Građani Jerihona samo bi im se nasmijali

Na bitno.net-u se danas pojavio tekst njihovog novinara Tina Krvavice o crkvenoj glazbi ili, bolje rečeno, o onima koji pjevaju na događanjima vezanima uz crkvu.

Autor u kraćem članku koristi riječ "slavljenje" ili izvedenice tucet puta. Nije definirao po čemu se slavljeničko pjevanje razlikuje od običnog pjevanja, a pretpostavljam da ne misli na pjevanje po slavljima (ženidbama, krizmama, rođendanima itd.). No, to samo po sebi ne bi bilo poticaj da se osvrnem na taj članak. Ono što me na to navelo je korištenje Duha Svetog kao kriterija prepoznavanja je li neko pjevanje dobro ili loše. Pa tako kaže

... postoje pjevačka i sviračka pravila (glazbena i crkvena), a postoji i Duh.
Odmah ću reći ono očito – najbolje je imati oboje, i znanje i Duha Svetoga kako bi ispravno i što savršenije slavili Gospodina.

i onda dalje do kraja članka ponavlja više-manje isto. Naravno, tu se javlja ključno pitanje na koje autor ni ne pokušava ponuditi odgovor. Po čemu se prepoznaje da li je Duh Sveti u nekom pjevanju i koliko ga ondje ima. Pri tome moram priznati da mi je i sam takav način govora blizak blasfemiji. Izgleda da si Krvavica uzima za pravo (a možda je to u tim krugovima i normalno) ne samo prosuđivati, nego i kvantificirati količinu Duha Svetoga u nekoj glazbenoj "izvedbi". Jako bi me zanimalo koji su to kriteriji koje autor teksta koristi za određivanje Duhom nadahnute glazbe? Budući da je odijelio tehničku vještinu te umijeće pjevanja i sviranja, očito se radi o nekim drugim pokazateljima. Da li je to neki fizički osjećaj (ugodnost u predjelu trbuha, zažareni obrazi), da li se možda manifestira u skladnom njihanju kukova nazočnog mnoštva i lelujanju rukama ili su u igri neke jače "karizme" kao govor u jezicima i sl.? Može li se reći da je slavljenje bilo prožeto Duhom ako se na završetku čovjek osjeća ugodno iscrpljen i opušten kao nakon dobre sportske aktivnosti ili dulje šetnje u prirodi po svježem zraku.

Jedini objektivni pokazatelj koji autor iznosi je svjedočanstvo o blagotvornom utjecaju njegove pjesme "Jerihonske zidine" na razvoj motorike nekog djeteta kojemu su liječnici davali loše prognoze. U svrhu pisanja ovog teksta i u skladu s korizmenim vremenom, poslušao sam tu skladbu. Obični klišeizirani pjesmuljak koji je potpuno "odslušan" već nakon petnaest-dvadeset sekundi. Naravno da nemam ništa protiv toga da netko sluša ili svome djetetu pušta takve pjesmice, ali neozbiljno je ovo uspoređivati s bilo kojom starijom crkvenom pjesmom, a kamoli s gregorijanskim pjevanjem. Ja zaista ne vidim gdje je tu "Duh" o kojemu autor govori osim ako nećemo priznati da takvog "Duha" ima izobilno u reklamnim jingleovima i onome što se naziva "elevator music".

Premda sam potpuni glazbeni laik, mogu reći koje je moje mišljenje o tome što treba tražiti u crkvenom pjevanju. Treba tražiti da je pjevanje što sličnije gregorijanskim napjevima, dopunjeno tradicionalnim pučkim pjevanjem, a posebno onim koje je provjereno stoljećima. Pri tome u nekoj zajednici trebaju pjevati prvenstveno oni koji to najbolje znaju i mogu. One koji svojim glasom znatno narušavaju ljepotu pjevanja treba pristojno, ali uporno zamoliti da utihnu. Kad imaš dobre pjevače, pjeva se ordinarij i puni proprij mise uz primjerice dodatne polifone skladbe. Kad nemaš nikakvih pjevača ili ljudi sa sluhom, puk može otpjevati nekoliko poznatijih pučkih pjesama. Jasno je kako se rješavaju situacije u spektru između ta dva ekstrema: napravi najbolje što možeš i trudi se, koliko je do tebe, poboljšati situaciju. Eto, prilično jednostavno.

Još ću se osvrnuti na jednu "provokativnu rečenicu":

Tek kada kristocentričnost postane temeljna nit naših zborova (bez obzira radilo se o pučkim, modernim ili klasičnim napjevima) ljudska će se srca otvoriti, a glazba zadobiti svoj puni smisao. Onda će i ljudi biti otvoreniji za prihvaćanje onog najljepšeg i najvažnijeg u katoličkoj glazbi – orgulja i korala – a neće više zuriti od dosade čekajući da taj kilometarski “e” u Kyrie već jednom završi.

E, kad me već povlači za jezik, ipak moram reći da ljudi, koji su te sreće, pa zure od dosade čekajući da prođe "e" iz Kyrie, to čine zato što se taj "e" nalazi u novus ordo misi, a u "novus ordo" ne stane "e". Gregorijansko pjevanje "Kyrie eleison" koje se pojavi unutar tipične novoredne mise zaista je neskladno. Naprosto je ta misa dizajnirana za nešto drugo i takvo pjevanje (ako nije iznakaženo modernim interpretacijama, kako sam znao doživjeti) samo još više ističe koliko je ostatak obreda jadan i prizeman. Usto, ljudi su desetljećima odgajani na egipatskim loncima, pa im i ne prija kad povremeno dobiju manu s neba.

Slavljenje (izvor)