Sancta Emerentiana, ora pro nobis!

Sveti krst jest prvi i najpotrebitiji sakramenat, bez kojega nema spasenja. Zato Isus u današnjem evanđelju zapovijeda apostolima: »idite dakle i naučavajte sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga«. U evanđelju sv. Marka još je jasnije izrečena potreba sv. krsta. Kod njega čitamo ove preznamenite riječi Isusove: »Koji uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se; a koji ne uzvjeruje, osudit će se«. (Mark. 16, 16.). Stoga možemo odmah na početku istaknuti, kako je ludo čekati s krštenjem djeteta, dok majka ozdravi. Treba dijete što prije krstiti. Tako rade pravi i uvjereni katolici. [...]

Osim krsta vodom ima i krst želje i krst krvi. Krstom želje kršten je onaj, koji iskreno želi biti kršten, a ta mu se želja ne može ispuniti. Dakako da takovu želju mora pratiti savršena ljubav i savršeno kajanje. Takovim krstom želje bio je kršten car Valentinijan II koji je g. 392. pošao u Milan svetom biskupu Ambroziju, da ga krsti, ali je putem bio ubijen. Kršćani su bili žalosni, što je car umro prije krštenja, ali je sv. Ambrozije rekao: »Njegova ga je želja očistila, kao što mučenika očisti njegova krv«. Krstom krvi bila je krštena sv. Emerencijana. Ona se je pripravljala na sv. krst. Jednom se je molila na grobu mučenice sv. Agneze i ondje su ju pogani kamenovali. Krstom krvi kršteni su svi oni, koji su za Isusa prolili svoju krv, a to je prema riječima samoga Isusa: »Tko izgubi život svoj poradi mene, naći će ga«. (Mat. 10, 39.).

Sada se sjetimo milosti sv. krsta. Ona je velika, upravo neizmjerna. U »Pjesmi nad Pjesmama« govori zaručnik zaručnici: »Sva si lijepa, prijateljice moja, i ljage nema u tebi«. Ovako i Duh Sveti govori duši krštenika, jer je po sv. krstu s nje izbrisana ljaga istočnoga grijeha, a i svakog drugog grijeha, ako je krštenik odrasli čovjek. I u tu lijepu, čistu dušu ulazi presv. Trojstvo sa svim svojim sjajem i milostima, i čovjek postaje sličan Bogu, postaje dijete Božje sa svim pravima na vječnu baštinu. Zato piše sv. Pavao: »Bog nas spasi ne za djela pravde, koja učinismo, nego po svom milosrđu kupelju preporoda (sv. krstom) i obnove Duha Svetoga, kojega izli na nas obilato po Isusu Kristu Spasitelju našem, da opravdani milošću njegovom baštinici budemo po nadi vječnoga života«. (Tit. 3, 5. s.). Zato i sveti pisci zovu krštenje sakramentom vjere, kupalom preporoda, kupalom života, svetim vrelom, prosvjetom, duhovnim vratima spasenja. Sv. Pavao naziva prolaz Izraela kroz Crveno more krštenjem. Ono krštenje jest slika našega krštenja. Po njemu nas je Bog oslobodio ropstva vraga i grijeha, po njem nas je uveo u zemlju obećanu, u svoju Crkvu, u kojoj teče obilje Božjih milosti, u kojoj može svatko postići svoje spasenje.

Mi smo kršćani, katolici, sretni izabranici Božji! Mislimo li na to često? Jesmo li za to zahvalni Bogu? Čujmo jedan primjer zahvalnosti, koji nam pripovijeda misijonar salezijanac u Kitaju. On je stajao na obali neke rijeke. S druge mu je strane mahao rukom dječak, koji je žurno skočio u vodu i plivao prema misijonaru držem u jednoj ruci jabuku. Preplivavši vodu dotrčao je sav radostan do misijonara i dao mu jabuku govoreći: »Uzmi, oče!« Na upit misijonara, zašto mu daje jabuku, odgovori dječak: »Ta zar me ne poznaš, oče? Ti si me pripravljao na sv. krst!« O dobro i nevino dijete, kako je u svojoj naivnosti bilo zahvalno za dar sv. krsta! A mi? Jesmo li zahvalni?

Mi smo kršćani, a to znači biti sličan Kristu, biti dijete Božje, biti svijetlo svijetu. Jesmo li takovi? Evo opet jednog primjera iz misija. U sjevernoj Americi obilazio je misijonar svoje vjernike. U nekom mjestu dođe k njemu mlad Indijanac, pade mu do nogu i stane ih ljubiti i suzama kvasiti. To je bio čovjek, koga je misionar krstio pred godinu dana. On je opet vidio oca, koji mu je podijelio sv. krst, pa je plakao od radosti i ganuća. Odmah ga je i zamolio, da mu dade sv. pričest. »Drage volje«, veli misionar, »ali se moraš prije ispovjediti. Jesi li ispitao savjest?« Indijanac odgovara: »Oče moj, ja ispitujem savjest svaki dan, kako si mi lani rekao«. Nato mu otac: »Dobro, sine moj. Onda klekni pa ispovijedi grijehe, koje si učinio iza krštenja«. Indijanac ga pogleda u čudu: »Kakvi grijesi, oče! Zar može čovjek vrijeđati Boga kada je kršten?« O divnoga kršćanina!

Sv. krst utiskuje u našu dušu neizbrisivi biljeg, koji ne može izbrisati niti naša volja niti ičija sila. Ovim ćemo znakom jednom doći pred trojedinoga Boga. Teško nama, ako ovaj znak ne bude sjajan. Blago nama, ako bude sjajan od sjaja kreposnog kršćanskog života. Onda će nama zasjati svijetlo sreće, koje se navijeke neće utrnuti. Amen.

(Đuro Cezner, Blagoslovljen Bog u svojim svetima: kratke pouke za blagdane i razne zgode, Sarajevo 1938.)