Daruj im pokoj

Volim rekvijemske mise. Ozbiljnošću i strogošću, a ujedno bogatstvom sadržaja i značenja uvijek me dirnu i na intelektualnoj i na emotivnoj razini. I tiha privatna misa na pokrajnjem oltaru... 

... i pjevana poput jučerašnje za Dušni dan potiču vjernika da uskladi svoje promišljanje o smrti s onim što nas uči Crkva. Daju nam realističan pogled na smrt naših bližnjih i očekivanje što će biti s nama, a ujedno i najbolje sredstvo da u susretu s tim neizbježnim događajima "nešto napravimo". 

Vjerojatno najupečatljivi element pjevane rekvijemske mise je sekvenca Dies irae. Naš zbor na tradicionalnoj misi je sve jači i jači. Dok su jučer naizmjenično pjevali ovu posljednicu palo mi je na pamet da prije desetak godina kada sam sličnu izvedbu slušao na youtubeu nisam ni slutio kako ću jednom, Bogu hvala, moći slušati te riječi i napjeve na onom mjestu i u onom kontekstu za koji su i stvoreni. Teško mi je zamisliti da ima katolik kojega ne bi potresle slike koje se pred njim otkrivaju tijekom pjevanja ove pjesme. Mi znamo što je pred nama, dobro je da nas zahvati sveti strah i pouzdanje u Boga. Unatoč tome što sam prošlih godina već stavljao snimke posljednice, odlučio sam i ove godine podijeliti s vama dvije snimke iste izvedbe, jednu iz kora i drugu iz puka. 

Dodajem i pjesmu kod prikazanja. Budući da se u Misi razgrće tkanje vremena spajajući nas s trenutkom Kristove smrti na križu, (nat)prirodno je da se taj "temporalni diskontinuitet" protegne i na najvažniji trenutak života svake osobe. Zato Crkva u ofertoriju rekvijemske mise zagovara kršćanina kojemu se dijeli duša od tijela i on polazi na sud. 

Kada sam s drugim ministrantom, kako je običaj, pridizao misnicu nakon Pretvorbe, imao sam osjećaj da se i siromašne duše iz čistilišta hvataju za taj rub kako bi ih iz podzemlja podigao Križ, obasjalo Sunce Hostije i konačno očistila Kap iz Kaleža. 

Molimo za sve vjerne mrtve: Pokoj vječni daruj im, Gospodine, i svjetlost vječna svjetlila njima, počivali u miru Božjem. Amen.