Hodočašće sedam crkava

Započeti ću ovaj post parafrazirajući uobičajenu prvu rečenicu iz Traktor Toma:

Bilo je vedro sunčano jutro u proljetnom Rimu.

Potaknut prekrasnom biografijom sv. Filipa Nerija koju mi je darovao (misleći da mi je posudio) moj brat Tomislav, krenuo sam na hodočašće sedam crkava u Rimu.
Detalje oko sedam crkava, povijesni nastanak hodočašća, običaje i slično možete vrlo lako naći na internetu. Svakako pročitajte što o sv. Filipu Neriju i oratorijancima piše Splendor mudri.
Važno je napomenuti kako je moja priprema za put bila navedena biografija i nešto preciznija karta od ove povijesne:

Izvor: Wikipedija

Kartu, koju u cijelosti reproduciram niže, mi je također poklonio moj mecena kojem se ovim putem zahvaljujem.

Izvor: Google maps & T.B.

Dakle, postoje organizirani načini hodočašća u sedam crkava i ukoliko se nađete jednoga dana u Rimu, svakako vam preporučujem da ovo hodočašće i prođete na takav način.

Ja sam krenuo na jedan "drugačiji" način, umišljajući u svojoj oholosti da su možda tako išli i poneki neuki i nepoučeni romari stoljećima prije.

..................

Sjetivši se riječi sv. Filipa kako nebo nije za lijenčine ustao sam u cik zore i spustivši se iz sobe upao u gomilu Amerikanaca i Nijemaca koji su se natisnuli oko švedskog stola. U biografiji čitamo:

"Oni [hodočasnici] su jeli u tišini, prekinutoj samo ponekad muzikom i pjevanjem. Namirnice su bile jednostavne: nešto jaja i sira, malo voća, vode i vina. Stol je bila zemlja, pokrivena travom i cvijećem."

Prilagodio sam svoj meni i umjesto vina popio nešto latte macchiata iz kavomata.
Razmišljajući o tim davnim hodočasnicima uputio sam se metroom do stanice Ottaviani, najbliže početku moga puta - Bazilici sv. Petra. U bazilici sam bio na "razgledavanju" koji dan prije tako da sam samo izmolio krunicu na grobu sv. Pija X. kako bi me ovaj veliki svetac pratio zagovorom na ostatku moga putovanja.

Hodajući Rimom od sv. Petra do sv. Marije Velike naišao sam na mnoštvo crkvi, što sam i očekivao, ali nisam očekivao da iza gotovo svakog ugla vire tako prekrasne građevine koje bi u svakom manjem gradu slobodno mogle biti proglašene katedralama. Izbjegavam ja tako neku automehaničarsku radnju pazeći da ne ugazim u ulje i pogledam gore pa ugledam nešto ovakvo...

Ne mogu se sjetiti kako se zove ova crkva, ali vjerujem da će neki od čitatelja pomoći?

Naišao sam tako i na zanimljiv plakat u jednoj crkvi.

Bit će da je slučajno, ali to je, srećom, jedina od crkvi u kojoj sam naišao na poprilično ružno "obnovljen" oltar i tabernakul.

Premda bi se udaljenost od sv. Petra do sv. Marije Velike mogla proći za kojih tridesetak minuta, meni je trebalo oko dva sata te je sunce već dobro upržilo kad sam napravio ovaj selfie ispred te prekrasne crkve.

Inače, ukoliko putujete u Rim s obitelji, manjom djecom ili osobama koje ne mogu dugo hodati, ovo je dobra prilika da vam se pridruže jer su sljedeće četiri crkve - sv. Marija Velika, sv. Lovro, sv. Ivan Lateranski i sv. Križa relativno blizu.
Nažalost, crkva sv. Lovre bila je zatvorena kada smo došli do nje pa smo se samo pomolili ispred i za okrepu popili kavu u kafiću preko puta. Budući moj poštovani mecena nije bio kod ove znamenite crkve, prilažem fotografiju.

U rimsku katedralu sam ušao s pokrajnje strane prolazeći pored golemog obeliska. Nekako mi se i činio povelik što sam poslije i potvrdio vidjevši na netu da je lateranski obelisk najveći uspravni egipatski obelisk na svijetu težak brat bratu 455 tona. Primjetite da je toliko velik da mi nije stao u ovaj kadar (moram napomenuti da sam sve selfie slikao sa stražnjom kamerom zbog kvalitete slike pa kompozicija nekad i nije baš savršena)

Ulazeći u sv. Ivana Lateranskog bio sam impresioniran, ali pomalo ipak i začuđen da je takva relativno mala crkva (u rimskim mjerilima naravno) proglašena za majku svih crkava. Onda sam shvatio da se nalazim u transeptu iliti poprečnom brodu.
Nakon posjeta crkvi sv. Križa, koja je vrlo blizu Lateranske bazilike, uputio sam se na najteži i mogao bih reći najčudniji dio hodočašća.
U rimskim mjerilima ovo mjesto bi bilo kao da se nalazite negdje oko Ciboninog tornja u Zagrebu i šećete kroz prekrasne zelene livade i pašnjake (na kojima zaista pasu kravice).

Zove se Parco della Caffarella i veliko je kao cjelokupni centralni/stari dio Rima.
Pronalaženje sv. Sebastijana izvan zidina zadalo mi je podosta muke jer sam dobivao različite upute od više osoba. Ipak, kad se već smrknulo, uspio sam se pomoliti kraj relikvija ovoga velikog svetca.

Znao sam da me do moje poslijednje postaje - sv. Pavla izvan zidina čeka još dobar komad puta i da će bazilika vrlo vjerojatno biti zatvorena, ali sam inspiriran sv. Filipom Nerijem uz pjesmu krenuo dalje (nisam baš glasno pjevao da ne misle kako sam lud hodajući tako navečer uz rub ceste).
Izbjegavanje autobusa i kamiona (na jednom dijelu nije bilo pločnika) se svakako isplatilo jer sam se mogao pomoliti ispred crkve sv. Pavla i snimiti ovaj prekrasni selfie - primjetite taj zadovoljni osmjeh

Nakon ove poslijednje postaje, duhovno okrijepljen prekrasnim hodočašćem, a tjelesno okrijepljen pravim rimskim McChickenom otišao sam u hotel na počinak.

Razmišljajući poslije kako mi je bilo lijepo, zaključio sam kako ovakvo hodočašće treba napraviti i u Zagrebu. Katedrala i crkva sv. Martina svakako će biti uvrštene na popis... treba vidjeti što još.