Prijateljska promišljanja?

Prijateljska promišljanja?

Sažetak kritike

Christopher A. Ferrara

8. travnja 2010.

Rasprava pod naslovom "Prijateljska promišljanja?" ("Friendly Reflections?") opširna je kritika argumenata što ih stanoviti Antonio Borelli iznosi protiv postojanja teksta Treće tajne koji bi riječju same Blažene Djevice popraćao i objašnjavao viđenje "biskupa u bijelom" objavljeno 26. lipnja 2000.

Naslov kritike igra je naslovom Borellijeva djela, koje navodno pruža prijateljska promišljanja o prijeporu oko Treće tajne u duhu promicanja jedinstva među katolicima. No, kako kritika pokazuje, Borellijeva prijateljska promišljanja, kakva god bila autorova subjektivna nakana, čini se da su sračunata na razbijanje jedinstva što već postoji među katoličkim vjernicima koji su proučavali prijepor, razmotrili dokaze i došli do zaključka tako iskreno izraženog riječima Majke Angelike uživo na televiziji godinu nakon što je viđenje objavljeno:
"Što se Tajne tiče, ja vam spadam u one koji misle da nismo dobili čitavu stvar... Jer mislim da je zastrašujuća." [1]

Nasuprot sve većoj suglasnosti među upućenima koja proizlazi iz samih dokaza, a približava se jednodušnosti, Borelli ostavlja dojam istraživača odlučnog otpisati svaku, pa i najočitiju činjenicu i poreći svaki, pa i najrazumniji zaključak. Potrebno je podosta objašnjavanja da bi se raspetljali tako mnogi primjeri, ruku na srce, sofističke argumentacije, ali sama vježba poučna je i vrijedna truda.

Kritika je stoga namijenjena proučavanju i njezin sadržaj nije prikladan za ovlašno pregledavanje; valja je isprintati i pažljivo čitati na papiru, jer Borellijeve tvrdnje, da upotrijebim otrcan suvremeni izraz, prigoda su za pouku, o Fatimskoj poruci uopće, a o Trećoj tajni napose.

Širi je cilj "Prijateljskih promišljanja?" prikazati u razmjerno zaokruženom obliku predmet za čiju je potpunu razradu bila potrebna čitava knjiga, a riječ je o dokazu, neodoljivom dokazu, postojanja teksta Tajne u kojem Majka Božja Crkvi i svijetu kazuje što viđenje znači.

Taj tekst očito pretkazuje nekakvu kaznu i nad Crkvom i nad svijetom, kaznu čiji je ishod u viđenju naznačen prizorom razrušenoga grada punog leševa, izvan kojega, na brijegu, pod križem od plutnjaka budućeg papu pogubljuje grupa vojnika, koji barataju i modernim i priprostim oružjem, kao da je neka globalna katastrofa unazadila svijet u primitivnije stanje.

Temeljni problem s viđenjem ukoliko ostaje samo sastoji se, da upotrijebim analogiju, u tome što je Vatikan objavio film bez njegova zvuka: bez riječi Blažene Djevice Marije koje objašnjavaju kako će se i zašto ono što u viđenju vidimo dogoditi i što točno znače ti događaji oslikani u svom povijesnom kontekstu. Drugim riječima, problem je što nas, za razliku od viđenja pakla, koje je Djevica pomno objasnila vidiocima iako su dobro znali što su upravo vidjeli, viđenje objavljeno 2000. suočava sa zakučastim scenarijem za koji se očekuje da vjerujemo da ga je Djevica djeci podastrla bez ijedne jedine riječi objašnjenja.

To što sam Borelli poziva na komentare koji bi rastumačili viđenje te osobno predlaže tumačenje koje i protuslovi sebi samom i u sukobu je s tumačiteljskim pokušajem samog Vatikana nehotičan je pokatatelj da je Gospino objašnjenje viđenja zatajeno. Jer nemoguće je da bi sama Majka Božja kanila izazvati beskonačnu raspru o tome što njezina poruka i opomena znači Crkvi i čovječanstvu u cjelini.

Budući da Borelli u konačnici tvrdi da postojanju dvaju različitih, ali povezanih tekstova koji sadrže sveukupnu Treću tajnu nema potkrepe u znanim činjenicama, ovdje sažimam, za manje temeljitog znatiželjnika, 33 ključne činjenice (među ostalima) o kojima raspravljam u svojoj kritici, a koje dokazuju, naprotiv, da nijekanju postojanja toga teksta nema potkrepe u znanim činjenicama.

Sada pak kad je sam tajnik pape Ivana XXIII., nadbiskup Loris F. Capovilla potvrdio postojanje drugog teksta (vidi dolje iznesene činjenice od 15. do 20.), svi ostali dokazi, koji odavno nedvojbeno upućuju na njegovo postojanje, dobili su jasnu i nepobitnu ovjeru.

Nikakvo čudo što je Antonio Socci, započevši svoje istraživanje o ovoj stvari odlučan opovrći postojanje nedostajućeg teksta, naposljetku izjavio da je postojanje neobjavljenog, za riječi prestrašnim smatranog dijela Tajne sigurno. [2] Doista jest sigurno, a Borellijevo je djelo zgodan izazov da pokažemo zašto. Oni koji traže više nego što ovaj sažetak i spomenuta kritika pružaju obuhvatan će pristup svim mogućim predmetnim pitanjima i problemima naći u knjigama Četvrta fatimska tajna Antonija Soccija i Tajna je još skrivena Christophera Ferrare, kao i u Đavolovoj konačnoj bitci, urednika o. Paula Kramera.

Trideset tri činjenice koje dokazuju postojanje 

drugog teksta pripadnog Trećoj fatimskoj tajni, 

kojim Djevica objašnjava već objavljeno 

viđenje "biskupa odjevenog u bijelo"

1) Sestra Lucija obznanila je da je tekst Treće tajne sastavljen u obliku pisma biskupu iz Leirije. No tekst viđenja nije pismo.


2) Oni koji su pročitali Tajnu odali su da ona govori o budućem otpadništvu u Crkvi. No u tekstu viđenja ne kaže se o tom otpadništvu ništa.


3) Gospa je sigurno imala još što reći nakon svojih važnih riječi: "'U Portugalu će se vjerska dogma trajno očuvati' itd.", koje su zacijelo početak novog, dakle trećeg, dijela Velike tajne. No tekst viđenja ne sadrži nijednu Gospinu riječ.


4) Gospa iscrpno objašnjava bjelodano očito viđenje pakla sadržano u prvom dijelu Velike tajne, a ipak traže od nas da vjerujemo da ne postoji baš nikakvo njezino objašnjenje o tekstu viđenja iz trećeg dijela, tj. iz Treće tajne, iako Borelli i ostali pokazuju da to objašnjenje mora postojati, jer njihova su tumačenja međusobno u sukobu, a nemoguće je da je Gospa htjela da se Crkva beskonačno prepire o tome što viđenje znači.


5) Otac Schweigl, poslan od Pija XII. da ispita sestru Luciju, obznanio je da Treća tajna "ima dva dijela: jedan se odnosi na papu, a drugi, logično, iako ne smijem ništa reći, bio bi nastavak riječi 'U Portugalu će se vjerska dogma trajno očuvati'". No u tekstu viđenja nema tog logičnog nastavka Djevičinih riječi.

6) Novinska objava 1960., potaknuta od Vatikana, da će se Treća tajna prešutjeti, opisuje prešućeni tekst kao pismo koje se nikad neće otvoriti, a koje sadrži riječi što ih je Gospa kao tajnu povjerila trima pastirčićima. No tekst viđenja nije pismo niti sadrži ikakvih riječi tajne povjerenih od Djevice.


7) Kardinal Ottaviani, koji je pročitao Tajnu i bio njezin čuvar nakon što je Pio XII. naredio njezin prijenos u Vatikan 1957., obznanio je da ona uključuje list papira s 25 redaka zapisa onog što joj je (Luciji) Gospa rekla da kaže Svetom Ocu. No tekst viđenja obasiže 62 retka, u kojima Djevica ne govori sestri Luciji ništa.


8) Kardinal Bertone priznao je Ottavianijevu kategoričku tvrdnju o tekstu od 25 redaka i nije uspio opovrgnuti to svjedočanstvo, ponudivši samo očito neodrživ pokušaj objašnjenja da je Ottaviani možda (!) pogriješio.


9) Tekst Treće tajne čuvao se u papinskom stanu za pontifikata Pija XII., Ivana XXIII. i Pavla VI. te barem u početku pontifikata Ivana Pavla II., iako se u Bertoneovu službenom izvješću govori samo o tekstu iz arhiva Svetog oficija.


10) Ivan XXIII. pročitao je tekst Tajne koji je bio tako težak da ga je trebalo prevesti s portugalskog na talijanski. No pročitao je i drugi tekst, sljedeće godine, koji je savršeno razumio bez prijevoda.


11) Tekst viđenja ne sadrži nikakvih osobito teških portugalskih izraza.


12) Postoje dva različita talijanska prijevoda Tajne: jedan priređen za Ivana XXIII. i drugi priređen 1967., od kojih nam nijedan nije bilo dopušteno vidjeti.


13) Trojica papa (Ivan XXIII., Pavao VI., Ivan Pavao II.) pročitala su tekstove Treće tajne u po dvjema različitim godinama svojih pontifikata, ali sva tri od tih drugih čitanja tajanstveno su izostala iz Bertoneova službenog izvješća.


14) Na pritisak da, s obzirom na svoju tvrdnju da Ivan Pavao II. nije pročitao Tajnu do 1981., objasni koji je to tekst Tajne Ivan Pavao II. navodno pročitao 1978., Bertone je, izbjegavajući odgovor, naposljetku rekao samo da po njegovu mišljenju Ivan Pavao II. nije pročitao tekst 1978. Međutim Bertone je sadržaj svog mišljenja mogao lako ustanoviti kao činjenicu, provjerom na nebrojenim izvorima koji su mu na raspolaganju, uključujući i samog papu. Taj propust jasno upućuje na to da je bio svjestan neistinitosti svoga mišljenja, a istinitosti navoda.


15) Nadbiskup Capovilla, osobni tajnik Ivana XXIII., potvrdio je da se tekst Tajne čuvan u papinskom stanu nalazio u omotnici na koju je Capovilla napisao svoje ime i imena svih koji su pročitali njezin sadržaj. Na omotnici je zapisao i prosudbu Ivana XXIII. da prepušta drugima komentar ili odluku što učiniti s tekstom.


16) Dana 27. lipnja 1963., dvije godine prije nego što je prema službenom izvješću pročitao Treću tajnu, papa Pavao VI. otvorio je Capovillinu omotnicu, preuzetu iz Barbarigova stola Ivana XXIII., pročitao njezin sadržaj, ispitao Capovillu o bilješkama na omotnici, ponovo ju zapečatio i nije više ništa Capovilli rekao o njoj.


17) Na pitanje Solidea Paolinija 2006. postoje li dvije različite omotnice i dva različita teksta Treće tajne, Bertoneova omotnica i Capovillina, Capovilla je Paoliniju priznao: Baš tako!

18) Capovilla svoju izjavu Paoliniju nikad nije povukao, premda je itekako imao priliku to učiniti.


19) Bertone nije čak ni tražio od Capoville da zaniječe ono što je rekao Paoliniju, nego je napadno izbjegavao uopće spomenuti Paolinija.


20) Bertone je propustio i odbio dati na uvid otvaranu i zapečaćivanu Capovillinu omotnicu, iako je naposljetku priznao njezino postojanje.


21) Ipak, pod sve većim javnim pritiskom, Bertone je u televizijskom šouu Porta a Porta obznanio da zapravo postoje dvije zapečaćene Lucijine omotnice s izričitim Gospinim nalogom da se sadržaj ne objavi do 1960., iako je sedam godina izjavljivao da postoji samo jedna omotnica i neistinito tvrdio da je Lucija priznala da nikad nije dobila nikakav nalog od Djevice koji bi Tajnu povezivao s 1960. i zabranjivao da se ona dotad objelodani.


22) Bertone je u Porta a Porta također pokazao treću Lucijinu omotnicu, nezapečaćenu i naslovljenu na biskupa da Silvu, što bi zajedno s biskupovom vanjskom omotnicom davalo zbroj od četiriju omotnica, za koje bismo trebali vjerovati da su sve bile namijenjene samo jednom tekstu Tajne.


23) Ipak, kad je pomoćni biskup Venâncio 1957. podigao vanjsku omotnicu biskupa da Silve prema jarkom svjetlu, vidio je samo jednu omotnicu unutra te je precizno izmjerio i omotnicu i list papira u njoj, koji je sadržavao 20-25 redaka teksta, kako je posvjedočio kardinal Ottaviani.


24) Omotnica i list papira kojih je mjere uzeo biskup Venâncio potpuno odudaraju od mjera što ih je objavio Bertone u Porta a Porta.


25) Sam Bertone, samo nekoliko tjedana prije pojavljivanja u Porta a Porta, objavio je u svojoj knjizi Posljednji fatimski vidjelac da je u travnju 2000. sestra Lucija potvrdila vjerodostojnost listova (fogli) koji pripadaju Tajni, iako je u Porta a Porta obznanio postojanje samo jednog lista, koji je sadržavao tekst viđenja.


26) U Posljednjem vidiocu Bertone je također obznanio da je postojala i vanjska omotnica, ne Lucijina, na kojoj je pisalo "Treći dio Tajne", ali ta omotnica nikad nije pokazana javnosti.


27) Suočen sa sve više dokaza o zataškavanju, Bertone je usvojio taktiku stalnog upućivanja na autentičan tekst Tajne, na autentičnu omotnicu i na jedini list iz arhiva Svetog oficija, iako dobro zna da su bitni tekst i omotnica iz papinskog stana. Time pokazuje (kako primjećuje Socci) da drugi tekst Tajne ocjenjuje neautentičnim.

28) Pozvan od Bertonea za svjedoka, biskup Serafim Fatimski, koji je navodno svjedočio Lucijinoj potvrdi vjerodostojnosti teksta viđenja u travnju 2000., pribjegao je čak još nijansiranijem iskazu, da je Fatimska tajna objavljena na vjerodostojan i cjelovit način, a nije htio ustvrditi naprosto da je Treća fatimska tajna objavljena potpuno te da ništa nije zatajeno.


29) Na audiosnimci susreta koji je uslijedio sa Solideom Paolinijem, nadbiskup Capovilla dodatno je obznanio da postoji privitak tekstu viđenja. Privitak nikad nije objavljen.


30) Bertone nikad nije zanijekao postojanje tog privitka, iako su poznate talijanske novine Il Giornale objavile da on postoji te zaključile da bi to potvrdilo tezu o postojanju drugog lista papira, s tumačenjem Tajne.”


31) Bertone je propustio i odbio postaviti sestri Luciji ili nadbiskupu Capovilli ijedno jedino pitanje koje bi zadiralo u srž tih stvari, za koje zna da su prijeporne, a posebice je kao kugu izbjegavao bilo kakva pitanja o onom "itd.", o tekstu u papinskom stanu, o svjedočanstvu Solidea Paolinija glede priznanja nadbiskupa Capoville, o nikada na uvid danoj Capovillinoj omotnici i o tajanstvenom iznenadnom pojavku višestruke omotnice, dotada nikad spomenute.


32) Do današnjeg dana Vatikan nije objavio nikakvo službeno opovrgnuće poraznih tvrdnji iz Soccijeve knjige, iako Socci doslovce optužuje Bertonea za zataškavanje riječi same Majke Božje.


33) Naprotiv, papa Benedikt XVI. poslao je Socciju o mojoj knjizi opasku u kojoj mi zahvaljuje na osjećajima koji su knjigu nadahnuli i ne daje ni najmanju naznaku da je zabludjela.


Bilješke

1. "Mother Angelica Live", 16. 5. 2001.
2. Antonio Socci, Il Quarto Segreto di Fatima [Četvrta fatimska tajna] (Milano: Rizzoli, 2006.), 172. – 173.

http://www.fatimaperspectives.com/ts/perspective602.asp