Skladna srdžba u rajskom vrtu

Korizma. Post i nemrs u crkvenoj tradiciji

Ljubičasto ruho upozorava nas na veliko razdoblje posta, nemrsa i pokore, sveto vrijeme korizme. Da se mognemo ovim svetim razdobljem okoristiti, pomoći će nam pregled odgovorâ na niz pitanja. Zašto korizma traje četrdeset dana? Koji je smisao posta? Koji je smisao nemrsa? Odakle uskrsna jaja? Kako su se korizmene obveze mijenjale i što se danas zahtijeva u korizmi? U kojoj kreposti posebno nastojimo napredovati za vrijeme korizme i zašto? Nakon tih odgovora u zaključku ćemo iznijeti nekoliko točaka za razmišljanje.

Dakle, prvo pitanje: Zašto korizma traje četrdeset dana?

Sveti Jeronim kaže nam da broj 40 simbolizira kaznu i patnju. Za kaznu zbog ljudskih grijeha i zločina u vrijeme općeg potopa kišilo je četrdeset dana i četrdeset noći. Mojsije je četrdeset dana proveo u postu i molitvi kako bi se pripremio da pristupi Bogu i primi Deset zapovijedi. Za pokoru zbog svojih grijeha izraelski je narod četrdeset godina lutao pustinjom dok nije uzmogao prijeći u obećanu zemlju. Naravno, svi znamo da je naš Gospodin četrdeset dana postio u pustinji prije nego što će početi svoje javno djelovanje. Prema sv. Lavu Velikom i sv. Jeronimu korizma potječe još iz apostolskih vremena. Dakle zašto korizma traje četrdeset dana? Četrdeset dana pokore pokazuje spremnost da trpimo u ovom životu kako bismo naknadili za svoje grijehe i zaustavili pravedan gnjev Boga koji nas je toliko ljubio i kojega smo tako teško uvrijedili.

Drugo pitanje: Koji je onda smisao posta? Odakle to potječe?

Zamisao posta u naknadu za grijehe seže sve do Adama. Zašto? Veliki crkveni oci i naučitelji, sv. Bazilije Veliki, sv. Ivan Zlatousti, sv. Jeronim, sv. Grgur Veliki, svi ističu da je Božja zapovijed Adamu i Evi bila da se odreknu određene vrste hrane. Nisu smjeli jesti plod s jednog drveta. No zbog oholosti posegnuli su za njim i pojeli ga. Stoga lako uviđamo podudarnost između prvoga grijeha, koji se sastojao u tome da se hrane nisu odrekli, i posta u naknadu za grijehe, koji se sastoji u tome da se hrane odričemo. Postoji još jedan važan vid posta. Naime kad počinjamo grijeh, zlo hoće naša duša, ali naše tijelo obično surađuje. Zbog toga pokora mora imati dvije bitne sastavnice: skrušenje u duši i mrtvljenje tijela. Postiti, jesti manje nego obično, u naknadu za grijehe i radi umirenja Božjega gnjeva glavni je način mrtvljenja tijela još od Adamova pada.

Treće pitanje: Koja je onda veza između mesa i posta?

Dva su bitna vida posta. Prvi je da se lišavamo dijela hrane, a drugi je apstinencija u užem smislu, tj. da se do neke mjere lišavamo mesa. Ta vrsta apstinencije seže sve do u vrijeme odmah nakon potopa, kad se dogodilo dvoje: Noa je napravio prvo vino, a meso je postalo redovit dio čovjekove prehrane. Prema sv. Jeronimu ljudi su brali grožđe i jeli ga i prije potopa, ali je Noa prvi čovjek koji je od grožđa napravio vino. Sv. Ivan Zlatousti kaže da je Noa vino napravio s posebnom nakanom da bi jačalo i tješilo ljude u njihovim naporima i njihovoj slabosti. Sv. Jeronim napominje da Noa nije znao koliko je vino jako, pa zato nije bio kriv za grijeh kad se opio od prve šarže vina ikad proizvedene u svjetskoj povijesti. Veliki benediktinac Dom Guéranger, osnivač solesmeske opatije, upozorava na to da je Bog ljudima budući da im je nakon potopa život bio skraćen i oslabljen dopustio jedenje mesa kako bi im dao dodatnu snagu i nadahnuo je Nou na proizvodnju vina kako bi im dao dodatnu hranu. To je ujedno razlog što je od vremena potopa post značio i odricanje od mesa u nekoj mjeri, jer, napominje Dom Guéranger: "To jelo Bog je ljudima dao iz sažaljenja prema njihovoj slabosti, a ne zato što bi bilo bezuvjetno nužno za održanje života. Sustezanje od tog jela jest bitno za pojam posta."

Četvrto pitanje: Ali zar se apstinencija ne odnosi samo na meso? Kakve veze ima vino s time?

U davnini je post obuhvaćao i apstiniranje od vina, ali čak i u tradicionalnijim zajednicama istočnoga obreda danas to više nije običaj. Većini ljudi vjerojatno je poznato da se mnoga stoljeća odricalo i od jaja i mliječnih proizvoda, jer i to je hrana životinjskog podrijetla. Čak je dan-danas zabranjena u nekim istočnim crkvenim zajednicama, npr. među koptskim katolicima, koji imaju u biti vegansku dijetu cijelu korizmu. Razlog zašto si međusobno darivamo uskrsna jaja jest to što naši predci nisu smjeli jesti jaja do Uskrsa.

Peto pitanje: "Čekajte malo, pater. Kažete da nisu smjeli jesti jaja do Uskrsa? Zar nije apstinencija osim na Pepelnicu bila obavezna samo još u petke?"

U novije doba jest tako. Obavezna je samo petkom. Ali to je samo zato što živimo u slabićkim vremenima. Nekoć nije bilo tako. Otprilike cijelo prvo tisućljeće u Crkvi latinskog obreda u korizmi je bio dopušten tek jedan obrok na dan, osim u nedjelju. U tom jednom obroku koji je bio dopušten, meso, jaja, maslac, sir, mlijeko i vino bili su strogo zabranjeni. A bili su zabranjeni i nedjeljom. Drugim riječima, meso ne, jaja ne, maslac ne, svinjska mast ne, sir ne, ništa od toga nije se jelo u korizmi, bila nedjelja ili ne bila. A budući da to nije bilo našim predcima dovoljno teško, u Velikom bi tjednu povećali ulog: jeli su samo kruh, sol, zelje i pili vodu. I konačno, kao da ni to nije dovoljno, taj jedan obrok dnevno nije bio dopušten do nakon večernje, koja se pjevala u zalazak sunca, tako da se post prekidao tada. U desetom stoljeću počelo se malo popuštati. Vrijeme obroka, dotad nakon zalaska sunca, spuznulo je na tri sata poslije podne. Kako se to dogodilo? Tako što se vrijeme za večernju pomaknulo. Da biste znali o čemu se tu radi, sjetite se da svi svećenici i svi redovnici moraju moliti časoslov, pod smrtni grijeh obvezani su svakog dana izreći niz psalama i molitava koji se zove božanski časoslov i sadržan je u knjizi koja se zove brevijar. Božanski časoslov razdijeljen je na razne odsječke da se, u idealnom slučaju, izgovaraju u razna doba dana. Ti dijelovi časoslova imaju svaki svoje ime. U novom časoslovu malo je drukčije, ali evo starog popisa: jutrenja, pohvale, prvi čas, treći čas, šesti čas, deveti čas, večernja i povečernja. Tradicionalno se šesti čas moli u sredini dana, u 12 sati, deveti u 15 sati, večernja o zalasku sunca. U desetom stoljeću događa se to da počinju deveti čas moliti odmah po prolasku polovice dana, tako da se s vremenom stalo u korizmi smatrati da deveta ura, nona, počinje u podne (odatle u engleskom "noon" u značenju "podne", a ne "tri sata"). Korizmeni post nije se dakle smio prekinuti do večernje, tradicionalno oko zalaska sunca, otprilike u šest sati, ali je večernja bivala sve ranije i ranije, da bi u 14. stoljeću bilo dopušteno reći je u podne u korizmi, a to je značilo da je vrijeme obroka sada spuznulo do sredine dana, i eto nam, je li, velikog olabavljenja. Ubrzo zatim počeo se širiti običaj pojesti i laki obrok navečer, zvan "kolacija". Naposljetku, prije nekih dvjesto godina, uveden je i običaj da se ujutro pojede kora kruha i popije nešto kave. A onda je s vremenom Sveta stolica dopustila da se u korizmi jede meso, ali samo jedanput na dan, za ručak. Najprije su dopustili jedenje mesa nedjeljom, zatim, malo-pomalo, u dva radna dana, pa tri, pa četiri, pa pet radnih dana. U SAD-u početkom 20. st. u korizmi su druga i zadnja subota te sve srijede i petci bili dani nemrsa. I svi su korizmeni radni dani bili dani posta. Prije samo sto godina! A imajte na umu da je bilo i mnogo drugih dana posta i nemrsa kroz godinu; ovdje govorimo samo o korizmi. Konačno, prije 1967. godine, u kojoj su stupila na snagu sadašnja pravila, nemrs se u korizmi zahtijevao na Pepelnicu i sve petke, a post na sve radne dane, izuzev blagdan Blagovijesti. Bitno je ovo: u našemu mekušastom vremenu imamo dva – dva! – dana obaveznog posta u rimskom obredu Katoličke Crkve: Pepelnicu i Veliki petak. Imamo osam dana obaveznog nemrsa u rimskom obredu Katoličke Crkve: Pepelnicu, Veliki petak i sve petke u korizmi. Od nas se traže samo dva dana posta i osam dana nemrsa! Ljudi, živimo u slabićkim, mekušastim vremenima!

Šesto pitanje: Dakle naknađivanje za grijeh bila bi sva svrha posta i nemrsa?

Nipošto. Jedan je od najvažnijih plodova dobre korizme rast u kreposti umjerenosti. Da bismo to znali cijeniti, prisjetimo se ukratko zašto nam je potrebna umjerenost i što nam ona daje? Sjetite se da je prije Pada Adam imao dar cjelovitosti. Ta mu je cjelovitost davala savršenu i potpunu vlast nad svakom njegovom strašću i čuvstvom. Primjerice, zamislite na trenutak da Adam opazi Evu kako čini nešto loše, npr. razgovora sa zmijom. On uviđa: "Ova situacija zahtijeva ljutnju." Odlučuje naljutiti se i ljuti se točno onoliko koliko je razumno i samo dok je razumno, a onda se smjesta odljuti. Jednostavno tako. Istog časa. Bez potrebe smirivanja. Naravno, s takvim čime – dakako, ne Blažena Djevica, nego mi ostali – nemamo iskustva. Cjelovitost je Adamu davala savršenu vlast nad njegovim strastima. Potpunu vlast. Kad je Adam počinio iskonski grijeh, Bog mu je bio rekao: "Nemoj!", ali je Adam imao svoje planove, zar ne? Budući da je Bog beskrajno pravedan, dao je da kazna pristaje zločinu. A jedna od posljedica bio je gubitak cjelovitosti. Uzmite npr. spomenutu strast ljutnje. Jeste li se kad ljutili više nego što je trebalo? Jeste li se kad ljutili bez opravdanog razloga? Je li vam kad bilo teško smiriti se? Ne možemo, ako smo stvarno uzrujani, naprosto odlučiti: "To bi bilo to" i začas smo potpuno mirni. Ne, nemamo to iskustvo – baš ti hvala, Adame! – jer nitko od nas nema dar cjelovitosti. Mi nemamo savršenu i potpunu vlast nad svojim strastima, i stoga, za razliku od Adama prije Pada, mogu nas naše strasti i čuvstva zavesti ako nismo oprezni. Rekli smo da kazna pristaje zločinu. Možete si to prikazati tako da zamislite jedan kvadrat: stavite Boga u gornji lijevi kut i Adama u donji, a razum u gornji desni kut i strasti u donji. Dakle Bog nad Adamom, a razum nad strastima. Adam, koji treba biti podložan Bogu, kaže "ne" i buni se. Pravedna kazna: Bog oduzima cjelovitost, pa se i strasti mogu buniti protiv pravilnog razuma. One više nisu naprosto pokorne, kao što su bile Adamu; izgubili smo taj dar cjelovitosti, iščezao je, tako da sad imamo pobunu u svojoj puti. Baš kao što se podložnik Adam pobunio protiv mjerodavne Božje vlasti, tako se i strasti bune protiv mjerodavne vlasti pravilnog razuma. Vidimo kako u ovom slučaju kazna pristaje zločinu. Kao što svi, nadam se, znamo, u teologiji se to stanje pobune strasti protiv pravilnog razuma naziva požudom, ili, učeno, konkupiscencijom. Požuda je dakle pobuna naših osjetilnih poriva, kao što su strasti i čuvstva, protiv pravilnog razuma. I pogodite što: ako se naši nagoni, poput gladi ili žeđi, naše strasti, npr. ljutnja, bune protiv pravilnog razuma, to znači da se umjesto da nas vodi razum može dogoditi da nas vode strasti i nagoni, zar ne? Mislim da vam ne treba svećenik da bi vam rekao kamo će vas oni voditi. To i jest problem s požudom: snažno nas usmjerava prema grijehu. Baš ti hvala, Adame!

Tu smo dakle. Budući da nitko od nas nema dar cjelovitosti, svi patimo od tog nagnuća grijehu koje zovemo požudom. I kao da već to nije dovoljno loše, razmislite načas o društvu u kojem živimo. U ovom društvu neprestano nas zapljuskuju pobude našoj požudi. Nikad nije bilo ničega sličnog tomu, nijedna kultura u cijeloj svjetskoj povijesti nije poticala naše putene želje. Najveći dio reklama podešen je tako da izaziva našu palu narav, naše strasti i čuvstva. Sjetite se samo reklama za automobile: zašto je u automobilu uvijek polugola djevojka? Kakve to veze ima s time ima li auto dobar motor? O čemu se tu radi? O pobuđivanju požude, u svemu tome što se razmeće pred nama: u mekoputnosti, udobnosti, užitku, slatkoći... I to usprkos činjenici da se od prastarih vremena dobro znalo, znali su to poganski narodi, kao i Židovi te Crkva u svom trajnom nauku, svi njezini oci, naučitelji i sveci, da se čovjeku valja stalno boriti da pobijedi svoje strasti i podvrgne ih vladavini pravilnog razuma. Da bi se živjelo kreposnim životom, strasti se jednostavno moraju podložiti. A to je nemoguće ako su stalno podjarene. Kako ćeš ih pokoriti kad ih stalno držiš napete? Potpuno je nemoguće. Razmotrite svijet u kojem se nalazimo. Usporedite sav taj mekoputni, lagodni život s kreposnim življenjem. Da bi živio kreposno, svatko od nas mora se odreći sebe i uzeti svoj križ. Moramo se boriti i mučiti da bismo svoje osjetilne porive podvrgnuli vlasti pravilnog razuma. Namjerno, ili čak nenamjerno podraživati i raspaljivati svoje strasti krajnje je opasno za naše duhovno blagostanje. Upamtite: ili ćemo mi upravljati svojim strastima ili će one upravljati nama. I ako u malim stvarima stalno popuštamo svojim željama, što će biti od nas kad se sudarimo s velikim stvarima? Nije ugodna pomisao. Dakle imamo dvije mogućnosti: ili naše strasti služe nama ili mi njima. I moram vam reći da u našem društvu, u našoj dragoj zemlji golema većina naših prijatelja i bližnjih služi svojim strastima; njihove strasti ne služe njima. Robovi su svojih strasti.

Strasti obuzdavamo krepošću umjerenosti. Umjerenost je krepost koja obuzdava buntovne osjetilne porive vladajući nad našom željom za osjetilnim užitcima. To je krepost koja bije bitku protiv požude. Budući da vlada nad našim buntovnim osjetilnim porivima, to znači da vlada nad našom željom za jelom i pićem, nad našom željom za razmnožavanjem, nad našom željom za osvetom. Drugim riječima, umjerenost je krepost koja se bori protv triju smrtnih grijeha: protiv bludnosti, proždrljivosti i srditosti. Primijenimo to onda na stvarni život. Kako rasti u kreposti umjerenosti? Sveti Andrija Avellino kaže da onaj tko želi napredovati k savršenosti mora doista mrtviti svoje porive. Sveti Franjo Saleški kaže da to činimo onda kad ne živimo da bismo jeli, nego jedemo da bismo živjeli. Dakle u kreposti umjerenosti možemo rasti mtvljenjem svojeg nagona za jelom i pićem, i to je jedna od najvažnijih koristi koje nam korizma može donijeti. Kad postimo, ne samo što naknađujemo za svoje grijehe nego i rastemo u kreposti koja nas jača i pripravlja za borbu da svladamo te porive požude koja je u nama. Napredovanjem u umjerenosti možemo zgaziti sve napasti ovoga grešnog vremena u kojem živimo.

Sad znamo kontekst, te možemo shvatiti bezuvjetnu važnost posta i nemrsa u crkvenoj tradiciji. Spomenimo usput još dva stara korizmena običaja povezana s umjerenošću. Prvo, kazališta su bila zatvorena, stvarno zatvorena sve vrijeme. A drugo: u korizmi je bilo zabranjeno ženiti se, što nas podsjeća da je suzdržljivost bila obavezna za sve u ovom svetom razdoblju. Toliko o povijesti. A evo na što nas sadašnji crkveni propisi obvezuju pod smrtni grijeh. Svi koji su navršili četrnaest godina moraju se odreći mesa na Pepelnicu, Veliki petak i svih šest korizmenih petaka. Svi od osamnaest do šezdeset godina moraju postiti na Pepelnicu i Veliki petak.

Četiri završne opaske. Imam dobru i lošu vijest. Dobra je vijest da se svi koji su navršili četrnaestu moraju odreći mesa samo na Pepelnicu, Veliki petak i sve korizmene petke i da svi između osamnaest i šezdeset godina moraju postiti samo na Pepelnicu i Veliki petak. A loša je vijest da se svi koji su navršili četrnaestu moraju odreći mesa samo na Pepelnicu, Veliki petak i sve korizmene petke i da svi između osamnaest i šezdeset godina moraju postiti samo na Pepelnicu i Veliki petak. Sadašnjih se pravila moramo držati, o tome nema zbora. Međutim budimo realni: da bismo došli u raj, moramo činiti pokoru. Ne moramo se ubiti, ali moramo činiti pokoru. Točka. Bog je rekao: "Ne budete li činili pokoru, sigurno ćete propasti." Nema tu nikakvog popusta, da se kaže: osim, naravno, katolici s početka 21. stoljeća. Da dođeš u raj, moraš činiti pokoru! To nije stvar izbora niti je letvica spuštena. Nadalje, da bismo došli u raj, moramo imati krepost umjerenosti. To također nije stvar izbora, niti je letvica spuštena. S obzirom na pokoru novi propisi neće biti uspješni, ukoliko trebate razviti krepost umjerenosti. Osim ako se dogodi pravo čudo. Nema nikakvog izgleda da itko od nas razvije krepost umjerenosti ako nam je vršenje pokore ograničeno na dva dana posta i nemrsa u godini i na šest dana nemrsa. Jednostavno nije moguće. To je realnost. Međutim znajući to, pobrinite se da vam pokore vodi vaš ispovjednik, jer đavao napastuje pobožne ljude tako što ih potiče na krajnosti, koje ispovjednik treba spriječiti.

Drugo. Uvijek me pogodi kad čitam u starim knjigama kako su se katolici znali podrugnuti muhamedancima da su ženskasti slabići, da je njihova vjera cmizdrava i mekušasta. Samo usporedite jedan od pet stupova islama, ramazan, kada dvadeset devet dana od izlaska do zalaska sunca obdržavaju suzdržljvost i odriču se jela i pila, a oni ozbiljniji čak ne žele pljuvačku progutati do zalaska sunca; usporedite, kažem, to s našom suvremenom korizmom. Oni nisu promijenili ni zericu. Ali zato mi itekako jesmo.

Treće. Dom Guéranger napisao je prije gotovo 140 godina: "Kako malo kršćana susrećemo koji strogo obdržavaju korizmu, pa makar i u njezinu današnjem, ublaženom obliku! [To je prije 140 godina.] Nije li to i moralo proizići iz ovog sve rasprostranjenijeg duha nemrtvljenja, općeg poženstvenjenja karaktera, koje će naposljetku prouzročiti strašne društvene nerede. One države u čijim su narodima duh i praksa pokore izumrli zgrću na sebe Božji gnjev te izazivaju Božju pravdu da ih uništi jednim od ovih bičeva: građanskim razdorom ili tuđinskim osvajanjem. Nedosljednost je to koja se mora dojmiti svakog mislećeg bića: svetkovanje dana Gospodnjeg s jedne strane, a neobdržavanje danâ pokore i posta s druge. Božja riječ bjelodano je jasna: Ne budemo li činili pokoru, propast ćemo."

Četvrto i posljednje. Nešto nad čime bi svatko od nas stvarno trebao razmišljati. U enciklici napisanoj 1740. papa Benedikt XIV. ustvrdio je: "Obdržavanje korizme pravi je znamen kršćanske vojne. Njime dokazujemo da nismo neprijatelji Kristova križa. Njime odvraćamo bičeve božanske pravde. Njime stječemo snagu protiv knezova tame, jer nas štiti potporom s neba. Ako bi ljudski rod postao mlitav u obdržavanju korizme, bilo bi to na štetu slavi Božjoj, na sramotu katoličkoj vjeri i na pogibelj kršćanskim dušama. I nema sumnje da bi takav nemar donio bijedu svijetu, javnu katastrofu i privatni jad." Riječi su namjesnika Kristova.

Ako ljubimo Gospodina, imamo ovo sveto razdoblje da to dokažemo.


https://www.youtube.com/watch?v=3XYn-R_g7SQ