Ljubiti papu

Jasno vam je o čemu ću pisati u ovom tekstu, nadam se da ću se izraziti tako da me se ispravno shvati, ali priznajem da ni meni samom još nisu jasni svi aspekti ove teme.

Najprije bih htio raščistiti jednu stvar. Što znači ispravno se postaviti prema Svetom Ocu, njegovu nauku i djelima? Pišem samo svoja razmišljanja, to je potpuno očito, razmišljanja podložna kritici i osporavanju.

Mi katolici trebamo ljubiti i slušati papu ne zbog toga što nam je simpatičan ili ne, pa čak ni zbog toga što se slažemo s onim što govori i radi ili nalazimo u tome probleme. Trebamo ga ljubiti jer je Gospodin Isus Krist tako odredio, a Njemu nema ni prigovora ni mane. On je odredio da Njegova Crkva počiva na Petru i njegovim nasljednicima. On je odredio da Sveti Otac vodi Kristovo stado, Crkvu i da u određenim stvarima i okolnostima ima zajamčenu nezabludivost učenja.

To povlači i konkretne posljedice za naš život: molit ćemo za Papu neovisno o svojim osjećajima ili razmišljanjima, pokušat ćemo sve što čini ili poručuje prihvatiti u najdobrohotnijem smislu koji nam razum dopušta, isticat ćemo sve pozitivno što možemo, a o onome što opažamo kao negativno govorit ćemo ograničeno, prije svega činjenicama, suzdržavajući se od nesigurnih tumačenja. To ne znači da se moramo smiješiti od uha do uha čim netko spomene njegovo ime, ne znači da ga moramo hvaliti ako za time ne osjećamo potrebu i sasvim sigurno ne znači da trebamo izričito potvrđivati kao bijelo ono za što mislimo da je crno ili čak samo sivo.

Ne treba osjećati grižnju savjesti ako nas njegove riječi ili geste ostavljaju hladne ili zbunjene. Ne treba se pretjerano preispitivati što nije s nama u redu ako ne možemo uzdignutih ruku pjevati punim glasom dok nam se toplina podiže iz utrobe prema srcu koje kao da će prepuknuti od obilja radosti. Ne treba. Da, lijepo je ako se možemo cijelim bićem osjećati povezani s vidljivom glavom Crkve, ali to je daleko od najvažnijega, čak bih rekao to i nije važno.

Ne vidim zbog čega se o životu i djelovanju bilo kojeg pape, prije ili nakon njegova izbora, ne bi smjelo pristojno razgovarati. Hoće li neki naši zaključci možda sablazniti malene? Moguće. Ali isto tako treba tim "malenima" poručiti da internet nije dobro mjesto za njih ako ih sablazne činjenice. I da se moraju što prije otrijezniti od želje da osobe koje su dužni slušati učine savršenima. Ne kažem da svećenicima, biskupima ili papama treba tražiti mane, daleko od toga. Ali Božje zapovijedi se ne sluša, u crkvu se ne ide radi Pape, biskupa ili svećenika. Njih je Bog postavio kao svoje službenike, dao im je strašnu odgovornost i u skladu s time vlast da Njegova milost po njima dotječe do svakog vjernika. Ali, ako išta, onda su nas protekla desetljeća naučila da se strašne stvari događaju kad se pravimo da je važnije sačuvati nečiji ugled nego reći istinu. Postoje, dakako, stupnjevi i okolnosti. Nije isto "prikrivati" ili ne govoriti o svećeniku za kojeg recimo znamo da je preljubnik, o onome koji je npr. pedofil ili pak o onome koji naučava heretična učenja. Možda je i moguće da je prvog bolje ostaviti u tišini izbjegavajući tako veći skandal, za drugoga se danas svi slažu da ga treba bez milosti predati policiji, pa i javnosti; za trećeg, heretika, još nema konsenzusa. Ali, nesumljivo da se i zbog njega gube duše. Svakako da se može raspravljati o tome da li je nešto prikladno ili ne, da li je nešto istina ili kleveta itd. Ali, a priori govoriti da se o tim stvarima mora umuknuti je suludo. Pa ovih dana rimskog biskupa Franju hvali primjerice baš kardinal koji je desetke milijuna potrošio zbog zataškavanja pedofilije, a liturgije su mu izgledale kao grozota pustoši. Smije li se takvom princu Crkve prigovoriti?

Ako svi mediji ovih dana s oduševljenjem izvještavaju o novom papi, zašto se s urlicima stavlja u pitanje spominjanje činjenice da je kao kardinal bio neposlušan nekim odlukama prethodnog pape, ako se prikažu snimke koje govore same za sebe, ako se napravi usporedba onoga što on čini s onim što su činili brojni pape prije njege. Ne sviđaju vam se takve stvari? Slobodni ste ih ignorirati, nije teško pronaći 99% medija gdje ćete imati servirano upravo ono što tražite.

Netko će nesumnjivo prigovoriti da je slučaj s Papom drugačiji nego slučaj biskupa, pa čak i kardinala. S jedne strane se i slažem, Papa nije kao ostali biskupi i u tom smislu treba još više paziti da se nešto netočno ne kaže, a ako se kaže, to što prije ispraviti. Ali ona fraza koju danas stalno slušamo "Duh Sveti je izabrao Papu", iz čega bi slijedilo da tko prigovori Papi, prigovara izborniku, meni se uopće ne čini ispravna. Daleko od toga da sam ja tumač katoličkog nauka, ako mi netko ukaže na dogmu ili sigurno učenje koje to potvrđuje, rado ću ga priznati. Ali, meni se čini da Duh Sveti pomaže kardinalima da izaberu Papu pri čemu mu se oni mogu i oprijeti, a onoga kojeg su izabrali štiti, u najgorem slučaju, od toga da ex cathedra kaže nešto krivo o moralu ili vjeri. Ali, kad bi Duh Sveti birao papu, zar ne bi onda bilo dovoljno da gospoda kardinali bace kocku i tako odrede tko je izabran. Poslužilo je kod sv. Matije, ne vidim zašto ne bi i kasnije?

Završavam ovo kratko razmišljanje s podsjetnikom da nam je najpreče brinuti se da spasimo svoju dušu i da bez obzira kakvo mišljenje imali o svojim crkvenim poglavarima, njih, a napose svog biskupa i Papu moramo u svim stvarima na koje imaju pravo i koje nisu u suprotnosti s pravilno izgrađenim glasom savjesti poslušno slušati i slijediti.