nedjelja, 3. veljače 2019.

Varaju se


Anatomija jednog zataškavanja. Franjo i Vatikan razotkriveni

Uvod. Varka zvana "zlostavljanje maloljetnikâ"

Skandal s homoseksualnim svećenicima i biskupima buknuo je iznova, baš kao što sam predvidio u članku za Remnant prije sedamnaest godina s obzirom na uzaludni rimski sastanak na vrhu glede pedofilije, sastanak kojemu je predsjedao nitko drugi nego bivši kardinal McCarrick, serijski spolni zlostavljač sjemeništaraca i ministranata kojega je papa Bergoglio naposljetku bio prisiljen disciplinirati nakon što ga je bio rehabilitirao potpuno svjestan njegove prošlosti. Provod 2002. u Rimu za uhranjene crkvene dostojanstvenike lukavo je bio zamišljen da zaobiđe problem homoseksualne aktivnosti među svećenstvom i njihovim "sporazumnim odraslim" partnerima u sodomiji.

Sa zmijama poput McCarricka na čelu sudionici se nisu mogli ni približiti vrućoj temi razularene homoseksualnosti u svećeništvu poslije II. Vatikanskog sabora. Problem je, rečeno nam je, pedofilsko "zlostavljanje maloljetnikâ" – što je bila čista laž poradi tajenja rasprostranjene homoseksualne iskvarenosti katoličkog svećenstva. Bio sam tada ondje izvjestitelj za Remnant i suočio se s McCarrickom osobno na konferenciji za novinare tijekom tog beskorisnog događanja. Navest ću svoje pitanje i McCarrickov krajnje obmanjivački i licemjeran odgovor, pažljivo odabranom riječju dano zeleno svjetlo za daljnje ređenje homoseksualaca sve dok tvrde da to nisu bili "aktivno":
Ferrara: "U gotovo svakom od tih slučajeva žrtva je adolescent, tako da se ne radi stvarno o pedofiliji. Radi se o činima homoseksualaca koji nisu mogli obuzdati svoju sklonost. Da izbjegne poplavu takvih skandala, hoće li hijerarhija u Sjevernoj Americi primijeniti vatikanski naputak [iz 1961.] da se homoseksualce ne smije rediti za svećenike?"

McCarrick: "Mislim da sigurno svako sjemenište u ovoj zemlji ima program u kojem se kaže da nitko tko je aktivan homoseksualac ne smije biti primljen. Ne znam ni za jednog biskupa u ovoj zemlji koji bi dopustio da itko tko je aktivno sudjelovao u homoseksualnim činima uđe u sjemenište. Ne vjerujem da bi ijedan biskup dopustio da se u sjemenište primi itko tko je aktivno sudjelovao u heteroseksualnim činima [njegov naglasak] nedugo prije ulaska.

Mi vjerujemo u celibat. To nije najlakši put u današnjem ludom svijetu, ali mi vjerujemo u taj put. Vjerujemo da onaj tko je prihvatio celibat svim srcem, sa svom ljubavlju, može biti slobodan za služenje Božjem narodu, služenje Bogu na divan način. Ako netko dospije u sjemenište a da se to pitanje nije postavilo, to je strašno. Ali u svakom sjemeništu koje znam pita se: Jesi li dosad živio u celibatu?"

Znajući ono što znamo o zlodjelima Theodorea McCarricka, koja su prisilila čak Bergoglia da ga ukloni iz kardinalskog zbora kad je u medijima došlo do usijanja, što da mislimo o riječima kojima je "Washington Post" onomad oduševljeno opisao McCarricka kao "glavnoga glasnogovornika..., nacionalnog vođu..., najosjetljiviji glas" glede "krize u Crkvi zbog spolnog zlostavljanja", koji "shvaća svu dubinu problema" "zlostavljanja maloljetnikâ" – koje je osobno zlostavljao!

Jedna od najlukavijih zmija u leglu otrovnica – "prepredeni McCarrick", kako sam ga tada nazvao – bio je zadužen da pozornost na tom skupu usredotoči na pedofilsko "zlostavljanje maloljetnikâ", umjesto na sodomiju između svećenikâ i mladih odraslih muškaraca. Što se "suglasne" sodomije između svećenikâ i njihovih kolega ili drugih "sporazumnih" odraslih tiče, ona nije ni spomenuta, a kamoli da bi se s njom bili uhvatili ukoštac. Tako je osigurana zaštita pederskoj mafiji od koje danas Crkva trpi kao nikad prije.

Bergoglio nastavlja zataškavanje

Bergoglio je dao vlastiti izvorni doprinos operaciji homozataškavanja. Tetošeći svoje pomoćnike homoseksualce i odbijajući utvrditi temeljni problem: uvlačenje homoseksualaca u hijerarhiju, on umjesto toga osuđuje nejasno definiran "klerikalizam" kao uzrok "zlostavljanja maloljetnikâ", čime je dodao novi retorički sloj preusmjerivačkoj lažljivoj pripovijesti o "zlostavljanju maloljetnih".

Neposredno nakon poraznog izvješća Velike porote u kolovozu prošle godine o rasprostranjenoj homoseksualnoj grabežljivosti u pensilvanijskim biskupijama, a ta je zlodjela uvelike prikrivao kardinal Wuerl, Bergoglio je objavio "Pismo narodu Božjem", poslanicu u kojoj osuđuje "klerikalizam", ne homoseksualnu grabežljivost: "Klerikalizam, bilo da ga potiču sami svećenici bilo laici, dovodi do rascjepa u tijelu Crkve koji pridonosi i pomaže da se nastave činiti mnoga zla koja danas osuđujemo. Reći 'ne' zlostavljanju znači reći odlučno 'ne' svim oblicima klerikalizma."

No što je s "odlučnim ne" svakom obliku homoseksualne aktivnosti? Taj se predmet ne spominje u pobožnjačkoj poslanici koja ne preza od upućivanja na kolektivnu krivnju vjernika za izopačena djela svećenikâ i biskupâ: "Pozivam sav sveti vjerni narod Božji na pokorničku molitvu i post [njegov naglasak] u skladu s Gospodinovom zapovijedi. To nam može probuditi savjest i potaknuti nas na solidarnost i zalaganje za kulturu skrbi koja kaže 'nikad više' svakom obliku zlostavljanja." Međutim nije potrebno buditi našu savjest niti smo mi dužni činiti pokoru za homoseksualno zlostavljanje dječakâ od strane spolnih nastranika koji nikad nisu smjeli biti primljeni u svećenike i koje je trebalo svesti na laički stalež čim je njihova nastranost izišla na vidjelo.

Bergoglio čak nije u stanju jasno izjaviti da dotično "zlostavljanje" uopće uključuje čine homoseksualaca. Obratite pozornost na to kako on izopačena djela homoseksualnih počinitelja retorički izbjegava izrazom "svaki oblik zlostavljanja" i "svi oblici klerikalizma". Prema Bergogliu homoseksualno zlostavljanje dječakâ odražava ne spolnu izopačenost kao takvu, nego "nenormalan način shvaćanja crkvenog autoriteta uobičajen u mnogim zajednicama u kojima je došlo do spolne zloupotrebe i zloupotrebe moći". "Nenormalan način shvaćanja crkvenog autoriteta" sigurno je nenormalan način da se opišu homoseksualni svećenici i biskupi koji zlostavljaju dječake.

Kako upozorava Life Site News, Bergoglio čak ne priznaje "ulogu koju su biskupi imali u tom skandalu. Ustvari, riječ 'biskup' u cijelom se pismu nijedanput ne pojavljuje." Isti izvještaj velike porote koji je prouzročio "Pismo narodu Božjem" otkriva da je Wuerl, čije se ime u izvještaju spominje 206 puta, sudjelovao u prikrivanju spolnih zlodjela homoseksualnih svećenika kad je bio biskup u Pittsburghu. Life Site News sažima: "Dok se dopisivao s Vatikanom o teretu koji su ti svećenici natovarili Crkvi, tajio je njihova djela pred župljanima." Wuerl je također odobrio isplaćivanje "znanog zlostavljača maloljetnikâ" koji je tražio novac u zamjenu za obavijesti o svojim kolegama svećenicima umiješanim u ista djela. Prethodno je Wuerl bio vratio toga istog svećenika u službu pošto je on prijetio tužbom zbog izjava protiv njega. O tom istom svećeniku, koji je ubijen u Kubi, gdje je živio s ljubavnikom, otkrilo se naposljetku da je sudjelovao u proizvodnji dječje pornografije s religijskim slikovljem na crkvenom zemljištu i bio dijelom skupine svećenika koji su se služili bičevima pri sadističkom silovanju svojih žrtava.

Jasno je i da je Wuerl lagao o svom dugogodišnjem znanju o homoseksualnoj grabežljivosti bivšega kardinala McCarricka. Kad su se njegove laži razotkrile, bio je prisiljen na sve vrdavija, očito odvjetničkim jezikom sastavljena, "razjašnjenja", između ostalog da je "zaboravio" ono što je znao o McCarricku. Na kraju je bio prisiljen dati ostavku na mjesto nadbiskupa washingtonskog dva mjeseca nakon objavljenja izvještaja velike porote. No "ostavka" je bila još jedna bergoljanska varka. U pismu kojim u kolovozu prošle godine prihvaća njegovu lažnu ostavku Bergoglio ga prikazuje kao junačku žrtvu "oca laži" i tvrdi da je Wuerl imao "dovoljno razloga za opravdanje svojih postupaka" te da nije prikrivao nikakva zlodjela, nego samo počinio "neke pogreške". Ipak, kaže Bergoglio, "tvoja te je plemenitost navela da odustaneš od takvog načina obrane". Istim pismom plemeniti je Wuerl imenovan apostolskim upraviteljem biskupije, a to znači da je, vjerovali ili ne, sam sebi zamjena u međuvremenu, čime zadržava svu vlast koje se odrekao samo tobože. Wuerl će također, nema sumnje, osobno odabrati svog nasljednika.

Koban udarac priči o "skromnom" reformatoru

A onda je tu i afera s Gustavom Zanchettom, koja je izbila tek ovog mjeseca. Čak i Philip Lawler označio ju je kao "koban udarac papinu ugledu reformatora". Zanchetta, prijatelj i "duhovni sin" Jorgea Bergoglia, koji mu je bio ispovjednik, dobio je naslov izvršnog podtajnika argentinske biskupske konferencije pod Bergogliovom upravom. Bergoglio ga je, u jednom od svojih prvih biskupskih imenovanja, učinio biskupom udaljene argentinske biskupije oranske. Četiri godine poslije Zanchetta iznenada daje ostavku usred optužaba za financijske nepravilnosti i spolno zlostavljanje sjemeništaraca, da bi od Bergoglia, u prosincu 2017., dobio vatikansku sinekuru "procjenitelja" u Upravi dobrima Apostolske stolice, uredu koji se brine o vatikanskim nekretninama i ulaganjima. Bergoglio je stvorio to mjesto samo radi Zanchette, jer Uprava dobrima Apostolske stolice, kako piše John Allen, nikad prije nije imala "procjenitelja". Krajnje neobično imenovanje nekoga tko je već u bijegu pred optužbama za financijsku zloupotrebu.

Lawler se s pravom upitao je li Bergoglio zanemario optužbe protiv Zanchette za spolno zlostavljanje "baš kao što je, nekoliko godina prije, odbacio optužbe protiv čileanskog biskupa Juana Barrosa; baš kao što je, prema nadbiskupu Viganòu, zanemario pritužbe na tadašnjega kardinala McCarricka". Pitanje je bilo sasvim utemeljeno. Dana 20. siječnja, kad je ovaj članak baš trebao izići, Associated Press objavio je ekskluzivno izvješće na temelju intervjua s bivšim generalnim vikarom oranske biskupije o. Juanom Joséom Manzanom, koji je sada župnik. Manzano je odao da je Franjo pozvao Zanchettu u Vatikan 2015. te ponovno u srpnju 2017., mjesecima prije imenovanja u Upravu dobrima Apostolske stolice, da bi odgovorio na tvrdnje da je "snimao golišave selfije, besramno se ponašao i neprilično ophodio sa sjemeništarcima...". Manzano, koji je golišave selfije proslijedio Vatikanu 2015., rekao je Associated Pressu da je on samo jedan "od triju sadašnjih i bivših biskupijskih dužnosnika koji su iznijeli drugu pritužbu vatikanskom veleposlanstvu u Buenos Airesu u svibnju ili lipnju 2017., 'kad je stanje bilo još mnogo ozbiljnije, ne samo zbog pitanjâ o spolnom zlostavljanju nego zato što je biskupija sve više srljala u ponor'".

Bergogliu je Zanchetta u Rimu 2015., kaže Manzano, rekao da su mu "hakirali mobitel te da neki ljudi pokušavaju naštetiti papinu ugledu". Kako Associated Press dalje izvještava, Manzano, rektor sjemeništa i još jedan svećenik u svibnju su ili lipnju 2017. "izrazili svoju zabrinutost drugom najvažnijem čovjeku u buenosaireskoj nuncijaturi mons. Vincenzu Turturru", nakon čega je "papa u srpnju 2017. opet pozvao Zanchettu. Na povratku kući Zanchetta je obznanio svoju ostavku u izjavi od 29. srpnja, u kojoj kaže da zbog zdravstvenih problema mora odmah na liječenje". Nekoliko mjeseci poslije Bergoglio je za svog prijatelja stvorio vatikansku sinekuru u Upravi dobrima Apostolske stolice.

Kad su tvrdnje o Zanchettinim spolnim nedoličnostima provalile u svjetske medije u siječnju 2019., Vatikanski je tiskovni ured preko svojega privremenoga glasnogovornika Alessandra Gisottija (koji je zamijenio otpuštenoga Grega Burkea) dao izjavu Associated Pressu u kojoj poriče da je Bergoglio išta o tim tvrdnjama znao prije imenovanja Zanchette u Upravu dobrima Apostolske stolice u prosincu 2017. Međutim nakon upravo objavljenog izvješća u Associated Pressu Vatikan se morao uteći Manzanovu cjepidlačnom razlikovanju između "izvještaja [od Manzana i ostalih] o navodnom spolnom zlostavljanju i formalne pritužbe".

Lawler s pravom zaključuje, devet dana nakon što se pojavio taj novi dokaz:
"Zanchettin slučaj pokazuje da papa Franjo nastavlja štititi svoje prijatelje i saveznike bez obzira na svoje izjave o opredjeljenju za odgovornost. Ovaj slučaj oslikava činjenicu da je Vatikan otkad je Franjo izabran za papu ustvari nazadovao [njegov naglasak] na dvjema presudnim frontama: u borbi protiv spolnog zlostavljanja i u nastojanju oko financijske otvorenosti. U ovom pontifikatu reforma je mrtva, ako ne počne od samog pontifeksa."

Imajmo na umu da se radi o komentatoru koji nikad prije nije bio sklon oštro kritizirati nijednog papu. Čak i on sad izjavljuje da je reforma Crkve pod Bergogliom nemoguća ako ne počne "od samog pontifeksa". Lawlerov članak pokazuje kako jedva da još postoji odgovoran katolički komentator koji nije sit Bergogliova dvogovora i nepoštenih poteza.

Bergoljanski dvogovor sad navodno sadržava i neke izjave, u pomno odabranom trenutku, iz skore knjige razgovora u kojoj Bergoglio odjednom priznaje da je homoseksualnost ipak problem u Crkvi te da sjemeništa ne bi smjela primati homoseksualce. To se, opravdano primjećuje Life Site, uklapa u njegov "ustaljeni obrazac kazivanja jedne osporavane stvari radi odvraćanja pozornosti od nekog drugog predmeta osporavanja". Isto bi se moglo reći i za glasove o Bergogliovim riječima talijanskim biskupima u svibnju prošle godine, iza zatvorenih vrata, u smislu da je "bolje" ne primati homoseksualce u sjemenište ako postoji i "najmanja dvojba" o njihovoj prikladnosti.

Nikada, naravno, nećemo od Bergoglia dočekati nikakvu službenu i za sveopću Crkvu obvezujuću izjavu kojom bi se zabranjivalo da se u sjemeništa primaju oni što boluju od homoseksualnog poremećaja i sprečavalo da postanu svećenici, ako bi nekako uspjeli ući u sjemenište. O tom pitanju, kao i o tolikim drugim, Bergoglio će reći jedno dok kani učiniti upravo suprotno, tj., u ovom slučaju, ništa. Naime ništa osim zaštite prijatelja i saveznika koji sudjeluju u homoseksualnim činima ili ih zataškavaju.

Gori od Borgiâ?

Jedan je od tih prijatelja i saveznika kardinal Oscar Rodríguez Maradiaga, nadbiskup u Tegucigalpi u Hondurasu i ništa manje nego koordinator Bergogliova "Kardinalskog vijeća". Maradiaga nije samo do grla u optužbama za financijsku korupciju nego također organizira ustrajno zataškavanje "rasprostranjenog i uvriježenog homoseksualnog ponašanja u tegusigalpskome bogoslovnom sjemeništu", pod nadzorom Maradiagina prijatelja, bivšega pomoćnog biskupa Juana Joséa Pinede Fasquellea, koji je bio prisiljen dati ostavku lani u srpnju pošto su se pojavili dokazi o njegovim homoseksualnim odnosima sa sjemeništarcima.

Četrdeset osam sjemeništaraca u Tegucigalpi potpisalo je pismo u kojem prosvjeduju protiv homoseksualne zaraženosti svoga sjemeništa, pozivajući se na "nepobitne dokaze" da "homoseksualna mreža prožima tu ustanovu i pod zaštitom je njezina rektora". Dokazni materijal obuhvaća "homoseksualne pornografske fotografije i druge bestidne poruke razmjenjivane na WhatsAppu među sjemeništarcima koji nisu potpisali pismo". Maradiaga, koji nastavlja štititi homoseksualni kadar u sjemeništu nakon što je neke od njih otpustio, optužio je sjemeništarce prosvjednike da "tračaju". On i dalje posvema pripada Bergogliovu najužem krugu.

Još jedan zaštićeni bergoljanski saveznik jest kardinal Francesco Coccopalmerio, bivši pročelnik Bergogliova Papinskog vijeća za tumačenje zakonodavnih tekstova, koji podupire Bergogliovo katastrofalno odobrenje Svete Pričesti za "ponovno oženjene" rastavljene. Kako sav katolički svijet zna te kako je Life Site News izvijestio, Coccopalmeriova je tajnika, mons. Luigija Capozzija, 2017. godine "uhitila vatikanska policija pošto ga je zatekla kao domaćina kokainske homoseksualne orgije" u stanu koji mu je Bergoglio priskrbio, smještenom u istoj vatikanskoj zgradi u kojoj i Kongregacija za nauk vjere.

Poslije se otkrilo da Coccopalmerio, koji se u međuvremenu povukao iz službe u Milano, nije samo prisustvovao orgiji nego "i 'predsjedao njome' kad su upali vatikanski žandari te ga naputili neka se udalji prije nego što su pohapsili druge", među ostalima i Capozzija. Life Site dalje izvješćuje: "U trenutku uhićenja Capozzi je bio toliko kokainiziran da su ga radi detoksikacije na neko vrijeme smjestili u kliniku Pija XI. u Rimu. Sada je u nepoznatu samostanu u Italiji na duhovnim vježbama..."

Nimalo iznenađujuće, Coccopalmerio je zagovarao crkveno priznanje "pozitivnih elemenata" u "homoseksualnim zajednicama", grozotu u skladu sa sramotnim "međuizvještajem" na Lažisinodi o obitelji 2014., koji je napisao Bergogliov saveznik Bruno Forte, još jedan pederougodni promidžbenik, kojega je Bergoglio odabrao za glavnog tajnika Sinode. U tom izvještaju piše da "homoseksualne zajednice" mogu očitovati "uzajamnu pomoć sve do samožrtvovanja" koja znači "dragocjenu potporu u životu partnerâ". Bergoglio je izvještaj pregledao i odobrio prije nego što je objavljen novinarima a da sinodski oci nisu imali priliku pregledati to što je trebalo biti njihov dokument.

Opet nimalo iznenađujuće, upravo je Coccopalmerio "govorio općenito protiv svođenja svećenikâ na laički stalež za kaznu" zbog homoseksualne grabežljivosti, smatrajući to "nekom vrstom 'smrtne kazne' za svećenika". U skladu s tim, dok je u Kongregaciji za nauk vjere bio član odbora za preispitivanje slučajeva spolnog zlostavljanja, u koji ga je imenovao Bergoglio, "redovito je predlagao blage kazne".

Komentar u Life Siteu o Maradiaginu slučaju primjereno je naslovljen: "Novi papa Borgia? Katastrofa s Franjom i Maradiagom". Life Site citira Riposte catholique o značenju skandala s Coccopalmeriom i Capozzijem: "Čovjek ne može vjerovati svojim očima: na najjadniji mogući način, Rim se danas srozao dublje nego u doba Borgiâ."

Još jedan himbeni sastanak na vrhu

Bergoglio se sad sprema uprizoriti još jedan himbeni sastanak na vrhu o svećeničkom spolnom zlostavljanju, skup koji će nastaviti sa skrivanjem problema homoseksualnosti među svećenstvom kao i onaj o pedofiliji 2002. godine. Ovaj novi rimski susret, od 21. do 24. veljače, na kojem će sudjelovati predsjednici svih nacionalnih biskupskih konferencija, zvat će se "Zaštita maloljetnih u Crkvi". Dakle opet samo o zaštiti maloljetnikâ. Nipošto o homoseksualnim svećenicima i biskupima i njihovim sodomitskim odnosima sa zakonski odraslima – čak ni s ranjivim odraslima ispod ili jedva iznad dvadeset godina, iskorištavanim od svećeničkih autoritativnih ličnosti. Maloljetnici, maloljetnici, maloljetnici, to je izlaz! Ponovite za mnom: maloljetnici. Svećenička sodomija između "sporazumnih odraslih" Begoglia se i njegovih suradnika, uključujući i homoseksualce među njima, ne tiče. Sastanak bi se mogao zvati i "Zaštita homoseksualnih svećenika u Crkvi".

A da se u međuvremenu ne bi slučajno nešto doista poduzelo protiv homoseksualne iskvarenosti u hijerarhiji, Vatikan je, u jeku zasjedanja Biskupske konferencije SAD-a lani u studenom, odredio da okupljeni američki biskupi ne smiju glasati o dvjema mjerama usmjerenim na biskupska bilo počinjenja bilo prikrivanja homoseksualnog zlostavljanja – naravno, samo "maloljetnikâ": naime o proglašenju Pravilâ biskupskoga postupanja i o osnivanju posebnog povjerenstva za preispitivanje pritužbi protiv biskupâ zbog kršenja tih pravila. Svako takvo glasanje, kazao je Vatikan, mora biti u skladu s ishodom predstojećeg Rimskog provoda, koji, sigurno, nijednu takvu mjeru neće odobriti. S očitim gnušanjem, Raymond Arroyo ovako je na Twitteru prokomentirao iznenadno vatikansko miniranje pokušaja američke biskupske konferencije: "Ionako već teturavom američkom episkopatu Vatikan je izmaknuo tlo pod nogama zabranom izglasavanja čak i krezubog Pravilnika o postupanju biskupâ."

Razrađenim nastavkom operacije homozataškavanja koji će se uskoro odigrati u Rimu predsjedat će kardinal Blase Cupich iz Chicaga, kardinal Oswald Gracias, nadbiskup Charles Scicluna i isusovac o. Hans Zollner, koji je i predsjednik šaljivo nazvanog "Centra za zaštitu maloljetnikâ" na Papinskome gregorijanskom sveučilištu u Rimu. Sva četiri člana upravljačkog odbora Bergoglio je pomno odabrao da ne zaljuljaju homoseksualnu ljubavnu barku među čijim je zloglasnim putnicima i sam upravitelj njegova kućanstva: Battista Ricca, prozvan od Sandra Magistera visokim crkvenim dostojanstvenikom pederskog lobija, očiti aktivni homoseksualac o kojem je Bergoglio sramotno izjavio: "Tko sam ja da sudim?" Ricca je na popisu putnika zajedno s Coccopalmeriom i Capozzijem.

Kako piše Life Site, imenovanje Cupicha u upravljački odbor "pobuđuje zabrinutost jer je on napadno otklonio svjedočanstvo nadbiskupa Viganòa o prikrivanju McCarrickova zlostavljanja kao zečju rupu za odvraćanje pozornosti Crkve te ne smatra homoseksualnost presudnim čimbenikom u zlostavljanju maloljetnih... i branio je vatikansku odgodu glasanja američkih biskupa o mjerama za sprečavanje zataškavanja zlostavljanja". Prema neosporavanoj tvrdnji nadbiskupa Viganòa, McCarrick je, pošto ga je Bergoglio rehabilitirao, svojim utjecajem pomogao Cupichu, Wuerlu i Josephu ("pedersko hodočašće") Tobinu kao prohomoseksualnim crkvenim dostojanstvenicima u njihovu usponu na vlast. Viganò upozorava na "razmetljivu bahatost i drskost s kojom Cupich osporava dokaze koji su sad svima očigledni: da su 80% otkrivenih zlostavljanja počinili nad odraslim mladićima homoseksualci koji su bili na položajima moći u odnosu prema svojim žrtvama".

Što se tiče ostalih članova upravljačkog odbora, sva su trojica pouzdani agenti bergoljanskog programa podrivanja poslušnosti šestoj Božjoj zapovijedi, pod krinkom "razlučivanja" i "praćenja". Kardinal Gracias katastrofalnu je pobudnicu Amoris laetitia (AL) nazvao dragocjenim darom Crkvi. Nadbiskup Scicluna proglasitelj je malteških smjernica za provedbu pobudnice, koje dopuštaju "ponovno oženjenim" rastavljenima Svetu Pričest u "složenijim slučajevima", kad suzdržljivost "možda nije stvarno izvediva" – kao da izvedivost ima ikakve veze s posluhom božanskom i naravnom zakonu, tj. njihovim zabranama po sebi zlih djela. Bergoglio se drznuo odobriti kao "vjerodostojno učiteljstvo" taj korjeniti raskid s trajnim crkvenim moralnim naukom i praksom glede beziznimnih moralnih propisa. Zollnerova pak osnovna zadaća na čelu "Centra za zaštitu maloljetnih" jest održavanje upravo one priče koja štiti djelatnost "pederske mafije".

Baš kao i 2002.: ponavljalicom o "zaštiti maloljetnih" nastavit će se skrivanje homoseksualne mreže i truleži sodomije među spolno poremećenim svećenicima, koji nikad nisu smjeli postati svećenici, kao i onima koji će tek postati svećenici upravo uz pomoć te iste mreže. Baš ništa neće se učiniti na suzbijanju ove uznapredovale crkvene gangrene. Naprotiv, sve će se učiniti ne bi li se zakrinkala retoričkim povezima na beskorisnim sastancima. S tim ciljem, Vatikan je najavio "plenarne sjednice, radne skupine, zajedničke molitve i slušanje svjedočanstava, pokorničko bogoslužje i završno euharistijsko slavlje". A nakon toga tjestenina i dobro domaće crno vino na Borgu Pio. Neće, dakako, biti rasprave o hitnoj potrebi da se Crkva riješi homoseksualne iskvarenosti u sjemeništima, u svećeništvu i u episkopatu. Umjesto toga biskupi će se podružiti, objedovati, pa se još malo podružiti, pa opet objedovati, i napraviti veliku predstavu od međusobnog zapitivanja što da se radi, što učiniti s obzirom na "zlostavljanje maloljetnih" prouzročeno "klerikalizmom" i "nenormalnim načinom shvaćanja crkvenog autoriteta".

Predstoji li još jedna erupcija "vjerodostojnog učiteljstva"?

Citirajmo moralnu teologinju Janet Smith, kojoj teško da se može pripisati "radikalni tradicionalizam": "Problem svećeničkoga spolnog zlostavljanja ne može se riješiti pukim ostavkama nekih biskupa, a kamoli birokratskim smjernicama. Problem leži dublje: valja iskorijeniti homoseksualne mreže među svećenstvom." Nadbiskup Viganò svjedoči: "Te homoseksualne mreže, koje su se sad raširile u mnogim biskupijama, sjemeništima, redovničkim zajednicama itd., djeluju pod okriljem tajnosti i laži te, poput krakova hobotnice, dave nedužne žrtve i svećenička zvanja, kao i cijelu Crkvu."

Bergoglio neće učiniti ništa što bi iole zaprijetilo iskorijeniti homoseksualne mreže u Crkvi. Naprotiv, braneći očitog homoseksualca kojem je povjerio vlastito kućanstvo ("Tko sam ja da sudim?"), on nije spreman čak ni priznati da takve mreže postoje: "Toliko se piše o homoseksualnom lobiju. Ali ja još nisam u Vatikanu vidio nikoga s iskaznicom na kojoj bi pisalo 'homoseksualac'." Još gore, Bergoglio je, braneći Battistu Riccu, rekao da ne vidi nikakav problem u svećenicima homoseksualcima, sve dok ne čine stvarni homoseksualni lobi – a njegovo postojanje u Vatikanu upravo je porekao:
"Mislim da kod takvih osoba treba razlikovati činjenicu da je netko homoseksualac od činjenice da netko stvara lobi, jer nisu svi lobiji dobri... Problem nije to što netko ima tu sklonost, ne, moramo biti braća i sestre međusobno, te postoji ovaj i postoji onaj. Problem je kad netko od te sklonosti stvara lobi."

Također, prema izvještaju što ga Vatikan ne želi ni potvrditi ni opovrgnuti, Bergoglio je žrtvi spolnog zlostavljanja Čileancu Juanu Carlosu Cruzu rekao: "Juane Carlose, to što si homoseksualac nije važno. Bog te je takvim stvorio i takvog te ljubi i nije mi važno. Papa te voli kakav jesi, trebaš biti sretan zbog onoga što jesi."

Nadalje, Life Site News skupio je ništa manje nego četrnaest primjera Bergogliova razmetljivog namigivanja pederskoj i transseksualnoj nastranosti. Life Site upozorava da podatci upućuju na uznemirujuću mogućnost ponovne provale njegova smiješnoga "vjerodostojnog učiteljstva", koje je već dalo tobožnje odobrenje za Svetu Pričest javnih preljubnika u "drugom braku" usprkos dvotisućljetnom crkvenom nauku i praksi koji to zabranjuju i posve nevjerojatno ustvrdilo da je smrtna kazna nemoralna u bilo kojem slučaju, usuprot božanskoj objavi i nepromjenljivom crkvenom naučavanju od vremena svetog Pavla. Sada bi, strahuje se, Bergoglio mogao pokušati dokinuti nezabludivo crkveno naučavanje da je homoseksualnost sama po sebi poremećaj te da su homoseksualni čini po sebi zli i duboko izopačeni.

Zapravo – a time štošta postaje jasnije – Bergoglio smatra općenito grijehe tijela prilično beznačajnima. Sandro Magister podsjeća nas kako je u knjizi razgovora objavljenoj 2017. Bergoglio izjavio: "Grijesi tijela najlakši su grijesi. Jer tijelo je slabo... Svećenici su bili u napasti – ne svi, ali mnogi – da se usredotoče na seksualne grijehe, na ono što zovem moralnošću ispod pojasa. Ali oni ozbiljniji grijesi nalaze se drugdje."

U istom razgovoru Bergoglio je za lijep primjer pastirske skrbi uzeo nekog neimenovanoga kardinala "koji čim mu netko dođe govoriti o tim grijesima ispod pojasa, kaže: 'Razumijem, idemo dalje.' Dakle zaustavi ga, kao da mu kaže: 'Shvaćam, ali da vidimo imaš li nešto važnije. Moliš li? Tražiš li Gospodina? Čitaš li Evanđelje?' Objašnjava mu da postoje pogreške koje su mnogo važnije." Bergoglio je čak otišao tako daleko da je izrazio mišljenje kako svećenici koji vrše svoju dužnost ispitujući kada je, kako i koliko često pokornik prekršio šestu zapovijed od zadnje ispovijedi, pokušavaju "stvoriti 'film' u svojoj glavi. Ali takvima treba psihijatar."

Kakav to namjesnik Kristov plješće ispovjednicima koji ne žele čuti ništa o grijesima tijela, a proglašava duševno bolesnima svećenike koji u ispovjedaonici propisno ispituju o broju i težini takvih grijeha? Kako se oteti dojmu da na Petrovoj stolici sjedi raskalašen i plitak prostak koji boluje od umišljaja da je nekakav duhovni učitelj? Za Bergoglia ne vrijedi opomena Gospe Fatimske da "više duša završava u paklu zbog grijeha tijela nego zbog bilo čega drugoga". Zar on stvarno ne shvaća da smrtni grijesi nečistoće najlakše dovode do propasti duša, do razorenja brakova i obitelji, do počinjenja bezbrojnih zločina povezanih sa seksom (prostitucija, prodaja i raspačavanje pornografije, seksualno trgovanje ljudima), do stalnog slabljenja i javnog i privatnog ćudoređa i konačno do sloma same uljudbe?

No, na kraju krajeva, tko je on da sudi? Osim kad je riječ o onim ljudima koje neprestano osuđuje zbog grijeha koje smatra važnijima, kao što je "prometejski neopelagijanizam onih koji u konačnici vjeruju samo u vlastitu snagu i misle da su superiorni drugima zbog obdržavanja stanovitih pravila ili zbog nepopustljive vjernosti određenom katoličkom stilu iz prošlosti".

Zaključak. Nužnost srdžbe

Čitatelj bi mogao zaključiti da je ovaj članak zamišljen da pobudi srdžbu prema svom predmetu. I jest, jer nam je dužnost srditi se zbog zločina koje su ovi ljudi počinili ili prikrivali te zbog zloupotrebljavanja vlasti koje je olakšalo prodor homoseksualnosti među svećenstvo, biskupstvo i čak u Kardinalski zbor.

Govoreći o raznim vrstama srdžbe ovisno o njezinu predmetu, sveti Toma Akvinski razlikuje srdžbu koja je primjena razuma od srdžbe koja je puka niska strast sa zlim predmetom, npr. zavist. Sveti Toma iznosi tvrdnje pripisane (možda dvojbeno) svetom Ivanu Zlatoustom: "Tko se srdi s razlogom, neće se izvrći opasnosti, jer bez srdžbe naučavanje je uzaludno, presude nestalne, zločini nezaustavljeni... Tko se ne srdi iako ima razloga za srdžbu, taj čini grijeh. Jer nerazumna strpljivost rasadnik je brojnih poroka, potiče na nemar i navodi ne samo zle nego i dobre da čine krivo."

Kako sv. Toma objašnjava, pravedna srdžba, uobličena i ograničavana razumom, postaje opravdan sud o nedjelu: "Kad je čovjek srdit s razlogom, njegova srdžba više ne proizlazi iz strasti, stoga se o njemu kaže da sudi, a ne da se srdi." Prema tome, zaključuje sv. Toma, "ako je netko srdit u skladu s pravilnim razborom, tada njegova srdžba zaslužuje hvalu". Štoviše, kad je poziv na srdžbu sukladan s razumom, "tada je pomanjkanje strasti srdžbe također porok, baš kao i pomanjkanje volje usmjerene na kažnjavanje u skladu s razumom". (Usp. ST, II-II, q. 158, art. 1, 8.)

Moralno smo obvezani srditi se zbog onoga što srdi Boga, konačnoga pravednoga gnjevnog suca nad nepravdama. (Bergoglio, očekivano, odbacuje samu pomisao na božanski gnjev i kaže da se Krist samo pravi da se srdi.) Ako bismo se prestali srditi zbog onoga što su ti ljudi učinili ili propustili učiniti, postali bismo, "nerazumnom strpljivošću", sudionici u njihovim nedjelima i naše bi pasivno prihvaćanje doista bilo rasadnik "brojnih poroka", koji "potiče na nemar i navodi ne samo zle nego i dobre da čine krivo". A što drugo nego rasadnik brojnih poroka koji potiče na nemar i navodi na nedjela jest potpuno pomanjkanje srdžbe kod goleme većine biskupa, uključujući i biskupa rimskog, nad epohalnim skandalom najgore vrste spolne izopačenosti koja se nesmetano širi među njima iz desetljeća u desetljeće?

S druge strane ne smijemo pravednu srdžbu pretvoriti u navadu koja se hrani sama sobom i truje dušu, niti smijemo ikada dopustiti da se srdžba izrodi u mržnju prema onima čija krivda opravdava, dapače: prisiljava na srdžbu protiv njih. Ipak, kako god to čudno zvučalo, moramo se čvrsto držati svoje srdžbe i ne popuštati u preziru prema prezira vrijednom ponašanju sve dok opravdani razlog srdžbi i preziru ne bude uklonjen. Inače bismo postali sukrivci pristankom na zla kojima smo se dužni javno suprotstavljati i osuđivati ih zbog javnih sablazni koje, u doba interneta, postaju gotovo istog trena poznate diljem svijeta te nanose neprocjenjivu štetu Otajstvenom Tijelu i svrsi Evanđelja.

U tom pogledu prikladno je završiti riječima pape Lava XIII. (koji citira papu Feliksa III.) u Inimica vis glede dužnosti kršćana da se usprotive zabludi i tako u stid i na djelovanje nagnaju one koji plašljivo izbjegavaju to učiniti. Iako su izrečene u kontekstu osude masonskih zala, Lavove su riječi jednako primjenjive i na naš slučaj:
"'Ne odupirati se zabludi isto je što i odobravati je; ne braniti istinu isto je što i suzbijati je... Tko se ne protivi očitom zločinu, sumnjiv je s potajnog sudioništva u njemu.' Podsjećajući ih na primjer njihovih predaka, slomljene duhove ovih ljudi valja oživiti hrabrošću koja je čuvarica kako dužnosti tako i dostojanstva, eda bi se postidjeli i zažalili zbog svojega kukavičkog ponašanja. Jer sigurno je da je cijeli život neprestana borba u kojoj se radi o samom našem spasenju; ništa nije za kršćanina sramotnije od kukavičluka."

Christopher A. Ferrara

https://remnantnewspaper.com/web/index.php/articles/item/4311-anatomy-of-a-coverup-francis-vatican-exposed

3 komentara:

  1. Zgodan člančić. Zgodan i neugodan. Za zapitati se. Ne znam kakvo čudo se treba dogoditi kako bi došlo kraju ovo sirovo sofisticirano zlostavljanje Crkve. No bojim se kako će ovo obmanjivanje potrajati još mnogo vremena. Šteta što je strah mnogima sapeo srca pa i dalje podnose homoherezu. Osobito mi je žao onih koji ne znajući hodaju među samim zmijama i u iskušenju su izgubiti poziv i poslanje. Bože, molimo te, daj nam svetih svećenika i istinski bogobojaznih nadglednika da dobri ne bi ruke za bezakonjem pružili. Smiluj nam se i očisti naša srca da te slavimo zauvijek zbog obilja tvoje ljubavi i otkupljenja. Ł

    OdgovoriIzbriši
  2. Milan Kušnjačić4. veljače 2019. u 10:07

    Kad je vuk među ovcama treba vikati.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Ako je vuk u toru i štap pastira ima svoju svrhu.
      JbD

      Izbriši

Upute za komentiranje

Kako bi se razlikovali sugovornici, obavezno koristite neko ime ili nadimak koji možete dodati i na kraju komentara. Potpuno anonimni komentari najčešće se brišu.

Nijedan komentar objavljen na ovom blogu ne podrazumijeva ni u kojem stupnju prihvaćanje od autorâ ovog bloga mišljenja koja su u komentaru izražena.