Još jedna problematičarka

Neka od problematičnih mjesta u Valtortinu "Spjevu o Bogočovjeku"

Posljednja riječ na križu

Djelo Marije Valtorte "Spjev o Bogočovjeku" već desetljećima kruži pobožnim katoličkim sredinama. Čak i neki evangelici skupljaju sve njegove sveske i ozbiljno uzimaju viđenja i nadahnuća ove vidjelice. Međutim te knjige bile su na vatikanskom Indeksu, tj. popisu zabranjenih knjiga, koji je, doduše, nakon Drugoga vatikanskoga koncila ukinut, ali je s moralnoga gledišta i dalje važan, jer nijedno djelo nije na nj dospjelo bez razloga.

Postavlja se pitanje zašto bi se Nebo nakon gotovo dvije tisuće godina čekanja odjednom odlučilo omalene evanđeoske izvještaje iskititi beskonačnim pripovijedanjem koje se proteže kroz desetak debelih svezaka. A ne samo da je vidjeličin stil prekomjerno kitnjast i obilježen neprekidnim vrtlogom osjećaja nego i sadržaj ima problematičnih mjesta.

Na primjer:

Poznato je sedam Isusovih riječi na križu, koje prenosi Biblija. No Valtorti je navodno Gospodin objavio da je njegova posljednja riječ zapravo glasila: Mama! Postavlja se pitanje kako bismo onda u skladu s tim vidjeli Kristovo djelo spasenja: više naravnim nego nadnaravnim? Bogočovjek Isus Krist na križu je slobodnom odlukom izvršio djelo otkupljenja – i nije li po sebi razumljivo da je svoju posljednju riječ uputio nebeskom Ocu, s kojim je istobitan, a ne zemaljskoj majci, koliko god da je s njom ljudski i duhovno bio nesumnjivo povezan?

U Valtortinu "Spjevu o Bogočovjeku", u svesku o Muci čitamo dakle, u poglavlju o raspeću, da je posljednje što je Krist izustio na drvu križa bio prvi dio riječi "mama". Navodno je taj "siloviti krik" (a ne: "Dovršeno je!" ili: "Oče, u Tvoje ruke predajem duh svoj!", nego nakon toga početak riječi "mama") proparao tišinu neposredno prije Isusove smrti. Potom slijede "dramatični" prizori u kojima se Marija previja do tla i divlje viče: "Više nemam Sina!" A Bogomajka je bila vjernica, koja nipošto ne pretpostavlja da smrću sve završava.

Otkupljenje

U svesku o Muci, u poglavlju pod naslovom "Grob Josipa Arimatejskog" Marija Valtorta tvrdi da joj je Krist objavio da otkupljenje nije dovršio On, nego njegova Majka. A znamo da Crkva, iako katkad naziva Mariju i suotkupiteljicom, nikad nije naučavala da je Majka Božja izvršila otkupljenje. To je učinio naš Gospodin na križu. No Valtorta kaže da joj je Isus rekao:

...Ja sam imao, u Muci, samo jedno napastovanje. Ali Majka Žena ispaštala je za ženu, koja je kriva za svako zlo, više i više puta. I Sotona je na Pobjednicu bjesnio s ustostručenom okrutnošću. Marija ga je pobijedila. Mariju je najokrutnije napastovao. Napastovao tijelo Majke. Napastovao srce Majke. Napastovao Majčin duh. Svijet misli da je otkupljenje završilo mojim posljednjim dahom. Nije. Dovršila ga je Majka nadodavši svoju trostruku muku da bi čovječanstvo otkupila od trostruke požude...

U istom poglavlju, oplakujući Krista, Marija ga naziva svojim Stvorenjem, a tako ga naziva i na nekim drugim mjestima u "Spjevu o Bogočovjeku". To zvuči čudno, kao što je čudno i kad joj u svesku o trećoj godini javnog djelovanja, u poglavlju pod naslovom "U Gamali" Isus kaže da će biti druga u crkvenoj hijerarhiji, odmah iza Petra. Je li ona ikad uopće bila dio crkvene hijerarhije, iako Petra i sva ostala stvorenja daleko nadilazi svetošću?

Istočni grijeh

Kršćanstvo su uvijek ugrožavali s jedne strane liberalna prilagodba duhu vremena, dakle posvjetovljenje, a s druge upravo suprotnost: tijelu neprijateljsko "produhovljenje", koje se u antici zvalo "gnoza" ("spoznaja"), a u kasnome srednjem vijeku njezini su sljedbenici većinom bili poznati pod nazivom "katari" ("čisti"), ili u istočnoj Europi "bogumili". Ti su sektaši načelno odbacivali čak i ženidbu i rađanje djece, dok je Crkva, naprotiv, već u starom vijeku branila dostojanstvo i svetost ženidbe protiv gnostičkih krivovjeraca, a poslije protiv raznih tijelu neprijateljskih sekta i samozvanih superasketa.

Ipak, neke gnostičke ideje znale su se kroz stanovite pukotine uvući među kršćane, često preko raznih viđenja i sličnih "prosvjetljenja" i navodno nebeskih nadahnuća. Iako te čudnovate predodžbe ne pripadaju službenom crkvenom naviještanju, u nekih vjernika padaju na plodno tlo.

Jedan primjer:

Tu i tamo može se u pobožnim krugovima naići na neobično mišljenje da se pad Adama i Eve sastojao u njihovu spolnom sjedinjenju. To uče čak i u nekim sjemeništima. Međutim protiv tog nazora govori činjenica da, kronološki gledano, prva Božja zapovijed našim praroditeljima glasi: "Plodite se i množite!" Taj zahtjev Svevišnjega postavljen je u raju, a ne tek poslije pada. Osim toga nedvosmisleno iz Knjige postanka te iz drugih mjesta u Svetom pismu proizlazi da istočni grijeh nipošto ne potječe s područja putenosti, nego da je on ohola neposlušnost Stvoritelju, dakle duhovni grijeh. (Svakako, čulnost kod Adama i Eve u rajskom stanju nije bila neuredna, nego potpuno skladna.) A ipak neki naši suvremenici najozbiljinije misle da su se neki ljudski udovi nakon pragrijeha čak anatomski izmijenili, te da bi se začeće novog života u edenskom vrtu događalo biološki sasvim drukčije.

Predodžba da se istočni grijeh sastojao u spolnoj intimnosti između naših praroditelja pojavljuje se npr. u prvom svesku Valtortina "Spjeva o Bogočovjeku". Valtorta piše da Adam i Eva isprva nisu znali kako začeti dijete spolnim sjedinjenjem; umjesto toga razmnožavanje se imalo ostvarivati posebnim Božjim zahvatom, bez spolnog odnosa. Spoznaja tog odnosa bila je Adamu i Evi zabranjena i upravo je to bio mamac kojim se poslužila zmija da napastuje Evu.

Međutim prema crkvenom nauku Adam i Eva nisu u raju bili nesvjesni svrhe ženidbe niti je bilo predviđeno da se ljudi razmnožavaju bespolno. To potvrđuju riječi Svetog pisma koje se odnose na stanje prije pada: "Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu i bit će njih dvoje jedno tijelo." U svom naučavanju o počinjenju istočnoga grijeha Crkva ne spominje spolni čin. Naši su praroditelji posvetnu milost izgubili oholim neposluhom, a ni uzrok, ni sadržaj, ni posljedica toga čina nije bio sam spolni nagon ni spolni odnos, nego je jedna od posljedica prvoga grijeha neurednost spolnog nagona.

Usprkos tomu Valtorta inzistira, vrlo detaljno, na seksualnom obilježju istočnoga grijeha.

Ex opere operantis?

Ono što u "Spjevu o Bogočovjeku" Isus iznosi o valjanosti sakramenata, koje je sam ustanovio, čini se da proturječi Svetom pismu i crkvenom nauku.

Crkva je nastavak Kristova života na zemlji riječju i sakramentom. Kad svećenik dijeli sakramente, on djeluje "in persona Christi": namjesto Krista te kao "služitelj sakramenta". Pravi je djelitelj sam Krist, a svećenik je njegovo zemaljsko oruđe. Budući da sakramente dijeli zapravo Krist, njihova valjanost ne ovisi o svećenikovoj dostojnosti ili čak savršenosti. A k tome bi vjernike duboko onespokojilo ako bi djelotvornost sakramenta bila vezana uza svećenikovo moralno stanje. Zar trebaju najprije provesti "tehnički pregled" karaktera dotičnog svećenika, da bi bili sigurni da će primiti valjan sakrament?

Budući dakle da je djelitelj u konačnici Krist, sakrament je djelotvoran samim izvršenjem ("ex opere operato") – neovisno o dostojnosti svećenika, služitelja sakramenta. Sa svećenikove strane za učinkovitost je potrebna samo ispravna nakana, dakle namjera izvršenjem sakramenta činiti ono što Crkva čini. Ta namjera u pravilu se smije pretpostaviti kao po sebi razumljiva.

O tome zavisi li valjanost sakramenta od svećenikovih moralnih osobina stoljećima su se među kršćanima vodile žestoke rasprave. Stroge asketske sekte, npr. montanisti u 2. stoljeću, a još više donatisti u 4. i 5., djelotvornost su podijeljenih sakramenata vezivali uza svećenikovu dostojnost. Tomu se nedvosmisleno suprotstavilo učiteljstvo Katoličke crkve, čvrsto se držeći načela "ex opere operato": sakrament se ostvaruje izvršenjem – jer se ne zasniva na svećenikovoj ljudskoj kakvoći, nego na Kristu i njegovim obećanjima, te na nalogu koji je Gospodin dao svojoj Crkvi.

Zato Crkva naučava i valjanost tzv. krivovjerničkoga krsta: čak i ako krštenje podijeli krivovjerac, ono je valjano, pogotovo jer je nužno za spas i stoga od presudne važnosti. O tome se opširno izjasnio prije svega sveti Augustin, pobijajući krivovjerja krutih donatista i sličnih asketskih skupina.

Kratko i jasno rečeno: i kad svećenik u stanju smrtnoga grijeha služi svetu misu, on ipak izvršava valjanu pretvorbu. Isto vrijedi za odrješenje od grijeha, u sakramentu pokore.

Međutim u zadnjem svesku "Spjeva o Bogočovjeku" čitamo, u poglavlju o Isusovu ukazanju apostolima s Tomom, ove riječi Valtortina "Isusa" upućene apostolima:

"...Dao sam vam vlast otpuštati grijehe. Ali ne može se dati ono što se ne posjeduje. Morate dakle biti sigurni da Ja ovu vlast u savršenom stupnju posjedujem i služim se njome prema vama, koji morate biti čisti u najvećem stupnju da očistite onoga koji dođe k vama, blatan od grijeha. Kako bi mogao netko suditi i čistiti ako bi zasluživao osudu i sam bio nečist?... Kako bi mogao reći: 'Ja te odrješujem u ime Božje' ako zbog svojih grijeha ne bi imao Boga uza se?..."

Štoviše, zahtijevana čistoća prerasta malo dalje u istom poglavlju u zahtjev za savršenošću:

"Ali kad umačete ruke u more moje Krvi, kao berači u badanj, i iz nje crpite čime da očistite zaprljane haljine bijednika koji su sagriješili, budite ne samo čisti, nego savršeni, da se ne biste umrljali jednim većim grijehom; dapače: s više grijeha, prolijevajući i dirajući svetogrdno Krv jednoga Boga, ili zakazujući u ljubavi i pravednosti uskraćujući ga ili dajući ga sa strogošću koja nije Kristova... Kako biti strog s jaganjcima kad si pastir idol?"

No ako bi bilo svetogrdno da euharistiju dijeli svećenik koji nije savršen, onda bi svi svećenici bili svetogrdnici! Također: čemu osuđivanje strogoće, koja je katkad u dijeljenju sakramenata itekako potrebna?

Završetak ovog poglavlja u zadnjem svesku "Spjeva o Bogočovjeku" tipičan je. Valtorta pripovijeda patru koji to sluša i zapisuje:

"Ali kad je već na podnožju stubišta, okrene se i gleda me. O, Oče, gleda me! Misli na mene! Traži svoj mali 'glas', i radost što je sa svojim prijateljima ne priječi ga da se sjeti mene! Gleda me iznad glava apostola i smiješi mi se. Podigne ruku blagoslivljajući me i kaže: 'Mir bio s tobom.' I viđenje prestane."


Prema:

https://charismatismus.wordpress.com/category/valtorta-der-gottmensch/

http://tradcatknight.blogspot.com/2015/11/errors-against-faith-in-work-of-maria.html

http://tradcatknight.blogspot.com/2015/11/errors-of-maria-valtorta-part-2.html

Kroz mroznu šumu on zvenječe žurno

Prva strofa "Hudodrakije" u prijevodu Antuna Šoljana:

Bilo je kuhno i đipahne tovke
na vabnjaku rovko zadronjaše:
nemujne sasvim bjehu zorolovke
i rućkale su šturnjače zdomašne!

odnosno "Karazubijade" u prijevodu Ivana V. Lalića:

To bje u pržisat, i otke tajke
Svrdlukahu sve žirom u sjenjavi:
A kukušne su bile šaradajke
I hrikali su damuzi jenjavi.

Ed Faust

Hudodrakija ponovno napada

Poradi osobnog mira primamljivo je okrenuti glavu od skandala i besmislica kojima dnevice na nas nasrću mediji. Oprez kornjače (povlačenje u svoj oklop) često se čini majkom mudrosti. No neke uvrede zdravom razumu toliko su izazivački nečuvene te čovjek ne može odoljeti da ne odgovori.

Tako su nam ovi dani donijeli tekst papine korizmene poruke za 2019. Kao što sve naslovnice govore, Franjo je odabrao "ekološku" temu. Papa koji osuđuje zla klimatizacije, nedovoljnu oporabu papira i čovjekovo stvaranje stakleničkih plinova te kojemu kao da je ekologija važnija od dekalogije sad nam poručuje da je korizma prilika za otkupljenje prirode.

Franjo je za polazište svojeg nagovora uzeo riječi svetog Pavla Rimljanima: "Doista, stvorenje sa svom žudnjom iščekuje ovo objavljenje sinova Božjih."

Točno značenje toga retka, kao ni mnogih drugih u Pavlovim poslanicama, nije neposredno očito. Uvijek je dobro početi od doslovnog značenja, a onda, ako ono nema smisla, razmotriti prenesena. Neki komentatori kažu da se "stvorenje" tu odnosi u prvom redu na nas, na ljudsku narav u njezinu palom stanju, te da se sa žudnjom iščekuje naša preobrazba. Drugi prihvaćaju doslovnije značenje, smatrajući da se "stvorenje" odnosi na prirodu – minerale, biljke i životinje. Pripisivanje žudnje stvorenju tada bi bilo pjesnički izražaj, oljuđujuća personifikacija podljudskoga.

To drugo, šire značenje sadržava i predodžbu prirode nekako izobličene Padom. Pa se onda nagoviješta da će kad mi budemo otkupljeni biti, tako reći, otkupljen i svijet. Na koji se točno način to ima očitovati, možemo samo nagađati. Možda janje i lav budu mirno ležali jedno do drugoga, kao u Izaijinoj slici. Možda na ružama više ne bude trnja. Tko zna?

Ono glavno u što nas sv. Pavao želi uvjeriti jest da možemo postati djeca Božja u Kristu. To da je svijet stvoren radi nas te da njegov sklad ili nesklad nekako odražavaju naše duhovno stanje može biti poučna misao, ali nije Pavlova osnovna misao. Ako naše spasenje na neki način preobražava i minerale, biljke i životinje, to je uzgredna dobrobit, a ne ona koja bi nas mogla ili trebala pobuđivati na svetost. Franjo međutim svojoj korizmenoj poruci, premda u njoj izražava i neke pravovjerne misli, daje čudan naglasak. On ne samo da stavlja kola ispred konja, on pretpostavlja konja čovjeku.

Papa, čini se, u prvom redu ističe našu odgovornost za prirodu, a ne za naše otkupljenje u Kristu. Prirodu ranjava naš grijeh te ona žudi za slobodom od naših grabeža. Papa kaže da se nada kako će ova korizma donijeti "Kristovu nadu i stvorenju, da bi se ono 'oslobodilo robovanja pokvarljivosti te zadobilo slobodu i slavu djece Božje'".

Ni uz najbolju volju, papino tumačenje svetog Pavla nije moguće osmisliti. Nezamislivo je kako to biljni i životinjski svijet može imati ikakvu, a kamoli Kristovu nadu. I nezamislivo je stvorenje kako se ljuti zbog svojeg robovanja kvarežu i žudi za slobodom. Čini se da je papi otkupljenje prirode, kako god to zamišljali, obveza koja nam je zadana, a naše otkupljenje sredstvo do tog cilja.

Riječi sv. Pavla često su nam tajanstvene, jer polaze od viđenja Krista koje je Pavlu neposredno i stvarno kao običnim ljudima tjelesna zamjedba. On ne vidi svijet odijeljenim od Krista u bilo kojem smislu. Sve je izraz Logosa. I moguće je da je Pavlu bila ulivena spoznaja o tome kako će izgledati novo nebo i nova zemlja. No mi kojima nije dano Pavlovo viđenje trebamo oprezno pristupati tim otajstvima. Svoditi te riječi Rimljanima na podršku suvremenom ekologizmu znači sprdati se sa svetinjom.

Minerali, biljke i životinje nisu duhovna bića. Nemaju umni život i moralne težnje. Ekologisti često govore kao da su stijene, biljke i životinje superiorne ljudskim bićima. Način razmišljanja u takvim ocjenama shvatljiv je: gledamo prirodu i ne nalazimo u njoj onu zlobu koju vidimo kod ljudi. Međutim to ne čini ta stvorenja kreposnima ni superiornima. Ona jednostavno nisu sposobna za viši duševni život. Mi ne možemo nasljedovati narcis ili težiti spokoju krave. Ljudi smo, stvoreni na sliku Božju, obdareni slobodnom voljom i borimo se za svoj spas.

Jedan od razloga što se u tjeskobama okrećemo prirodi jest to što u njezinu miru nalazimo odah od ljudskoga čuvstvenoga kovitlaca. Gledajući planinski krajolik ili šećući se šumom, imamo osjećaj božanskog mira i ljepote. Ne nailazimo na nestrpljivost među stijenjem i drvećem, koja bi nas pozivala da prionemo radu na njihovu otkupljenju. Cvijeće nas ne kori da smo odgovorni za njegovo neizbježno propadanje. Životinje nas svojim pogledima ne preklinju da ih oslobodimo, što god to značilo. Nije moguće da je sv. Pavao htio da njegove riječi tako shvatimo, pa makar Franjo to naznačivao.

Zašto papa upotrebljava korizmu za promicanje ljevičarskog nauma? Ekologizam je ljevici postao istoznačnica za vrlinu. Može vlastima biti izgovor za presizanje u živote pojedinaca i za preuzimanje stvarnog nadzora nad privatnim vlasništvom uređivanjem njegove upotrebe. Planet Zemlja postaje bog, a mi bivamo sveci ili grešnici ovisno o tome koliko dobro služimo Zemlji. Ekologisti postaju svećenici ove religije i dana im je moć da određuju zapovijedi i kazne "grešnicima" – onima koji se opiru naumu. Naum je, naravno, moć vlasti.

Ekologizam je opravdanje globalizmu. Planet valja zaštititi od uskih interesa nacija i pojedinaca, a za to je potrebna svjetska vlast. Pariški sporazum o klimatskim promjenama bio je pokušaj ostvarivanja svjetske vladavine. Trumpovo napuštanje sporazuma i prosvjedi Žutih prsluka u Francuskoj doveli su do zastoja, ali u SAD-u nekoliko predsjedničkih kandidata izjavljuje da je promjena klime neposredna prijetnja opstanku čovječanstva. Djeca u javnim školama sada uče da je to činjenica. Tvrdi se da oko toga postoji "znanstveno suglasje" i na pomolu su kaznenopravne odredbe protiv nesuglasja.

A mi imamo papu koji nam sad govori da sveto korizmeno vrijeme pruža priliku da biljke i životinje oslobodimo ropstva koje im je nametnuto našim grijesima. Papa to čini jer je ljevičar. On služi globalističkom naumu.

U nastojanju da shvatimo ljevicu moramo uvijek imati na umu da je njezina ideologija njezina religija. Sve mora biti podređeno njezinu planu. Zato ovaj papa ne može govoriti o Kristu ni o katoličkoj vjeri a da to ne bude o useljavanju, ekologiji, rasizmu ili ksenofobiji. Neka je Franjo čelnik Rimokatoličke Crkve, ali je odani ljevičar. Bog ljevice bog je Novoga svjetskog poretka, a to je ljubomorno božantvo.

Ako se korizma odnosi na ekologiju, kojem će onda dijelu ljevičarskog plana poslužiti Uskrs? Možemo biti sigurni da će ga papa povezati s političkom idejom koja pospješuje globalizam. Možemo biti sigurni da će papinsku propovjedaonicu dokle god mu bude na raspolaganju upotrebljavati za podređivanje vjere usponu globalističke vladavine. Nebesa neka nam pomognu, jer Rim neće.

27. veljače 2019.

https://fatima.org/news-views/the-jabberwocky-strikes-again/

Ispunja mjeru svoje opakosti

Papa Franjo pokušava nadvladati Boga

Chris Ferrara

U videoporuci nečemu nazvanom "Sedmi svjetski skup protiv smrtne kazne" Franjo opet pokušava nametnuti svoju volju glede božanske objave, tj. ono što je Bog objavio nadomjestiti svojim mišljenjem.

Upravo Bog proglašava (Post 9,6): "Tko prolije krv čovjekovu, njegovu će krv čovjek proliti! Jer na sliku Božju stvoren je čovjek!" I upravo je Bog, kako čitamo u 20. glavi Levitskog zakonika, naložio Mojsiju smrtnu kaznu za žrtvovanje ljudi i druge teške prekršaje božanskog i naravnog zakona. U skladu s tim Katekizam Tridentskoga koncila naučava da smrtna kazna "nipošto nije umorstvo, nego čin najvišeg posluha Božjoj zapovijedi koja umorstvo zabranjuje".

Međutim to što je Bog objavio i čak izravno propisao papi se Franji ne sviđa. U spomenutom obraćanju on je toliko drzak da proturječi Božjem izričitom odobrenju smrtne kazne i dvotisućljetnoj crkvenoj nauci u prilog njoj, tvrdeći ponovo (nakon što je već dao u tom smislu ispraviti katekizam Ivana Pavla II.) kako, "budući da je čovjek stvoren na sliku i priliku Božju, smrtna kazna znači tešku povredu prava na život koje ima svaka ljudska osoba".

Dakle, dok Bog stvaranje čovjeka na Svoju sliku i priliku proglašava moralnim temeljem smrtne kazne, Franji je ta božanska slika i prilika temelj za proglašenje smrtne kazne nemoralnom! U potporu ovoga besramnog pokušaja da u prkos onom što je sam Bog objavio nametne Crkvi svoje osobno mišljenje Franjo ne nudi ništa osim bezrazložne tvrdnje da je "Crkva uvijek branila život, te je njezin nazor na smrtnu kaznu sazreo". Sazreo naime tek pošto je Jorge Mario Bergoglio stigao iz Buenos Airesa i bio izabran za papu.

Ta bi besmislica bila smiješna da Franjo ne zauzima Petrovu stolicu, koju sa sve većom i većom bezobzirnošću zlorabi.

Svoju dijatribu Franjo završava nagovorom svjetskim vođama neka "poduzmu potrebne korake k potpunom ukinuću smrtne kazne". Međutim nikad, baš nikad nije potaknuo svjetske vođe neka poduzmu potrebne korake k potpunom ukinuću abortusa, koji stvarno jest korjenita povreda prava na život i ne može se opravdati ni u kojim okolnostima.

Što da mislimo o toj znakovitoj razrožnosti? Odgovor glasi, kao što je britko primijetio Ed Faust, da Franjo nije toliko papa koliko je ljevičarski ideolog. Tako, objašnjava Faust, "imamo papu koji nam govori da sveto korizmeno vrijeme pruža priliku da biljke i životinje oslobodimo ropstva koje im je nametnuto našim grijesima. Papa to čini jer je ljevičar. On služi globalističkom naumu... Možemo biti sigurni da će papinsku propovjedaonicu dokle god mu bude na raspolaganju upotrebljavati za podređivanje vjere usponu globalističke vladavine. Nebesa neka nam pomognu, jer Rim neće."

Ali nebesa hoće. Tim zahvatom, kad god uslijedio, pomest će Franjine novotarije u Crkvi, skupa s novotarijama proteklih pola stoljeća, kao da ih nikad nije ni bilo. One nemaju dijela s Tradicijom, pa će pobjedom Bezgrešnog Srca Marijina nestati kao kukolj koji se "sabire i ognjem sažiže" (Mt 13,40).

28. veljače 2019.

https://fatima.org/news-views/fatima-perspectives-1281/

Duhovna lirika utorkom 62

POPIEVKA K VJENČANJU

Ljubljena vi bratja, ka ste ovde spravna,
Sada posluhnuti budite pripravna:
Od svetoga hižtva hoće govor biti,
Va koji mladići kanu vastupiti.

Sveti hižni savez sam Bog je odredil,
Kad je na početku on Adama stvoril,
Koga je va rajski lipi vrt postavil,
I njemu na pomoć ženu je pridružil.

I spasitelj kad je crikvu utemeljil,
Vrědnost sakramenta hižtvu je udělil
I rekal, da hte bit u njem blagoslovni,
Ki se tako združu u lipoj ljubavi.

Ali vendar mnogi srićniji bi bili,
Da b' se u dibokom morju zatopili,
Neg da bez ljubavi preda oltar stupu,
I v-nesrićnom hižtvu pakal si zadobu.

Mnogi jesu nemi v hižtvo stupili
I va njem do smrti v-ljubavi živili;
Ali opet drugi, što su pretrpili,
Koliku nevolju jesu podnosili!?

Mnogi drugi jesu dost suzic stočili,
I va tom stališu žuhkak kruh su jili,
Dokle je j' višnji Bog od svita odlučil,
I njihovoj tugi konac je učinil.

Zato lipo, mirno vi s kupa živite,
Da vas blagoslovi, višnjega molite,
I va ime Božje sad si ruke dajte.
Stalnu si do smrti ljubav obećajte.

Sada srdca vaša i oči dignite,
K-Jezušu, Mariji ovako zdahnite:
Hodi o Jezuše, hodi molimo, k-nam,
Budi nam v stališu hižnom blagoslovan,

Pred sveti sad oltar skupa pokleknite,
Vaš zeleni vienac Bogu prikažite,
I va Božje ime va hižtvo stupite,
Jezuša Mariju na pomoć zovite.

A ča pak naliže vaš ta stališ hižni,
Željim, da bi bili va njem blagoslovni;
Ako vas pak stane kakova nevolja,
Recite: Spuni se, Bože! tvoja volja.


(Iz Vel. Borištofa, Pjeva učitelj)

Gostujući autor - O hrvatskim prijevodima Müllerova manifesta

Nekoliko primjedaba uz prijevode Müllerova "Proglasa vjere" na hrvatski

Samo u jednom od triju hrvatskih prijevoda Müllerova proglasa iliti manifesta, onom s portala "Vjera i djela", točno je prevedeno, u skladu s izvornikom i Katekizmom, da je otpad od istine cijena Antikristove religijske obmane, odnosno njezina prividnog rješenja ljudskih problema, a ne, kao u drugim dvama hrvatskim prijevodima (na portalima "Bitno" i "Crkva na kamenu") te u ("Lifesiteovu") engleskom, obratno. Doduše, ni obratno nije neistinito.

Međutim u svim trima hrvatskim prijevodima, kao i u engleskom, subjekt dopunske atributne rečenice o užasnoj stvarnosti pakla jest ta stvarnost, a ne, kao u njemačkom izvorniku, oni koji umiru u smrtnom grijehu (čime na sebe navlače /"sich zuziehen"/, ili privlače, tu stvarnost).

Što se tiče citata 1022. katekizamskog paragrafa, o vječnoj (samo)osudi, svi su hrvatski prijevodi manifesta, kao i engleski prijevod, vjerni izvornom tekstu manifesta i njemačkom prijevodu Katekizma. Bolje bi ipak bilo da su naši prijevodi manifesta tu ostali vjerni našem prijevodu Katekizma, tj. rečenici koja može biti i pasivna konstrukcija s povratnim glagolom. Takva konstrukcija (da će se, a ne sebe, zauvijek osuditi tko bude do kraja ustrajao u odbijanju Boga) preciznije bi i potpunije izricala istinu. Naime, kako kaže npr. p. Albin Škrinjar u svojoj knjizi o teologiji sv. Ivana, neće se na Sudnji dan tek očitovati grešni čin, osuda kojom je grešnik sam sebe osudio; kazna neće doći sama od sebe, morat će je dosuditi sudac Krist, iako i počinjeni grijeh, rastavljajući od Krista, već jest sam sebi kazna, a i lako možemo predočiti sebi suca koji, službeno izričući tešku osudu, kaže osuđeniku: "Ne osuđujem te ja; ti si sam sebe osudio kad si počinio zločin." Nije isto krivnja i kazna, niti je isti krivac i sudac.

I na kraju: "subsistit in". Prema njemačkom prijevodu dogmatske konstitucije "Lumen gentium" to "subzistiranje" Kristove Crkve u Katoličkoj Crkvi značilo bi da je u Katoličkoj Crkvi Kristova Crkva "ostvarena". Tako je i u njemačkom prijevodu Katekizma, pa onda i u izvornom tekstu manifesta. Hrvatski prijevodi manifesta, kao i engleski prijevod, vjerni su njemačkom izvorniku. Možda bi bilo bolje da su naši prijevodi ostali vjerni našem prijevodu Katekizma ("opstoji u"), ali, naravno, ni to ne bi riješilo problem. A problem potječe otuda što na II. Vatikanskom koncilu, kako kaže Yves Congar, nije pobijedila postavka Pija XII. koja je "išla za tim da poistovjeti Otajstveno Tijelo s Katoličkom Crkvom"; "neki protestant ili neki pravoslavac, koji imaju vjeru i ljubav i koje Bog ljubi, ne bi po toj postavci pripadali Otajstvenome Tijelu! Nevjerojatno!" kaže Congar. Koncil je "rekao sasvim drugo: on je odbio da se izražava fizičkim terminima ('ud'); radije se služio kategorijom 'zajedništva', te tako označio da se može biti u manjem ili većem zajedništvu. Ta distinkcija ima veoma važne posljedice na razini ekumenizma." (J. Puyo i Y. Congar, "Život za istinu", KS, 1979., str. 120. i 121.)

• https://www.lifesitenews.com/news/cardinal-mueller-issues-manifesto-a-quasi-correction-of-pope-francis-pontif (arhiv) 
• https://www.vjeraidjela.com/proglas-vjere/ (arhiv)
• https://www.bitno.net/academicus/teologija/proglas-vjere-prijevod/ (arhiv) 
• https://www.cnak.ba/vijesti/vatikan/mullerov-manfest-vjere/ (arhiv)

Čiča Tedova koliba

Je li McCarrick bio komunistički agent?

Papa Franjo i kardinal McCarrick: nova otkrića

(Rim) Dok se u Vatikanu održava Susret o zaštiti maloljetnika u Crkvi koji je želio papa Franjo, u javnost su izišla nova otkrića o homoseksualcu i bivšemu kardinalu i bivšemu svećeniku Theodoru McCarricku.

Susret o zaštiti maloljetnika želi prema vatikanskome planu u širokome luku zaobići glavni razlog seksualnoga zlostavljanja: homoseksualnost. Barem 80% svih žrtava zlostavljanja koje su počinili klerici jesu dječaci i muški maloljetnici od 11 godina nadalje.

Sada su objavljena nova otkrića u svezi s homoseksualcem McCarrickom čiji je slučaj bio pokretač za Susret o zaštiti maloljetnika. Samo zbog toga postoji povezanost između homoseksualnosti i Susreta o zaštiti maloljetnika. To osobito vrijedi poradi velikoga utjecaja koji je McCarrick imao preko svojih službi, svoje časti, papinske zaklade koju je pokrenuo te preko homoseksualnih veza i poznanstava.

Običan težak život

Prije koju godinu naišao sam na ime i djelo Ive Čakalića. On je bio hrvatski pučki pjesnik i sakupljač narodnog blaga, običaja i pjesama svojega rodnog kraja, podpapučkog dijela Požeške kotline. Marno je zapisivao sve što je čuo od mladosti, pa je tako ispunio 18 bilježnica koje je predao Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti. Više o tom vrlo zaslužnom seljaku možete čitati ovdje ili ovdje, a ja prenosim samo par rečenica prisjećanja iz prvog teksta:

Rodio se 19. ožujka 1889. godine u Doljanovcima gdje je proveo cijeli svoj život. Završio je Pučku školu i radio kao poljodjelac. Pamtim ga kao starca u poodmaklim godinama koji je dolazio na svetu Misu u kaptolačku župnu crkvu, odjeven u šokačku narodnu nošnju s obuvenim opancima, a na glavi je nosio šešir. Gledao sam očima dječaka i divio se tom starcu koji je ispred sebe imao debeli molitvenik, starcu koji se pobožno molio i time u meni budio duboko poštovanje. To sam osjećao ja svojom djetinjom dušom.

Svakako vam preporučujem da posjetite digitalnu zbirku HAZU gdje možete čitati sve njegove zapise. Namjeravao sam istaknuti poneku njegovu priču, poslovicu ili zagonetku, ali nisam se mogao odlučiti koju jer ih ima toliko mnogo i velika većina zaslužuje pozornost.

Ipak sam izdvojio ovu njegovu kratku autobiografiju s kraja jedne bilježnice, gdje iskreno i jednostavno opisuje događaje i osobe u svom životu. Ako moja preporuka nije, vjerujem da će vas njegove vlastite riječi zainteresirati i potaknuti da pročitate pokoju bilješku ovog vrijednog i pobožnog čovjeka.

Biskup Schneider ispravlja zablude pape Franje

Kršćanska je vjera jedina valjána i bogomželjena religija

Istina božanskog posinstva u Kristu, koja je po sebi nadnaravna, sinteza je svekolike božanske objave. Biti posvojen od Boga uvijek je nezaslužen dar milosti, najuzvišeniji Božji dar čovječanstvu. No postiže se samo osobnom vjerom u Krista i primanjem krštenja, kako sam Gospodin naučava: "Zaista, zaista, kažem ti: ako se tko ne rodi iz vode i Duha, ne može ući u kraljevstvo Božje. Što je od tijela rođeno, tijelo je; i što je od Duha rođeno, duh je. Ne čudi se što ti rekoh: Treba da se rodite nanovo, odozgor." (Iv 3,5–7)

Posljednjih desetljeća često su se, čak i od nekih predstavnika crkvene hijerarhije, čule izjave o teoriji "anonimnih kršćana". Ona kaže ovo: Poslanje Crkve sastoji se na kraju krajeva u buđenju svijesti koju svi ljudi zacijelo imaju o svom spasenju u Kristu i prema tome o svom posinjenju u Kristu. Naime, prema toj teoriji, svako ljudsko biće već je u dubinama svoje osobnosti Božje dijete. Međutim to izravno proturječi božanskoj objavi kako ju je Krist naučavao i Njegovi apostoli i Crkva dvije tisuće godina nepromjenjivo i bez ikakve sjene sumnje prenosili.

Veruje, ne veruje

Još jedan, vrlo pametan, dubium

Dok se ovaj pontifikat raspada u hrpu skandala — financijskih, moralnih i doktrinarnih — vjernici su dovedeni u situaciju da pišu peticije Franji da razjasni vjeruje li uistinu u ono što Crkva naučava o temeljnim moralnim pitanjima, u vezi s kojima on neprestano govori o "praćenju" i "razlučivanju", ali nikad jednostavno o posluhu Božjim zapovijedima.

Pati li Ratzinger zbog onoga što je učinio?

Ovih dana razmišljamo o ostavci Benedikta XVI. na papinsku službu, povodom šeste godišnjice toga čina.

Pred očima mi se nižu likovi (post)koncilskih papa koji su sve uložili u ono što su mislili da će obnoviti Crkvu, a zapravo ju je otrovalo i učinilo bolesnom i jadnom (u ljudskoj dimenziji, dakako, ne morate me u tome ispravljati). Većina njih je danas sveta. Zapanjujuće je misliti kako su ljudi poput Ivana XXIII., Pavla VI., Ivana Pavla II. kanonizirani, a iznevjerili su u svojoj službi upravo najbitniju zadaću: čuvati i predati neokrnjeno ono blago koje su primili.

Na neki je način Franjo samo prirodan nastavak ovog niza papa. U odnosima prema raskolnicima, krivovjercima, židovima, muhamedancima i ostalim religijama ima jasno ustanovljene presedane svojih prethodnika. Može li netko zaista tvrditi da je, primjerice, najnovija Franjina deklaracija s onim imamom bitno gora od onoga što je Ivan Pavao II. radio u Asizu. Gdje su prethodnici šaptali ili stidljivo gospodski zaodijevali svoje misli u šuplje fraze, Franjo vulgarno i nesputano viče.

Istina je da naizgled postoji bitna razlika u moralnim pitanjima. Možda bi se moglo uspostaviti neku hermenutiku kontinuiteta npr. oko Wojtyline novokomponirane "teologije tijela" ili protivljenja smrtnoj kazni, Ratzingerovih kondoma za prostitutke i Franjinih brojnih gadosti koje namiguje preljubnicama ili sodomitima. No nema potrebe za time niti bi bilo pošteno sve ih strpati u isti reciklažni kontejner. Dovoljno je primijetiti da su Franjini predšasnici uvelike ostavili nauk kao mrtvo slovo na papiru. Lako je pričati, ali kad nema ni pokušaja discipline, kad se imenuju i promiču ljudi najnižih moralnih kvaliteta i dade se od njih zastrašiti, onda djela govore snažnije od riječi. Što nama znači to što je Pavao VI. plakao jer nisu prihvaćali njegovu encikliku, što je Ivan Pavao II. bio superstar koji okuplja milijune ili što je Benedikt XVI. bio jako jako pametan s mnoštvom mudrih besjeda. Kad je trebao disciplinirati heretičke naučitelje u katoličkoj Crkvi, Pavao VI. je ustegnuo svoju silu (koju je znao široke ruke dijeliti tradicionalistima). Kad je trebalo imenovati biskupe, Ivan Pavao II. je izvlačio najniže gnusobe poput McCarricka jer su znali sve bitne gumbe koje treba pritisnuti. Benedikt XVI. je pak priča za sebe. Osoba koja desetljećima bolje od ikoga drugog zna koji kaos vlada iza lažne postkoncilske fasade prihvaća službu Kristova namjesnika, a onda kad sazna još i više i kad ima Božju silu na svojoj strani, odlučuje da je ipak bolje sve prepustiti protukandidatu na prethodnoj konklavi i lobiju o kojem je bio dobro obaviješten.

Svi smo mi ljudi i, hvala Bogu, sudit će nas On, a ne mi jedni druge ili sami sebe. Ali nema potrebe stavljati plačljive emotikone jer je Benedikt otišao. On je ispunio svoju zadaću i dobio je dostojnog nasljednika. Nasljednika koji ima doduše drugačiji stil, kvalitete ili mane, ali ipak nasljednika koji stvari vodi svojim prirodnim tijekom od one točke gdje je Benedikt stao.

Da odgovorim na pitanje iz naslova. Čini mi se da Ratzinger ne pati nešto posebno zbog onoga što je učinio. Lagano, u miru i molitvi, dovršava svoje dane uvjeren da se trudio najbolje što je mogao.

I mi smo imali već šest godina da se oporavimo od možebitnih razočaranja te malo objektivnije promotrimo činjenice koje su nam danas puno dostupnije i jasnije nego prije. Ako ću osobno, počevši od Pavla VI. svaki mi je papa draži od svog prethodnika. Čini mi se da Franjo još nije dotaknuo sve dubine postkoncilske vjere. Možda će trebati netko poput Čupića ili Taglea da se tim dubinama približi. Bilo bi prikladno da i Benedikt to doživi s nama.

Novi dan, nova glupost

Papa Franjo je bio u kratkom posjetu Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Taj su posjet neki usporedili sa susretom sv. Franje Asiškog i egipatskog sultana iako sva sličnost staje na tome što se čovjek zvani Franjo susreo s muhamedanskim vladarom. Za vrijeme svog boravka, Bergoglio (koristim to ime da ga lakše razlikujete od onog drugog Franje) je govorio o bratstvu i jedinstvu, kako to već ide. No dobro, nećemo te termine prepustiti masonima i komunistima koji Bergoglia hvale, može biti da se varaju u prosudbi na čijoj je papa strani.

Bergoglio je s nekim muhamedanskim učenjakom i duhovnim vođom potpisao dokument čiji naslov zvuči kao nešto što bi kandidatkinja za Miss svijeta odgovorila na pitanje što je njena najveća želja. Najproblematičniji isječak iz te deklaracije uskoro je isplivao na medijsku površinu:

La libertà è un diritto di ogni persona: ciascuno gode della libertà di credo, di pensiero, di espressione e di azione. Il pluralismo e le diversità di religione, di colore, di sesso, di razza e di lingua sono una sapiente volontà divina, con la quale Dio ha creato gli esseri umani. Questa Sapienza divina è l’origine da cui deriva il diritto alla libertà di credo e alla libertà di essere diversi. Per questo si condanna il fatto di costringere la gente ad aderire a una certa religione o a una certa cultura, come pure di imporre uno stile di civiltà che gli altri non accettano. (original)

- أنَّ الحريَّةَ حَقٌّ لكُلِّ إنسانٍ: اعتقادًا وفكرًا وتعبيرًا ومُمارَسةً، وأنَّ التَّعدُّدِيَّةَ والاختلافَ في الدِّينِ واللَّوْنِ والجِنسِ والعِرْقِ واللُّغةِ حِكمةٌ لمَشِيئةٍ إلهيَّةٍ، قد خَلَقَ اللهُ البشَرَ عليها، وجعَلَها أصلًا ثابتًا تَتَفرَّعُ عنه حُقُوقُ حُريَّةِ الاعتقادِ، وحريَّةِ الاختلافِ، وتجريمِ إكراهِ الناسِ على دِينٍ بعَيْنِه أو ثقافةٍ مُحدَّدةٍ، أو فَرْضِ أسلوبٍ حضاريٍّ لا يَقبَلُه الآخَر. (lɒniϱiɿo)

Freedom is a right of every person: each individual enjoys the freedom of belief, thought, expression and action. The pluralism and the diversity of religions, colour, sex, race and language are willed by God in His wisdom, through which He created human beings. This divine wisdom is the source from which the right to freedom of belief and the freedom to be different derives. Therefore, the fact that people are forced to adhere to a certain religion or culture must be rejected, as too the imposition of a cultural way of life that others do not accept. (službeni prijevod)

Sloboda je pravo svake osobe: svaki pojedinac ima slobodu vjerovanja, mišljenja, izražavanja i djelovanja. Pluralizam i raznolikost religija, boja, spolova, rasa i jezika jest mudra božanska volja po kojoj je Bog stvorio ljudska bića. Ova božanska Mudrost je izvor iz kojeg proizlazi pravo na slobodu vjerovanja i slobodu biti drugačiji. Stoga treba osuditi činjenicu da su ljudi prisiljeni pristajati uz određenu religiju ili kulturu kao i nametanje civilizacijskih stilova koje drugi ne prihvaćaju.  (moj prijevod)

Ubrzo su se pojavila i tumačenja gornjih rečenica (v. npr. ovo ili ovo). Po njima bi se tu, tobože, radilo o razlici između dobra koje Bog aktivno čini i zahtijeva i, s druge strane, pasivne Božje volje kojom dopušta zlo poštujući slobodu stvorenja. Jer bez tog drugog tipa sveobuhvatne Božje volje i ne može se ništa dogoditi. Ali, što bi rekli autori s bloga Konzervativac, to objašnjenje naprosto nije plauzibilno.

Najprije, u talijanskom (a možda i u arapskom?) valjda ipak postoje riječi poput "dopušta", "podnosi" i "tolerira" za slučaj da su se ta dvojica vjerskih vođa htjeli tako izraziti. Može biti da gore spomenutog razlikovanja kod muslimana i nema. Čuo sam neke humoristične anegdote o tome kako muslimanski vozači ne obraćaju previše pažnje na sigurnost vožnje jer "bit će što alah hoće". Uostalom, čitava njihova religija je zasnovana na tom nerazumnom voluntarizmu njihova božanstva kako nas je upozorio bivši papa u Regensburgu. I sami smo tomu svjedoci čitajući vijesti o poštivanju ljudskog života u krajevima koji stenju pod muhamedanskim jarmom.

U svakom slučaju, barem je katolička strana trebala biti svjesna problematičnosti gornjih redaka. Naš Bog želi da se svi ljudi spase, a krive religije su prepreka, nikako pomoć, na putu spasenja.

Još jedan razlog zašto tumačenje s Božjim dopuštenjem ne pije vodu je što se uz raznolikost religija spominju i boja kože/rasa, ali i jezik i spol. E sad, ako ćete zastupati navedeno opravdanje za religije, pretpostavljam da ste spremni reći i da Bog dopušta, ali ne želi, različitost ljudskih rasa (slobodno ispričajte tu teoriju na idućoj koktel zabavi za redakciju). Za jezike ćete se sigurno pozvati na kulu babilonsku, ali što je sa spolovima? Bog dopušta zlo različitih spolova, ali ga ne želi? Zaista? A što onda s prvim stranicama Biblije.

Možda će netko sugerirati da za neke stvari u papinsko-imamskoj listi moramo uzeti Božju volju u aktivnom, a za neke u pasivnom smislu. Takvi vjerojatno djecu uče katekizmu tako da pomiješaju deset zapovijedi, osam blaženstava i sedam smrtnih grijeha te onda naizmjence govore "ovo Bog želi", "ovo Bog dopušta".

Varaju se

Anatomija jednog zataškavanja. Franjo i Vatikan razotkriveni

Uvod. Varka zvana "zlostavljanje maloljetnikâ"

Skandal s homoseksualnim svećenicima i biskupima buknuo je iznova, baš kao što sam predvidio u članku za Remnant prije sedamnaest godina s obzirom na uzaludni rimski sastanak na vrhu glede pedofilije, sastanak kojemu je predsjedao nitko drugi nego bivši kardinal McCarrick, serijski spolni zlostavljač sjemeništaraca i ministranata kojega je papa Bergoglio naposljetku bio prisiljen disciplinirati nakon što ga je bio rehabilitirao potpuno svjestan njegove prošlosti. Provod 2002. u Rimu za uhranjene crkvene dostojanstvenike lukavo je bio zamišljen da zaobiđe problem homoseksualne aktivnosti među svećenstvom i njihovim "sporazumnim odraslim" partnerima u sodomiji.