Ceyssac i Espaly-Saint-Marcel

Posjetio sam početkom srpnja na nekoliko dana grad Le Puy kako bih iskoristio jedinstvenu priliku jubilejske godine. Premda je neprežaljena stranica WikkiMissa s popisom tradicionalnih misa po svijetu i dalje nedostupna, našao sam na stranicama lokalne biskupije da se u selu pet-šest kilometara od grada svake nedjelje u 10,30 sati služi stara misa. Sada vidim da se od početka rujna odlukom mjesnog biskupa misa premješta u puno dostupniju crkvu u centru Le Puya. Više o povijesti ove zajednice tradicionalnih katolika možete pročitati ovdje.

Budući da nisam htio riskirati eventualno kašnjenje, uzeo sam taxi do crkve u Ceyssacu planirajući da povratak bude pješice.

Misa je bila vanjska proslava sv. Petra i Pavla čija svetkovina je padala prethodnog tjedna. Budući da sam na sam blagdan bio u Caenu u Normandiji gdje sam imao sreće prisustvovati (štoviše ministrirati) na tihoj misi, ovo je za mene bila još jedna prilika da se preporučim apostolskim prvacima. Iako je bio samo jedan ministrant, služena je pjevana sveta misa s kađenjem.

Sigurno ste već primjetili, vrijeme je bilo izvrsno, kao stvoreno za planirano mini-hodočašće. Mjesto Ceyssac-la-Roche je malo, ali ima šarma.

Planirao sam se popeti do gore prikazane ruševne tvrđave, ali putovi koje sam primjetio bili su potpuno zarasli, a ako pažljivije pogledate drugu sliku, vidjet ćete da su i drvene stepenice prema vrhu vrlo derutne. Izgleda da čak i u ovako turistički privlačnom i razvijenom kraju neke stvari čekaju bolje dane. 

Ako bih morao pogađati čemu je služila ova struktura, rekao bih da je imala veze sa životinjama. Što vi mislite?

Za ovo barem znam što je.

Nakon što sam kroz petnaestak minuta obišao selo uzduž i poprijeko, zaputio sam se nazad u Le Puy. Cestica prazna, sunce grije, a nije prevruće, priroda za poželiti. 

Konji su čuli kako koračam. Nije mi bilo jasno zašto su im oči pokrivene, ali sad vidim da je ta maska zaštita protiv muha.

U sredini iduće fotografije već se vidi cilj prve etape mog puta.

Jedan kraći dio puta vodio me pored ove ceste.

Ne znam kakve su ovo formacije stijena, ali možda ima kakav ljubitelj geologije kojemu će biti interesantne.

Da ne kažete kako stavljam samo fotografije lijepih stvari, evo jedne hale.

Ulaz u Espaly-Saint-Marcel, grb općine vidi se na kosini.

Svetište sv. Josipa od dobre nade.

Kip sv. Josipa koji mi je bio prvo odredište.

Bazilika izgrađena u doba Prvog svjetskog rata svojim neobičnim izgledom podsjeća da je na toj stijeni do kraja 16. stoljeća bio dvorac. Ujedno je inspirirana time što je pobožna djevojka sredinom 19. stoljeća pronašla sliku sv. Josipa u blizini kule na koju ću vas upozoriti kasnije u ovom postu, pa možete primjetiti sličnosti. Ta je priprosta djevojka donijela sliku i položila je na ovo mjesto te su tako započela hodočašća, a kasnije je jedan revni svećenik iz bogate obitelji iz Puya posvetio cijeli svoj život izgradnji i promicanju ovog svetišta. Njegovom zaslugom izgrađena je crkva i kip sv. Josipa.

Gospin kip po uzoru na onaj iz katedrale u Puyu.

Bazilika je dosta razočaravajuća. Unutrašnjost je uređena u doba oko 2. vatikanskog koncila. Složit ćete se, jedno od manje uspješnih razdoblja crkvene umjetnosti.

Pomolio sam se za sve čitatelje bloga.

Posebno za dobru smrt koje je sv. Josip zaštitnik jer su ga u njegovoj ispratili Gospodin i Gospa.

Pored bazilike, a ispod kipa nalaze se špilje koje su preuređene u kapelu. Ondje je prvi put služena misa 1880. godine.

To je puno prikladnije mjesto za molitvu, nego bazilika.

Anne Marie Buffet i vlč. Charles Fontanille koje sam već spomenuo kao utemeljitelje svetišta.

Relikvije sv. Andréa Bessettea, velikog štovatelja sv. Josipa i začetnika izgradnje vjerojatno najvažnijeg Josipovog svetišta na svijetu, onoga u Montrealu. Bio sam ondje prije desetak godina i najviše me se dojmila zavjetna kapela s tisućama svijeća, ex voto štapovima i štakama te pločama koje prikazuju sv. Josipa kroz pojedine zazive iz litanija njemu u čast. Nikad nisam bio u našem nacionalnom svetištu posvećenom Isusovu poočimu, a sudeći po fotografijama tog modernističkog zdanja, sumnjam da će se to promijeniti.

Kruna, pretpostavljam, podsjeća da je Josip iz Davidova kraljevskog roda, a sidro je simbol nade koja se spominje u nazivu svetišta.

Razočarao sam se shvativši da je pristup velikom kipu zapriječen. No kao što se vidi na drugoj fotografiji, a na to mi je pozornost skrenula gospođa iz suvenirnice, betonskoj skulpturi popucala je ruka i prijeti opasnost da se odlomi, padne i zdrobi nekog od posjetitelja koji bi se previše približio. Za takvo objašnjenje imam razumijevanja, ali iz napretka radova ne izgleda da će se ubrzo išta promijeniti.

Ipak, obilazeći bazilku s druge strane primjetio sam da je netko pokidao traku koja bi priječila prolaz (nisam ja!), pa sam iskoristio priliku da se približim i uslikam kip odozdo. Jasno, za to vrijeme sam razmišljao kako bi bilo pomalo bizarno da ovdje skončam, pa se nisam zadržavao.

Pogled prema Le Puyu. Jel da je lijepo?

Mahnuo sam zadnji put sv. Josipu i Isuseku i krenuo dalje prema brdu koju vidite na lijevoj strani gornje fotografije.

Evo one kule koju sam spominjao kao inspiraciju za arhitekturu bazilike.

Zajedno s drugom kulom činila je jedan od važnijih ulaza u grad. Evo kako je to jednom davno izgledalo. Bitka je tu da vam bude još impresivnije.

Katedralna bazilika Gospe iz Puya, krajnje odredište ovog minihodočašća koje za sada ostavljamo skrećući lijevo.

Još lijevo.

Evo nas pred crkvom sv. Lovre. Preko puta sam kupio neke pekarske proizvode i sjeo u hlad parkića da se okrijepim.

Ubrzo sam shvatio da je pred crkvom nedavno završila neka veselica.

A u crkvi je u tijeku bila večernja (kod njih to započinje u 15 sati).

Iako je bila novus ordo služba, bilo je dosta latinskog, pa sam se mogao i pridružiti pjevanju prije blagoslova s Presvetim. Do tada sam već shvatio da je prijepodne bila mlada misa, pa su se nakon ručka svi još jednom skupili na molitvu koju je predvodio mladomisnik.

Ako ne znate tko su svetci na slikama, pitajte najbližeg dominikanca ili dominikanku. Sv. Dominik je nedugo prije smrti ovdje utemeljio samostan i njegovi redovnici bili su uz crkvu do francuske revolucije.