Marija Agredska obraća Indijance

Fra Alonso de Benavides prepričava događaje ovog čudesnog obraćenja u svojim memoarima iz 1630. Pleme Jumano koje živi više od sto dvanaest liga istočno od Santa Fea, s druge strane apaškog naroda Vaqueros, već je nekoliko godina usrdno molilo fra Juana de Salasa, misionara i tumača među Tompirosima i Salinerosima, da dođe živjeti s njima. Manjak subraće spriječio ga je da im udovolji, ali kad su 1629. u provinciju Novi Meksiko poslani dodatni misionari, fra Juan de Salas i fra Diego Lopez poslani su k plemenu Jumano. 

Indijanci su rekli franjevcima da su toliko željni misionara i krštenja, jer je žena poput one koju su tamo imali naslikanu - a to je bila slika majke Luise de Carrion - propovijedala svakom od njih na njihovom jeziku, govoreći im da trebaju pozvati patere da ih poučavaju i krste, te da ne smiju u tome biti lijeni. Rekli su i da je žena koja im je govorila bila odjevena ni manje ni više nego kao ona koja je tamo naslikana, ali da je bila mlada i lijepa. Benavides kazuje da je đavao strahujući od skorog izbavljenja duša Jumana u slučaju da ih misionari pronađu, isušio jezera, rastjerujući tako veliko krdo bizona koje je bilo ondje i uz koje su sva ta plemena preživljavala. Posredstvom indijanskih vračeva, demon je proširio poruku da trebaju promijeniti svoje prebivalište u potrazi za hranom. I tako su poglavice naredile da podignu svoje šatore i odu sutradan u zoru. A u svitanje je sveta žena razgovarala sa svakim od njih ponaosob i rekla im da ne bi trebali ići, jer se redovnici već približavaju. 

Dvanaest Jumana poslanih da potraže svećenike pronašli su ih i zamolili da vide sliku časne majke Luise de Carrion te opet komentirali da je žena koja im je govorila bila odjevena kao ona, ali da je bila ljepša i mlađa. Jumani su tada izašli ususret svećenicima u povorci, s dva križa naprijed jer ih je nebo tako dobro poučilo. Kad su svećenici pokazali svoja raspela, svi su ih došli poljubiti i štovati, kao da su već dugo kršćani. A isto su učinili i vrlo lijepom kipu djetešca Isusa kojeg su svećenici donijeli, doticali bi svojim ustima i očima njegove noge s puno pobožnosti. Na kraju se oko svećenikâ okupilo mnoštvo od više od deset tisuća duša samo zato da bi čuli riječ Gospodnju. Fra Juan de Salas rekao je da oni koji žele postati kršćani podignu ruke. Zbila se čudesna stvar! Uz jedan veliki uzvik svi su ustali i podigli ruke tražeći sveto krštenje, a majke su čak dizale ruke svojih beba. Dok su svećenici ostali uz Jumane, propovijedajući im božansku riječ i učeći ih da se mole, glasnici su došli iz susjednih indijanskih naroda kako bi pozvali svećenike da i njih idu podučavati jer je i njima govorila ista sveta žena. 

***

U jednoj ekstazi pokazao joj je Gospodin slikovito čitav svemir. Upoznala je različnost stvorova, množinu ljudi koji nastavaju zemlju, kako je malo pravovjernika, a naprotiv još mnogo nepokrštenih. U dubokoj boli i sažaljenju radi velikog broja pogana molila se za njih neiskazanom srdačnošću i pobožnošću, a naročito za Indijance u Americi. Gospodin joj zapovjedi, da se ponovno moli za Indijance i da radi za njih. Nato joj dade Gospodin te je točno upoznala običaje i način života tih poganskih naroda, kao i veliko pomanjkanje svećenika, koji bi radili za njihovo obraćenje. U sve većoj revnosti za nepokrštenu braću s one strane oceana, doživjela je nečuveno čudo. Ovdje ga točnije navodimo radi njegove zanimljivosti. 

U jednom uznesenju našla se u nekom posve tuđem kraju među narodom, koji je već prije u vizijama upoznala — među Indijancima u Srednjoj Americi. Jasno je pred sobom vidjela osobe, osjećala toplije podneblje one zemlje itd. Gospodin joj zapovjedi, da propovijeda tomu narodu. Ona je poslušala i, premda je propovijedala samo na španjolskom jeziku, ipak su je Indijanci razumjeli. 

Ovakva su se uznesenja ponovila vrlo mnogo puta. Iza uznesenja našla bi se svaki put na svojem prijašnjem mjestu. »Putujući« kroz Meksiko upoznala je franjevce koji su tamo u ono vrijeme misionarili. Kako franjevci, naravno, nisu mogli u isti mah doći u sve krajeve, a bilo ih je i premalo, ona je upućivala Indijance, kako će si sami potražiti misionare i opisivala im je mjesta, gdje se oni nalaze. 

Sve ove čudne stvari priopćila je Marija svome ispovjedniku. Mnoge su okolnosti potvrđivale istinitost njezina kazivanja. Ona je na pr. — kako se kasnije pokazalo — točno poznavala one narode, njihove običaje, ratove i oružje itd. Nju samu, kako je bila ponizna, sve ovo ipak nije moglo uvjeriti, da je tijelom bila prenesena u Ameriku, već je držala, da je to bilo samo duhom. Makar je bila sigurna da đavao tu nije imao svoje prste, ipak se vrlo bojala, da to nije samo kakvo utvaranje. Kasnije se međutim sve više držalo i govorilo, da je Marija Agredska bila tijelom u Americi. To se vjerovanje temeljilo na sljedećim činjenicama. Jednog je dana došlo mnogo nepoznatih Indijanaca u onaj kraj Meksika, gdje su radili franjevci kao misionari, i tražili su da ih odmah pokrste. Misionari su se tome vrlo začudili. Nakon mnogog ispitivanja ustanovilo se, da ih je poslala neka gospođa, koja da ih je češće pohodila i propovijedala im sv. evanđelje. Poslije toga bi svaki put netragom nestala. Misionari su po opisivanju Indijanaca jedva toliko mogli zaključiti da je morala biti neka redovnica. P. Alfonso de Benavides - poglavar kustodije kojoj su misionari pripadali — poslao je neke misionare sa zagonetnim pridošlicama u njihovu domovinu; oni su našli tamošnje Indijance tako dobro poučene u vjeri, da su ih smjesta mogli krstiti. Kralj toga indijskog plemena — također poučen po nepoznatoj gospođi — htio je da sa svojom obitelji bude prvi pokršten. 

P. kustos Benavides pokušao je sve, samo da sazna, tko je ta čudnovata redovnica, te je u tom poslu g. 1630. doputovao u Madrid. Tamo je našao tadanjeg generala Reda te mu sve opširno ispripovijedao. Budući da je p. General već otprije poznavao Mariju Agredsku i njezin sveti život, posumnjao je nije li ona ta čudnovata misionarka! Naloži dakle p. Benavidesu da pođe u Agredu do č. s. Marije, a njoj pismeno naloži pod sv. poslušnost da savjesno odgovara na sva postavljena pitanja. U isti mah obavijesti o tom p. Sebastijana Marzilla, provincijala i p. Franciska Andrea de la Torre, Marijinog ispovjednika. Sva trojica pođu u samostan k Mariji. Ona je sve vjerno ispripovijedala, kako je bilo, ali je dodala, da sama sumnja, da li je tijelom bila u Americi. P. Benavides ju je potanko ispitivao o okolnostima dotične zemlje, o običajima, o načinu života Indijanaca itd. Marija je znala imena, imenovala krajeve i provincije te priopćila mnoštvo raznih okolnosti tako točno, kao da je godine i godine putovala onim krajevima i tamo živjela. P. Benavidesu je točno opisala njegove drugove koje je s njim tamo vidjela označivši mu točno dan, sat i mjesto. P. Benavides je saglasno s o. Provincijalom i Marijinim ispovjednikom sastavio pismeni izvještaj o svemu i uručio ga njezinom ispovjedniku. Marija je i dalje držala, da je samo duhom bila kod Indijanaca, a oci su naprotiv vjerovali, da je bila i tijelom. Pateru generalnom Komisaru izjavila je Marija sljedeće: »Ne mogu sigurno ustvrditi, da li sam uistinu bila i tijelom prenesena. No tome se ne treba ništa čuditi, jer sv. Pavao, koji je svakako uživao više rasvjetljenje, priznaje, da je bio uznesen u treće nebo, ali ipak ne zna, da li je u tijelu ili izvan tijela! Ja mogu samo posvjedočiti, da se to doista desilo ... ja za sebe držim, da se anđeo u mojoj pojavi pokazivao Indijancima i propovijedao im, a meni da je Gospodin to pod molitvom samo pokazao.« 

Izvori: 1, 2.