utorak, 8. travnja 2014.

Obredi Velikog tjedna



U zadnji čas prije ovogodišnjeg Velikog tjedna pojavile su se na blogu Tradicionalna latinska Sveta Misa sljedeće knjige:
  • Obredi Velike sedmice, 1921. g.
  • Obnovljeni obred Svete sedmice, 1957. g.
Pohitite ondje zahvaliti autoru bloga i skinuti knjige koje opisuju obrede Velikoga tjedna kako su se odvijali stoljećima te kako su izgledali nakon reforme sredinom pedesetih godina prošlog stoljeća za pape Pija XII. Opise promjena možete pročitati na NLM-u ili Rorate.

Onima koji se spremaju obrede proslaviti po jednoj ili drugoj verziji za stariji će oblik biti od koristi i ovaj priručnik (Jednostavno vršenje obreda prema Memoriale rituum, str. 118 ili Svečano vršenje obreda prema Misalu, str. 152), a za noviji oblik ova knjižica na engleskom (preuzeta odavdje).

Moje mišljenje koje je, naravno, gotovo potpuno nebitno je da bi obrede bilo dobro služiti po starijem obliku (prije promjena u pedesetima) uz izmijenjenu molitvu za Židove kako je zapovjedio papa Benedikt XVI. Prvo po snazi drevne tradicije, a drugo isključivo zato da se korištenje tih obreda ne gleda u smislu neposlušnosti rimskom biskupu.


Broj komentara: 12:

  1. Bratstva FSSP i FSSPX služe veliki tjedan po obredniku iz 1957. godine. koliko mi je poznato samo Institut Krista Kralja služi po starijem. Ne znači ako je nešto starije da je drevnije, nisam siguran koliko je drevniji običaj slaviti Veliku subotu u subotu ujutro praktički po danu (obrednik 1921.) od Velike subote po obredniku iz 1957. koja se slavi u Subotu kad padne mrak (uoči Uskrsa). Stariji obrednik koristim za prijekore puče moj u procesiji koje pivamo, A dogodine po starom obredniku namjeravam obnoviti Barabana tj officium tenebrarum na veliku srijedu
    Ivan.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Ne znam koliko je uznapredovao konsenzus u tradicionalnom svijetu da su obredi iz 1957. manjkavi. Međutim, ni u Institutu se o tome nema jedinstveno stajalište. U kapelici stoji često više misala - pa u jednoj čak i Pavla VI. na latinskome za, primjerice, patere iz Fontgombaulta koji slave novi obred na latinskome (premda i Institutovi sakristani "peru ruke" nakon uzimanja novog misala i nitko ne želi ministrirati-brava gente!). U Zaitzkofenu bi takav misal zbilja prvom raketom bio poslan na Pluton. U Econe ga je vjerojatno nemoguće prošmuglati (kao prašćića u Teheran).
      Inače, vjerujem da se i u FSSPX-u razlikuju stavovi o ovim pitanjima, no opet: riječ je o načelu poslušnosti - svi se pridržavaju posljednje reforme prije antropološkog obrata i puča u Crkvi. Drugo, postoji opasnost od eksperimentiranja - ovaj hoće ovo, onaj ono. Ovaj tvrdi da je čak brevijar skratio sveti Pijo X., da bi i to trebalo vratiti...To, jasno, nije baš tako. Nekada su navodno samo župnici molili taj dugi časoslov, bilo je više kapelana koji su radili. To je skraćivanje imalo smisla. - Ovdje postoji opasnost kaosa, a to bi mogao biti početak nove reforme: reforme, reforme od reforme!
      A dosta je reformi!

      Kikii

      P.S. "Uskoro, uskoro" (Papa o rješavanju slučaja Franjevaca Bezgrješne) - što bi to samo moglo značiti?! Daj Bože da uskoro završi progon toga časnog Reda!

      Izbriši
    2. The proper hour for the celebration of the Easter vigil is also traditionally after None, as in all the ferial days of Lent. According to the first Ordo Romanus, the catechumens were prepared for baptism on the morning of Holy Saturday, around the time for Terce, and then dismissed, to return for the vigil in the evening, which began after None. Likewise, Gratian’s Decree, one of the most important works of mediaeval canon law, states that “…on Holy Saturday, the solemn Mass is to be celebrated towards the beginning of night.” (De consecratione, Distinction 1, Canon 50) The blessing of the Paschal fire is clearly a ritual for evening, and the text of the Exsultet says explicitly “This is the night…” four times in a row.

      However, it must not be thought that the Church, by anticipating this service to the morning, celebrated the Resurrection of Christ on Saturday morning. As noted in the article on the Mass of Holy Saturday, the Easter vigil, is not a first Mass of the Resurrection; it is a vigil, a keeping watch. The incomplete character of the Mass, which omits the Introit, Creed, no Offertory antiphon, Agnus Dei and Kiss of Peace, clearly indicates that the Church, although confident of the Lord’s Resurrection, still awaits the actual rising and public manifestation of the Risen Lord. A similar custom obtains in the Byzantine Rite, in which a Divine Liturgy is celebrated on the morning of Holy Saturday. This Liturgy refers repeatedly to the fact of the Resurrection, but the famous Paschal hymn “Christ is risen from the dead, by death trampling upon death…”, the Byzantine Easter hymn par excellence, is not sung until the Matins of Easter Sunday.

      Izbriši
    3. The reform of Pope Pius XII did not in fact restore the Easter vigil to its proper historical time after None, since it mandated that the vigil is to start at such an hour that the actual Mass will begin around midnight. The Divine Office of Holy Saturday was rearranged in such a way that Saturday itself has both Vespers and Compline, where formerly Vespers, that is, the first Vespers of Easter, was sung as the Postcommunion of the vigil, and Compline shortly after. This change is based on a theory commonly held by liturgists at the time, though there is no substantial base to this, that the twelve prophecies of the vigil form a sort of Matins. (See for example Batiffol’s History of the Roman Breviary, p. 128 of the 1898 English edition.) For this reason, the Easter vigil was then made to conclude with a newly constructed Lauds. Where the former practice of anticipating the vigil to the morning jarred notably with the blessing of the fire, and with the singing of the Exsultet, the newer practice has Lauds being sung at one or two o’clock in the morning. What was suggested to be a confusing lack of harmony with the hour of the day is simply moved from the beginning of the service to the end.

      Concluding Considerations

      The changes to the Holy Week services are often explained as resulting from the need to restore these services to their “proper” times. However, it must be understood that the changes to the actual rites and texts of Holy Week have nothing to do with either the traditional schedule, or the new one.

      Only two of the services of Holy Week are appreciably changed in length by the actual reform of the Missal and Breviary, the Mass of Palm Sunday, and that of the Easter Vigil. The hour of the former is not affected at all by the reform. There is no particular reason why the Easter Vigil as it was prior to 1955 could not be celebrated at the hour newly appointed by Pope Pius XII. This was in point of fact done for a period of about 5 years; the nighttime celebration of the Easter vigil was approved on an experimental basis in 1951, and this was done in some places, but with the older rite, 12 Prophecies and all. None of the changes made to Holy Thursday or Good Friday changes the length of the service in a notable way.

      http://www.newliturgicalmovement.org/2009/05/compendium-of-1955-holy-week-revisions.html

      Izbriši
    4. Promjene iz 1955. nastale su pod zloglasnim p. Bugninijem. On i njegovi suradnici pokušali su na svaki način što više osiromašiti bogoslužje Velikog Tjedna (npr. ukinuli su Predslovlje u blagoslovu palma na Cvijetnicu, u kojem se jasno proglašava Kristovo kraljevanje nad svim kraljevima i vlastima - što modernisti ne priznaju) i uvesti što više modernističkih ideja (npr. po prvi put u povijesti uveli su da se svećenik moli okrenut prema narodu, tj. leđima okrenut oltaru, u obredu blagoslova palma i sl.). Poradi pape Pija XII. i pravovjernih kardinala nije im uspjelo promijeniti bit, ali promijenili su mnoge, mnoge detalje i dijelove koji su bili veoma lijepi i dostojni (te godine papa je bio teško bolestan, gotovo na pragu smrti, što objašnjava zašto im je toliko uspjelo)

      Ova studija, koju je Toma gore spomenuo, odlično objašnjava te promjene, osiromašenja i sl., te citira ideje "reformatora":
      http://rorate-caeli.blogspot.com/2010/07/reform-of-holy-week-in-years-1951-1956.html

      Izbriši
    5. Sve je to jasno i shvatljivo. No, po načinu pisanja po tim trady blogovima se vidi imaju li ti "eminentni" stručnjaci konkretnog iskustva u "pastoralu" ili samo dociraju, a tradicionalnu Misu organiziraju prigodno dva, tri puta mjesečno.
      Nije isto imati 4 tisuće vjernika u svojoj župi i ekipu od dvanaest ljudi od kojih je četvero povjesničara umjetnosti i glazbe, a ostali glumci i obraćenici s protestantizma ( ti obično budu pravovjerniji od pape Pija X.)
      Nije isto imati više od pola milijuna vjernika i ne imati vjernike.
      I nije se isto dosljedno pridržavati nečega i djelomično se pridržavati: danas kritizirati reforme tijekom pontifikata pape Pija XII. (s pravom, jer je Bugnini djelovao od 1949.), a sutra koncelebrirati novi obred.
      Mislim da je ustrajnost mons. Lefebvrea u Tradiciji uspjela poglavito jer nije rigoristički shvaćao predkoncilske propise (kojih je bilo puno, iskreno, dosta je toga trebalo promijeniti, prilagoditi - što je primjerice veliki Pijo XII. i činio, a prije njega je to isto tako činio sveti Pijo X.:skraćivanje časoslova, česta sveta Pričest, ali i izbacivanje svjetovne glazbe).
      Nadbiskup Lefebvre je već prije Koncila davao mnoge dispenze kao biskup (nikada se nije diralo u bit) kako bi se moglo uspješnije evangelizirati dok su drugi očito cjepidlačili. Kasnije su takvi prednjačili u uništavanju Tradicije. Možda su predvodnici bili uvjereni modernisti, ali su nedvojbeno među egzekutorima itekako bile nezrele osobe: rigoristi, skrupulanti, nestabilne osobe koje su često svoju nezdravu duhovnost predbacivali predkoncilskom duhu i luđački sve gazili-spaljivali misnice, rušili oltare...Ja sebi drukčije ne mogu objasniti to pokoncilsko ikonoborstvo.

      S druge strane, nije li malo preopasno posezati sam na svoju ruku na neke misale, obrede itd. iz nekih stoljeća?! Znači li to da smo Učiteljstvo mi sami?!

      Kikii

      Izbriši
    6. Zapravo, mons. Lefebvre je upravo "rigoristički" (ako ćemo uzeti tu riječ u pravom značenju, koje nema negativne konotacije) shvaćao propise o liturgiji - upravo zato je 1980-tih odredio da će u svim distriktima Bratstva biti obavezan misal iz 1962. (do tad su u Engleskoj, SAD-u i ostalim anglofonim krajevima svećenici Bratstva koristili misal prije Bugninija, dakle iz 1954., prije promjena Velikog Tjedna), jer je "rigoristički" shvatio crkveno pravilo da se za slavljenje sakramenata uvijek mora uzeti najnovije izdanje misala.

      No, to što se "rigoristički" držao pravila ne znači da je bio u krivu - nema ništa loše u striktnom obdržavanju zakona, to je, naprotiv, pohvalno. Optužba "rigorist" i "farizej" (u ovom smislu istoznačnice) upućuje se često tradicionalnim katolicima jer se drže propisa i učenja Crkve, što je iskrivljenje prave naravi tih riječi - prava definicija farizeja je onaj koji se obdržava slova zakona, ali bez ljubavi prema Bogu, vjerujući da se i bez ljubavi može spasiti samim praznim obdržavanjem propisa, a definicija za rigorista u rječniku je:
      1. onaj koji je strog u obdržavanju pravila
      2. (iz katoličke moralne filozofije) onaj koji se drži nauka da se u dvojbenim slučajevima mora slijediti uvijek sigurniji put
      Dakle, svaki katolik bi trebao biti rigorist, jer je u suprotnosti u opasnosti da postane laksist.

      No, isto tako treba reći i da nisu u krivu ni svećenici koji se drže pred-Bugninijevih obreda, jer, kao što dokazuje gornja studija, već u tim promjenama se itekako pokazao duh modernizma, kojega papa Pio XII. poradi svoje bolesti i okruženosti tajnim modernistima (ispovjednik mu je bio budući kard. Bea - modernist koji je na kasnijem Koncilu bio glavni promicatelj zablude vjerske slobode, a državni tajnik je do 1954. bio mons. Montini - budući Pavao VI.) nije uspio u potpunosti ukrotiti, nego samo ograničiti da ne učini ono što je učinjeno nekoliko godina nakon njegove smrti.
      Za njega je uistinu vrijedilo ono što je rekao i sv. Pio X.: "de gentibus non est vir mecum": Od mnoštva ljudi oko mene, nema čovjeka sa mnom.

      Izbriši
    7. I rigorizam i laksizam su podjednako opasni i za katolički moral neprihvatljivi ekstremi. Rigorizam je naime zastranjenje po kojoj se moralni zakon u iznimnim / neuobičajenim slučajevima shvaća formalistički, bez obzira na okolnosti koje uvjetuju njegovu primjenu. Mons. Lefebvre nije bio rigorist u liturgijskim pitanjima jer se u sspx-u koristi stara molitva za židove i drugi confiteor (iako prema 1962. više nije predviđen); Misal 1962. uveden je radi praktičnih razloga, možda i zato da se razriješi stvar sa sedevakantistima.

      afel

      Izbriši
    8. Ovisi što se shvaća pod pojmom "rigorizam". Neki vole koristiti taj pojam kao uvredu širokog značenja, promjenjivog ovisno o gledištu korisnika, slično kao "farizej". Npr. za nekonzervativce i moderniste su svi tradicionalisti rigoristi, farizeji, nazadnjaci itd. itd.

      P.S. Bratstvo koristi molitvu za židove iz 1960 - to nije original, nego izmjena koja je dio misala iz 1962. Molitva iz 2008. (koju Bratstvo ne koristi) je napisana više od dva desetljeća iza smrti mons. Lefebvrea pa se ne može uzimati kao primjer "(ne)rigorizma" u liturgijskim pitanjima. Isto vrijedi i za drugi confiteor - po misalu iz 1962. dopušten je tamo gdje je to običaj.

      Izbriši
  2. e da, obratite pažnju na psalmu jutrenje Velog četvrtka iz starog obrednika, jedna rukom dopisana opaska na sadržaj teksta psalma na 73. stranici. Kad god u rukama držim te obrednike uvik me to iznova nasmije :D
    Ivan

    OdgovoriIzbriši
  3. "...uz izmijenjenu molitvu za Židove kako je zapovjedio papa Benedikt XVI..."
    Ne razumijem. Znači papa je promijenio iz starog misala molitvu za židove. Jeli još nešto promijenio, molitvu za pogane?
    Zašto je to papa učinio? Čudno.

    Ante

    OdgovoriIzbriši
  4. Nije čudno, s obzirom na to što dolazi iz Rima u zadnjih pola stoljeća, sablažnjive susrete u Asizu i sl. Židovima je naime smetalo da se kršćani mole za njihovo obraćenje, pa je to promijenjeno (i to četiri puta u zadnjih pola stoljeća).
    FSSPX se drži molitve iz 1960., koja je ista kao tradicionalna, ali nažalost bez riječi "perfidiis" (nevjerne), koju je uklonio Ivan XXIII. Neki drugi redovi se drže originalne molitve, a ED Benediktove molitve iz 2008.

    Toma je rekao da zagovara korištenje Benediktove molitve "da se korištenje tih obreda ne gleda u smislu neposlušnosti...", no pitanje je i neposlušnost čemu i zašto neposlušnost nečemu, jer nikad poslušnost ljudima nije bezuvjetna.

    Evo za usporedbu sve verzije.

    - Originalna molitva (iz spomenute knjižice iz 1957. - originalno se samo tu nije govorilo ni Pomolimo se, ni Prignimo koljena, ni Ustanite, prema drevnim tumačenjima zato jer su židovi na Veliki Petak prigibali koljena u izrugivanju Gospodinu - prigibanje koljena je dodano 1957., ali riječi molitve nisu mijenjane):
    Molimo i za nevjerne židove; da Bog i Gospodin naš skine koprenu sa njihovih srdaca; da i oni poznadu Isusa Krista Gospodina našega.
    Svemogući vječni Bože, koji ne isključuješ iz svoga milosrđa ni nevjerne židove: usliši naše molitve, koje upravljamo za taj zaslijepljeni narod; da se, spoznavši svijetlo tvoje istine, koja je Krist, izbave iz svoje tame. Po istom Gospodinu ... - Amen.


    - Promijenjena molitva iz 1960. (koju koristi FSSPX)
    uklonjene podebljane riječi iz gornje molitve ("nevjerne"), ostalo isto.

    - Promijenjena molitva iz 1965. (sadrži dvosmislen izraz "postići puninu otkupljenja", što može implicirati i da su već postigli dio otkupljenja, tj. da se mogu spasiti u svojoj nevjeri, što bi bila hereza)
    Molimo i za židove: da se Bog i Gospodin naš udostoji rasvijetliti ih sjajem svoga lica, da bi i oni priznali sveopćeg Otkupitelja, Isusa Krista našega Gospodina.
    Svemogući vječni Bože, koji si dao svoja obećanja Abrahamu i njegovu potomstvu: milostivo usliši molitve svoje Crkve, da bi u starini stečeni narod zavrijedio postići puninu otkupljenja. Po Gospodinu...


    - Promijenjena molitva iz 1970. (ona koja se koristi u novom obredu, sadrži herezu)
    Molimo i za židove: njima je prvima Gospodin Bog naš govorio. Neka im dade da rastu u njegovoj ljubavi i vjernosti Savezu (otvoreno izrečena hereza - da su nevjerni židovi i sad vjerni Savezu, također opet dvosmislen izraz "puno otkupljenje", koji se može tumačiti i na katolički i na heretički način)
    Svemogući vječni Bože, ti si dao svoja obećanja Abrahamu i njegovu potomstvu: usliši molitve svoje Crkve i narod Izraelski, svoju prvu baštinu, privedi punom otkupljenju.

    - Promijenjena molitva iz 2008. (koju koriste skupine ED, u prvom dijelu sadrži nejasan izraz koji se može tumačiti i na heretički način da Krist spašava izvan Crkve, N.B. ovo je neslužbeni prijevod jer službenog prijevoda nema - zato sam preveo doslovno s latinskog, iako neki izrazi nisu u duhu hrv. jezika)
    Molimo i za židove: da Bog i Gospodin naš rasvijetli srca njihova, da priznaju Isusa Krista spasiteljem svih ljudi.
    Svemogući vječni Bože, koji želiš da svi ljudi spašeni budu i k priznavanju istine dođu, podaj milostiv, da puninom naroda u Crkvu Tvoju ulazećom sav Izrael spašen bude. Po Kristu Gospodinu našem. Amen.


    S druge strane, i za usporedbu, u istočnim obredima (koje koriste i istočni katolici) Velikog Petka još stoje drevni izrazi, npr. u srp. prijevodu: "narod nepobožan i bezakoni", "Mnoštvo Judeja ... nasledivši greh nečistog ubistva", "Mnoštvo bogoubica, Judejski narod bezakoni, mahnito vičući Pilatu, govorahu; Raspni Hrista nevinoga...", "Po Solomonu, rov dubok su usta, bezakonih Jevreja... Na krivim putevima, Jevreja bezakonih , trnje je i zamke." (http://www.scribd.com/doc/39910075/Posni-Triod-Srpski-Prevod)

    OdgovoriIzbriši

Upute za komentiranje

Kako bi se razlikovali sugovornici, obavezno koristite neko ime ili nadimak koji možete dodati i na kraju komentara. Potpuno anonimni komentari najčešće se brišu.

Nijedan komentar objavljen na ovom blogu ne podrazumijeva ni u kojem stupnju prihvaćanje od autorâ ovog bloga mišljenja koja su u komentaru izražena.