četvrtak, 12. siječnja 2017.

Svoju izdaju pokrivaju


Znalci "kompleksnosti" 
i demisionizacija Katoličke Crkve

Christopher A. Ferrara

10. siječnja 2017.

Dakle Vatikan je uzvitlao mnogo prašine oko zadnjega filmskog djela Martina Scorsesea “Šutnja”, u kojemu Scorsese, po vlastitom priznanju “posrnuli katolik”, još jednom izrabljuje svoje katoličko podrijetlo da bi karikirao vjeru, baš kao što je to učinio svojim zloglasnim “Posljednjim Kristovim iskušenjem”. Nakon posebne projekcije filma u Papinskom orijentalnom institutu u Rimu, namijenjene isusovačkoj publici, Scorsese je bio u privatnoj audijenciji kod pape.

Film, snimljen prema istoimenome povijesnom romanu, pripovijeda o dvojici isusovačkih misionara poslanih u 17. stoljeću u Japan da pronađu subrata, Christovaoa Ferreiru, koji je, izgleda, otpao od vjere i odrekao se Krista za strašnog progona katolikâ što ga je provodila tadašnja japanska feudalna vlast (šogunat), uključujući i ugušenje Šimabarske bune katoličkih seljaka. Jedan od dvojice isusovaca u potrazi za Ferreirom i sam se odriče Krista da bi spriječio mučeništvo skupine japanskih vjernika. Tako je njegovo odreknuće od Krista prikazano kao čin vrhunske ljubavi, koji se izdiže nad puko vjeroispovjedno prianjanje, dok jednostavni japanski vjernici ostaju voljni pretrpjeti mučeništvo koje otpali isusovac junački sprečava.

Film bi nas valjda trebao izazvati da si postavimo “duboko” pitanje: Tko je veći mučenik: otpadnik koji se odriče Boga da bi spasio tjelesne živote ljudi ili oni ljudi koji se odriču svojih tjelesnih života da bi bili poslušni Bogu i spasili svoje besmrtne duše? Ta “dvoznačna” i “kompleksna” tema bez sumnje je neizmjerno privlačna diletantima, pseudointelektualcima i znalcima “kompleksnosti” koji okružuju Franju, a on sam nikad ne propušta priliku da se naruga katoličkim “fundamentalistima”.

Naslov filma, kao i film, smjera na tobožnju Božju “šutnju” za vrijeme mučeništva drugog isusovca u potrazi i vjernikâ koji umiru s njim – kao da bi Bog izdavao s neba usmene proglase kojima osuđuje progon kršćana. U tom podmuklom upućivanju na Božju “šutnju” uključno je sadržan antropomorfizam kojim se previđa način na koji Bog govori u povijesti, kao što to čini kada krv mučenikâ – a japanski su mučenici među najvećima koje Crkva poznaje – postane sjeme za obraćenje drugih i doista čitave civilizacije, kako se dogodilo na Zapadu.

No to je preprejednostavna ideja za znalce kompleksnosti. Bolje je zaroniti u “duboko” pitanje o Božjoj “šutnji” – poput Franje, koji povodljivoj djeci izjavljuje da “nema odgovor” na Božju “šutnju” pred dječjom patnjom osim da “trebamo naučiti kako jecati”. Nije baš utješno, ali zadovoljava žudnju za “kompleksnošću” mnogo bolje od jednostavnog upućivanja na nadu u vječni život i beskrajnu radost blaženstva nakon što završe patnje ovoga kratkog života.

Glede ovog filma biskup Robert Barron usredotočuje se na problem koji postoji s elitama (i unutar i izvan Crkve) koje uživaju u ovakvim stvarima dok dižu nos na “simplicističku” religioznost:
“Zabrinut sam da sve to naglašavanje kompleksnosti, mnogostrukosti i dvoznačnosti ne bude u službi današnje kulturne elite, koja se ne razlikuje toliko od japanske kuturne elite prikazane u filmu. Hoću reći da su svjetovnom vrhu uvijek draži oni kršćani koji su neodlučni, nesigurni, rascijepljeni i zapravo željni privatizirati svoju religiju. I uvijek je spreman brže-bolje otpisati strastveno religiozne ljude kao opasne, nasilne i, priznajmo, ne odveć bistre. Pogledajte ponovo Ferreirin govor… o tobože simplicističkom kršćanstvu japanskih laika ako dvojite o tome.”
No ima tu još jedan problem, na koji je upozorio Sandro Magister: znalci kompleksnosti, predvođeni Franjinim isusovačkim pouzdanicima, služe se ovim filmom kao kontekstom za od Vatikana odobrenu promidžbu o tome zašto Crkva, prema njihovu mišljenju, više ne može djelovati misionarski u tradicionalnom smislu. Magister citira iz papinski provjerenog isusovačkog časopisa La civiltà cattolica članak u kojem japanski isusovac Shun'ichi Takayanagi piše o “smjeni paradigme” – molim vas, samo ne još jedna smjena paradigme! – s obzirom na “pojam misija i način njihova ostvarivanja”.

Takayanagi priznaje da je još “prije nekoliko desetljeća” misionarska djelatnost u Japanu i dalje ciljala na “vidljive i konkretne rezultate, odnosno na velik broj krštenih”, ali sada, uvjerava nas, to “više nije moguće”. Danas nam je potrebna još jedna poslijedrugovatikanska novotarija: misionarska djelatnost koja ne teži za obraćenjima. Tj. misionarska djelatnost koja – savršeno pokoncilski dvokazano – nije misionarska djelatnost.

Takayanagi (kako ga citira Magister) svoju besmislicu ovako objašnjava:

“Čak i ako su misije imale velikih uspjeha u Japanu u 16. st., više nije moguće sličan uspjeh postići danas, u vrijeme ubrzanog napretka materijalne kulture i visokog životnog standarda. Baš iz tog razloga mora se zastarjelo poimanje misija, koje potječe iz zapadnoga kolonijalnog razdoblja 19. st. i preživjelo je u podsvijesti mnogih misionara, zamijeniti novim poimanjem ljudi s kojima se i za koje se radi. Nova strategija naviještanja evanđelja mora postati izraz potrebe današnjih ljudi za religijom. Dijalog mora produbiti naše poimanje drugih religija i naše shvaćanje zajedničke ljudske potrebe za religijskim vrednotama.
U prijevodu: nova, usavršena, poslijedrugovatikanska misionarska djelatnost mora evanđelje naviještati naviještanjem “religijskih vrednota” općenito, a ne kršćanstva napose, pogotovo ne katolicizma. Tj. naviještanjem evanđelja ne smije se naviještati evanđelje. Ovo nije vic. Naprotiv, to je pokoncilsko razmišljanje u svojoj srži, naime: posvemašnja besmislica prerušena u duboku “modernu misao” o “suvremenim pristupima” poslanju Crkve.

Istu besmislicu dalje razvijaju vodeće papinske novine L'Osservatore Romano, u članku koji Magister također citira. Stanoviti Marco Vannini, koji čak nije ni katolik, uglađeno uvjerava čitatelja (u prikazu knjige) da “u našemu globaliziranom svijetu religiji ima mjesta samo ukoliko je ‘religio duplex’, odnosno religija na dvjema razinama, koja je naučila poimati sebe kao jednu od mnogih i gledati na sebe očima drugih, nikad ipak iz vida ne gubeći skrivenog Boga, ‘onostranu točku’ zajedničku svim religijama.”

Drugim riječima, Crkva se mora odreći zamisli o stvaranju obraćenikâ na kršćanstvo, a to je kao da kažemo da se Crkva mora odreći samoga svojeg poslanja. I doista, svjedočimo pravoj demisionizaciji Katoličke Crkve, programskomu praktičnom odbacivanju božanskog poslanja od strane crkvenih ljudi koji misle da su pronicaviji, profinjeniji, kompleksniji u razmišljanju od svojih “fundamentalističkih” prethodnika iz mračnih vremena prije II. vatikanskog, kad su svećenici, biskupi i pape stvarno vjerovali da je njihovo poslanje učiniti Kristovim “učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam [Isus Krist] zapovjedio.” (Mt 28,20)

Ali što je Utjelovljeni Bog znao o “našemu globaliziranom svijetu” današnjice?

Za znalce kompleksnosti, uključujući i one koji nose mitre ili zovu sebe teolozima, Isus Krist svodi se na robnu marku na globalnom tržištu religija. Ako to ne znači da smo usred najveće krize u povijesti Crkve, onda riječ “kriza” nema nikakvo značenje.

http://www.fatimaperspectives.com/sv/perspective921.asp

Vidi također: 1, 2.

4 komentara:

  1. Potvrda ispravnosti ekumenizma. Da je 2.V.K.bio ranije , recimo prije prvog , koliki bi misionari ostali doma živi . Nema potrebe ići po Japanima i nametati nešto što je Isus davno rekao kad ih samo trebamo dobiti u Asiz. Danas u doba ubrzanog napretka materijalne kulture i visokog životnog standarda trebaju nam druge globalne vrijednosti . Zašto ići u misije a onda pozivati neobraćene u Asiz i govoriti im da budu gdje jesu. Sveti I.P.2. je to dobro shvatio jer je razumio drugi vatikanski .
    Robelar

    OdgovoriIzbriši
  2. Mišljenja sam da pošast ekumenizma i sve njegove zagovornike treba uvijek gledati pod istim svjetlom koje nam pomaže da prepoznamo iste one zagovornike netrpeljivosti, pa i mržnje prema prozelitizmu.
    Upravo je taj duh i čin misionarenja osnovni, i jedan od najtežih, ali i najplodonosnijih načina evangelizacije cijelog svijeta, taj prozelitizam,- koji i jeste osnovna zadaća jedine svete Kristove Crkve.
    - "I reče im: »Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju. 16Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se, a tko ne uzvjeruje, osudit će se." (Mk 16,15-16)

    Dakle jedni te isti su svi oni koji osuđuju i s gađenjem govore o prozelitizmu, (a o misionarstvu iz prošlosti, opet i tek ponekad, sa licemjernom i lažnom sjetom), i koji zagovaraju ekumenizam u tolikoj mjeri da su u stanju sve pravovjerne Katolike zasuti i kamenjem, ili teškim i pogrdnim riječima zasnovanim na izvrnutoj istini koja je ništa drugo nego lažni nauk protivan Evanđelju Gospodina Isusa Krista.

    Oni koji su od istine, ipak imaju milost od Boga kojom mogu prepoznati lašce, i njihove laži. Također znaju i tko je vođa i duhovni otac svim lašcima. A znano nam je i da je taj otac svake laži, sotona, ili đavao, ono biće, koje je u lukavosti i snazi superiorno nad čovjekom. I komu se čovjek jedino uz Božju pomoć i Božjom istinom može oduprijeti.

    Tako da svim pravovjernima, koji opasaše bedra istinom, koji ne skidaju oklopa pravednosti, koji nose štit vjere, kacigu spasenja i mač Duha, tj. Riječ Božju,(Usp. Ef 6,14-17)...
    mora biti jasno da se PRAVO ZNAČENJE i najljupkijih riječi, kao: "milosrđe", "dijalog", "jednakost", "humanost", itd., kao i ta im nadasve draga riječ "ekumenizam",- mogu ispravno tumačiti jedino iz konteksta koji ih okružuje. I naravno, samih djela i rezultata koja iz njih proizilaze.

    Milosrđe koje nije uvjetovano i pravednošću, te zasnovano na istini, može biti samo laž i obmana. Te služiti u korist još dubljeg zapadanja u grijehe. Koji uvijek vode samo u jednom pravcu, - k Paklu.
    Put k Paklu na koncu dovodi u Pakao. Odakle nema povratka. Za vjekovječnost vječitu.
    A kako li tek (danas) mora biti teško skinuti se sa tog puta, dok je još vrijeme, kada se tim lažnim milosrđem čovjeka bodri i gura da ostane hoditi po njemu!?
    "Nova evangelizacija", je isto tako, jedan vrlo lijepozvučan i blagoglagoljiv sinonim. Ali, njezin smisao kod onih lažljivaca lažljivih ustiju, ona postaje ne ono poželjno i potrebito, obnovljeno i vremenu sukladno propovjedanje Kristova Evanđelja (dakle prozelitizam!),
    nego je to sasvim kontra tomu,- evangelizacija rastakanja, obezličenja, utapanja i uništavanja Kristove Crkve i pravoga Kršćanstva.

    Stoga nam Isus i govori: "Po djelima njihovim ćete ih poznati".
    JbD

    OdgovoriIzbriši
  3. Kad smo već kod filmova, može li mi netko napisati svoje mišljenje o filmu 'Spotlight'. Po mogućnosti Toma Blizanac, ako ga je gledao.

    OdgovoriIzbriši

Upute za komentiranje

Kako bi se razlikovali sugovornici, obavezno koristite neko ime ili nadimak koji možete dodati i na kraju komentara. Potpuno anonimni komentari najčešće se brišu.

Nijedan komentar objavljen na ovom blogu ne podrazumijeva ni u kojem stupnju prihvaćanje od autorâ ovog bloga mišljenja koja su u komentaru izražena.