Molitva
U molitvi drži se mirno i sabrano. Najdoličnije držanje jest na koljenima, no ne može se pokuditi, kad netko kod molitve stoji ili sjedi, ako za to ima pametan razlog ili ga na to sili umornost ili slabost, a bolesnicima ne umanjuje vrijednost molitve ni to, što je moraju obavljati ležeći. – Ruke drži sklopljene na prsima ili ih drži skupa jednu u drugoj. Kod klečanja na klecalu možeš ih ispružiti i nasloniti na klecalo ili ih držati sklopljene pred licem ili napokon nasloniti glavu na njih. Svakako im za vrijeme molitve nije mjesto u džepu. To traži strahopočitanje, što ga zahtijeva razgovor s Bogom. – Znamenje sv. Križa nauči praviti polako i pobožno, a ne da nešto na prsima smrsiš, kao da tjeraš muhe. Riječi "U ime Oca i Sina..." izgovori svijesno i sabrano, jer tim riječima ispovijedaš svoju vjeru i zazivaš Božju pomoć. Priuči se stoga, da se prekrižiš ne samo na početku i na koncu molitve već i prije svakog važnijeg posla ili opasnijeg pothvata.U crkvi
Kad dođeš u crkvu, namoči si malo prste desne ruke svetom vodom i pobožno se prekriži. A onda, ako je u crkvi pohranjen presv. Sakramenat, poklekni na jedno koljeno, inače se možeš samo nakloniti prema križu na velikom oltaru. Kad hoćeš pokleknuti, učini to ovako: prigni desno koljeno i spusti ga uz lijevo stopalo do zemlje i odmah se digni. Tako treba pokleknuti uvijek, kad dolaziš u crkvu ili izlaziš iz nje, kad se približiš oltaru, gdje je pohranjeno Presveto, ili se od njega udaljuješ, te kad prolaziš ispred tog oltara s jedne strane crkve na drugu. – Ako je Presveto izloženo na oltaru vidljivo ili ako se dijeli sv. Pričest, tada se treba Spasitelju pokloniti ovako: klekni na oba koljena, nakloni se duboko, a onda ustani. – U crkvi se najprije pokloni Spasitelju, a onda tek pođi dalje, ako želiš obavljati svoje posebne pobožnosti u čast kojemu svecu. – Ruke drži u crkvi ili sklopljene ili mirno spuštene, ako nisu zabavljene držanjem molitvenika, krunice ili drugog čega. Svakako je nedostojno držati ih u džepu ili skrstiti ih na leđima. Hodajući po crkvi, izbjegavaj nepotrebnu žurbu, no ne hodaj ni previše plašljivo na prstima, kao da se bojiš šuma vlastitih koraka. – Crkva nije mjesto ogledanja i obaziranja, već nastoj, da se zabaviš sam sa sobom i sa svojim Bogom, kojemu ipak imaš toliko toga reći i za toliko ga moliti. Ako ne možeš sam naći dovoljno misli za molitvu, posluži se molitvenikom, a za vrijeme sv. Mise najbolje je pratiti iz "Misala" molitve, koje moli i svećenik na oltaru.(iz molitvenika Srce Isusovo spasenje naše, Zagreb 1946.)
Volim citati upute kako se. ponasati u crkvi. Jedan svecenik zna nam nakon Mise ili u tijeku napomenuti ponesto i ispravljati nas i to mi je predivno.
OdgovoriIzbrišiU redu je da svećenik daje upute, no to bi trebao činiti ili u propovijedi, ili u vrijeme oglasa (koji bi zapravo trebali biti izvan mise). Ali što se tiče uputa o dostojnom slavljenju od strane svećenika: treba, apsolutno, treba.
OdgovoriIzbrišiZapravo, nije loše ako se svećenik neki puta u propovijedi kratko osvrne na Evanđelje, a nakon toga, vezano uz temu, nastavi katehezu na način koji je gore napisan. Prije uvođenja obaveznog školovanja nije bilo vjeronauka u današnjem smislu, nego je mnogim ljudima jedina kateheza bila nedjeljna i blagdanska propovijed.
IzbrišiI to se dekretom ukinulo 60-tih (mislim 1964.), u kojem je bilo rečeno da otad propovijedi imaju biti samo o poslanici i evanđelju, čime se nanio strašan udarac katehezi puka, i poradi toga danas imamo situaciju da čak i stariji ljudi često o vjeru znaju puno manje nego što su prije 50 godina znali potpuno nepismeni i neškolovani, da ne spominjemo mlade.
IzbrišiKad sam jednom svećeniku neokonzervativcu rekao da je šteta što su ukinuli takve propovijedi u kojim je svećenik propovijedao o otajstvima, npr. Stvarnoj Prisutnosti, posljednjim stvarima (smrt, sud, čistilište) i dr., odgovorio mi je:
"Pa nije propovijed za katehezu" - dakle, nije propovijed za učiti ljude o vjeri. Što reći na tako nešto?
Hvala dragom Bogu da živimo u 21. stoljeću i nakon Drugog vatikanskog koncila kad postoji obvezno školovanje i "obvezni internet". Neki očigledno još uvijek žive u srednjem vijeku, prljavi i nepismeni, i očekuju da im svećenik preko oltara kaže koju riječ temeljne kateheze koju nisu imali prilike nigdje čuti.
OdgovoriIzbrišiMario
Mario je dao odgovor natopljen ironijom. U tih par rečenica ima tema o kojima bi se dalo satima pisati.
IzbrišiZbilja, mnogi roditelji misle da njihovo slobodno vrijeme treba biti usmjereno na Facebook, a djecu da bi im trebali podučavati vjeroučitelji i učitelji (odnosno nastavnici). Druga je zanimljiva stvar koliko se vremena provodi razvažajući djecu na razne treninge, da se onda, čekajući ih, može sjesti na kavu i pročitati novine. Svakako je dobro baviti se fizičkim aktivnostima, ali to se može i ponešto konstruktivnije (sjetim se autobiografije pape Benedikta XVI i braće Ratzinger kako s ocem dugo šeću šumom i razgovaraju o koječemu; ja osobno pamtim takve šetnje s djedom koje su me bolje oblikovale od svih sati igre, engleskog, nogometa i tenisa).
Tako je i s propovijedima. Jedan od razloga zašto je svaki poslijetridentski svećenik trebao imati dugotrajnu naobrazbu nesumnjive kvalitete jest sposobnost za katehezu. Inače, mogli bismo katehistima prepustiti obrazovanje, a svećenicima bi bilo dovoljno imati par mjeseci liturgijskog tečaja. i misli se, valjda, da kateheza završava krizmom. A što je s odraslima. Vjerojatno neki svećenici misle da doma njihovi župljani vise na internetu i torentiraju nabožnu literaturu na engleskom ili čitaju hrvatska izdanja sv. Augustina u Ladanovom prijevodu. Štoviše, ona dvojezična izdanja: slijeva latinski, zdesna hrvatski pa onda vjerojatno razmatraju i o pojedinim mjestima na kojima je pok. Ladan zbog neke neprevodive latinske igre riječi morao ubaciti fusnote.
Konačno, svećenik ne bi trebao govoriti preko oltara (kao da čitam Lovrićku [drugi ili treći redak] ili Dežulovića) iako, nažalost, mnogi danas tako i govore.
Zna se čemu služi propovjedaonica, ili makar ambon. Nama srednjovjekovnima svećenik skidanjem manipula zorno pokaže trenutak kad se prekidaju "stvari od oltara" i počinju "stvari od propovjedaonice".
Ove sam godine bila na jednoj krizmi. Krizmanici su ulazili u crkvu u procesiji. Prilikom ulaska u crkvu svaki je krizmanik uzeo malo svete vode i načinio znak križa. Nitko, ni dečki ni djevojke, kumove ne treba niti spomenuti, nije pokleknuo. Nisam mogla dokučiti zašto muški dio nije pokleknuo, ali kod ženske sam čeljadi našla razlog u vrsti obuće. Da su i htjele kleknuti, te mlade djevojke to ne bi mogle izvesti zbog neprikladne obuće. Ponašanje u crkvi se uči od roditelja, a kasnije to prema samoj potrebi u "svojoj" crkvi mora podučavati svećenik. Sigurno je da svećenik vidi i poznaje ponašanje svojih vjernika i dužan ih je tome podučiti. Čini se da ja imam sreću da uvijek živim u župi ( u mnogim sam župama živjela) u kojoj to svećenici rade. Ne znam zbog čega su pojedini komentatori "nabrušeni " na Drugi vatikanski! Čini mi se da je to bespotrebno unošenje nemira. Nije Drugi vatikanski "kriv" za naše ponašanje! Marija
OdgovoriIzbrišiStvar je da se u ideološkim i političkim prijeporima ljudi ponašaju kao špekulanti u ekonomskom smislu (matematički se to može modelirati različitim teorijama igara, od kojiuh je možda najjednostavnika i najpoznatija "zatvorenikova dvojba").
IzbrišiKao i svaki koncil, tako niti II. vatikanski nije bio veselo suglasje dvije tisuće sudionika, pa iako za razliku od Efeškog koncila nije bilo batinaša dviju suprotstavljenih strana i krvi prolivene u doslovnom smislu, postojala je jedna jaka, homogena, lijevo-modernistička revolucionarna struja u Crkvi (najviše je bilo Francuza, Valonaca, Flamanaca, Holanđana, Nijemaca, Austrijanaca, Švicaraca) koja je sama procijenila je da ona ostvarila više nego ona druga (daleko većinska i heterogena). Ta je skupina svojom borbenošću i čistom inicijativom uspjela u to uvjeriti i ovu drugu skupinu, uspjela je dobiti bitku, a da do prave bitke nije ni trebalo doći.
Jedan dan-danas živući pripadnik te grupe je Švicarac Hans Küng. U Njemačkoj i Austriji (u Francuskoj su tiho izumrli, tamo će uskoro biti samo svećenika iz tradicionalnih zajednica) neprestano neke inicijative i to među klerom protiv celibata svećenika te da Crkva ubojstvo (pobačaj) i blud (sodomiju, preljub, priležništvo) prestane proglašavati grijehom u ime nekakve "ljudskosti".
Ti su ljudi, i njihovi nasljednici, odgojeni od svojih izopačenih mentora, sada špekuliraju da će blagi i dvorsko-akademskim intrigama i kancelarijama nevični papa Franjo biti dobar medij za širenje onih stvari koje su za bl. Ivana Pavla II. (koji je imao relativno dobrog talenta za autokrata) i Benedikta XVI. (koji je pola stoljeća proveo prvo u akademiji, poslije u Vatikanu, pa iako nije imao sklonosti autokraciji, poznavao je, pa i ponaosob, sotonske vukove u janjećoj koži) prolazile kroz brojne pore i otvore, ali su barem kod njih nailazile na odlučan i čvrst otpor.
Lijepa slika. A divno je vidjeti nekad časne iz klauzure koje zalutaju npr. u katedralu.
OdgovoriIzbrišiDašak drugog svijeta.
m.