O privrženosti Drugom vatikanskom saboru.

Na prošli Božić navršila se pedeseta godišnjica sazivanja Drugog vatikanskog sabora od strane pape bl. Ivana XXIII. Hvala Bogu da se koncil, njegova priprema, tijek i zaključci te provedba konačno mogu otvoreno promatrati i analizirati. Mi u hrvatskom jezičnom području smo još od toga daleko, nedostaju nam knjige poput Ameriove Iota unum ili novije Roberta de Matteia Il Concilio Vaticano II, Una storia mai scritta. Uglavnom, nije mi namjera ovdje ulaziti u prevelike diskusije, već vam želim ukazati na neke tekstove koje možda niste primjetili u zadnje vrijeme.

Ponajprije, tu je članak koji je napisao monsignor Fernando Ocáriz Braña, generalni vikar Opusa Dei. On je sudjelovao u pregovorima sa SSPX-om s vatikanske strane i zato je posebno zanimljivo što nam ima za reći. S obzirom da je tekst objavljen u poluslužbenom vatikanskom glasilu L'Osservatore Romanu i to na pet-šest jezika, sigurno je da ima i određenu (neslužbenu) težinu. Ovdje ga možete naći na engleskom, talijanskom, španjolskom, francuskom, njemačkom i portugalskom, a možda će vas zanimati i Rorate Caeli zbog komentara koje ondje možete pročitati. Zahvaljujući hrvatskom ogranku Opusa Dei i njihovoj vrlo dobroj internetskoj stranici, tekst pod nazivom Privrženost Drugom vatikanskom saboru dostupan je i na hrvatskom jeziku (doduše, malo više korekture ne bi škodilo). Neću vam prepričavati članak jer bih vjerojatno pogriješio, ali ću vam iznijeti svoj dojam, tj. shvaćanje. Monsignor Ocáriz predstavlja različite stupnjeve prihvaćanja koje je potrebno iskazati tvrdnjama iz dokumenata 2. vatikanskog sabora, pa kaže da je poslušnost vjere potrebna samo za one tvrdnje koje su već prije definirane kao dogme, ali i za ostale je potrebna nekakva poslušnost - poslušnost volje i intelekta koja je ipak religiozna poslušnost, tj. prihvaćanje koje se ne temelji isključivo na razumu. Ne mogu reći da me to nešto posebno iznenađuje niti me zbunjuje to što se i za obične izjave Učiteljstva očekuje da ih katolik prihvati premda se zna da to nisu nepromjenjive istine vjere. Koliko sam shvatio, to što nisu nepromjenjive, ne znači da su samim time promjenjive istine, tj. tvrdnje koje možemo slobodno zanemariti. Ono što me više iznenadilo, ako to nije prejaka riječ, je to što se kaže otprilike: da, neke stvari su inovacije, ali one su u kontinuitetu s prijašnjim izjavama i tumačenjima papa i ove nove štoviše osvjetljuju one stare koje treba u tom kontinuitetu čitati, a ne samo kao što je do sada naglašavano da treba nove izjave čitati u skladu s tradicijom. Zašto postoji i vrijedi ta neizreciva "hermeneutika kontinuiteta"? Zato što mi to postuliramo i tako je. Priznaje se dakle promjena nauka, ali se isto tako tvrdi da je ta promjena u suglasnosti s ispravno shvaćenim prošlim naukom. Ako vam nije jasno zašto, kako, do koje je mjere to obavezno za običnog katolika, evo jednog lijepog citata koji će vam poslužiti kao apaurinček:

An assessment of the teaching of these Popes [after Vatican II] and the corresponding assent of the Episcopate to that teaching should transform a possible situation of difficulty into a serene and joyful acceptance of the Magisterium, the authentic interpreter of the doctrine of the faith. This must be possible and is to be hoped for, even if aspects that are not entirely understood remain. 

Dakle, koliko sam ja shvatio čak i ako nam se čini da je neka nova izjava u kontradikciji s nekim starim izjavama Učiteljstva, treba tu suprotnost promatrati ne kao nepomirljivu logičku kontradikciju, nego kao paradoks vjere. Mislim, nije baš da nam je nešto drugo i ostalo, zar ne? To je nešto kao čardak ni na nebu ni na zemlji - nit' je dogma, nit' je učenje koje odgovara našem vremenu (poput velikog dijela socijalnog nauka Crkve).

Bilo kako bilo, uslijedile su i reakcije, od kojih je vjerojatno najkvalitetnije napisana zadnja:
Msgr. Gherardini: Vatican II is not a super-dogma
Côme de Prévigny: The words of Monsignor Ocáriz and Conciliar innovations
Écône theology professor responds to Opus Dei vicar general

Konačno, kao jednu sitnu ilustraciju inovacija u katoličkom nauku nakon posljednjeg ekumenskog sabora, nudim vam sljedeći članak uvaženog profesora u miru: Da sam musliman, hinduist, budist… Meni ondje iznesen nauk izgleda izopačeno, ali opet s druge strane, možda se varam. Da li je zadaća katoličkih misionara primjerice kod muslimana i hindusa slična prodavačima BMW-a i Mercedesa kod ljudi koji voze fićeke ili stojadine? Da li ću nekome tko pije iz močvare reći da je i to dobro jer je ondje ima više od 99% H₂O? Trebaju li svi katolici postati svetci prije nego smijemo ikome spomenuti da izvan Crkve nema spasenja?