ponedjeljak, 5. rujna 2016.

Gostujući autor - Kritika stavova Majke Tereze prema drugim religijama

Vjerojatno će ovaj tekst neke vjernike pomalo uznemiriti, ali mislim da govori o sasvim legitimnoj temi: stavu sv. Majke Tereze prema jedincatosti spasenja u Katoličkoj Crkvi i posljedično njezinu odnosu prema nekatoličkim religijama.

Navodim ukratko svoje osobno mišljenje jer tekst u nastavku nije moje djelo. Ja smatram da je kanonizacija nezabludivi čin papinskog učiteljstva utoliko što potvrđuje da se neka osoba nalazi u raju, tj. da je sveta. Franjo je Papa i on je proglasio Majku Terezu svetom te je time to pitanje za mene završeno.

Ljubav koju je Majka Tereza iskazivala siromasima i potrebnima, obrana nerođenih, njezini poticaji na molitvu i klanjanje pred Presvetim velike su i divljenja vrijedne stvari. Vjerujem da je Majka Tereza više dobra učinila u jednom danu, nego ja u deset godina. Njezine sestre Misionarke ljubavi su vjerojatno najbolje redovnice koje sam vidio u životu.

No, ostaje problem da ako su donji citati pripisani Majki Terezi zaista vjerodostojni, oni predstavljaju tešku i pogibeljnu zabludu koju svaki katolik treba osuditi i pokušati ispraviti, tim više što je danas tako raširena. Pri tome je krivnja primjerice jednog teologa, svećenika, kardinala, pa pape, Ivana Pavla II., objektivno puno teža od krivnje jedne redovnice bez većeg obrazovanja. Imajući sve to u vidu, stavljam pred vas ovaj članak. On neće umanjiti čast koja pripada ijednom pravom svetcu, ali stoji kao upozorenje da pogubni duh modernizma danas na neki način u našim crkvama i vjeronaučnim dvoranama okužuje i sam zrak koji udišemo.


Tereza Kalkutska: svetica za naše vrijeme

Ove će nedjelje, 4. rujna 2016. godine Franjo Govorljivi proglasiti Gonxhu Bojaxhiu, svijetu poznatiju kao Majka Tereza Kalkutska, kanoniziranom "sveticom" Katoličke Crkve – barem kako danas mnogi takvo što običavaju shvaćati.

I dobro je što će biti proglašena takvom, i to ni od koga drugog nego od Franje, jednostavno zato što Tereza Kalkutska pruža vrlo vjernu sliku postkoncilske crkvene krize – "svetica" čija ikona i ostavština pribavljaju neokonzervativcima kao i rimskim otpadnicima mnogošto za čašćenje.

Osvrnimo se najprije na neokonzervativce, od kojih su brojni crkveno poslanje gotovo posve napustili u korist zaživotaštva (Pro-Lifeism), mnogi i nesvjesno.

U očima mnogih takvih zavedenih duša Majka se Tereza praktički kanonizirala prije više od dva desetljeća, kad je na Nacionalnome molitvenom doručku 1994., pred Billom i Hillary Clinton, rekla:
"Osjećam da je najveći uništavatelj mira danas abortus, jer on znači rat protiv djeteta, izravno ubijanje nedužnog djeteta, umorstvo počinjeno od same majke. A ako prihvatimo da majka smije ubiti čak i vlastito dijete, kako onda možemo drugim ljudima govoriti neka ne ubijaju jedni druge?... Nijedna zemlja koja prihvaća abortus ne uči svoje stanovnike da ljube, nego da upotrijebe svako moguće nasilje kako bi dobili ono što žele. Eto zašto je najveći uništavatelj ljubavi i mira abortus."

Neokonzervativci to smatraju sjajnim primjerom odvažnog evangeliziranja. "Tradicionalisti" (iliti katolici) shvaćaju da nije posrijedi ništa takvo.

U svojoj veličanstvenoj enciklici Quas Primas papa Pio XI. (čija će kauza za proglašenje svetim jamačno mirovati dok sadašnja kriza ne završi) donosi nepromjenjivi vjerski nauk:
"Kad ljudi priznadu, i u privatnom i u javnom životu, Krista Kraljem, društvo će napokon biti blagoslovljeno stvarnom slobodom, ispravno uređenom stegom, mirom i skladom."

Je li Majka Tereza vjerovala u to?
Ako jest, majstorski je svoja uvjerenja zadržavala za sebe.

Upravo je to, na žalost, jedan od razloga zašto je Majka Tereza izrazito kvalificirana da predstavlja postkoncilsku čovječansku Crkvu s njezinim shvaćanjem "misionarskog" rada, čiji je etos znamenito sažela izjavom:
"Uvijek sam govorila da trebamo pomoći hindusu da postane bolji hindus, muslimanu da postane bolji musliman, katoliku da postane bolji katolik." (Jednostavan put, str. 31.)

U svemu tome rimski otpadnik i neokonzervativac (posebice onaj ustavoljubni koji nastava dobru staru Bog Blagoslovio Ameriku) imaju mnogo zajedničkoga za slavljenje kad je riječ o Majci Terezi.

Vidite, obojica smatraju drugovatikansku deklaraciju o vjerskoj slobodi nedodirljivim evanđeljem Novog proljeća, a to nužno znači da dijele dva sržna uvjerenja:
Prvo, da je razdvajanje Crkve i države istinska svetinja, i drugo, da se nauk o socijalnom kraljevstvu Kristovu mora ako ne izravno odbaciti, a ono barem, poradi probitačnosti, zataškati.

Sa svoje strane rimski otpadnik, koji je daleko više mason nego katolik, ne može a da Terezu Kalkutsku ne štuje još i više.

Prema o. Brianu Kolodiejchuku, MC, postulatoru kauze za proglašenje blažene Majke Tereze svetom, njezino se shvaćanje danog poslanja može sažeti ovako:
"Željela je da se ljudi približe Bogu (kako god ga poimali) i vjerovala da će se na taj način približiti i jedni drugima, ljubiti jedni druge te konačno učiniti svijet boljim za življenje svakomu."

Sama kaže:
"Nikad mi nije bio problem ako ljudi različitih vjera mole zajedno. Vidjela sam da su ljudi naprosto gladni Boga; i bilo da su kršćani ili muslimani, mi ih pozivamo da mole s nama. U našim misijskim kućama u Španjolskoj i Francuskoj velik je postotak muslimana i žele moliti. Tako da smo prvenstveno na to usredotočeni, da ih potaknemo na molitvu, na odnos s Bogom, kakav god; jer kad to imaš, doći će i sve drugo." (Jednostavan put, str. 32.)

Usporedite metodu Majke Tereze s ovim:
"Vrata masonerije otvorena su ljudima koji traže sklad sa svojim bližnjim, osjećaju potrebu za samousavršavanjem i žele sudjelovati u gradnji svijeta boljim mjestom za život." (International Masons)
"Masoni vjeruju da je jedan Bog te da se ljudi služe mnoštvom različitih putova da bi tražili i izrazili ono što znaju o Bogu. Masonerija upotrebljava u oslovljavanju božanstva poglavito naziv 'Veliki Arhitekt Svemira' i druge nevjeroispovjedne naslove. Tako se osobe različitih vjera mogu udružiti u molitvi, usredotočujući se na Boga, a ne na međusobne razlike. Masonerija vjeruje u religijsku slobodu i u to da je odnos između pojedinca i Boga osoban, privatan i svet." (Masonic Service Association of North America)

Doista, Majku Terezu moglo bi se s pravom smatrati jednako tako sveticom zaštitnicom masonerije kao i zaživotaštva!

I na kraju: kako ne priznati koliko je prikladno što će nedjeljnom svečanošću dodjele nagrade predsjedati Franjo, nesumnjivo jedan od najodanijih učenika Majke Tereze.

"Mislimo da bi naš rad trebao biti primjer ljudima. Među nama je 475 duša: 30 katoličkih obitelji, a sve ostalo su hindusi, muslimani, siki: razne religije", zapisala je Majka Tereza, očito uživajući ne samo u religijskoj raznolikosti samoj nego i u činjenici da su katolici manjina." (Isto, str. 31.)

Ako tražite ikakvu njezinu zabrinutost nad time što je golema većina ljudi umrlih pod njezinom njegom umrla izvan Crkve i bez sakramenata, zaboravite! Njoj je Crkva bila samo jedna od mnogih "Kuća Božjih":
"Bog nije odvojen od Crkve, jer On je svagdje i u svemu i svi smo mi Njegova djeca: hindusi, muslimani ili kršćani." (Isto, str. 59.)

Na Svečanosti pranja nogu 2016. Franjo je izrazio svoju suglasnost, kazavši:
"Svi mi zajedno, muslimani, hindusi, katolici, kopti, evangelici, braća smo i sestre: djeca istog Boga."

Drugim riječima, dok se Crkva nekoć brinula o krštenju, danas, s obzirom na svu ljudsku patnju u svijetu, nitko više nema vremena za to!

Kao što je Majka Tereza rekla: "Pitaju me što mislim o današnjoj ulozi Crkve... Nemam vremena brinuti se zbog svih tih problema: toliko toga moram obaviti u svom svakodnevnom radu." (Isto, str. 59., 60.)

Sve u svemu, život i baština Majke Tereze pružaju kristalno jasnu sliku onoga što je Franjo pošto-poto nakanio oživotvoriti:
Katoličku Crkvu koja je zapravo lišena svojega pravog identiteta, neodlučna glede svojega bogomdanog poslanja i preostaje joj samo zemaljski pothvat toliko usredotočen na vremenito te se ni njezini najrazvikaniji misionari nemaju kad obazirati na nadnaravne ciljeve radi kojih je čovjek stvoren.

https://akacatholic.com/teresa-of-calcutta-a-saint-for-our-times/

Broj komentara: 40:

  1. Vec davno sam cuo za ovakva potajna krstenja koja su sestre vrsile. No, zar ne bi odrasla osoba, za razliku od djeteta trebala ipak nekakvu vjeru iskazati rijecima. Zeljeti "kartu za raj" mi se cini nekako premalo, mozda bi zeljeti "biti s Isusom" bilo blize (iako, da li i dovoljno u odnosu na ono sto je Crkva prije trazila od odraslih katekumena, makar i na samrti?).

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Možda su sestre u početku i postavljale pitanje o želji za krštenjem, ali je većina to odbijala ili se možda to bilo i pročulo pa je postalo opasno... Odrasla osoba svakako treba pri punoj svijesti, iskrenoj želji i znanju prihvatiti Krista, no ako je netko na samrti sumnjam da se za to ima vremena...u svakom slučaju, krštenje im sigurno nije naškodilo.

      Izbriši
    2. Postoji sumnja u valjanost takvih "krštenja", budući da riječi izgovaraju potiho i jer ne koriste ni polijevanje ni uranjanje ni prskanje vodom. Crkva nikad nije vlažnu krpu na čelu proglasila valjanom materijom.

      Također, krštenje je sakrament vjere, tako da onaj tko ne želi ispovijedati vjeru u Krista, a ipak se pristaje krstiti od krštenja ne može dobiti ni spasenje ni bilo kakvu duhovnu korist, nego samo prima neizbrisivi pečat sakramenta, i trpi puno teže muke nego bez njega, ali ako se izričito protivi krštenju, a netko ga pokuša krstiti, onda nema sakramenta i pečat nije utisnut. Citiram iz trad. engl. izdanja Denzingera:

      "411 This is contrary to the Christian religion, that anyone always unwilling and interiorly objecting be compelled to receive and to observe Christianity... But he who never consents, but inwardly contradicts, receives neither the matter nor the sign of the sacrament, because to contradict expressly is more than not to agree... The sleeping, moreover, and the weak-minded, if before they incurred weak-mindedness, or before they went to sleep persisted in contradiction, because in these the idea of contradiction is understood to endure, although they have been so immersed, they do not receive the sign of the sacrament; not so, however, if they had first lived as catechumens and had the intention of being baptized; therefore, the Church has been accustomed to baptize such in a time of necessity. Thus, then the sacramental operation impresses the sign, when it does not meet the resisting obstacle of a contrary will."

      Usto, to što one rade je odavno zabranjeno od Crkve - krstiti odrasle ljude bez da ih se prvo ispita je li vjeruju u Krista. Citiram odgovore Svetog Oficija iz Denzingera:

      "[Response of the Sacred Office, May 10, 1703]

      1349b Whether it is possible for a crude and uneducated adult, as it might be with a barbarian, to be baptized, if there were given to him only an understanding of God and some of His attributes, especially His justice in rewarding and in punishing, according to this remark of the Apostle "He that cometh to God must believe that he is and that he is a rewarder'; [Heb . 11:23], from which it is inferred that a barbarian adult, in a certain case of urgent necessity, can be baptized although he does not believe explicitly in Jesus Christ.

      Resp. A missionary should not baptize one who does not believe explicitly in the Lord Jesus Christ, but is bound to instruct him about all those matters which are necessary, by a necessity of means, in accordance with the capacity of the one to be baptized."

      [Response of the Holy Office, March 30th, 1898]

      1966a Whether a missionary can confer baptism on an adult Mohammedan at the point of death, who in his errors is supposed to be in good faith:

      1. If he still has his full faculties, only by exhorting him to sorrow and confidence, not by speaking about our mysteries, for fear that he will not believe them.

      2. Whatever of his faculties he has, by saying nothing to him, since on the one hand, he is not supposed to be wanting in contrition, and on the other, it is supposed to be imprudent to speak with him about our mysteries.

      3. If now he has lost his faculties, by saying nothing further to him.

      Reply to I and 2: in the negative, i.e., it is not permitted to administer baptism absolutely or conditionally to such Mohammedans; and these decrees of the Holy Office were given to the Bishop of Quebec on the 25th of January, and the 10th of May, 1703 [see n. 1349 a f.].

      To 3: regarding Mohammedans who are dying and already deprived of their senses, we must rely as in the decree of the Holy Office, Sept. 18, 1850, to the Bishop of Pertois, that is: "If they have formerly given indications that they wish to be baptized, or in their present state either by a nod or any other manner have shown the same disposition, they can be baptized conditionally; but where the missionary after examining all collateral circumstances so judges it wise," . . . His Holiness has approved."

      Izbriši
    3. Zar nije dovoljno za valjanost krstenja da voda tece, sto znaci da ako pritisnu vlaznu krpu dolazi do toka vode? Takodjer, cini mi se da je dovoljno za valjanost da rijeci prosapcu tako da ih samo one cuju (poput primjerice rijeci pretvorbe na misi)?

      Takodjer, cini mi se da bi odgovor pod 3. koji gore citiras, obuhvacao osobe na samrti s umanjenom svijescu.

      Izbriši
    4. Što se tiče vlažne krpe, mogli bi samo nagađati, jer Crkva nešto takvo nikad nije proglasila ni držala valjanom materijom. Za sakramente se traži sigurnost.

      Da, odgovor pod 3 se odnosi na osobe na samrti i s umanjenom svijesti, ali u njemu piše da se samo smiju krstiti kondicionalno, i to samo ako su prije ili tada dali indikacije da žele biti kršteni. To nije slučaj s ovim što čine sestre Majke Tereze, jer ih one samo pitaju žele li "primiti blagoslov od kojeg će im se otpustiti grijesi i vidjet će Boga" (o tom u linku koji sam dao dolje). Tu nema nikakvog znaka kršćanske vjere sa strane te osobe, a bez vjere nema ni plodova sakramenta. Sveti Oficij izričito kaže da se ne smije krstiti onog tko ne vjeruje eksplicitno u Gospodina Isusa Krista.

      Izbriši
    5. Glede ove rasprave o valjanosti krštenja spomenuo bih "Mortara case". Je li sudbina Edgarda Mortare nešto što bi i danas bilo afirmativno?

      Ne poznajem pobliže život i djelo sada svete Tereze. Ali zanima me što je ona učinila da gladnih i siromašnih bude manje?
      Pozdrav svima
      DD

      Izbriši
    6. @DD
      Što se tiče Mortare, općenito vrijedi, a tako stoji i u Denzingeru u 2552-2562 (hrv. izdanje, Đakovo, 2002., prema njemačkom originalu: 37. izdanje, 1991.), da se djeca židova i nevjernika protiv volje roditelja ne krste, odnosno da se krste ako su napuštena. To se na ovaj slučaj ne odnosi. Međutim, u točki 2555 kaže se da ako bi takvo dijete bilo na samrti da je "hvalevrijedno i Bogu ugodno djelo da se dijete krsti". Pod 2561 kaže se da krštenje nikako ne može biti "prividno" ili "privremeno" (pa makar netko, konkretno nevjernik iz želje za magijskim djelovanjem krštenja u svrhu zdravlja djeteta, prisilio svećenika da krsti dijete). Pod 2562 kaže se da tako krštenu djecu treba zadržati ili otkupiti. Nije jasno, bar ne meni, odnosi li se ovo samo na otkupljenje iz nevjerničke vlasti, ili bi to vrijedilo i za kršćansku državu. Ove odredbe dane su sredinom 18. stoljeća od Benedikta XIV.
      Ljudi iz polovice 19. stoljeća smatrali su da židovi, odnosno većina njih idu u pakao (osim nekolicine koji bi se spasili zbog nesavladivog neznanja), a da jednom krštenu dušu valja odgojiti kao kršćanina, makar ga zbog toga oduzeli roditeljima.
      Ljudi iz drugog desetljeća 21. stoljeća smatraju da je posve u redu da vlasti oduzmu dijete roditeljima zbog toga što ga dotični ne šalju u osnovnu školu.
      U Belgiji ili kojoj već zapadnoj zemlji ovih dana smatraju da maloljetnik može dati izvršiti "eutanaziju" nad samim sobom, makar se roditelji tome protivili.
      U sva tri slučaja, riječ je o "višem prioritetu" koji će svakako imati dobre posljedice za dijete.

      Izbriši
  2. http://www.traditioninaction.org/bkreviews/A_025br_MotherTeresa_Zima.htm
    http://www.traditioninaction.org/RevolutionPhotos/A067rcMadreTeresaBudha.htm

    Kanonizacija podrazumijeva da se ta osoba daje kao primjer vjere i ispravnog života katolicima. I Ivan Pavao II. i Majka Tereza riječima i djelima su proturječili katoličkoj nauci i kao takvi ne mogu biti uzor katolicima, što znači da ih Katolička Crkva neće kanonizirati. Može jedino osuditi njihove zablude.
    A Francisco kao u najmanju ruku sumnjivi papa ne može kanonizirati nikoga.

    OdgovoriIzbriši
  3. Svako koketiranje sa zlim duhovima dovodi do otpada od Istine. Ne može se otpasti od Istine i ostati Kristov učenik. Pokojni pater Rufus govori da im majka nije dozvoljavala van iz kuće dok ih nije blagoslovila. Indija je siromašna upravo iz razloga jer ne štuju pravoga Boga nego lažne bogove i božice. Joga, harekrišna, saibaba... Majka Tereza je liječila posljedice a ne uzrok. Ivan. P. 2. je to ozakonio u Asizu. Oboje ovih velikana svetaca je na samrti trebalo egzorcizam i nisu bili ostavljeni na miru od onih sa kojima su koketirali. Pouka: ne idite u Češki dom. Robelar

    OdgovoriIzbriši
  4. Dovoditi u pitanje svetost Majke Terezije zbog nespretnih izjava je u najmanju ruku nepošteno. Ona je bila vjerna kćer Boga I Crkve! I to je pokazala cijelim svojim životom. Živjeti cijeli život služeći Bogu, podnoseći sve tegobe ne bi mogla da nije bila posuda Duha Svetoga. Svetac nije bestjelesni anđeo koji je u svemu savršen. Samo malo proučite razdoblje crkvenih otaca pa ćete vidjeti sve njihove razmirice I "sumnjive" nauke, ali ipak su proglašeni svetima. Problem je na našoj percepciji svetaca gdje njihova svaka riječ I djelo mora biti savršeno, kao neka objava dana direktno od Boga.
    Majka Terezije je I tako smatrala da je Krist jedini Bog I da je jedina Njegova zaručnica Katolička Crkva. I da se malo tko potrudi pa ode u kuće koje je Majka osnovala, znali bi o čemu govorim. Ali je lakše iz udobne stolice prosuđivati I osuđivati djela I nečiju kojekakvu teologiju, nego ustati I provesti Evanđelje u djelo.
    Krepostan život je ono što nas vodi k Bogu, a ne poznavanje u detalje skolastičku teologiju.
    MC

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Pregledajte detaljno linkove koje sam gore dao i bit će vam jasno da se ne radi o par nespretnih izjava nego o osobi koja koja ispovijeda modernizam i indiferentizam.

      Crkva nikad ne kanonizira ikoga za koga postoji ozbiljna sumnja, a kamoli dokumentirane izjave, da je govorio protiv Vjere.

      Izbriši
  5. ..da to sam si i ja mislila: kak ona moze bit proglasena katolickom sveticom? Naravno, na stranu njezina dobra djela..hvala na tekstu koji mi je potkrijepio sumnje

    Kat

    OdgovoriIzbriši
  6. Toma, kako je moguće da je iz kalendara izbačeno mnogo svetaca prilikom reforme, ako je proglašenje svetim nezabludivo?

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Neovisno o razboritosti i opravdanosti mijenjanja kalendara, to sto je neki svetac na opcem ili partikularnom kalendaru, nema nikakvog utjecaja na to da je svet. Predkanonizacijskih i kanoniziranih svetaca ima toliko da bi se moglo svaki dan u godini slaviti njih na desetine. Radi se samo o tome koji su od njih popularniji ili vazniji i u skladu s time se pravi probir koji ce biti zastupljeni na kalendaru, a koji ne.

      Izbriši
    2. A djizma kakvo ti je ovo smijesno pitanje ...dobro da gospon toma ima zivaca odgovarat :) djizma cini mi se da se previse druzis sa djecom hi hi
      Kat

      Izbriši
  7. Pa, kad se uz ispovijedanje vjerskog indiferentizma uredno stiže pred lice Božje, što me priječi da budem modernist. I još je popularno, svi te tapšu po ramenu i zovu mirotvorcem.

    OdgovoriIzbriši
  8. A ako bude bas skroz modernist mozda te, Boze mi oprosti, i svecem proglase - naravno sto je malo vjerojatno pa cak i za moderne svece da tebe odaberu :) dobro si se izvuka s ovim kompliciranim izrazima zaboravi covik za sto si bio prozvan. Dobro se ti uklapas u te moderniste :) salu na stranu bas je.tjeskobna ova situacija u Crkvi..molit treba..cus
    Kat

    OdgovoriIzbriši
  9. Zanimljiv tekst Johna Vennarija o brzopoteznim suvremenim beatifikacijama i kanonizacijama objavljen 2013. sad je, povodom proglašenja Majke Terezije svetom, "ponovno objavljen". Tu se govori i o kanonizaciji osnivača Opusa Dei, da je bila bez "đavoljeg odvjetnika" te da nisu uzeti u obzir prigovori bivših Opusovih članova koji su osobno poznavali osnivača. Naposljetku je grupa bivših članova napisala otvoreno pismo papi Ivanu Pavlu II., pismo u kojem između ostaloga kažu: "Ova će kanonizacija uvrijediti Boga. Trajno će ukaljati Crkvu. Oduzet će svetosti njezinu specifičnost. Dovest će u pitanje vjerodostojnost svih kanonizacija proglašenih za Vašeg papinstva. Potkopat će budući autoritet papinstva."
    Vennari citira o. Petera Scotta, koji zaključuje: "Zbog svih razloga koji se u pismu iznose, ovu 'kanonizaciju' nemoguće je smatrati valjanim, nezabludivim papinskim proglasom."
    Na kraju članka Vennari piše: "Čni se nerazboritim pretpostavljati da drastično ublaženje postupka kanonizacije može uroditi jednako pouzdanim rezultatima kakve je davala temeljita i skrupulozna metoda koja se upotrebljavala stoljećima. Zato su suvremene kanonizacije u najmanju ruku dvojbene, uslijed manjkavog postupka te uslijed novih kriterija za svetost, proisteklih iz novoga, ekumenističkoga katolicizma Drugoga Vatikanskog sabora."
    http://www.cfnews.org/page88/files/f2dd6c653a57bc7be943e503d639aef7-209.html
    M. P.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Crkva ne može biti okaljana niti autoritet papinstva potkopan. I jedno i drugo dolaze ne od ljudi, nego po božanskom ustanovljenju.

      U kanonizacijama nije nepogrješiv postupak nego sami čin, tj. naredba da se ta osoba otad ima smatrati svetom i častiti. Ta naredba je nepogrješiva jer bi se u suprotnom moglo dogoditi da Crkva svojim vjernicima naredi da časte osobu koja je osuđena, što je nemoguće i protivno zaštiti Duha Svetoga.

      Izbriši
  10. Meni se sviđa odgovor Dizme. Sarkastičan ali s jasnom porukom. Sviđa mi se i njegovo pitanje, koje je iskreno, te se nekima čini djetinjasto. Što je ustvari samo pohvala ovom čovjeku.
    Jer rijetkost je postala velika. Usitinu rijetkost velika. Pošto svi nešto načešće znaju, ili "znaju", pa se tek tada i javljaju, tj. tek tada govore (drugima), koji bi to njihovo znanje trebali u prvom redu prihvatiti, jer "čovjek govori kao da zna".

    Glede svetaca proglašenih od majke Crkve, tj. poglavara, ili onih za koje smatramo, želimo vjerovati da su namjesnici Kristovi... moje osobno mišljenje (a to je dakle moje mišljenje a ne tvrdnja ili uvjerenje), te kao mišljenje zasada je takvo, ali je dakako moguće da nekada bude i drukčije, smatram da pojedine, ustvari mnoge od Crkve proglašene svece, možemo s potpunim uvjerenjem smatrati takvima - svetima.
    Dok pak neke druge možemo ostaviti po strani glede toga, što nam je svima osobno i omogućeno, iz razloga što je naša vjera (i dakle i vjerovanje) prvenstveno osobno, pa onda i unitarno, zajedničko, jedinstveno što je svakako glavna odlika katolika.

    Ovo mislim zbog sljedećeg razloga: "nepogrješivost" je po mom Mišljenju (a u ovom slučaju i mojem uvjerenju) odlika koju možemo pripisati samo Bogu.
    O ovome bi se moglo opširnije, ali bi otišlo previše u širinu i dubinu, čemu bi trebalo posvetiti jedan pozamašan topic (u tom slučaju).
    Glede mog osobnog mišljenja, i dakle uvjerenja glede moje gore pomenute tvrdnje o nepogrešivosti, želim samo reći, da sadašnji "pastir" to sve (u mom slučaju) uvelike potvrđuje! Naime, cijeli svijet ako bi rekao da je on tu gdje se čini da jeste, po izboru Duha Svetoga, ja u to nikako ne mogu vjerovati. Sem toga ovo "dual papacy" stanje, kojemu se, smatram, nedovoljno pažnje pridaje od strane Katolika klerika, a i laika, je jedan dodatni uteg koji uvelike pridodaje težini mojih sumnji, tj. mišljenja, (tj uvjerenja u ovom slučaju).

    Velika je važnost u riječima Gospodina da će Petar biti stijena na kojoj će izgraditi svoju Crkvu. Nimalo manja od te je Gospodinova izjava Petru:
    -"Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima."
    No ono što je jako bitno i ne smije se zaboraviti jeste da ako je Petrov nasljednik, nepravi, tj. ne istiniti nasljednik, onda o svemu potonjem i drugom što je važno i važnije i najvažnije, mora se gledati i razmišljati na skroz drugačiji način.
    (Ovime se naravno opet zadire u pitanje "nepogrešivosti" pape, tj. "izbora pape", no glede ove točke sjetimo se za ovaj put, samo činjenice izmjena kanonskog zakona koji je u više navrata izmjenama, dozvolio i potpuno otvorio vrata i samim masonima da budu izabrani za papu)
    JbD

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Papina nepogrješivost je definirana na Prvom vatikanskom koncilu. Nepogrješivost Crkve je ispovijedana od apostolskih vremena. Tko ne želi vjerovati u ove dvije nauke heretik je i nije član Katoličke Crkve.

      Katolici nisu u mogućnosti birati koje će svece prihvatiti, a koje ne, nego moraju prihvatiti sve svece koje im Božja Crkva daje i naredi. Kanonizacije pravog pape su nepogrješive. Sumnjivi ili nevaljani pape ne mogu kanonizirati nikoga jer je njihov vlastiti autoritet sumnjiv ili nepostojeći.

      Što se tiče izbora tajnog masona za papu (i drski komentator "P" je govorio o tom, što je, uz istočni standard i stil, još jedna indikacija da su "JbD" i "P" ista osoba), to je moguće jer zakon glasi da se za vrijeme izbora suspendiraju sve crkvene kazne, i to kako bi se Crkvu sačuvalo od situacije izbora pape koji bi bio nevaljan poradi nekog skrivenog izopćenja (kao što je tajno članstvo u masoneriji), ali što osim njega i možda još nekolicine nitko drugi ne bi znao. To bi stvorilo ogromne probleme za Crkvu, mnoštvo nevaljanih čina i potencijal za raskole.

      Izbriši
  11. Želim reći i ovo, što smatram vrlo važnim, a glede razmišljanja (vjerovanja) mnogih vjernih, a imanje čestitih katolika, i pitanja, odnosno tvrdnje samog Gospodina našega Isusa Krista:
    -"A ja tebi kažem: Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati."
    Čini se da mnogi previđaju ili zaboravljaju dvije jako bitne stvari u ovoj vrlo važnoj Isusovoj izjavi, a to su;
    1. Petar-Stijena je dakle ona STIJENA na kojoj je Krist sagradio svoju Crkvu! Petar-Stijena nije sama Crkva! Crkva smo mi svi koji smo mistično Tijelo Kristovo! ( Ovo treba gledati, razumjeti i imati na umu a vezano za ono što odmah iza toga slijedi,- "i vrata paklena neće je nadvladati". Dakle CRKVU vrata pakla neće nadvladati (a nije rečeno,- Stijenu).
    Sve da je ovaj ili neki drugi papa ili "papa" radi(o) i u službi samog nečastivog, opet i tada, ta stijena može biti i napuknuta i oslabljena, pa i smrskana, ali CRKVA nikada neće biti nadvladana od sotone!
    No to nas vjernike Katolike ne treba dakle nimalo čuditi, ako znamo i vjerujemo da se Kristova Crkva sastoji iz tri dijela:
    - Vojujuća (ova kojoj mi pripadamo dok smo na zemlji, i dok ako Bog da vojujemo za Krista a protiv pakla),
    - Trpeća (ona sa braćom koja su odvojevali svoj dio u ovom životu na zemlji, te sada trpeći i moleći pomažu na svoj način iz Čistilišta)
    - Slaveća (ona na Nebu, sa svom braćom, sada već svetima, samim Kristom koji je Glava Tijelu, Gospom koja je Majka čitave Crkve, i da ne zaboravimo anđele)

    Dakle, svima je jasno, Crkvu neće nadvladati vrata paklena nikada! I to nas raduje dakako!
    Ali što to znači za sve one pojedince, svakog onog katolika ponaosob, koji (kroz sva vremena i vjekove) pripadajući ovom vojujućem dijelu svete Kristove Crkve, ne čini ništa, ili vrlo malo, za Krista i Njegovu svetu Crkvu, tj. za sebe sama i svoje bližnje?
    Nije li tako da mnogi otpadoše svjesno. Neki pak možda i ne znajući jer mišljaše da čine dobro (ili ne čine ništa "loše"). Mada iskreno sumnjam da Bog koje jeste dobar, ikoga kažnjava za vječnost a da taj doista nije znao i upoznao Krista.
    No pitanje je nama prvenstveno postavljeno. Nama koji znamo i upoznasmo Gospodina. Nama koji po Njegovoj milosti postasmo čak i Njegova, Očeva djeca.

    Kako nam to na jednostavan i prelijep način i sam Petar, Petar-Stijena kaže:
    - "kao što je svet Onaj koji vas pozva, i vi budite sveti u svemu življenju. Ta pisano je: Budite sveti jer sam ja svet."
    Dakako, svima nama je jasno da ovo,- "budite", znači ujedno i "borite se". Borimo se dakle da budemo sveti. Vojujmo dakle pod Kristovim stijegom IHS+, i u Kristovoj pravoj vjeri kako to i dolikuje izabranoj djeci Vojujuće Crkve! Svatko na način koji mu je omogućen, tj. darovan od samog Oca koji ga stvori onakvog kakvog je On sam htio da budemo.
    Netko molitvom, netko postom i pokorom, netko trpnjom, netko propovjedanjem, netko mučeništvom, netko milosrdnim djelima,... Netko i na više polja, ako zadobi više darova. Potražimo u sebi sve ono dobroga što dobismo po milosti, te to koristimo prvenstveno i bez straha u svrhu veće Božje slave i Njemu na hvalu, a sebi i bližnjemu na korist vječnog spasenja!

    Mi se dakle brinimo za ono što je potrebno, a prepustimo Bogu da odlučuje i rangira svece i svetost u ljudima. Svakako ćemo jednog dana vidjeti sve i spoznati sve. Ako Bog da dragi, i ako uz Njegovu milost i pomoć zavrijedimo.
    Veritas et Gratia,
    JbD

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Nepogrješiva je nauka da Rimska Stolica ne može zakazati u vjeri. Nije isključeno da neki papa zakaže u vjeri, u kom slučaju gubi pontifikat, ali Rimska Stolica nikad ne može zakazati.

      Prvi vatikanski koncil, Pastor aeternus (ponavljajući riječi pape sv. Agata u pismu Šestom ekumenskom koncilu):
      "Jer u Apostolskoj Stolici katolička vjera je uvijek bila očuvana neokaljanom, i sveta nauka držana u časti. (...) ova Stolica sv. Petra uvijek ostaje neokaljana bilo kojom zabludom, u skladu s božanskim obećanjem našega Gospodina i Spasitelja prvaku njegovih apostola..."

      Izbriši
  12. Meni se sviđa odgovor Dizme. Sarkastičan ali s jasnom porukom. 

    Meni se sviđa kad se moj odgovor nekome sviđa, i to jer sam ohol. Hvala JbD.
    Danas sam za ručkom razgovarao s jednim jednostavnim katolikom koji je zgrožen nekim napadima na Majku Terezu da je, kako kaže, držala ljude u nehumanim uvjetima. Da, i ja sam zgrožen podlim napadima, ali me ove stvari iz ovog teksta gostujućeg autora čine da se ne mogu moliti toj svetici i da se pitam je li uopće svetica ili tek dobra humanitarka.
    P.S. Kat, metlu u ruke!

    OdgovoriIzbriši
  13. Danas je jako malo uslišanja po zagovoru novorednih svetaca. I to onih sitnih , a o velikima kao što su izlječenja možemo govoriti u zanemarivom broju. Sveti Wojtila je kanonizirao više svetaca za svoga mandata nego sva Crkva do njega. Na kraju je poljubio Kuran i sam postao svet. Inflacija novih svetaca dovodi do toga da više ne znaš za šta kojeg da moliš. Valjda jednog za ekumenizam , drugog za još veću modernizaciju obreda , ili za mir i slogu u nekoj homoseksualnoj obitelji... Znamo da Svetog Antu molimo za izgubljene stvari , Sv. Luciju za oči , Sv. Josipa za posao ... Ne stignem poloviti koji je od ovih novih zaštitnik čega a kamoli da im se molim . Mateo , oprosti što se neću praviti da si mi jasan . Možeš li meni najneškolovanijem i najprimitivnijem od svih otvoreno reći na koju Rimsku Stolicu i Rimokatoličku Crkvu kada u kojem kontekstu misliš ili ne praviš nikakvu razliku. Robelar

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Možeš li meni najneškolovanijem i najprimitivnijem od svih otvoreno reći na koju Rimsku Stolicu i Rimokatoličku Crkvu kada u kojem kontekstu misliš ili ne praviš nikakvu razliku.

      Mala pomoć Mateu:

      Nadalje, držimo da oni koji se nazivaju kršćanima mogu jedino vjerovati da je Crkva, i to jedna Crkva, ustanovljena od Krista; međutim, ako se nadalje pita kakve naravi ta Crkva treba biti u skladu s voljom svojega Utemeljitelja, tada se svi ne slažu. Priličan ih broj, primjerice, niječe da Kristova Crkva mora biti vidljiva i očigledna, barem do te mjere da je vidljiva kao jedno vjerničko tijelo, složna u jednom te istom nauku pod jednom naučiteljskom vlašću i vodstvom (Pio XI., Mortalium animos, 6.siječnja 1928.)

      Mikroskopi su danas uznapredovali, pa je Mateo možda i uspije vidjeti. :zubo

      Izbriši
    2. Ima samo jedna Rimska Stolica, i ona opstaje bez obzira je li popunjena (ima li trenutno valjanog pape) ili je vrijeme interregnuma.

      Isto tako postoji samo jedna Katolička Crkva, bez obzira koliko lažnih crkvi sebi nezakonito prisvajalo to ime.
      To je ona Crkva koju i danas traži i nalazi toliko obraćenika iz raznih krivih religija - ne crkva modernista, nego Katolička Crkva.

      Bez obzira na sve ljudske teškoće i zapreke neprijatelja, Kristova Crkva je i danas vidljiva kao jedno vjerničko tijelo, složna u jednom nauku i podložna katoličkoj hijerarhiji, kao što je uostalom bila i u vremenu zapadnog raskola, kad su katolici bili podijeljeni između tri čovjeka koji su tvrdili da su papa i tri hijerarhije, jer i onda i sada, bez obzira na sve podjele, među tradicionalnim katolicima je sačuvano jedinstvo vjere (spominjem trad. katolike jer je većina ostalih pravovjernih katolika u situaciji velikog neznanja o Krizi i vjeri) i sačuvana je želja podložiti se Katoličkoj Crkvi i njezinom autoritetu.

      Činjenica da se većina katolika koja poznaje svoju vjeru ne podlaže u miru Franciscu (jer ne slijede njegove zakone i nauke, nego mu se opiru) još je jedan od dokaza protiv njegove valjanosti.

      Mons. Van Noort, Dogmatic Theology, Volume II: Christ’s Church, str. 131:
      "It might seem that unity of rule suffered a setback in the Church at the time of the Western Schism, when for forty years (1378-1417) two or three men claimed to be sovereign pontiff. But with the preservation of unity of faith and communion, hierarchical unity was only materially, not formally, interrupted. Although Catholics were split three ways in their allegiance because of the doubt as to which of the contenders had been legitimately elected, still all were agreed in believing that allegiance was owed the one legitimate successor of Peter, and they stood willing to give that allegiance. Consequently, those who through no fault of their own gave their allegiance to an illegitimate pope would no more be schismatics than a person would be a heretic who, desirous of following the preaching of the Church, would admit a false doctrine because he was under the impression that it was taught by the Church."

      Prijevod:
      "Možda se čini da je jedinstvo vlasti doživjelo nazadak u vremenu Zapadnog raskola, kad su četrdeset godina (1378.-1417.) dva ili tri čovjeka tvrdili da su vrhovni prvosvećenik. Međutim, budući da je sačuvano jedinstvo vjere i zajedništva, hijerarhijsko jedinstvo je bilo samo materijalno, ali ne formalno, prekinuto. Iako su katolici u podložnosti bili podijeljeni na tri dijela poradi sumnje u to koji je od pretendenata bio zakonito izabran, ipak su se svi slagali u vjerovanju da je podložnost dužna zakonito izabranom Petrovom nasljedniku, i bili su spremni dati tu podložnost. Stoga, oni koji su se bez svoje krivnje podložili nezakonitom papi nisu bili raskolnici, isto kao što ne bi bio heretik netko tko želeći slijediti ispovijedanje Crkve prizna neku krivu nauku jer misli da ju naučava Crkva."

      Izbriši
    3. Mateo, prema ovom citatu se mirne duše može reći da sve ovo vrijedi i danas. Tek manji broj modernista svjesno odbacuje učenje Crkve i podložnost papi. Većina u najboljoj vjeri prihvaća trenutno stanje jer joj se uporno objašnjava da se Crkva trebala modernizirati. Nego, kome se ti podlažeš u vremenu interregnuma? Mene taj tvoj interregnum podsjeća na godišnji odmor od 11 mjeseci. Nije li već malo predug?

      Izbriši
    4. http://cordialiter.blogspot.hr/2016/09/non-puo-esser-vera-la-religione.html

      Fabio

      Izbriši
    5. Treba razlikovati između modernista i katolika u zabludi.
      Modernist je onaj tko ispovijeda modernističke hereze i svjestan je da proturječi katoličkoj nauci, tj. zna za prijašnju nauku i svjesno bira slijediti novu nauku (herezu) upravo jer se drži modernističke hereze da se dogme mogu mijenjati, da Crkva može mijenjati ono što je naučavala u nešto potpuno suprotno, tj. da može proturječiti sama sebi. Čovjek koji svjesno ispovijeda herezu nije katolik.
      S druge strane, netko tko nije svjestan proturječja i tko ispovijeda zabludu iz neznanja nije modernist tj. heretik, nego je katolik u zabludi.

      Što se tiče interregnuma, na sljedećem linku se u komentarima nalazi citat predkoncilskog teologa o. O'Reillyja koji govori o vremenu Zapadnog razloga, tj. bi li bilo previše ako to cijelo vrijeme od 39 godina nije bilo pravog pape, te može li se nešto takvo dogoditi u budućnosti:
      https://tomablizanac.blogspot.hr/2016/05/gostujuci-autor-symbolum-gaenswinianum.html

      Preporučujem pročitati cijeli citat o. O'Reillyja na linku, a tu ću dati samo par ulomaka prijevoda:

      "...ne da bi interregnum [vrijeme bez pape] koji bi pokrivao cijelo to razdoblje [tj. 39 godina] bio nemoguć ili protiv Kristovih obećanja, jer to po ničemu nije očigledno...

      Ali da prava Crkva ostane između trideset i četrdeset godina bez jasno utvrđene Glave i predstavnika Krista na zemlji, to ne može biti. No ipak je bilo; i nemamo nikakvog jamstva da neće opet biti, iako se možemo žarko nadati suprotno. Što bih iz toga zaključio je da ne smijemo biti previše spremni proglašavati o tom što će Bog dopustiti."

      Izbriši
    6. Mateo, kako izvlačiš sve iz konteksta.

      "Kao prvo, kroz cijelo to razdoblje, od smrti Grgura XI. 1378., postojao je papa - naravno, s iznimkom intervalâ između smrtî papâ i izborâ da se popune tako stvorene prazne stolice. Postojao je, kažem, kroz cijelo to vrijeme papa, stvarno u posjedu dostojanstva Kristova namjesnika i Glave Crkve, kakva god postojala mišljenja među mnogima o njegovoj valjanosti; ne da bi interregnum [vrijeme bez pape] koji bi pokrivao cijelo to razdoblje [tj. 39 godina] bio nemoguć ili protiv Kristovih obećanja, jer to po ničemu nije očigledno, nego zapravo nije bilo takvog interregnuma."

      http://www.newadvent.org/cathen/12272b.htm

      Gdje je tu interregnum od 39 godina?

      I u današnje vrijeme mnogi tvrde da su pape:

      http://www.trueorfalsepope.com/p/meet-sedevacantist-anti-popes.html

      "Del resto, nessun santo vissuto nel periodo postconciliare ha mai aderito alle tesi sedevacantiste. Pensiamo ad esempio a San Pio da Pietrelcina e a Santa María Maravillas (degnissima seguace di Santa Teresa), che ebbero frequenti estasi e visioni, ma mai nessun angelo venuto dal Cielo gli disse che Paolo VI non era vero Papa.


      Tra l'altro i sedevacantisti non sono nemmeno d'accordo tra di loro; infatti sono divisi in tanti gruppetti, ognuno dei quali segue una particolare tesi sedevacantista. Se un tale decidesse di aderire a questa eresia, avrebbe “l'imbarazzo della scelta” nel decidere a quale di questi gruppetti dare ragione. Sarebbe inutile cercare di comprendere quale gruppetto sedevacantista ha conservato il “Depositum Fidei”, poiché nessuno di essi è stato fondato da Gesù Cristo."

      Kikii, dove sei? Traduci questo articolo.

      Hrvoje

      Izbriši
    7. Stvarno s ljudima treba imati puno strpljenja.
      Ništa nisam izvukao iz konteksta, ja sam i dao taj citat o. O'Reillyja i preveo ga. Da, on vjeruje da je postojao papa kroz to vrijeme (ali uvažava da drugi teolozi misle drukčije), međutim, piše da je Crkva kroz to razdoblje bila "bez jasno utvrđene Glave" (tj. nije bilo sigurno da je papa). No, poanta nije ništa od toga, poanta je da drži da je sasvim moguć i interregnum od toliko godina.

      Taj gornji tekst na talijanskom nije ništa briljantno.
      U prvom paragrafu kao argument protiv sedevakantizma uzima da nije bilo privatnih ukazanja o tom pitanju nijednom pokoncilskom "svecu" i da nijedan od njih nije bio sedevakantist. To naravno ništa ne znači: jer su kanonizacije koje proglašavaju koncilijarni pape barem sumnjive; jer je npr. za vrijeme Zapadnog raskola bilo svetaca s obje strane; jer se teološki zaključci ne dokazuju niti osporavaju privatnim ukazanjima.

      U drugom paragrafu protiv sedevakantizma navodi da su sedevakantisti međusobno podijeljeni u razne grupice, što opet ništa ne vrijedi jer se isto može reći za sve tradicionaliste ili za katolike uopće u današnjem vremenu. Ako išta, to je dokaz u prilog mišljenju da je Stolica prazna jer kad nema "principa jedinstva" (tako predkoncilski teolozi nazivaju papu) to dovodi do podjela među katolicima jer se nemaju kome obratiti da razriješi sporna pitanja. Slična je situacija bila u vremenu Zapadnog raskola, kad veliki broj katolika nije bio siguran tko je papa. Sasvim je moguće da je Gospodin u ovim posljednjim vremenima dopustio zlo koje je slično, ali još gore od tadašnje krize, za kaznu, ali i kušnju. Zapravo, svi dokazi ukazuju da vrlo vjerojatno tako i jest.

      Kao što kaže o. O'Reilly:
      "Sve što želim prenijeti je da se možebitnosti u vezi Crkve, koje nisu isključene božanskim obećanjima, ne mogu gledati kao praktički nemoguće, samo zato što bi bile strašne i veoma potresne."

      Izbriši
    8. Da, **on vjeruje** da je postojao papa kroz to vrijeme (ali **uvažava da drugi teolozi misle drukčije**), međutim, **piše da je Crkva kroz to razdoblje bila "bez jasno utvrđene Glave"** (tj. nije bilo sigurno da je papa). No, poanta nije ništa od toga, **poanta je da *drži* da je *sasvim moguć* i interregnum od toliko godina.**

      LOL

      Piše dalje O`Reilly: Ne postavljam se za proroka, niti se pretvaram da mogu vidjeti nesretna čudesa, o kojim ne znam ništa. Sve što želim prenijeti je da se možebitnosti u vezi Crkve, koje nisu isključene božanskim obećanjima, ne mogu gledati kao praktički nemoguće, samo zato što bi bile strašne i veoma potresne."

      LOL Čovjek se malo zanio. BTW., koja je on referenca???

      Ako sv. padre Pio nije svetac, onda ne znam tko jest (naravno, Gospa i sv. Josip su izvan "konkurencije"). Nijedan svetac/-ica nije imao viziju da Pavao VI nije papa (uključujući gore navedenu svetu Mariju Maravillas), ali se zato vrag ukazivao i proglašavao ili poticao da budu "papama" gore navedene bolesnike (dosta im je vidjeti bolesne face).

      "Otcijepljeni od Rima, što smo? Suha grana, dakle izgubljeni"

      bl. Alojzije Stepinac

      To je stvarnost svih sedevakantista i tradicionalista koji su se otcijepili od Rima.

      Hrvoje

      Izbriši
    9. Sedevakantizam je vrhunska budalaština nad budalaština koju samo duša zavedena od vraga može ispovijedati (psihičkim bolesnicima i retardima se to ionako ne uzima za grijeh).

      JEDINO papa može odrediti pravila biranja svojih nasljednika i to je papa Pio XII (po sedevakantistima zadnji valjani papa) učinio apostolskom konstitucijom Vacantis apostolicae sedis. U toj opširnoj konstituciji piše glede izbora rimskog pape:

      "The right of electing the Roman Pontiff pertains solely and exclusively to the Cardinals
      of the Holy Roman Church, having excluded and in every respect removed any intervention at all
      of any other Ecclesiastical dignity or lay power of any rank or order without distinction."

      SVI kardinali koji su izabrani po navedenoj apostolskoj konstituciji su MRTVI i ne postoji nijedan kardinal koji bi mogao biti izabran za papu, prema tome po sedevakantistima PAPINSTVO JE ZAUVIJEK PRESTALO POSTOJATI jer objektivno nije moguće imenovati nijednog kardinala pa posljedično ni papu.

      Zato tu nastupa vrag koji se ukazuje i potiče raznorazne gore navedene spodobe na "papinstvo".

      Mateo, ako ti ni nakon ovoga nije jasno da je sedevakantizam đavolja podvala koja nema podloge u stvarnosti, onda bi zaista trebao potražiti pomoć jedne "specifične" svećeničke službe.

      Hrvoje

      Izbriši
    10. Hrvoje, slažem se s ovim što pišeš da je sedevakantizam besmislen stav. Međutim, s ovim da to samo duša zavedena od vraga može ispovijedati se ne slažem, jer sedevakantisti vjeruju u Krista poput pravoslavaca ili protestanata. Svi koji vjeruju u Krista imaju istoga Oca, braća su. Oni nisu vražji, bez obzira što se trebaju vratiti u Crkvu. Sad ćeš napisati da kome Crkva nije majka, tome Bog nije Otac. A opet, ja ti mogu naći tvrdnju sv. Augustina koji tvrdi ovo što pišem o svima koji vjeruju u Krista (prije istočne i zapadne shizme).

      Izbriši
    11. Dizma, pročitaj tekstove Martina Luthera pa mi reci je li on bio pod dijaboličnim utjecajem. Koja je zajednička "meta" bila Lutheru i sedevakantistima?

      Svaki čovjek upadanjem u smrtni grijeh dolazi na neki način pod utjecaj đavla. Od početne sjenke na duši, ohološću i tvrdoglavim odbacivanjem milosti i istine, tama raste dok je potpuno ne obuzme.

      Ne zaboravi da ni egzorcisti nisu imuni na đavolje spletke.

      "Bdijte! Protivnik vaš, đavao, kao ričući lav obilazi tražeći koga da proždre."

      sv. Petar, prvi papa

      Hrvoje

      Izbriši
    12. Hrvoje,

      Već na početku tvoje riječi otkrivaju oholost, da bi malo kasnije to isto potvrdilo mnoštvo vrlo slobodno sipanih teških, nedostojnih i netočnih uvreda.

      Pod prvim mislim na tvoju izjavu osporavajući "koja je referenca" otac O'Reilly.
      Teolog potvrđen od Crkve, koji je doktorirao na Irskom papinskom kolegiju u Rimu, profesor teologije na Katoličkom sveučilištu u Dublinu, teolog dvojice biskupa na dvije nacionalne sinode itd.
      Suvišno je i pitati koje su tvoje reference da tako olako odbacuješ i (još gore) ismijavaš odobrenog katoličkog teologa.

      Što se tiče (ne)mogućnosti izbora pape ako nema kardinala, govoriš u neznanju. Neznanje nije sramota i može se ispraviti, ali samo ako nema oholosti i zatvorenosti istini.

      Evo samo nekoliko citata uglednih teologa o gornjoj situaciji:

      Sv. Robert Bellarmin, crkveni naučitelj, Disputationes, De clericis, knjiga I., pogl. 10:

      "If there were no papal constitution on the election of the Supreme Pontiff; or if by some chance all the electors designated by law, that is, all the Cardinals, perished simultaneously, the right of election would pertain to the neighboring bishops and the Roman clergy, but with some dependence on a general council of bishops."


      Vitoria, De potestate Ecclesiae:
      "Even if St. Peter would have not determined anything, once he was dead, the Church had the power to substitute him and appoint a successor to him … If by any calamity, war or plague, all Cardinals would be lacking, we cannot doubt that the Church could provide for herself a Holy Father… Hence such an election should be carried out by all the Church and not by any particular Church. And this is because that power is common and it concerns the whole Church. So it must be the duty of the whole Church."


      Kardinal Kajetan, De Comparatione Auctoritatis Papae et Concilii:
      "... by exception and by supplementary manner this power (that of electing a pope), corresponds to the Church and to the Council, either by the absence of Cardinal Electors, or because they are doubtful, or the election itself is uncertain, as it happened at the time of the schism."


      Kardinal Billot, De Ecclesia Christi:
      "When it would be necessary to proceed with the election, if it is impossible to follow the regulations of papal law, as was the case during the Great Western Schism, one can accept, without difficulty, that the power of election could be transferred to a General Council… Because natural law prescribes that, in such cases, the power of a superior is passed to the immediate inferior because this is absolutely necessary for the survival of the society and to avoid the tribulations of extreme need."


      Dakle, u slučaju da svi izbornici određeni papinskim zakonom (tj. kardinali) nestanu, ili u slučaju da nije jasno tko su valjani izbornici (npr. u vrijeme Zapadnog raskola, kad nije bilo jasno tko su pravi kardinali), izbor pape pada ili na rimski kler, ili na koncil svih biskupa. Kad je završen Zapadni raskol, novi papa, Martin V., tom je prilikom bio izabran upravo na takvom koncilu biskupa, a u izboru su sudjelovali i spomenuti sumnjivi kardinali.

      Izbriši
    13. P.S.

      Što se tiče dokazivanja legitimnosti papa ukazanjima, evo što je baš o tom rekao veliki propovjednik, čudotvorac i teolog sv. Vinko Fererski:

      "We should not decide the legitimacy of the popes by means of prophecies or miracles or visions. The Christian people are governed by laws against which extraordinary events count nothing." (sv. Vinko Fererski, De moderno ecclesiae schismate, Bibl. Nat., n. 1470; citirano u Mourret, History of the Catholic Church, B. Herder, sv. V, str. 133.)"

      Ovaj svetac je bio ključan u završetku Zapadnog raskola. Smatrao je da je avinjonski papa pravi i podupirao ga je dugo godina svojim ugledom, ali kad je avinjonski papa stalno i uporno odbijao odstupiti zajedno s ostalima, sv. Vinko s propovjedaonice je proglasio da, iako vjeruje da je bio zakonito izabran, svojim odbijanjem da spasi Crkvu je pokazao da je raskolnik, time je svrgnuo sam sebe i više nije član Crkve i nije papa. Kad mu je sv. Vinko povukao podložnost, to su učinili i španj. monarsi (zadnji vladari koji su podupirali avinjonskog papu) i to je bio kraj Zapadnog raskola.
      To su upravo i principi sedevakantista, a zapravo jednoglasna nauka Otaca, kako kaže i tumači crkveni naučitelj sv. Robert Bellarmin u De Romano Pontifice, da papa koji postane javni heretik (ili raskolnik) odmah prestaje biti papa, kao što prestaje biti i član Crkve, jer onaj tko nije u Crkvi ne može joj biti ni Glava.

      Izbriši
    14. Mateo,

      u tipičnoj protestantskoj maniri navodiš citate koji nemaju *nikakve veze s konkretnom situacijom* i koji btw. čak nisu ni dokumenti Učiteljstva, dapače međusobno su kontradiktorni (hoćemo li za papu Rimljane ili "Grkljane", ovisno kako koji sedevakantist protumači).

      *Jedino* papa ima APSOLUTNU VLAST odrediti pravila biranja svog nasljednika i to je papa Pio XII učinio opširnom apostolskom konstitucijom Vacanti Apostolicae Sedis.

      Svi izbornici kardinali su *valjano* izabrani i *svi su mrtvi*. Oni nisu kako navodiš "perished simultanously" niti "by any calamity, war or plague" ili su "they are/were doubtful, or the election itself is/was uncertain."

      Valjani kardinali su izabrali papu Ivana XXIII koji je po dijelu sedevakantista zadnji valjani papa (ah te sedevakantističke sekte).

      SVI kardinali koje je imenovao papa Ivan XXIII su također MRTVI.

      https://en.wikipedia.org/wiki/Cardinals_created_by_John_XXIII

      U čemu je temeljna nebuloza sedevakantizma u ovoj priči - pojelo ih VRIJEME kao što je VRIJEME pojelo anglikanske redove koji su bulom pape Leona XIII proglašeni 'absolutely null and utterly void'.

      Zato su i kandidati za sedevakantističke "pape" uvijek i jedino - lokalni redikuli.

      Hrvoje

      Izbriši
    15. Mislim da sam već dovoljno odgovorio za sve one koji su u dobroj vjeri.

      Onom tko se ne ustručava odbaciti učenje crkvenog naučitelja i najvećih katoličkih teologa nema smisla ni odgovarati, jer "ako ne slušaju Mojsija i Prorokâ, neće povjerovati sve da i od mrtvih tko ustane" (Lk 16,31)

      Izbriši

Upute za komentiranje

Kako bi se razlikovali sugovornici, obavezno koristite neko ime ili nadimak koji možete dodati i na kraju komentara. Potpuno anonimni komentari najčešće se brišu.

Nijedan komentar objavljen na ovom blogu ne podrazumijeva ni u kojem stupnju prihvaćanje od autorâ ovog bloga mišljenja koja su u komentaru izražena.