John Lamont - Zašto Židovi nisu neprijatelji Crkve?

U nastavku donosim članak dr. Johna Lamonta objavljen u časopisu Homiletic & Pastoral Review. Zahvaljujem osobi koja je prevela tekst i napominjem da će moderiranje komentara biti nešto strože pod ovim člankom.

U zadnjem govoru u Kanadi, biskup Bernard Fellay, član Svećeničkog bratstva sv. Pija X. (FSSPX), izazvao je kontroverziju primjedbom kako su na Drugi vatikanski koncil s odobravanjem gledali Židovi, slobodni zidari i modernisti koji su svi neprijatelji Crkve, i da je to bio razlog za prigovor samom Koncilu. Ne treba previše iščitavati iz njegove primjedbe budući da je bila sporedna, i jer u prošlosti nije rekao ništa više od osnovnih kršćanskih tvrdnji o Židovima. Ipak, bilo bi bolje da nije izrečena i zato je sad treba ispraviti. Nije istina, ni u kojem smislu, da su Židovi neprijatelji Crkve pa je, prema tome, njihovo karakteriziranje kao neprijatelja nepravedno. Vrijedi objasniti zašto je to tako jer je nekoć bilo naširoko uvriježeno uvjerenje da su Židovi neprijatelji katolika, a i još se može naći u nekim krugovima. Svećenicima će biti od pomoći obuhvatnije obrazloženje zašto je takvo uvjerenje pogrešno.

Da bi se pokazalo kako Židovi nisu neprijatelji Crkve, potrebno je istraživanje koje navodi sve glavne napade na Židove koji iskrsavaju u diskusijama o tom pitanju.

Jedan takav napad tvrdi da su Židovi neprijatelji Crkve zbog svojih religijskih vjerovanja. Radi se o vjerovanjima rabinskog judaizma koji je bio dominantni oblik židovskog religijskog vjerovanja zadnja dva tisućljeća. Rabinski judaizam se razvio kao rezultat razorenja jeruzalemskog Hrama 70. godine, čime je nestalo središte židovskog religijskog života. Trebala je neka zamjena za Hram da se mogne nastaviti židovska religijska opstojnost. Nakon otprilike stoljeća poslije njegova razorenja, kao ta zamjena razvijen je studij i opsluživanje židovskog zakona.

Glavna ideja nove strukture židovske religije, kao dodatak pisanom zakonu u Petoknjižju (prvih pet knjiga Starog zavjeta ili Tore; Postanak, Izlazak, Levitski zakonik, Brojevi i Ponovljeni zakon), bila je da je Mojsije na Sinaju od Boga primio i nepisani zakon koji su rabini usmeno prenosili. Taj bi onda trebao biti zapisan u Mišni - zbirci rabinske tradicije koja dopunjuje i usustavljuje zapovijedi iz Tore - dovršenoj oko 200. godine. Sadrži propise o poljodjelstvu, blagdanima, braku, građanskom i kaznenom pravu, ritualne propise i one o čišćenju. U biti se radi o pokušaju da se zabilježe i nastave nazori o religiji i zakonu kojih su se pridržavali pismoznanci i farizeji prije razorenja Hrama, zajedno s neizbježnim skrovitim proširenjima tih nazora. Nejasnoće u Mišni su vodile nastanku autoritativnog komentara o njoj, Gemari, koja je dovršena u V. st., a postoji u palestinskoj i u babilonskoj verziji. Mišna i Gemara zajedno tvore Talmud; općenito se koristi babilonska verzija.

Ukratko se može iznijeti razlog zašto rabinski Židovi nisu neprijatelji Crkve. Takvi Židovi ne nastoje obratiti kršćane na židovstvo ili spriječiti nežidovske kršćane u prakticiranju svoje vjere. Oni samo odbijaju da sami postanu kršćanima, što nije dostatno da ih učini 'neprijateljima' Crkve.

To se može vidjeti usporedimo li rabinske Židove s muslimanima. Načelo je islama da je kršćanstvo zamijenila Muhamedova poruka i da se kršćani trebaju obratiti na islam. Dužnost je muslimana da nametnu šerijat cijelom čovječanstvu, ako treba i silom. (Šerijat je za muslimane moralni kodeks i religijski zakon). Taj zakon sustavno diskriminira kršćane na način da je tako oblikovan da ih navodi da prijeđu na islam. Ova muslimanska pozicija konstituira muslimane kao 'neprijatelje' Crkve jer ih obvezuje da aktivno rade na uništenju kršćanstva. Taj cilj uništenja je ono što tvori neprijatelja, a među rabinskim Židovima ga nema.

Premda je ovo kratko objašnjenje dovoljno da dokaže zaključak, bit će korisno proširiti ga navodeći detaljno različite argumente koji su se davali u prilog mišljenju da su Židovi neprijatelji Crkve. Glavni argumenti su sljedeći:

1. Pismo kaže da su Židovi neprijatelji Crkve

Taj je argument iznio 'Ennemond', neslužbeni laički glasnogovornik Bratstva sv. Pija X., koji aktivno predstavlja poglede FSSPX-a na različitim internetskim forumima. Ennemond svoju tvrdnju temelji na izjavama sv. Petra kako su navedene u Dj 2, 22-23 i Dj 7, 52-53, te na izjavi sv. Pavla u 1 Sol 2, 14-16: 'Doista, vi ste braćo, postali nasljedovatelji crkava Božjih koje su u Judeji u Kristu Isusu: i vi isto trpite od svojih suplemenika što i oni od Židova, koji su i Gospodina Isusa i proroke ubili, i nas progonili, te Bogu ne ugađaju i svim se ljudima protive kad nam priječe propovijedati poganima da se spase, da bi tako u svako vrijeme navršili mjeru zlodjela svojih. Ali sručio se na njih konačni gnjev.' Ennemond tvrdi da, budući da taj odlomak opisuje Židove kao protivnike svih ljudi, slijedi da su onda i protivnici Crkve.

Navedeni se odlomci, međutim, ne mogu shvatiti kao da se odnose na sve Židove. Izjave sv. Petra osuđuju one Židove koji su bili osobno uključeni i odgovorni za smrt Kristovu, što su doveli do raspeća. Pojam 'protivnici', koji rabi sv. Pavao, primjenjuje se na Židove koji nastoje spriječiti prve kršćane u naviještanju evanđelja poganima. Pokušaj sprečavanja propovijedanja evanđelja je ono što ih čini 'neprijateljima' svih ljudi u očima sv. Pavla, jer pokušavaju spriječiti da poruka spasenja dođe do ostatka ljudskog roda. Budući da se rabinski Židovi ne trude spriječiti propovijedanje evanđelja poganima, a utemeljitelji rabinskog židovstva su živjeli neko vrijeme nakon smrti Kristove, ta se osuda ne može primijeniti na njih.

2. 'Nijekanje Kristova božanstva i mesijanskog statusa središnja je ideja rabinskog židovstva. Budući da djeluju na nijekanju Kristova božanstva, rade na razaranju Katoličke crkve koja očituje Njegovo božanstvo.'

I to je Ennemondov argument. Prva mu je tvrdnja netočna. Nijekanje Kristova božanstva i mesijanskog statusa ne bi moglo biti središte rabinskog židovstva jer su osnivači rabinskog židovstva imali malo doticaja s kršćanima, i malo o njima znali. Kad je dovršena Mišna, oko 200. godine, kršćani su još bili mala ilegalna zajednica neprepoznatljiva u Rimskom Carstvu. Živjeli su pretežito u gradovima Carstva grčkog jezika i rabili grčki kao svoj jezik komuniciranja. Utemeljitelji rabinskog židovstva su, pak, pisali na hebrejskom i aramejskom, općenito znali malo ili nimalo grčkog te imali malo udjela u životu helenističkih gradova gdje su kršćani bili aktivni. Nisu bili ozbiljno suočeni s kršćanskom porukom i nisu se njome zabrinjavali. Židovske zajednice koje su bile aktivne u protivljenju kršćanima, na koje se odnose riječi iz citiranog odlomka sv. Pavla, Rimljani su gotovo potpuno uništili u gušenju židovskog revolta u Palestini, Aleksandriji, Cipru i Cireni između 70. i 136. godine. U tim je područjima bilo pobijeno između 90 i 100% židovske populacije.

To je razlog što ima tako malo referencija na Krista i kršćanstvo u Talmudu, a i one koje postoje su kratke i netočne. One su uvredljive i pogrdne, no ne odnose se na Kristove tvrdnje o Njegovu božanstvu ili mesijanskom statusu, i čini se da nije vjerojatno da su autori Mišne znali za takve tvrdnje. Čini se sigurnim da bi osudili te Kristove tvrdnje da su čuli za njih. U tome ne bi imali zapreka jer su kršćani još bili ilegalna i progonjena skupina koja nije mogla predstavljati kakvu prijetnju. Čini se da su uvredljive primjedbe o Kristu u Talmudu naslijeđene, iz druge ruke, od ranije skupine Židova koji su bili Kristovi odlučni protivnici, prije nego što bi potjecale iz kakvoga stvarnog shvaćanja tko je bio Krist, te što je činio i govorio. U kasnijim je stoljećima rabinsko židovstvo razvilo napade na Krista i kršćanstvo da odbije misijske napore kršćana, no opozicija Isusovim tvrdnjama nije igrala ulogu u njegovu oblikovanju. Usporedba s islamom opet je poučna. Nijekanje Kristova božanstva je središnja ideja islama. Kuran sadrži eksplicitne napade na Trojstvo i Utjelovljenje, te na Stari i Novi zavjet, koji potvrđuju te doktrine. U Talmudu nema takvih napada.

Tvrdnja da rabinski Židovi rade na nijekanju nauka o Kristovu božanstvu, dakle, vodi u zabludu. Oni taj nauk niječu i nastoje spriječiti druge Židove da ga prihvate, no ne rade na tome da ga odbace nežidovi i ne rade na tom da spriječe pogane da ga prihvate, niti nastoje razoriti Crkvu zbog protivljenja. Ideja da bi nastojali oko toga je nerazumijevanje stava Židova prema poganima u vrijeme prije Krista, i u stoljećima kad je nastajao Talmud. Židovsko je uvjerenje, s hvalevrijednim izuzecima, da je pristajanje u religijsku zabludu u naravi pogana. Ideja da bi se pogane u cjelini pridobilo da odbace regligijsku zabludu, smatrala se neostvarivom i prije Kristova dolaska nitko se od Židova nije njome bavio. Židovi koji su tvorili prve kršćane, držali su da je Kristovim dolaskom poganima dana prilika da odbace religijsku zabludu i idolatriju, te prihvate istinu (vidi Gal 4, 3-9). No, u sljedećim stoljećima oni Židovi koji nisu vjerovali u Krista, nisu mislili da je poganima dana ta prilika i, dakle, nisu od njih ni očekivali drugo doli da slijede lažne religije, uključujući, prema njihovu viđenju, i kršćanstvo. Židovi koji su pokušavali spriječiti apostole da propovijedaju poganima, bili su djelomično nekonzistentni sa židovskom tradicijom, a rabinsko je židovstvo napustilo tu nedosljednost. Vjerojatno je kako je ta nedosljednost bila plod osobnoga protivljenja Kristu, sa strane židovskih vođa i njihovih sljedbenika, poticatelja Kristova razapinjanja.

3. 'Rabinsko židovstvo nije religija Židova Starog zavjeta, nego nova religija utemeljena na neprijateljstvu prema Kristu.'

Kristova je uloga u rabinskom židovstvu navedena gore. Što se tiče tvrdnje da je to nova religija, treba najprije reći da Talmud uvelike uopće nije religijskog karaktera, već je u biti kodeks građanskog zakona koji pokriva stvari poput nasljeđivanja, trgovačkih transakcija i kaznenog zakona. Opravdava se tvrdnjom da ga je Mojsije primio od Boga na Sinaju. No, radi se o zakonskom kodeksu koji su rabini smislili da osiguraju temelj za židovsku zajednicu nakon razorenja židovske države. To je dobar zakonski kodeks za standarde II.-V. st. Primjerice, od Rimskog se zakona, koji je kodificiran tijekom istog razdoblja, razlikuje u tome što ne dopušta mučenje u pravnim procesima - vrstu istrage koju nameće Rimski zakon. Kao zakonski kodeks, Talmud je uvelike novina, ali ne predstavlja intrizično religijski razvitak. U religijskim stvarima, kako je gore zabilježeno, Talmud je pokušaj očuvanja vjerovanja i praksa pismoznanaca i farizeja kasnog dijela razdoblja Drugog hrama (530. prije Krista - 70. nakon Krista, kad je postojao drugi židovski Hram). Sadržava i neke netočnosti i proširenja tih vjerovanja i praksa, ali to nije dostatno da konstituira rabinsko židovstvo kao drugu religiju, ili čak kao supstancijalno novi oblik jedne starije religije. Katolici koji optužuju rabinsko židovstvo da je nova religija, često također primjenjuju biblijsku osudu Židova na njih, kao što je gore navedeno. No, to nije dosljedno. Novi je zavjet napisan prije nego što je nastalo rabinsko židovstvo. Kad bi rabinsko židovstvo doista bilo nova religija, ne bi moglo biti religija ikakvih Židova o kojima govori Novi zavjet, i nijedna od tih osuda ne bi se mogla primijeniti na njih.

Treba spomenuti da je među rabinskim Židovima popularna kabala, vrsta gnosticizma, koja nije kompatibilna s monoteizmom. Tako se s pravom može opisati kao nova religija koja se razlikuje od vjerovanja Židova prije Krista. No, to je srednjovjekovni razvoj koji nije dio rabinskog židovstva kao takvoga.

4. 'Talmud Židovima dopušta da se ponašaju nemoralno prema poganima.'

Ta se tvrdnja podupire citatima nekih talmudskih tekstova kao npr. teksta koji kaže da treba ubiti i najbolje među poganima. Međutim, ti su tekstovi istrgnuti iz konteksta i njihova uporaba odražava nerazumijevanje načina na koji Talmud djeluje.

Tipična talmudska diskusija ide ovako: 'Rabin X donio je odluku da zakon zapovijeda tako i tako; rabin Y mu je proturječio zbog ovih razloga; rabin Z je tvrdio da su u krivu i rabin X i rabin Y.' Svrha je takve diskusije da učenici shvate razloge za odluku slijedeći pravnu raspravu koja je do nje dovela. Citat izvučen iz konteksta neće iznijeti pravu odluku do koje se stiglo. U slučaju teksta o ubijanju najboljeg među poganima, primjerice, kontekst je rasprava o postupanju Židova u borbi, s tekstom koji tvrdi da poganske vojnike koji se bore protiv Izraela treba ubiti, čak i ako su osobno dobri pojedinci.
Narav je talmudskih diskusija da se, u praksi, rabini ne obučavaju jednostavno studirajući Talmud, jer bi takav studij po sebi bio pretežak, nego studiraju standardne pravne kodekse i komentare o Talmudu (prvenstveno one Majmonida, Rašija i Josipa Kara), koji daju organiziranu prezentaciju zaključaka talmudskih rasprava. Nijedan od tih kodeksa i komentara ne sadržava nemoralne tvrdnje koje se pripisuju Talmudu, i ni jedan rabinski Židov nije slobodan da se protivi njihovu konsenzusu.

5. 'Budući da rabinski Židovi niječu nauk o Trojstvu, ne vjeruju u istog Boga kao kršćani.'

Ta tvrdnja griješi u tom što izvodi psihološko stanje vjernika iz logičke posljedice njegovih vjerovanja. Istina je da, budući da je Bog nužno trojstvo osoba, nužno slijedi da svako biće koje nije trojstvo osoba nije Bog. Međutim, nije istina da svaki vjernik prihvaća sve logičke konzekvencije svojih vjerovanja, jednostavno zato što ne vuku te logičke konzekvencije i što ih, doista, nisu u stanju sve izvući jer bi bile bezbrojne. U ovom slučaju zaključivanja da nijedno biće koje nije trojstvo osoba nije pravi Bog, samo su kršćani kadri učiniti takav zaključak; potrebno je vjerovanje da je Bog nužno trojstvo osoba da se do toga dođe, a to vjerovanje može se steći samo činom kršćanske vjere. Dakle, iz činjenica da Židovi odbacuju nauk o Trojstvu, i da nijekanje te doktrine za sobom povlači da ne opstoji pravi Bog, ne možemo zaključiti da Židovi ne vjeruju u opstojnost pravog Boga.

Tako i Pismo i katolička Tradicija mogu Židovima pripisati vjerovanje u opstojnost pravog Boga. Sveti Pavao u Rim 10, 2, opisuje Židove koji ne vjeruju u Krista da imaju revnosti Božje, ali ne u pravom razumijevanju. No, ne možete uopće imati nikakve revnosti za Boga, ako ne vjerujete u pravog Boga. Svi oci i crkveni naučitelji slažu se da je Bog u kojeg Židovi vjeruju pravi Bog i, dakle, isti Bog u kojeg vjeruju kršćani. Oni su im samo predbacivali što imaju kriva vjerovanja o naravi pravog Boga. Ta su kriva vjerovanja zaista logički nespojiva s pravim židovskim vjerovanjima o božanskoj naravi, no to samo znači da Židovi nisu logički dosljedni u svim svojim vjerovanjima, što je savršeno normalno stanje; gotovo svatko drži nekog logičko nedosljedno vjerovanje. To ne znači da ih njihova kriva vjerovanja o Bogu priječe da imaju istinita vjerovanja o Njemu.

6. 'Talmud je zlo antikršćansko djelo'

To nije sud katoličke teologije niti crkvenog Učiteljstva. Crkva je bila malo svjesna Talmuda do XIII. st. kad je intenzivirala napore za obraćanjem Židova. Optužba da je Talmud nemoralan i antikršćanski potjecala je u cijelosti većinom od židovskih obraćenika na kršćanstvo toga doba, kao što je Nicolas Donin. Može se nagađati da su ti obraćenici u tim optužbama bili pod utjecajem reakcije protiv svoje bivše religijske pozicije, i iz osjećaja da dokažu svoju lojalnost kršćanstvu. Netočnost tih optužaba učinila ih je neprikladnima za misijske svrhe, što je onda vodilo katoličke teologe prema temeljitijem studiju Talmuda. Najautoritarinije katoličko djelo proizašlo iz tog istraživanja bilo je 'Pugio Fidei', magistralni napad na rabinsko židovstvo i na islam koji je napisao dominikanac Raymond Martin. Taj napad je odbacio tvrdnju da je Mojsije na Sinaju primio cijelu Mišnu, ali nije odbacio sav sadržaj Talmuda. Otac R. Martin je prihvaćao da je nešto iz Talmuda doista preneseno, usmena tradicija primljena od Mojsija i argumentirao da ta izvorna tradicija dokazuje istinu kršćanstva. Ostatak Talmuda je odbacio kao ljudsko iznašašće.

Prema tomu, prije nego djelo koje u cijelosti treba odbaciti, opće načelo da je Talmud mješavina dobrih, loših i indiferentnih elemenata, najautoritativnija je pozicija među katoličkim teolozima i može se lako vidjeti da je ispravna ispitivanjem njegova teksta. Traktat o 'Mudrosti otaca', primjerice, koji sadrži neka etička i religijska učenja rabina koji su živjeli većinom prije Kristova vremena, bjelodano sadrži vrijedne elemente. Činjenica da taj važan talmudski tekst uvelike prethodi Kristovu vremenu, pokazuje lažnost tvrdnje kako je glavna ideja rabinskog judaizma odbacivanje Kristova mesijanskog dostojanstva.

To načelo je u skladu sa sudom Crkve o Talmudu. Kad je na poticaj N. Donina u Parizu Talmud bio spaljen, francuski su Židovi apelirali na Papu koji je prosudio da bi se Talmud mogao dopustiti ukoliko se očisti od antikršćanskih primjedaba. Sličan je sud dao i Tridentski koncil. Židovsko se povjerenstvo obratilo koncilu sa zahtjevom da dopusti tiskanje Talmuda. Koncil je njihov zahtjev proslijedio Kongregaciji za Indeks koja je opet presudila da se može tiskati ako se očisti od antikršćanskih izjava. Ta je prosudba Talmuda ispala puno pozitivnije od one dane o djelima Luthera, Calvina, 'Uvoda u teologiju' Petra Abelarda i 'Pamele' Samuela Richardsona, koja je Crkva sva u cijelosti zabranila.

Katolička realna procjena Talmuda će se uglavnom slagati s onom R. Martina. Osim što sadrži ljudska iznašašća, rabinski judaizam je očuvao mnogo od ozračja i vjerovanja svijeta religijske misli u kojoj su živjeli Krist i apostoli. Ta su vjerovanja često prihvaćena kao božanski objavljena po Kristu i od autora knjiga Novog zavjeta, pa je dakle istina da rabinsko židovstvo sadrži elemente koji su božanskog podrijetla. Tako rabinsko židovstvo može rasvijetliti, premda ne i dodati, objavljeni poklad vjere koji je potekao od Krista; to je detaljno pokazano znanstvenim studijima Novog zavjeta.

Treba spomenuti da Talmud nije jedina komponenta rabinskog židovstva. Dnevna molitva i liturgijski ciklus rabinskih Židova jednako su važni kao Talmud s gledišta religijske prakse. Povijest rabinske molitve i liturgije je nesigurna, no mnogi od njenih elemenata prethode Kristovu vremenu i mogao ih je izgovarati i sam Krist. Dakle, kršćanska prosudba te liturgije može odbaciti neke njene elemente, no ne može je osuditi kao cjelinu. Doista, takva osuda bi značila i osudu nekih dijelova tradicionalne katoličke liturgije koji se preklapaju s rabinskom.

Moglo bi se prigovoriti da iako navedeni argumenti utvrđuju kako, u teoriji, Židovi nisu zbog svojih religijskih vjerovanja nužno neprijatelji Crkve; zapravo njihova povijest kao naroda stalno pokazuje takvo neprijateljstvo. Budući da Židovi i katolici nemaju iste ciljeve ili interese, neizbježna su iskrsavanja sukoba i neprijateljstava tijekom zapleta dvotisućljetne povijesti. Kad su ti konflikti uključivali židovske napade na katolike, navodili su se kao dokaz intrinzičnog židovskog neprijateljstva prema Crkvi. Nije potrebno nijekati postojanje tih napada ili istraživati cijelu tu dvotisućljetnu povijest s ciljem da se pokaže da, kao narod, Židovi nisu neprijatelji Crkve. Dovoljno je uzeti u obzir različite suvremene židovske skupine koje su značajne za Crkvu.

1. Vjerujući i prakticirajući rabinski Židovi

Velika većina rabinskih Židova koncentrira svoje napore na stvaranje zajednica koje najmanje što je moguće ulaze u interakciju sa svjetovnim poganskim svijetom, kako bi se očuvale od njegovih koruptivnih utjecaja. Njihovi su borbeni napori usmjereni na druge Židove koji imaju liberalnije nazore. Suprotstavljeni su moralnoj pokvarenosti svjetovnog društva i često su voljni povezati se s katolicima da se odupru toj pokvarenosti. Inače, sretni su ako ih nežidovsko društvo ostavi na miru.

2. Svjetovni Židovi

Židovski napadi na katolike u modernim vremenima većinom su djelo sekularnih Židova. Nije u redu te napade pripisivati židovstvu njihovih počinitelja. Protiv prosvjetiteljske ideologije koju su prihvatili ti Židovi, rabinski su se Židovi borili zubima i noktima, a razvili su je u cijelosti pogani, većinom bivši katolici. Njeni su korijeni u srednjovjekovnom nominalizmu čiji je prvi cvijet protestantska reformacija, a puni plod prosvjetiteljstvo XVIII. st. Ono je djelo Francuza, Engleza, Škota i Nijemaca. Jedini Židov koji je imao ulogu u prosvjetiteljstvu bio je Moses Mendelssohn, koji je posveto svoju karijeru tomu da dokaže opstojnost Božju i besmrtnost duše, i koji je zato bio posve zanemaren. Svjetovni Židovi pokazuju veliku revnost u korist nevjere upravo zato što napadaju religiju svojih otaca, religiju koju mrze.

Tu je još jedan faktor koji proizvodi generalniju židovsku potporu prosvjetiteljskim pokretima. Židovima je prije Francuske revolucije u većini europskih država bilo uskraćeno građanskog pravo. Revolucija je Židovima u Francuskoj dala građanstvo, a Napoleon je to pravo proširio većim dijelom Europe. Naravno da su Židovi skloni blagonaklono gledati na pokret koji im je dao legalnu jednakost s nežidovima, i s neodobravanjem na bivše kršćanske režime koji su im tu jednakost uskraćivali. Židovska potpora antikatoličkoj politici Treće francuske republike i sekularizirajućem radu ACLU-a (American Civil Liberties Union) u SAD-u, uvelike je bila rezultat tih sklonosti. Međutim, iako je ta potpora bila izravan napad na Crkvu, široki židovski blok za tu potporu nije bio prvenstveno motiviran animozitetom prema Crkvi kao takvoj. Potpora je bila motivirana željom da se zadrži jednakost za Židove pred zakonom, za što se mislilo da zahtijeva podupiranje prosvjetiteljskog programa.

3. Konzervativni Židovi

To je važna skupina Židova koji ne prihvaćaju sva rabinska učenja, no koji se, ipak, u biti slažu s moralnim i vjerskim učenjima zajedničkim rabinskim Židovima i katolicima. Ti su Židovi često aktivni u potpori moralnim učenjima koja drži Crkva, a čak i u obrani same Crkve.

4. Država Izrael

Izrael je plod cionističkog pokreta koji je nastojao uspostaviti nacionalni židovski teritorij u Svetoj zemlji na nereligijskoj bazi. Realizaciju tog cionističkog cilja omogućila je činjenica što je velik broj Židova bježao kako bi spasio svoje živote; najprije od nacističkog pokušaja njihova istrebljenja, a onda od napada u muslimanskim zemljama nakon proglašenja Izraela 1948. (taj je progon eliminirao većinu židovskih zajednica u muslimanskom svijetu, osiguravajući 40% populacije nove države). Dakle, razlog za nastanak Izraela bila je potreba Židova da spase svoje živote bježeći u svoju postojbinu. To je legitiman razlog koji ima potporu u naravnom pravu i nema temelja na kojem bi katolici mogli prigovoriti postojanju te države kao takve, bez obzira na moguće kritike nekih izraelskih akcija i politike.

Tipično, Izraelci se nisu mogli složiti oko pisanog ustava kao temelja izraelske države, i još ga nemaju. Međutim, država ne temelji svoju legitimnost na religijskim osnovama. Ništa u pravnom okviru koji služi kao temelj države, ne priznaje rabinsko židovstvo kao božanski objavljeno. Tako su Crkva i Izrael uspjeli uspostaviti funkcionalan odnos. Država Izrael priznaje jurisdikciju katoličkih crkvenih sudova u stvarima braka i razvoda, što nije slučaj u većini zemalja. U trenutačnim okolnostima je postojanje židovske države za Crkvu dobra stvar, i ta se država ne može uzimati za neprijatelja. Interesi Crkve u Svetoj zemlji se prvenstveno sastoje u vjerskoj slobodi, nediskriminiaciji protiv tamošnjih kršćana te u zaštiti svetih mjesta i hodočasnika koji ih pohode. Država Izrael dobro služi tim interesima. Kršćanski građani Izraela imaju višu razinu ekonomskih i obrazovnih postignuća od židovskih, te su u odnosu na njihov broj više zastupljeni u pravnim i medicinskim profesijama. Glavni problem za kršćane u Svetoj zemlji je muslimansko zastrašivanje. Alternativa toj židovskoj državi je islamska država, koja je cilj neprijatelja Izraela. Takva bi država bila katastrofa za Crkvu. Značila bi propast za kršćane u Svetoj zemlji, sveta mjesta, kršćanska hodočašća; i jako bi ojačala muslimanske neprijatelje Crkve.

5. Židovske organizacije uključene u odnose sa Svetom Stolicom

Te su organizacije raznolike, ali uključuju i ozbiljne ličnosti. Neke od njih zahtijevaju da se Crkva odrekne napora za obraćenjem Židova, prizna da je židovstvo put spasenja, promijeni molitve u tradicionalnoj latinskoj liturgiji i odbaci regularizaciju Svećeničkog bratstva sv. Pija X. Pritisci u posljednjem od ovih pitanja, nesumnjivo na neki način daju razumjeti opasku biskupa Fellaya o Židovima kao neprijateljima Crkve.

Istina je da su prva dva zahtjeva napad na središnje doktrine vjere. Sveti Pavao je u poslanicama Rimljanima i Galaćanima odbacio ideju da se opsluživanje Mojsijevog zakona može smatrati meritornim ili spasenjskim činom. Te iste poslanice i evanđelja također iscrpno objašnjavaju činjenicu da se Zakon i proroci svi odnose na Krista, i od njega vuku svoju vrijednost. Postoji opasnost da se krivo razumije da je Stari zavjet nadomješten Novim. To učenje se ne bi smjelo shvaćati kao da Stari zavjet ima sadržaj koji je neovisan o Novom - sadržaj koji bi mogao nastaviti vrijediti nakon Utjelovljenja Kristova. Univerzalni konsenzus crkvenih otaca je da je sadržaj Starog zavjeta u cijelosti zaokupljen Kristom, tako da je nenasljedovanje Krista odbacivanje samoga Starog zavjeta. Jedna je od glavnih poruka Novog zavjeta, naglašena osobito u poslanici Hebrejima, da je kršćanstvo židovstvo - pravo židovstvo. Nema zapravo židovske religije koja se razlikuje od kršćanstva; postoji samo dio Židova, i Zakon i proroci koji naviještaju Krista, ali koje ti Židovi nisu ispravno shvatili. Ako je Novi zavjet ispravan, ideja židovstva je fantazija.

Ideja da židovstvo postoji kao posebna religija postala je aktualna među katolicima zbog utjecaja antisemitizma XIX. st., protestantskih bibličara koji su htjeli kršćanstvo bez židovskog utjecaja i izmislili nekršćansku religiju zvanu 'židovstvo', od koje su vidjeli da se odvaja kršćanstvo. Bili su sposobni za to stoga što su slijedili Luthera u mišljenju da spasenje nema ništa s dobrim djelima. Na 'židovstvu' su pokazivali kako je zakon bio nuždan za spasenje, a kršćanstvo su shvaćali kao da ukida svaku vezu između djela i spasenja, što je navodno veliki napredak. Katolici koji o židovstvu govore kao o različitoj religiji, jednostavno slijede tu protestantsku ideju ne analizirajući njene korijene. Apsurdno je, dakle, tvrditi da Židovi ne trebaju vjerovati u Krista. Svi apostoli su se trudili da obrate Židove k vjeri i, doista, u početku su propovijedali samo Židovima. Tvrdnja da je Krist mesija Izraela, temeljna je za kršćansku vjeru, a shvaćanje da Židovi ne bi trebali slijediti Mesiju potpuno je neprihvatljivo Židovima, a ne samo katolicima.

Međutim, židovske organizacije koje inzistiraju da Crkva treba prihvatiti da Mojsijev zakon još vrijedi za Židove, ne predstavljaju Židove kao cjelinu. Većina religioznih Židova je dovoljno realistična da razumiju kako Crkva neće promijeniti svoj fundamentalni nauk, i zadovoljni su odlučnim odbacivanjem antisemitske mržnje i diskriminacije od strane katolika. U obranu tih židovskih organizacija treba reći da oni nisu nužno dobro informirani o kršćanskoj misli, te da su ih neki pojedinci na visokim pozicijama u Crkvi uvjeravali da katolici više ne smatraju da se oni trebaju spasiti vjerujući u Krista. Dakako, oni uzimaju da ta uvjeravanja odgovaraju onomu što katolički nauk sada tvrdi. Kad im se kaže da, zapravo, to nije slučaj, smatraju to pokušajem da ih se obmane poricanjem prijašnjih dogovora. Duguje im se neka vrsta isprike zbog lažnih uvjeravanja. Crkvenjaci koji iznose takva uvjeravanja nastoje iskoristiti katoličko-židovske odnose kao izliku i masku za napredak vlastitih teoloških agenda; modernistička promocija svih religija kao dobrih i kao puteva spasenja. Židovi koji su prihvatili ova uvjeravanja uhvaćeni su u internu igru subverzije Crkve, što nije bio njihov cilj.

Točno poznavanje glavnih suvremenih židovskih skupina, otkriva da je krivo opisati Židove kao neprijatelje Crkve. To ne znači da nema židovskih neprijatelja Crkve; bilo bi apsurdno to nijekati. Značilo bi to da Trocki ili Freud, primjerice, nisu bili neprijateljski prema katoličkoj vjeri. No, to znači da je krivo i nepravedno opisati židovski narod, ili židovske vjernike, kao neprijatelje Katoličke crkve.


Izvor: http://www.hprweb.com/2014/03/why-the-jews-are-not-the-enemies-of-the-church/