Gostujući autor - Vodoravne istine

Svi braća!

"Ti nemaš pojma da postoji žuta opasnost i da će žuta rasa osvojiti celi svet!"

Jedan francuski pisac, u knjizi iz 1971., piše da su katoličke istine dvovrsne: jedne su uspravne, druge vodoravne. Uspravne su tvrda besjeda (npr. o ljubavi prema Bogu, o sudu poslije smrti, o osobnom grijehu, o obraćenju, o cijeni otkupljenja, o žrtvenom značaju mise, o rađalačko-odgojnoj, prvotnoj svrsi ženidbe, o svetosti i otajstvenosti bogoslužja); one su glavne i od njih zavise vodoravne (npr. ljubav prema bližnjemu, kolektivna dimenzija grijeha, gozbeni značaj mise, sjedinidbena svrha ženidbe, poučnost bogoslužja). Postoji opasnost da odnos obrnemo te počnemo uspravne istine smatrati pukim simbolima vodoravnih.

"Nekoć je jedan od znakova istinitosti naše vjere bilo obraćenje. Za prethodni naraštaj bila su karakteristična baš obraćenja na katolicizam. Čini se da mi ta obraćenja više ne želimo i kao da ona nekima od nas smetaju. U stvari, čovjek ne može težiti za tim da se drugi slože s njegovim mišljenjem osim ako je ono istinito u njegovim očima. Naprotiv, ako je naša vjera samo simbol i približna istina, svjetlo pomiješano s tamom, čemu i željeti da drugi usvoje naša gledišta? ...

Isus naučava da ljubav čovjeka prema čovjeku proizlazi iz ljubavi čovjeka prema Bogu. Jednog dana mogli bismo doći do obrnutoga redoslijeda i početi smatrati ljubav čovjeka prema čovjeku temeljnom istinom jer se po toj ljubavi mi sjedinjujemo s drugim bićima. Neki misle da vjerovanje u Boga, koliko god bilo časno i uzvišeno, tek na neki alegorički način tumači duboku i jedinu iskustvenu istinu ljudske ljubavi. Tako dolazi do inverzije osnovnog odnosa. Ne proizlazi više ljubav čovjeka prema čovjeku iz ljubavi prema Bogu, nego obratno: ljubav čovjeka prema Bogu postaje imaginarni simbol ljubavi čovjeka prema čovjeku. ...

U krajnjoj liniji ne bi bilo velike razlike između toga humanističkog kršćanstva i Maove religije... Ako bi se s jedne strane kršćanstvo tako 'humaniziralo', a s druge strane ako bi se iz komunizma mogao ukloniti antireligiozni značaj, sutra bi se ljudska vrsta mogla okupiti u jednoj zajednici, u jednoj religiji, religiji Čovjeka. Katolici bi, razumije se, mogli i dalje vjerovati u svoje mitove koji su slika te religije, ali marksistima i maoistima, koji su oslobođeni tih legendi, ne bi ta mitologija bila potrebna. ...

Katkada ponovno čitam misli najvažnijeg i najoštrijeg našeg protivnika, Feuerbacha, toga crnog proroka. On je pisao na početku 19. stoljeća: 'Na mjesto božanstva mi moramo staviti ljudsku vrstu ili ljudsku narav, na mjesto prekogrobnog života u nebu prekogrobni život na zemlji, povijesnu budućnost čovjeka.' Katkada mi se čini da bi Feuerbach kad bi se vratio među nas rekao: 'Ovaj put sam uspio uvjeriti kršćane.' ...

Kad se naglasak bude stavljao samo na čovjeka, na budućnost, na napredak svijeta, moglo bi doći do toga da se najprije obrazovani ljudi, a zatim i najširi slojevi naroda počnu pitati imaju li uopće vjerske tajne neko stvarno značenje i nisu li one samo simboli ljudskog djelovanja."

Piscu je ime Jean Guitton, a knjizi naslov "Što vjerujem". Guitton je bio veliki prijatelj Pavla VI. i veliki poklonik Drugoga Vatikanskog sabora. U toj knjizi napisao je da je osobita zasluga Drugoga Vatikanskog sabora to što je naglasio vodoravne istine koje je Crkva dotad smatrala tako očevidnima da nije potrebno na njih podsjećati.

U okružnici "Fratelli tutti" piše (molim da me se ispravi ako griješim) da kršćani piju iz evanđeoskog, a drugi iz drugih izvora – istu vodu ljudskog dostojanstva i bratstva te pričuvanog prvenstva sveopćem zajedništvu čitave ljudske obitelji i susretu sa svetim tajanstvom drugih.