Štikleci o Lutheru

(usp. 1,2,3,4)

***

Izvještaj kapucina patra Martina iz Cochema o Lutherovom pogrebu

Nitko manji, nego (poznati kapucin, umro na glasu svetosti) pater Martin iz Cochema (1634.-1712.) napisao je o Lutherovom svršetku sljedeće:

Odmah nakon Lutherove smrti, leš je toliko smrdio, da nitko nije mogao izdržati u njegovoj blizini, premda je bilo proljeće. Zato ga se odmah stavilo u olovni lijes, i otpremilo u crkvu sv. Andrije. Sva zvona grada zvonila su, a ispred mrtvačkih kola nosio se križ. Grofovi i sav narod slijedili su povorku, a Jonas (Justus) održao je propovijed. Vojvoda Saske zatražio je od grofa Mansfelda mrtvaca, kako bi ga se pokopalo u Wittenbergu. Uz pompu lijes je, prekrit crnim plaštem, stavljen na kola, i mnogo ga je naroda pratilo za Wittenberg. Njegova ražalošćena opatica (supruga je bila bivša redovnica) u nosiljkama je sa svoje troje djece slijedila lijes, a narod je tako vidio djecu, kao časni ostatak njihovog proroka.

Smrad mrtvaca bio je toliko jak, da mu se nitko nije mogao približiti. A to je bio znak kako strašno njegova duša smrdi pred Bogom i anđelima. Mnogo gavrana, neuobičajene veličine, pratilo je leš, leteći iznad njega cijelim putem, izvodeći pritom sramotnu buku, umjesto ljupke glazbe.

Što se tiče gavrana, doktor Tilmannus Bredenbach (Collation. sac. lib. 7. cap, 39) priča sljedeće: „Časni gospodin NN, star i vrlo poznat po učenosti i pobožnosti, koji je još živ, pričao mi je, kako se tog dana kada je Luther umro, u Keelheimu u Brabantu dogodilo neobično čudo. Jer tamo na istom mjestu miruje sveto tijelo kraljevske djevice i mučenice, svete Dimfne (zaštitnica psihičkih bolesnika), a u njezinom svetištu Svemogući još dan-danas oslobađa neke opsjednute đavlom. Stoga se ondje stalno nalaze opsjednute osobe, koje tamo dovode iz različitih mjesta. Kada su se tog dana, kada je Luther umro, mnogi opsjednuti ponašali sasvim suprotno svome uobičajenom ponašanju, i bili potpuno mirni i tihi, svatko se začudio i pomislio da su oni zaslugama Blažene Djevice Marije oslobođeni. Ali, nažalost, sljedećeg su dana ovi jadni ljudi opet počeli strašno bjesnjeti, a zlodusi su ih mučili još više. Kada su ih duhovnici (svećenici) zaklinjali i istovremeno ispitivali, zašto su jučer bili tako tihi, a sada toliko bijesni, đavli su rekli: „Naš poglavar je naredio da svi đavli otiđu na sprovod Martina Luthera, i istoga počaste svojom prisutnošću i pjesmom. Jer, uvijek dolikuje onome, koji je mnoge duše odveo u pakao, da ga se i velikom pompom također otprati u pakao“.

O „ornitološkom čudu“ s tisućama gavrana izvješćuju i drugi katolički povjesničari, jer je to bilo vidljivo za svakoga, bilo je svjedoka, i nije se moglo tajiti. Primjerice Petrus Thyräus u svojoj knjizi „De Daemoniacis“- „O opsjednutima demonima“ (I. disp. 8 sect. 11) o tome podrobno izvješćuje.

***

„Luther zavezan između demona“

„Bilo je to godine 1974. kada je jedan progresistički pokret za reformu katoličkog kalendara želio proglasiti Martina Luthera svecem i naučiteljem Crkve, a jedan je franjevački svećenik iz Graza (Austrija) digao svoj glas protiv toga i propovijedao da je Luther u paklu. Najednom je pater bio pozvan u neku kuću. Došavši u tu kuću, tamo su ga dočekala petorica muškaraca. Na stolu se nalazila prekrivena zdjela, a u njoj revolver. Rekoše mu da neće prije napustiti prostoriju, dok ne dokaže da je Luther u paklu. Na stol je postavljeno Presveto, svijeća i križ, i pater je počeo vrlo, vrlo dugo moliti. Zatražio je Rituale Romanum s egzorcizmom, koji mu je nabavljen. Slijedila je sat vremena duga molitva sa zazivima. Kada je netko pokucao na vrata, muškarci rekoše „naprijed“, ali ništa se ne dogodi. Tek kada je svećenik rekao „naprijed“, vrata su se otvorila, i ušao je Luther, sav crveno užaren i zavezan između demona. Kada je sve završilo, muškarci su se zahvalili i u bijegu napustili kuću. Svećenik je, međutim, bio toliko šokiran doživljajem da nikada više nije propovijedao. Svećenik je već preminuo, tako priča jedan svjedok koji je to čuo od njega“.

Izvor: Prijepis 6/96 iz „Ave-Kurier-a“, prosinac, 1980., naklada Mediatrix-Verlag, Beč, Zischkin, Beatrixgasse 4, Verlags-Postamt Wien (stara adresa).
www.mediatrix.at

***

Dana 10.11.1883. je časna sestra Maria Serafina Micheli (1849.-1911., proglašena blaženom 28.05.2011.) bila u rodnom gradu Martina Luthera, Eislebenu, gdje se slavila 400-godišnjica njegova rođenja. Ulice su bile pune naroda, a među mnogima je ondje bio i njemački car Wilhelm I., koji je predvodio svečanost.

Buduću blaženicu nije zanimao razlog tolikog oduševljenja. Htjela je pronaći crkvu kako bi se pomolila pred Presvetim. Napokon je pronašla crkvu, no vrata su bila zatvorena. Kleknula je na stepenice crkve i pomolila se. Budući da je bila večer, nije primijetila da to nije bila katolička crkva, nego protestantska. Ukazao joj se anđeo, koji joj reče: „Ustani, to je protestantska crkva“. Zatim je nadodao: „No, želim da vidiš kamo je osuđen Martin Luther i kako u mukama trpi zbog svoje oholosti“.

Nakon tih riječi vidjela je strašan bezdan vatre, gdje su bile okrutno mučene duše. Na dnu ponora bio je jedan čovjek, Martin Luther, koji se razlikovao od drugih. Bio je okružen demonima, koji su ga prisiljavali da kleči, a svi su imali čekiće s kojima su uzaludno pokušavali zabiti mu veliki čavao u glavu.

Da je netko od ljudi vidio ovu strašnu scenu, ne bi pravili počasti i proslavu jednom takvom karakteru.

Časna je bila uvjerena da je Martin Luther kažnjen u paklu posebno zbog smrtnog grijeha oholosti. Oholost ga je dovela u otvorenu pobunu protiv Katoličke crkve. Njegovo ponašanje, stav prema crkvi i njegove propovijedi bili su presudni za odvođenje mnogih duša u vječnu propast.

***

Pater Pio je izjavio da je Martin Luther u paklu, i da će kršćani koji će slijediti njegov nauk isto tako završiti.

***

„Mi već imamo nezabludiv odgovor na zablude Martina Luthera – Tridentski koncil. Nauk Tridentskog koncila o Lutherovim zabludama – ponavljam – je nezabludiv, ex cathedra. Komentari pape Franje u avionu nisu ex cathedra“.

(Msgr. Athanasius Schneider, pomoćni biskup nadbiskupije Astana u Kazahstanu o izjavama pape Franje u vezi Martina Luthera i „spomena na reformaciju“ u švedskom Lundu)

***

Martin Luther o želji da ubije Papu i biskupe

a) „Kao što lopove kažnjavamo vješanjem, ubojice mačem, krivovjerce vatrom, zašto, štoviše, ne pohvatamo te sramotne učitelje propasti poput Papa, kardinala, biskupa i sav taj gnojni čir rimske Sodome sa svim oružjem i operemo naše ruke u njihovoj krvi …? No, Bog koji govori, osveta je moja, naći će u pravo vrijeme te neprijatelje, koji nisu vrijedni vremenite kazne, nego zaslužuju vječnu kaznu u bezdanu pakla“.

b) „Papa je đavao; kad bih mogao ubiti đavla, zašto ne bi?“
Martin Luther, Zwo harte ernstliche Schriften Doct. Martini an den Christlichen Leser, 1518, Tomos 1, Punkt II., S. 24 und 24 b (Martin Luther, Dva tvrda ozbiljna spisa Doct. Martini kršćanskom čitatelju, 1518., tomos 1, točka II., str. 24 i 24 b) Luther je u mnogim svojim drugim spisima Papu označavao „đavlom“. Tako npr. u njegovom spisu „Wider das Papstum vom Teufel gestiftet (1545) („Protiv papinstva ustanovljenog od đavla“) ili u njegovoj propovijedi „Heerpredigt gegen die Türken“ (1529, WA 30/2, str. 169) („Propovijed vojsci protiv turaka“): „Vjerujem da je Papa zakukuljen i utjelovljen đavao, jer je on Antikrist“.

c) „Luther zahtijeva da se Papi i kuriji otraga kroz vrat iščupaju jezici, i poput pečata na vješala čavlima pribiju papinske bule u redoslijedu prema činu“.
Erik Erikson; Der junge Mann Luther, 1958, S. 227; zitiert nach Friedrich Heer, Gottes erste Liebe, Esslingen 1967 (Erik Erikson, Mladi čovjek Luther, 1958., str. 227; citirano prema Friedrich Heer, Božja prva ljubav, Esslingen, 1967.).

***

Lutherovo razočaranje

Izvor: knjiga „Luthers 'heiliges' Leben und 'heiliger' Tod („Lutherov 'sveti' život i 'sveta' smrt“), J. A. Kleis, Mainz, Verlag von Franz Kirchheim, 1896., str. 118-119.

Sažetak na str. 118: Luther se hvali „Što bi bilo od svijeta da nije došao moj nauk (Jenaer Ausgabe [Izdanje iz Jene] VI, F. 117.)?“ itd… „ … No, sada, hvala Bogu, katekizam je poznat muževima i ženama, mladima i starima; znaju kako moraju živjeti, moliti, trpjeti i umrijeti (Walch XVI., 2013)“.

Protivnici mu odgovaraju: „Kada je više bogohulnih djela, nego li nakon tvojih Evanđelja? Kada su se ljudi više digli protiv vlasti, nego nakon tvojeg Evanđelja? Kada je bilo više krađa i razbojstava? Kada je bilo više preljuba, nego nakon što si pisao (neka je dozvoljeno)…? To nam je donijelo tvoje Evanđelje (Herzog Georg von Sachsen an Luther [vojvoda Georg Saski Lutheru], Walch XIX., 616).

No, budući da se stvarne prilike nisu mogle prikriti, Luther je neprestano jadikovao. Što stariji, tim više. Među njegovim izjavama, koje bi zauzele veliki svezak su ove: „Svatko to vidi: Ljudi su sada bjedniji, nemilosrdniji, bestidniji i bezobrazniji nego za vrijeme papinstva (Walch, XIII., 19.)“. „Postali su jednostavno stoka i nerazumne životinje (Walch, I., 615.)“. „Nažalost, naše je svakodnevno iskustvo to, da ljudi sada pod vladavinom (njegovog, op. prev.) Evanđelja gaje veću i gorču mržnju i zavist; gore je s pohlepom za novcem i sa zgrtanjem, nego prije pod papinstvom (Walch,XIII., 2195.)“. „Što se više i dulje propovijeda (njegovo, op. prev.) Evanđelje, tim je gore (Walch, XII., 2120.)“. „Nezahvalni smo prema Bogu i Njegovoj riječi; Stoga će đavao koga smo izgnali, dovesti sa sobom sedam drugih, gorih od njega samoga (Walch, VIII., 1012.)“. „Svi se hvale da su kršćani; Svi su ponosni na svoju kršćansku slobodu. No, istovremeno slijede svoj zao nagon, i postaju pohlepni za novcem, pohotni, ponosni, zavidni, itd. Nitko ne izvršava vjerno svoju dužnost; Nitko ne pomaže susjedu u ljubavi. To me čini ponekad toliko nestrpljivim, da bih mogao zaželjeti, ove svinje, koje bisere pod svojim nogama toliko gaze, su radije trebale ostati pod tiranijom pape. Jer je nemoguće da bi se moglo vladati takvim narodom Gomore (Wittenberg Ausgabe [Wittenberško izdanje] V, 413.)“. „Da mi bar Bog nije zamaglio oči, i da sam bar predvidio ove sablazni, tada nikada ne bih započeo propovijedati Evanđelje (Walch VI., 920)“.