Velečasni, želim postati katolkinja

(preuzeto sa stranice Schola Sainte Cécile o tradicionalnoj sakralnoj glazbi i liturgiji)

Iz 3. poglavlja knjige Mariage de Judith (Judithin brak) autora vlč. Briana Houghtona s podnaslovom: Povijest braka djevojke koja se obratila i našla suočena s Crkvom u krizi i svijetom neprijateljski raspoloženom prema evanđeoskim zahtjevima

Krajem 50.-ih je godina Judith, mlada studentica na Oxfordu, porijeklom iz protestantske obitelji koja je izgubila vjeru, upoznala Edwarda Roughama, koji je bio iz katoličke obitelji. Nakon što je igrom slučaja kupila staro raspelo koje je pripadalo Edwardovoj obitelji, odlučila je otići na katoličku misu.

U nastavku donosimo 3. poglavlje knjige Judithin brak, koje na divan – i originalan! – način objašnjava što je misa.

***

3. Misa

U subotu je Judith provela veći dio dana promatrajući svoje raspelo. Bila je hipnotizirana. Nije smjela pustiti da na nju utječu slučajnosti. One se događaju. Ništa ne znače. Da, ali ako ništa drugo, bilo je čudno da studira povijest srednjeg vijeka, a da nikada nije bila na misi. Uostalom, izuzev nekoliko spomenika koji se više-manje raspadaju, nema više nijednog živog svjedoka koji je preživio čitavo vrijeme od doba carskog Rima do danas. To je jedinstven povijesni fenomen. Ona je mogla napisati dobar diplomski rad o vjerskoj povijesti XII. stoljeća u Velikoj Britaniji, ali nikada nije otišla pogledati jedno od autentičnih djela koja su joj bila pod nosom. To nije imalo nikakve veze s Edwardom. Bila je objektivna. Pomoglo bi joj da razumije povijest. Potražila je raspored misa u crkvi sv. Alojzija za sutrašnji dan.

Kao studentica povijesti i obrazovana osoba, Judith je poznavala katoličanstvo: nepogrešivost pape, kardinalske kape, stvarna prisutnost, ispovijed, oprosti, itd., sve stvari za koje se činilo da nemaju nikakve veze sa stvarnošću. No u svakodnevnom životu to znanje nije služilo ničemu. Za početak je, kako nije imala naviku ići u crkvu, došla puno prerano. Nije bilo nikoga koga bi mogla oponašati. Što da učini s blagoslovljenom vodom? Umočila je prst s rukavicom na ruci, a zatim procijenila da je rukavica višak. Zatim je stavila golu ruku u posudu s vodom razmišljajući kako nema maramicu. Otresla je prste pa su se osušili. Pred svetohraništem je trebalo kleknuti. To barem nije bilo teško. A, ne. Je li trebalo kleknuti desnim ili lijevim koljenom? Nakon što je razmislila, učinila je to s jednim pa s drugim. Zatim se suočila s nepremostivom poteškoćom: kamo ići? U dnu pune crkve prošla bi neopažena, ali crkva je bila prazna. Da ostane stajati, privlačila bi pažnju. Nije bilo stupa iza kojeg bi se sakrila u toj nesretnoj zgradi. Sjesti? Ali kamo? Možda je bilo mjesta rezerviranih za nekatolike. Dok se spremala otići, najednom ju je svojom bukom prekinula neka obitelj. Roditelji su starijoj djeci dali kovanice, a mlađoj bombone. Iza njih je u malom dvorištu ispred crkve stajala čudna skupina ljudi. Judith je među njima prepoznala jednu djevojku iz Sommervillea koju je zdušno prezirala, što ju je spriječilo od bijega jer nije htjela s njom razgovarati. Slijedila je bučnu obitelj i sjela točno iza njih.

Ono što se kasnije pokazalo kao samo polovica pratnje ušlo je na zvuk zvonca. Sitno dijete pojavilo se s desne strane, a slijedio ga je svećenik. Judith je već bila vidjela crkvena ruha, na Rubensovim slikama, i birete, na bakrorezima iz XVII. stoljeća. No nije bila pripravna na neodoljiv dojam koji su na nju ostavili dok ih je nosio izrazito suhonjav vlč. MacEnery iz Družbe Isusove. Svećenik je dao kapu sitnom djetetu, stavio svoje stvari na oltar, okrenuo leđa okupljenima i velikom brzinom počeo recitirati nerazumljive latinske izraze.

Judith je pretpostavljala da katolici imaju posebnu milost, karizmu – ili kako se to već zove – koja im je omogućavala da razumiju latinski. Ako su je imali, dobro su je skrivali. Nitko nije mario za svećenika, a ni on se uopće nije bavio prisutnima.

Pred njom, starija djeca bučne obitelji koturala su kovanice po podu dok su mlađa papirićima od bombona sustavno punila torbu svoje majke, barem ona koja nisu radila akrobacije na naslonu klupe. Roditelji se nisu zanimali za njih. Najmlađi je ipak uspio privući pažnju: bacio je jednu kovanicu preko ramena svoga oca i dobio dobru pljusku. Otac i majka bili su jako zauzeti: on je premještao bezbroj sličica po svom misalu, a ona je prebirala krunicu u neprestanom žamoru, prekidajući molitvu kada bi se mahnito prekrižila. I posvuda oko Judith, koliko je mogla vidjeti, bilo je tako.

No činilo se da ti čestiti ljudi imaju nekog pojma o onome što se događalo jer su se svi lupali o prsa, križali, ustajali i klecali iznenađujuće ujednačeno. Nakon pet minuta te svete gimnastike, umorni su klonuli na klupe dok je svećenik ponovno stavio kapu penjući se na propovjedaonicu. Judith se pripremila da će morati slušati propovijed, što joj je u školi uvijek bilo mrsko. Ali nije bilo mjesta za zabrinutost.

Iako je, očito, bila na engleskom, bila je dio liturgije. Nabrajanje svečanosti na koje nitko nije mogao željeti ići, ozbiljna molba da se uplati novac i beskonačan popis nepoznatih pokojnika za koje je trebalo moliti. Kada je završio, svećenik se vratio za oltar, a prije toga nije zaboravio vratiti kapu sitnom dječaku.

Onda su stvari postale ozbiljne. Svećenik je u tišini premetao po svojim stvarima. Svako neposlušno dijete dobilo je, kad je došao red na njega, dobru pljusku. A onda je uslijedio novi pokret. Zahvaljujući studiju srednjeg vijeka, Judith je prepoznala sanctus. Svi su pali na koljena; čula je kako krckaju stari zglobovi. Na novi zvuk zvonca najmlađe dijete brzo se spustilo ispod klupe. Tijekom podizanja izredalo se šest zvonaca: Judith je znala da to označava posvetu, stvarnu Prisutnost. Nastala je tišina. Tišina usporediva s onom iskonskom, kakva je vladala prije nego što je svijet nastao. To je bilo kolosalno.

I dalje je sve nastavljalo, posve nesvakidašnje, bez ičega ljudskog. Dosta prije kraja ljudi su počeli odlaziti. Možda je postojalo pravilo da je svećenik prvi i zadnji na palubi, kao zapovjednik na brodu. Ali Judith nije otišla. Na kraju, svećenik je pospremio svoje instrumente, ponovno stavio svoju kapu i, pustivši ispred sebe sitnog dječaka, nestao kao što je i došao. Brojni članovi obitelji koja je sjedila ispred nje pokupili su svoje stvari veselo čavrljajući. Otišli su. Judith je ostala.

To je, dakle, bila misa. Nije imala ništa zajedničko s onim što je mislila da bi religijski obred trebao biti. To ni po čemu nije bila zajednička služba – izgledalo je da svatko radi što mu je drago. Nije bila riječ o tome da se bilo tko "učini boljim". Nije bila riječ ni o toliko naivnim molitvama koje su je izluđivale u osnovnoj školi.

Još ih je mogla čuti: "Molimo za Ujedinjene narode i sve one koji rade za mir", "Molimo za rasnu pravdu u Južnoj Africi", "Molimo da se za sukobe u industriji pronađe kršćansko rješenje", itd. Te su molitve doprinijele da Judith postane indiferentna prema vjeri barem jednako koliko i utjecaj njezina oca. No na misi nije bila riječ o tome da se moli za nešto ili nekoga, osim za nekoliko nepoznatih kojima je taj dan bila godišnjica smrti. Zapravo ne, to nije posve točno: na kraju, kada su ljudi počeli odlaziti, svećenik je izmolio nekoliko zdravomarija i nakon toga nekoliko nerazumljivih molitava.

Dakle, TO je bila misa: iskonsko kršćanstvo. Judith je ponovno sjela, potresena. Tisuće i tisuće ljudi umrle su za TO ili borivši se protiv TOGA.

Vjerski ratovi uvijek su joj se činili nerazumljivima. Kako smo se mogli međusobno ubijati zbog apstraktnih pitanja o ulozi milosti i djela? No sada je shvaćala. Nije bila riječ o apstrakciji, milosti ni djelima, nego o TOME. Ljudi su se borili, davali svoj život za TO. Ostalo je bila samo racionalizacija.

Rasvijetljena jasnim svjetlom prve spoznaje, Judith je vidjela čitav problem. To nije bilo pitanje teološke kontroverze. Trebalo je znati imaju li život i smrt smisao, temelji li se život na čovjeku ili na Bogu. Pretresala je tu misao u glavi pokušavajući je ispravno formulirati. Je li život antropocentričan ili teocentričan? Je li temeljni čin vjere klanjanje ili traženje da nam se nešto da? Misa je davala nepobitan odgovor: to je čin klanjanja.

Svi ti čestiti ljudi, pa tako i obitelj s glasnom dječurlijom, nije tražila ni mir ni pravdu, nego se nastojala klanjati – možda i nesvjesno. A čemu su se klanjali bilo je savršeno jasno: stvarnoj Prisutnosti.

Očiglednost stvarnosti te Prisutnosti bila je šok za Juditu. U životu je, dakako, susrela katolike koji su izgledali razumno. Ali nije ni na trenutak pomislila da zaista vjeruju u stvarnu Prisutnost. To je u njihovim očima sigurno bila neka vrsta najvišeg simbola, ili još bolje simboličke stvarnosti. A bez sumnje je isto vrijedilo i za famoznu pretvorbu. Za razumnog katolika to je sigurno značilo da se događa promjena krajnjeg značenja kruha i vina, neka vrsta pretvorbe značenja. Ali iz ovog iskustva bilo joj je jasno da ne. Stav tih pobožnih papista – od žamora krunica, preko dječjih bombona do sličica iz misala – jasno je pokazivao da su apsolutno vjerovali u veoma zastrašujuću Prisutnost.

Mala svećenikova važnost također ju je prilično začudila. Mislila je da je katoličanstvo vrlo klerikalno. Primijetila je da je svećenik samo akter čija je osobnost imala mnogo manje važnosti od one kapelana njezine škole. Da budemo posve iskreni, pojavio se kao vodoinstalater sa svojim pomoćnikom. Kada je spojio vodu, odnosno otvorio slavinu Vječnog života, otišao je odnijevši sa sobom svoj alat.

Judith tada primijeti da je crkva prazna. Ostao je samo svećenik. Nekoliko trenutaka ranije bio je prekriven svilom i zlatom. Sada je, kao neznatna sjena, klečao pred pričesnom ogradom. Da, Judith je shvaćala: odigrao je svoju ulogu, lijepi leptir koji je veselo lepršao oko Svjetlosti svijeta. Dakako, izgorjela su mu krila i sada je bio samo neugledna gusjenica.

Trebalo joj je mnogo hrabrosti. Približila mu se i rekla: "Velečasni, želim postati katolkinja".