Ma to su samo sitnice

S bloga jednog svećenika:

Islam je lijepa vjera koju poprilično simpatiziram, barem u onom obliku kako je ja shvaćam, a to je predanost Bogu. Sviđa mi se što su predani Bogu i vjeri u svemu što rade . sve je u imenu Allaha – jedinog Boga kojega je objavio Muhamed. Ta je vjera bliska kršćanskoj jer baštini istu tradiciju i istu povijest. I s Židovima dijelimo zajedničkog praoca vjere Abrahama, ali Židovi Isusa odbacuju dok ga muslimani prihvaćaju barem kao čudotvorca i proroka. Islam je privlačna religija jer ima jednostavna i jasna pravila, za razliku od kršćanstva koje možda je jednostavno u svojoj biti, ali je vrlo komplicirano kada krenemo u objašnjavanje dogmi i vjerovanja, a posebno prakse življenja vjere jer nema kompletnog i jasnog kodeksa ponašanja: imamo Očenaš, nedjeljnu euharistiju i zapovijed ljubavi, ali tu je toliko toga sa strane ostavljeno na slobodu, dakle na nejasnom području. Islam je, barem mi se tako čini, jasan i strog, što mu daje na uvjerljivosti. Može se i u islamskoj tradiciji naći negativnosti, kao i u kršćanskoj, ali usudim se reći da mislim, pozivajući na Isusa Krista, pravi put i život, kako su muslimani na pravom putu, tj. nisu daleko od njega.

Hm?

Ljudi se danas previše svađaju zbog stvari koje si u biti ne proturječe. Brane svoju istinu ne shvaćajući da na svijetu ima mjesta za različite bog"istine" kompatibilne s onom jednom istinom bitka (Boga). Evo nekoliko primjera takvih 'i-i' koje vjera može prihvatiti: Isus je i pravi čovjek i pravi Bog, spasiti se može i vjernik i nevjernik, Bog jednako voli i grešnika i sveca, ...

Iz jedne propovijedi, pardon, homilije:

No pobjeda nad smrću nije bilo posljednje Isusovo čudo jer Isus i danas čini čuda u našim životima.
(...)
I ja sam se dobro namučio dok sam se pokušao sjetiti čuda koja sam jučer doživio. I kad sam već zaključio da sam proživio jedan sasvim normalan dan, bez ikakvih spomena vrijednih iskustava, počeo sam primjećivati mnoge čudesne stvari: tako je za mene čudo bilo to što sam nakon više od mjesec dana spontano uzeo gitaru u ruke, što sam pripremio teme za susrete mladih za sljedećih mjesec dana, što sam sudjelovao u proslavi 50. obljetnice braka jednih naših župljana, što se je jedan dječak neposredno nakon krštenja popeo na oltar i počeo listati misnu knjigu, što sam pročitao poučnu knjigu o čovjeku s Alzheimerovom bolešću, kao čudo sam doživio i rukometnu utakmicu Hrvatske sa Španjolskom ili npr. to što sam pronašao titlove za jedan korejski film ili što sam pobijedio u beli s gotovo 900 bodova razlike. Mogao bih nabrojati i druga čuda koja sam jučer doživio, ali i ovo je dovoljno da podcrtam svoje vjerovanje da je naš život na svakom koraku ispunjen čudima.
(...)
Duh Sveti oduvijek puše kako hoće i mi vjerujemo da je on prisutan u svakoj kršćanskoj Crkvi i po Božjoj providnosti vodi sve prema pravom jedinstvu. Ako je u ovom trenutku povijesti nemoguće formalno zajedništvo, sigurno je moguć dijalog i složno djelovanje i zalaganje za širenje Isusove Radosne vijesti mira i ljubavi, oproštenja i spasenja.

E sad, jedni će reći da je za oproštenje potrebno ići na ispovijed, a drugi da je dovoljno obratiti se Isusu i više nemamo smrtnoga grijeha. Jedni će reći da se smijemo moliti Djevici Mariji, a drugi da je besmisleno zagovarati se svecima kad se možemo moliti direktno Bogu. Jedni će reći da se spašavamo dobrim djelima, a drugi da nas može spasiti samo Božja milost, bez obzira na djela. Sva ta i brojna druga neslaganja ne trebaju biti razlog da jedni drugima okrenemo leđa već da okrenuti prema jednome Trojstvenom Bogu tražimo uvijek iznova jedinstvo vjere.

To jedinstvo nikad neće značiti da moramo biti u svemu isti. Kao što muškarac nikad neće biti žena, već će i muškarac i žena svaki na svoj način čuvati jedinstvo obitelji i njihove bračne zajednice, tako niti različiti kršćani ne mogu biti prisiljeni vjerovati ono što ne vjeruju, već svako u svojem stavu pred Bogom težiti prema jedinstvu, poglavito jedinstvu prihvaćanja i ljubavi.

Grijeh?

Grijeh je moralno zlo, ali nije svako zlo grijeh. Da bi nešto bilo grijeh, treba biti zlo i učinjeno svjesno i slobodno. Ako nema ta 3 elementa, ne možemo govoriti o grijehu. Isus je molio oproštenje za svoje mučitelje jer, kako je rekao, ne znaju što čine. Komplicirano je govoriti o grijehu jer grijeh u teološkom smislu čine samo vjernici. Nevjernici, oni koji ne vjeruju u grijeh, mogu činiti zlo i pogriješiti, ali ne mogu sagriješiti. Opisao bih grijeh kao svjesno kršenje moralnog zakona i po tome put u propast.

Dosta je, to je samo od zadnja dva mjeseca.