Crkvom (što je mons. Lefebvre osudio, kao što sam citirao), princip koji p. Stehlina i one koji misle kao on onda naravno tjera na razgovore i dogovor s modernističkim Rimom. Princip koji se spominje i razjašnjava u "Katekizmu krize u Crkvi", knjizi svećenika FSSPX-a koju službeno izdaje FSSPX i koju sam citirao, je princip odvajanja od zaraženih i veoma ograničenog kontakta, jer, kao što kaže: "nemoguć je česti kontakt s koncilijarnim autoritetima na redovitoj bazi bez da se izložimo razbolijevanju njihovim zabludama". Tko može zanijekati da bi bilo kakav dogovor s modernističkim Rimom bio išta drugo nego "česti kontakt s koncilijarnim autoritetima", te bi time predstavljao opasnost za Vjeru, kao što kaže drugi dio te rečenice iz Katekizma p. Gaudrona.
Što se tiče mnogih uvreda koje ste napisali, pribjegavanje osobnom vrijeđanju uvijek pokazuje nedostatak argumenata.
Danas je inače godišnjica smrti blagopokojnog nadbiskupa Lefebvrea.
IzbrišiKad se tako skrupulozno i patetično kako ovdje i inače drviš, ispričaš za laži iz tvojeg prethodnog upisa koje sam raskrinkao, onda ću odgovoriti i na ove nove manipulacije i lažiranja stvarnosti. Dotad, izgleda da se radi o jednom posebnom slučaju (kao i drugih usijanih glava iz tog pokreta otpora) s čijim se sofizmima nema smisla daviti.
IzbrišiJakov
Nisam napisao nijednu laž (tj. namjerno iskrivljavanje istine), čak niti neistinu, niti ste vi dokazali da jesam ijedno od tog. Opetovano pribjegavanje osobnim uvredama, tzv. napad "ad hominem", samo kompromitira vašu vjerodostojnost pred čitateljima.
IzbrišiInače, taj stil obilnog paprenja uvredama "ad hominem" me podsjeća na jednog drugog redovitog komentatora na ovom blogu, koji je već nekoliko puta neslavno (jer je uhvaćen) koristio više imena u komentiranju na istom članku. Mislim da većina komentatora zna o kome je riječ.
Ja Jakov zbilja nisam. Uglavnom pišem kao Kikii. Gotovo nikada ne pišem duže komentare pod drugim imenom (katkada kraće) Kad god netko piše protiv sedisa ili kritički prema ED ekipi, baš i ne mora biti Kikii. Ja ih znam još nekoliko koji tako razmišljaju.
IzbrišiDruga stvar: ne pada mi na pamet raspravljati s Mateom. On je za mene ispričana priča.Moja jedina želja bi bila da ga mogu dokačiti šeflom po glavi. To je baš lijep argument "ad hominem". Premda shvaćam da je kriza u Crkvi strašna, ja i dalje ljubim svetu Majku Crkvu, Rim, biskupe, svećenike i časne sestre. Crkva je jedna i ona je vidljiva. Nije fikcija. Iskreno mi se gade svi oni koji tu situaciju iskorištavaju za iznošenje svojih sektaških uvjerenja. Crkvu opsjeda modernistička sljedba, ali Crkva je neuništiva i neprolazna. Tek ćemo vidjeti tko je pravi tradicionalist kad se stvore uvjeti da se moramo žrtvovati za Crkvu. Lako je iz svojih zavučenih brloga diplisati o katoličanstvu. Međutim, staviti se na raspolaganje svojoj Majci, svetoj Crkvi, posve izranjenoj i pri tome izgubiti sebe, zaboraviti sebe - to mogu samo sveti.
Kikii
Kako svatko može vidjeti, Mateo je iznio lažne ili neistinite tvrdnje (nazvali to kako mu drago) da p. Stehlinu zastupa tezu o apsolutnoj poslušnosti i postavlja autoritet kao najvažnije načelo, iako je dovoljno samo pročitati cijeli tekst da gdje eksplicitno piše suprotno. A dalje iznosi nove lažne ili neistinite tvrdnje da p. Themann, sjajni mladi svećenik i teolog Bratstva kaže kako neće govoriti protiv koncila dok je isti u svojem predavanju gdje je raskrinkao rigoristička načela disidenata, vrlo lijepo objasnio zašto je on u sspx-u a ne u ED grupama – jer u koncilskim dokumentima zbilja ima zabluda, ali da on o njima ne govori opsesivno, kao da je to najvažnija stvar na svijetu, u svakoj mogućoj propovijedi, nego kad za to bude prilika i potreba. Što je i logično jer katoličanstvo se ne definira prvenstveno negativno nego pozitivno. Neka zato on malo manje čita sektaške izvore iz kojih u pravilu vadi te dezinformacije, a pokuša uključiti zdrav razum, koji je pretpostavka vjeri.
IzbrišiJakov
U samom svom tekstu p. Stehlin kao prvo načelo postavlja poslušnost (i kao drugo autoritet), i kaže izričito da se radi o "bezuvjetnoj poslušnosti". Od svih pet načela koje postavlja nijedno se ne odnosi na Vjeru. Tko ne vjeruje može pročitati u tekstu.
IzbrišiIsto tako, u vezi izjave p. Themanna, dio o kojem sam govorio počinje oko 2:29:30 u konferenciji, dakle, pri kraju, pa svatko može provjeriti točno što je rekao. Ja sam govorio iz sjećanja, ali sad sam opet provjerio - rekao je da on nikad nije specifično propovijedao o nekoj zabludi Koncila i da ne misli da su propovijedi o tim zabludama "najučinkovitiji način", da on spomene neku zabludu usput u nekoj propovijedi u kojoj propovijeda o Vjeri, ali kad ga netko npr. pita kad je zadnji put propovijedao o ekumenizmu ne sjeća se točno nekog slučaja.
To sam usporedio s praksom mons. Lefebvrea, koji je često govorio upravo o koncilijarnim zabludama, jer to su stvari koje danas najviše ugrožavaju vjeru katolika. Da je mons. Lefebvre slijedio tu praksu samo usputnog spominjanja zabluda, Bratstva danas vjerojatno ne bi ni bilo, niti bi mnogi upoznali Svetu Tradiciju, uklj. i mene, koji sam upoznao Tradiciju čitajući njegovu knjigu "Pismo zbunjenim katolicima", u kojoj bez oklijevanja raskrinkava koncilijarne zablude.
Toliko o dokazivanju neistina u mom komentaru.