Pred kraj godine

Naglašavam opet da su sva razmišljanja koja slijede autorova (tj. moja) i nemaju veze s bilo kojom službenom ili neslužbenom funkcijom koju autor obavlja.

***

Obično se pri kraju godine prisjećamo lijepih i ružnih stvari koje smo u njoj proživjeli i pokušavamo za sve zahvaliti Bogu, pokajati se za ono što smo loše napravili te izvući pouke ili barem reći: bilo, pa prošlo.

U Katoličkoj crkvi najvažniji dogođaj prošle godine zasigurno je ostavka Benedikta XVI. sa službe Kristova Namjesnika, događaj bez pravog presedana (povjesničari koji su takve stvari puno bolje proučavali kažu da je abdikacija Celestina V. bila u bitno drugačijim okolnostima). I dalje su stvarni razlozi Benediktova odstupnja ovijeni velom tajne, a česti posjeti, telefonski pozivi itd. novog rimskog biskupa i starog pape u miru ne doprinose razjašnjavanju situacije. Što se mene tiče, jednako sam u mraku kao i kada je ta senzacionalna vijest objavljena. Nakon kratkih konklava pojavio se na lođi bazilike sv. Petra novi Sveti Otac Franjo. Odmah nas je iznenadio svojim neformalnim načinom ponašanja i govora. Od početka su svi detalji upućivali da je to osoba koja vrlo dobro zna što želi napraviti, što mu odgovara, a što ne i da je spreman svoje mišljenje jasno dati do znanja. Iskustva argentinskih tradicionalista nisu mu išla u prilog. Dakako, za mali postotak tradicionalnih katolika u golemoj svjetskoj Crkvi to je bio početak određenog straha i nesigurnosti. Za mnogo veći ili barem glasniji dio katoličke javnosti Papine geste nagovještavale su novu vrstu otvorenosti drugima i drugačijima. Bilo je očito da u nekim stvarima određeni krugovi pretjeruju u nadanjima, do sad nije došlo do pokušaja mijenjanja dogmatskih učenja Crkve. No, nesumljivo je da su određene Papine riječi i potezi otvorile prostor spekulaciji - što se sve može ili mora promijeniti. Geste osobne pastoralne skrbi ili životnog stila mediji su preuveličavali ispunjavajući ih smislom koji možda ni sam rimski biskup ne bi prihvaćao. Pojavila se nova forma papinskih intervjua u kojima Papa diskutira kao jedan od nas, ili bolje rečeno kao jedna od slavnih ličnosti koje pune novine i televiziju. Iznosi svoja viđenja stvari, a nakon objave i reakcija se pojedine rečenice eventualno preciziraju, drugačije tumače ili odbacuju.

Novi je Papa vrlo brzo počeo preuređivati kuću po svom nahođenju, što je naravno, ne samo očekivano, nego ponekad i nužno. Ipak, reforme su kao i neki drugi naglasci ovog pontifikata pokazale višeznačno lice. S jedne strane se pokušava štediti ili pokazati skromnost u liturgijskim ili čisto osobnim stvarima, a s druge strane pojavljuju se beskorisne inicijative. S jedne strane govori se o čišćenju kuće, a s druge postavljaju na položaje osobe sumnjivih karakteristika. I svakako najjasniji primjer koji svakim danom postaje sve dramatičniji: s jedne strane klikće se "milosrđe, milost" čak i po cijenu krivog razumijevanja nepromjenjivog katoličkog moralnog nauka, a s druge stoji u postkoncilskoj Crkvi rijetko viđen postupak razaranja vitalne i plodne redovničke zajednice protiv koje i najcrnje optužbe zasigurno nisu gore od nečistoće koja se tolerira.

Obradovala me vijest da je papa dopustio snimanje samo njegova ulaska i izlaska iz rimske bolnice u kojoj je za Božić proveo nekoliko sati. Ostalo vrijeme provedeno s malim bolesnicima i njihovim roditeljima proteklo je u privatnom druženju. Možda je to dobar recept za budućnost. Ponuditi medijima nekoliko kratkih prilika za slikavanje, a ostatak vremena provesti potiho radeći. Nije baš nužno da čujemo koga je sve Papa zvao na telefon, od kojeg trgovca je što naručio ili s kime je večerao. Također, mislim da je intenziviranje twitter poruka za vladanja ovog pape dobra stvar. Čini mi se da njegovom načinu izražavanja odgovaraju te sažete pouke. Svakako, puno bolje nego intervjui. Nisam još pročitao apostolsku pobudnicu Svetog Oca Franje. Kažu da iznimno obiluje riječima, pojavile su se po internetu analize nekih neobičnih fraza, ali ne mogu po njima previše suditi. Encikliku Lumen Fidei sam uz nešto muke nedavno završio. Ima nekoliko interesantnijih mjesta koja mi se čine tipično Benediktovim, ali sve skupa nije doraslo prvim dvijema Benediktovim enciklikama o ljubavi i nadi. Unatoč tome, ipak je bolja od enciklike Caritas in veritate, jednog od najdosadnijih dužih tekstova koje sam ikad pročitao.

***

U Hrvatskoj je politička vlast nastavila svoje bezumno bavljenje temama koje nemaju veze s onim što bi trebala raditi. Nećemo se prisjećati baš svake besmislene odluke poput nasilnog uvođenja spolnog odgoja, nasilnog uvođenja čirilićnih ploča itd. jer o tome imate gdje čitati. Dovoljno je spomenuti se kako su hijenski pokušali progurati svoj zakon o zaštiti komunističkih zločinaca voljenoj Europskoj Uniji usprkos. Pa su postiđeni morali odustati. Pa su kao išli igrati se s ustavom, čini mi se prije zbog tog razloga, nego što ih je briga za nacionalne manjine ili koja zajednica osoba treba imati ista prava kao i muž i žena u braku. Uglavnom, toliku količinu nesposobnosti i tupastog inaćenja već dugo nismo vidjeli kao prošle godine među našim političarima. Tu ubrajam i Mesićevog Karamarka i ove ostale koji blesavo zure sa strane.

No, neovisno o svemu tome, treba čestitati inicijativi koju je predvodila dr. Željka Markić. Žena je zaista preuzela na sebe težak križ znajući da će je naši odvratni mediji pokušati ocrniti i uništiti na sve moguće načine (usput, ima li koja relativno normalna novinska stranica danas na hrvatskom internetu, nešto kao Vjesnik prije gašenja?). Ona i suradnici uspjeli su unatoč svim protivštinama. Mnoge su zvijeri ostavile svoj trag ili da upotrijebim sliku iz meni drage priče, mnogi su se rašljasti jezici pokazali. Pomalo je razočaravajuće da od normalnih komentatora ne mogu izdvojiti nikoga osim Nine Raspudića. Mislim, bolje išta nego ništa, ali ipak je to premalo.

***

Nećemo dalje o politici, prisjetimo se nekih bližih crkvenih zbivanja. U Crkvi u Hrvata sve je po starom. Nisam baš pratio je li tko od biskupa počeo nositi željezni križ na prsima i slično, ali sam neki dan nabasao na fotografiju na kojoj se uspoređuje kardinal Bozanić sa zlatnim misnim ruhom i lijepim pastirskim štapom i papa Franjo koji ima obično bijelo ruho i drži u rukama kipić Isusa. Nadam se da nitko od vjernika ili još gore svećenika neće pasti na takve primitivne provokacije, nego će se držati onih poruka koje sam Sveti otac Franjo izričito naglašava poput važnosti dostupnosti i redovitosti sakramenta ispovijedi.

Čini mi se da se sinoda Zagrebačke nadbiskupije još priprema, ispravite me ako griješim. Ne znam je li bilo kakvih važnijih događanja u Hrvatskoj osim proglašenja blaženim Miroslava Bulešića. Budalesanja jednog čovjeka nadasve mi se ne čine vrijedna pažnje. Što se ovog virtualnog svijeta tiče, zapazio sam da je biskup Uzinić aktivan na internetu, to mi se čini pohvalno. Tako je reagirao i na snoviđenja neke moderne proročice u knjigama koje se nepretenciozno nazivaju Knjiga istine. Meni je nepojmljivo da bi netko uzeo čitati takve nemušte tekstove, pa još pročitao nekoliko svezaka. Pa zar su ti ljudi pročitali sve što su napisali npr. sv. Franjo Saleški, sv. Alfons Liguori ili sv. Terezija Avilska, pa sad nemaju boljeg duhovnog štiva. Čak i ako im je do viđenja i proroštava, imaju puno kvalitetnije literature na raspolaganju.

***

Ostalo je još barem nakratko se osvrnuti na zbivanja vezana uz tradicionalnu latinsku misu u Hrvatskoj. Više ćemo čitati za koji dan ili tjedan u godišnjem izvještaju Društva Benedictus gdje obično saberemo sve događaje koji s ovom temom imaju ikakve veze, ali možda je ovdje prilika reći nekoliko riječi koje ne bi sasvim pristajale u navedenom kontekstu. Čini mi se da se skupljaju crni oblaci. Prije navedena zbivanja na globalnom planu kao da su dala određenim silama vjetar u leđa. A jedan od najradosnijih i najvažnijih događaja na planu tradicionalne latinske mise u Hrvatskoj, ne samo u prošloj godini, nego sigurno i desetljećima, pokušat će se u skladu s tumačenjima onoga što je uslijedilo prikazati kao presudni moment u borbi protiv strašnih tradicionalista. Ja bih ipak pozvao one koji imaju ili žele imati udjela u ovoj priči da stave crno na bijelo što će im pojedina akcija donijeti, pa da razborito izvažu koliko će im to dugoročno koristiti. Mislim da je dovoljno ovom prilikom rečeno.

***

S obzirom da ja ipak često odlazim na nove mise, svake nedjelje se iznenadim koliko je atmosfera drugačija na staroj misi. Sasvim nevezano uz moje duševno stanje, uz prijepore o pjevanju ili sviranju na tihoj misi, pa čak i teološke razlike između dvaju obreda koja su nesumljivo znatno važnije, naprosto mi je puno lakše osjetiti da stojim pod Križem sa svetim ženama i sv. Ivanom ili čak (ako će netko od modernih prigovoriti) da uz učenike slušam Gospodinov svečani govor na Posljednjoj večeri.

Premda nisam ljubitelj vina, popit ću kad ovo objavim malo onoga koje je blagoslovljeno na blagdan sv. Ivana riječima "...neka se po njegovim zaslugama izbave od svakog otrovanja i kakve mu drago štete svi koji [...] piju iz ove čaše, i neka se, prinoseći sebe tijelom i dušom, oslobode od svakoga grijeha". To je i moja želja za sve nas!